struka(e):

praksa (grčki πρᾶξις), rad, djelovanje; osjetilna predmetna djelatnost za razliku od kontemplativne, čisto teorijske. Praksa je jedna od temeljnih kategorija u određenju čovjekova odnosa prema svijetu. Za razliku od instinktivne aktivnosti životinja, praksa je sviješću posredovana djelatnost svojstvena samo čovjeku. Bilo da se javlja na najelementarnijoj razini pukog iskorištavanja prirodnih mogućnosti, kao proizvodni proces ili kao složen znanstveni rad, obilježena je elementom stvaralačke preobrazbe koji omogućuje i stalan razvoj njezinih oblika i sredstava te s tim u vezi razvoj samoga nosioca prakse – čovjeka.

U filozofiji se već od Aristotela jasno ističe dvojnost čovjekova života kao teorijskog i praktičnog odnosa prema zbilji. Od praktične djelatnosti, koja svoj smisao ima već u samoj sebi, Aristotel razlikuje poietičku djelatnost, koja svoju vrijednost dobiva od proizvoda različita od nje. Poslije, međutim, u Plotina, kao i u srednjovjekovnoj kršćanskoj tradiciji uopće, praksa se ne shvaća kao djelatnost koja je isključivo usmjerena na predmete i njihovo proizvođenje, nego je ona područje samoozbiljenja duhovnoga subjekta u tvarnom ili u čisto misaonom pogledu. Time je u stanovitoj mjeri bila zanemarena povijesna dimenzija prakse, tj. ona je bila u bitnome teorijski promatrana i stoga zanemarivana u svojoj konkretnoj značajnosti. Suprotstavljenost teoriji postala je najčešćom odrednicom pojma prakse sve do filozofske postavke njemačkog klasičnog idealizma. S I. Kantom, J. G. Fichteom i osobito G. W. F. Hegelom praksa se počinje shvaćati istodobno i kao uvjet spoznaje i kao atribut čovjekova bića. U objema varijantama pojam prakse vezan je uz idealnu ili duhovnu djelatnost, u najboljem slučaju javlja se kao odrednica čovjekova pojedinačnoga (praktičnog) stava ili, kao kod Hegela, kao objektivan, vanjski trag kretanja duha. Radikalni ontologijski obrat pojam prakse dobiva kod K. Marxa, za kojega je ona ne samo temeljna odrednica čovjekova bitka nego i kriterij spoznaje (V. I. Lenjin). U suvremenim filozofijskim teorijama pojam prakse nastoji se osloboditi njezina svođenja na teorijske temelje i njezina pukog vulgarno-materijalističkoga, pragmatističkog ili empirističkog tumačenja. Nastavljajući se na izvorni aristotelovski pojam prakse, pod njom se danas razumije čovjekov odgovorni odnos prema svijetu, bližnjemu i samomu sebi u skladu s onom vrstom djelovanja u »solidarnosti« (H.-G. Gadamer) koja podrazumijeva da je upravo taj drugi i bližnji uputa djelovanja, tj. ono što određuje sâmo to djelovanje.

Citiranje:

praksa. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/praksa>.