struka(e):

projektil (njem. Projektil < franc. projectile, prema lat. proiectus: izbačen), tijelo izbačeno početnom brzinom k nekomu cilju, koje dalje inercijom leti balističkom putanjom (→ balistika). U vojništvu, u širem smislu, sva ubojna sredstva koja se ispaljuju (granate, mine, zrna), izbacuju (strijele, koplja, bombe) ili lansiraju (rakete, torpeda), pa čak i ona koja ne lete isključivo balističkom putanjom (vođeni projektili). Osnovni učinak nastaje udarom projektila u cilj, pri čem se kinetička energija gibanja pretvara u rad (npr. udar zrna puščanoga metka); kod topničkih oružja i bombi pri nailasku na cilj dolazi do aktiviranja eksplozivnoga punjenja, a time i do dodatnih učinaka (npr. eksplozija kumulativne granate pri udaru u tenk). Za razliku od nevođenih ili slobodnih projektila, koji lete isključivo balističkom putanjom, vođeni projektili opremljeni su uređajem kojim se njima upravlja u letu i mijenja im se putanja. Obično su s vlastitim pogonom, a prema zakonima po kojima lete mogu biti balistički i aerodinamički. Balistički projektili imaju izduljen oblik zrna, nerijetko raketni pogon (→ balistička raketa), a veći im je dio putanje leta jednak balističkoj putanji slobodnih projektila. Njima se može upravljati samo za vrijeme razmjerno kratkog rada motora, a ostatak putanje prevaljuju dobivenom kinetičkom energijom. Aerodinamički projektili lete zahvaljujući aerodinamičkom uzgonu krila i dr. površina, a najčešće su pogonjeni protočnim mlaznim motorom. Veći dio putanje prelaze u pravocrtnom letu, na maloj visini, sa stalnom krstarećom brzinom. Za gađanje na velikim udaljenostima, u posljednjoj fazi leta inercijsko i programirano vođenje zamjenjuje se samonavođenjem na izabrani cilj. I neke suvremene granate i bombe imaju dodatni vlastiti pogon ili sustav vođenja radi povećanja dometa ili preciznijega pogotka.

Kamen je prvi projektil koji je kao ubojno sredstvo bio bacan rukom već u prapovijesno doba. Poslije ga se bacalo i praćkom, a pojavili su se i savršeniji projektili: koplje i bumerang, koji se bacaju rukom, i strijela, koja se izbacuje lukom. U starom i sr. vijeku razvijeni su katapulti, baliste i dr. bacačke sprave za veće projektile (kamenje, zapaljiva sredstva, željezne kugle), većega dometa. Pojavom vatrenog oružja u XIV. st. došlo je do velikih promjena u razvoju projektila, njihovoj razornoj moći i dometu. Kao projektil za topnička oružja isprva su se koristile kamene kugle, potom i pune metalne kugle, a poslije i šuplje metalne kugle punjene eksplozivom – bombe i granate. U XVIII. st. javilo se raketno zrno, projektil s vlastitim pogonom. No ono je privremeno bilo potisnuto uvođenjem oružja s izolučenom cijevi sred. XIX. st., kada je okrugao oblik zrna promijenjen u izduljen cilindričan, čime se smanjio utjecaj vjetra na putanju, a znatno povećao domet. U drugoj pol. XIX. st. pojavila su se prva torpeda, tj. projektili s vlastitim pogonom za kretanje kroz vodu na određenoj dubini. U I. svj. ratu razvijeni su specijalni projektili za različite taktičke zahtjeve, kakvi su npr. bili dimni, osvjetljujući i zapaljivi projektili, projektili punjeni bojnim otrovom ili promidžbenim materijalom, a standardni eksploziv kojim su se punili razorni projektili postao je trinitrotoluen. U II. svj. ratu pojavili su se vođeni projektili.

Citiranje:

projektil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/projektil>.