perfekt (latinski [tempus] perfectum, od perfectus: dovršen), sustav finitnih (ličnih) oblika glagola kojim se označuje radnja u potpunosti dovršena (u prošlosti) do trenutka govora, a rezultat te radnje nastavlja se u sadašnjosti; pretpostavlja se da je u starim indoeuropskim jezicima perfekt imao aspekatsko značenje (završen glagolski proces kojemu posljedice još uvijek traju). No unatoč takvu polazištu, od jezika se do jezika oblik i vrijednost perfekta mogu znatno razlikovati; dok je u starogrčkom (ɛἴλοχα, βέβηϰα) i u latinskom (dixi, ivi »rekao sam, išao sam«) to sustav jednostavnih (sintetičkih) oblika, u suvremenim rom., germanskim i slav. jezicima to je sustav složenih (analitičkih) oblika (pomoćni glagol + particip; npr. u francuskom j’ai dit, je suis allé; u engleskom I have said, I have gone; u njemačkom ich habe gesagt, ich bin gegangen; u ruskom я скαзαл, я шел /particip bez pomoćnoga glagola/; u hrvatskom ja sam rekao/rekao sam, ja sam išao/išao sam, itd.), s prilično raznorodnim nijansama značenja. Ipak, u nekim rom. jezicima (regionalni oblici španjolskoga, židovskošpanjolski, regionalni oblici rumunjskoga itd.) s vrijednošću perfekta dolaze sintetički oblici koji nastavljaju lat. sintetički perfekt (španjolski yo dije, yo anduve mjesto yo he dicho, yo he andado, rumunjski eu zisei, eu mersei mjesto eu am zis, eu am mers). U ruskom, gdje nema imperfekta ni aorista, perfekt svršenih glagola može imati i vrijednost aorista, a perfekt nesvršenih glagola i vrijednost imperfekta. U zapadnoromanskim jezicima, perfekt (franc. passé composé) obično izražava rezultativnost glagolske radnje ili pak prethodnost u odnosu na sadašnje vrijeme.
