struka(e):

ratarstvo (bilinogojstvo, biljne znanosti), grana poljoprivrede i znanstvena disciplina koja se bavi proizvodnjom i proučavanjem kulturnih biljaka na oranicama, livadama i pašnjacima, namijenjenih prehrani ljudi i domaćih životinja te industrijskoj preradbi. Ratarski proizvodi podmiruju oko 4/5 potrebne energije i oko 2/3 potrebnih bjelančevina u ljudskoj prehrani. U proizvodnom smislu, ratarstvo je usko povezano sa stočarstvom, koje najproduktivnije iskorištava proizvode ratarstva, a sa svoje strane opskrbljuje ratarstvo organskim gnojivima (stajski gnoj). Pravilna povezanost ratarstva sa stočarstvom osigurava biol. kruženje organskih i mineralnih tvari u prirodi. Prehrambena, tekstilna, farmaceutska, kemijska i dr. industrije upotrebljavaju ratarske proizvode kao sirovine. U novije je doba sve više ratarskih proizvoda namijenjeno proizvodnji energenata (goriva: biodizel, bioetanol i bioplin).

Osnovno sredstvo proizvodnje i istodobno objekt rada u ratarstvu su tlo i biljka. Različiti prirodni uvjeti na površini Zemlje određuju primjenu specifičnih agrotehničkih mjera i sredstava u proizvodnji ratarskih kultura i njihovih sorata sukladno klimatskim uvjetima svakoga područja, gospodarstva, pa čak i same proizvodne parcele (polja). U ratarstvu je jasno izražen sezonski karakter biljne proizvodnje, koji je uvjetovan neravnomjernim pritjecanjem Sunčeve energije tijekom godine i biologijom uzgajane biljke. Ratarsku proizvodnju obilježava znatna razlika između trajanja proizvodnje (vegetacije) i trajanja radova u proizvodnji. Npr. uzgoj pšenice u našim uvjetima traje oko 250 dana, a izvođenje svih agrotehničkih radova u proizvodnji pšenice ne traje dulje od 30 dana. Ovisno o zemljišnim i klimatskim uvjetima, u svijetu su se razvili različiti oblici ratarstva. Npr. u umjerenom pojasu u područjima s dovoljno vlage – stabilno ratarstvo; u sušnim područjima – ratarstvo s natapanjem; u vlažnim suptropskim i trop. područjima – ratarstvo koje neprekidno traje tijekom cijele godine, te daje 2 do 3 žetve godišnje, ili tijekom dviju godina. U Hrvatskoj se ugl. provodi stabilno ratarstvo, i to u nizinskim područjima.

Na poč. XIX. st. razvojem prirodnih znanosti (botanika, kemija i dr.) ratarstvo je dobilo znanstv. elemente te je postalo strukom. Uskoro se u teoretskom i didaktičkom smislu počelo dijeliti na opći i specijalni dio. Opće ratarstvo proučava temeljna načela biljne proizvodnje, sustav klima–tlo–biljka–domaće životinje, u kojem čovjek svjesno organizira biljnu proizvodnju te primjenjuje različite agrotehničke mjere, stvara, održava i zaštićuje kulturno tlo te djeluje na prinos poljoprivrednih kultura. Opće ratarstvo istražuje obilježja intenzivne, održive i ekološke poljoprivrede (→ poljoprivreda) te njihov utjecaj na kulturne krajolike i pokrajinski seoski razvoj. U poljoprivrednoj terminologiji za opće ratarstvo rabe se i termini: opća proizvodnja bilja, temelji uzgoja bilja, opća agronomija. Specijalno ratarstvo sintetska je disciplina koja proučava gosp. važnost ratarskih kultura, načine njihova korištenja, povijest i podrijetlo, botaničku pripadnost, zemljopisnu raširenost, biol. svojstva, agroekološke uvjete i načine uzgoja. Ratarstvo kao biotehnička disciplina istražuje utjecaj i djelovanje pojedinih agrotehničkih mjera na rast i razvoj, morfološka, biološka i fiziol. svojstva ratarskih kultura i njihovih sorata radi dobivanja visokih i stabilnih prinosa tražene kvalitete po ekonomski i ekološki prihvatljivim kriterijima. U ratarstvu se posebno pazi na rajonizaciju ratarskih kultura te stvaranje agrotehničkih mjera pri kojima će se najbolje iskoristiti genetski potencijal određene sorte ili hibrida svake ratarske kulture, uz očuvanje prirodnih izvora (tlo, voda, atmosfera). U kompleksu agrotehničkih mjera proučava se mjesto i značaj kulture u plodoredu, obradba tla, gnojidba, sjetva–sadnja, njega usjeva, borba protiv korova, bolesti i štetnika, žetva–berba i posliježetveni postupci. Prema uporabi, ratarske se kulture dijele na četiri skupine: 1. žitarice – zrnate škrobne kulture; 2. zrnate mahunarke; 3. industrijske bilje ili biljke za tehničku preradbu; 4. biljke za proizvodnju stočne hrane (korjenasto-gomoljaste kulture, klasaste trave i mahunarke za zelenu masu i sijeno, ostale biljke za stočnu hranu).

U svijetu je 2003. ratarskim kulturama bilo zasijano 1 402 317 000 ha ili 28,2% ukupnih poljoprivrednih površina (4 973 406 000 ha), od čega livade i pašnjaci s 3 432 934 000 ha čine 69%. Glavne su ratarske kulture pšenica (207 451 620 ha), riža (149 204 550 ha) i kukuruz (144 320 774 ha). U Hrvatskoj (2003) od ukupnih poljoprivrednih površina na oranice i vrtove na kojima se uzgajaju ratarske kulture otpada 1 460 000 ha (46,5%), a livade i pašnjaci zauzimaju 1 553 000 ha (49,5%). Najznačajnije su ratarske kulture kukuruz (406 000 ha), pšenica (206 000 ha), krumpir (63 097 ha), ječam (53 833 ha) i soja (49 860 ha).

Citiranje:

ratarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ratarstvo>.