rečenica, u lingvistici, naziv za jezičnu jedinicu koja je predmet proučavanja sintakse. Postoje mnoge definicije rečenice, od tradicionalnih (»Rečenica je dio iskaza koji izražava potpunu misao«) do suvremenih formalnih određenja rečenice (u nekim varijantama generativne gramatike), u kojima se ona shvaća kao apstraktna struktura koja predstavlja polazište za primjenu određenih formalno odredivih pravila (derivacija ili transformacija). U teorijama koje pokušavaju izdvojiti pravila na jezičnim razinama još višima od sintaktičke (npr. lingvistika teksta), rečenica se određuje kao dio diskursa koji se iz diskursa može izdvojiti, ali tako da i preostali dijelovi diskursa budu nizovi rečenica; primjerice, u sljedećem kratkom diskursu: Ivan je stigao pred kuću. Pozvonio je na vrata. Marija mu je otvorila., samo cjeline odvojene točkama mogu se izdvojiti tako da i preostali dijelovi ostanu pravilni nizovi rečenica; pokuša li se izdvojiti neki drugi niz riječi (npr. kuću pozvonio), preostali dio postaje gramatički nepravilan (*Ivan je stigao pred je na vrata...).
Budući da je rečenica osnovni predmet proučavanja sintakse, zacijelo ju je najbolje odrediti kao onaj dio iskaza u kojem djeluju sintaktička pravila, odn. kao temeljnu domenu sintaktičkih pravila. Kako bi se izbjegla cirkularnost, sintaktička se pravila potom moraju odrediti formalno (kao pravila koja opisuju određenu vrstu odnosa među jezičnim jedinicama), ili nabrajanjem (npr. pravila sročnosti, pripisivanja padeža, upravljanja povratnim zamjenicama, itd.).
Bez obzira na brojna neslaganja o naravi rečenice među suvremenim lingv. teorijama, nedvojbeno je da rečeničnu strukturu određuju dvije vrste odnosa: odnosi rečeničnih sastavnica (konstituenata) i gramatičke relacije. Rečenične su sastavnice skupine riječi koje su čvrsto povezane unutar rečenice, tako da se u gramatičkim pravilima ponašaju kao cjelina; primjerice, imenska skupina sintaktička je sastavnica, jer se može zamijeniti zamjeničkom riječju samo kao cjelina, i zbog toga što u rečenici redovito mijenja položaj samo kao cjelina. Primjerice, u rečenici Ta lijepa djevojka čita knjigu. imenska skupina ta lijepa djevojka može se zamijeniti zamjenicom ona (usp. Ona čita knjigu.), no pojedini dijelovi te imenske skupine nisu zamjenjivi zamjenicama (ne može se reći *Ta lijepa ona čita knjigu., ili *Ta ona djevojka čita knjigu.); također, ta imenska skupina može promijeniti mjesto samo kao cjelina (može se reći Knjigu čita ta lijepa djevojka., ali ne i *Ta knjigu čita lijepa djevojka.).
Gramatičke relacije dijelovi su rečenice koji se izdvajaju prema funkciji koju imaju u rečenici; to su, prije svega, subjekt, te bliži i dalji objekt. Subjekt se kao gramatička relacija može izdvojiti različitim kriterijima, koji se razlikuju od jezika do jezika; u hrvatskome je to redovito imenska skupina koja u rečenici stoji u nominativu, slaže se u licu s glagolom, i upravlja povratnim zamjenicama. Za sada je neriješeno pitanje u lingvistici postoje li definicije gramatičkih relacija koje vrijede u svim jezicima. Sintaktičkim strukturama koje opisuju rečenične sastavnice i gramatičke relacije odgovaraju semantičke i pragmatičke strukture; primjerice, sintaktičkomu pojmu subjekta aktivnih rečenica u mnogim jezicima odgovara semantički pojam vršitelja radnje ili agensa. Na sličan način, sintaktičkomu pojmu predikata u neobilježenim rečenicama u pravilu odgovara pragmatički pojam reme, odn. nove informacije koja se u iskazu tvrdi. Suvremene se lingv. teorije razlikuju u svojim pogledima o odnosu između sintaktičke, semantičke i pragmatičke strukture rečenice, tj. u mjeri u kojoj dopuštaju da se sintaktički pojmovi definiraju s pomoću semantičkih i pragmatičkih.
U tradicionalnoj se gramatici rečenice dijele na proste (jednostavne) i složene; jednostavne su rečenice koje imaju samo osnovne dijelove (u pravilu subjekt i predikat, eventualno objekt i priložne oznake, npr. Ivan lijepo pjeva., ili Marija čita knjigu u knjižnici.), a složene su one u kojima je više predikata povezano u veću cjelinu. U složenim se rečenicama razlikuju one tvorene koordinacijom (sastavljene od dijelova iste razine, npr. Ivan lijepo pjeva, a Marija čita knjigu u knjižnici.), od rečenica tvorenih subordinacijom (kada je jedna rečenična struktura uklopljena u drugu više razine, npr. Ivan zna da Marija čita knjigu u knjižnici., gdje je rečenica Marija čita knjigu u knjižnici. objekt glagola znati u rečenici više razine). U suvremenim se sintaktičkim teorijama terminološki razlikuje rečenica, koja može sadržavati i više predikata, od surečenice (ili klauze, prema engl. clause), u kojoj je predikat samo jedan. S pragmatičkoga gledišta rečenice se dijele prema vrsti iskaza koji oprimjeruju, odn. prema stajalištu govornika prema rečeničnomu sadržaju, na izjavne, upitne, zapovjedne, itd.
Jezici se služe različitim sredstvima kako bi označili početak i kraj rečenice; u nekim je jezicima određena vrsta riječi ili rečenična sastavnica uvijek na početku ili na kraju rečenice; primjerice, u irskom je glagol obavezno na početku rečenice, a u japanskom na njezinu kraju. U većini je jezika rečenica povezana i s nekom prozodijskom strukturom, odn. postoji intonacijska kontura koja određuje početak i kraj rečenice. Često se u jezicima i različiti pragmatički tipovi rečenica razlikuju posebnim intonacijama, primjerice upitne rečenice ističu se podizanjem intonacije pri kraju rečenice.
