struka(e):
ilustracija
RONJENJE, kaciga klasičnoga ronilačkog odijela
ilustracija
RONJENJE, ronilac u ronilačkom odijelu i s ronilačkim aparatom
ilustracija
RONJENJE, ronilačko odjelo tipa Jim
ilustracija
RONJENJE, ronilačko zvono, SAT-sustav

ronjenje, boravak pod vodom uz zadržavanje daha ili uz pomoć uređaja koji omogućuju disanje. Povezano je s različitim fiziol. opterećenjima organizma. Ronioci na dah spuštaju se u dubine uz zadržavanje zraka u plućima (apnea), što kod uvježbanih ronilaca može trajati i nekoliko minuta. Pri ronjenju se u plućima postupno smanjuje količina kisika, a povećava količina ugljikova dioksida, koji stvara osjećaj gušenja i pobuđuje želju za izronjavanjem prije no što zaprijeti stvarna opasnost od hipoksije. Dodatno je opterećenje na organizam ronioca tlak vode, koji svakih 10 m dubine naraste za 1 bar, pri čem se obujam zraka u plućima svaki puta smanji na polovicu. Pri uronjavanju u dubinu dušik se pod sve većim tlakom utiskuje u krv i tkiva koji ga apsorbiraju. Dok se postignuti tlak zadržava, ne dolazi do daljnjih promjena, ali pri naglom smanjenju tlaka dušik izlazi iz krvi u obliku mjehurića, što uzrokuje ronilačku bolest (→ dekompresijska bolest). Brzina stvaranja mjehurića i njihova veličina rastu s brzinom izronjavanja i sa stupnjem zasićenja tkiva dušikom. Ronilačka bolest ne javlja se do dubine od 12 m, a kako bi se ona izbjegla pri dubljim zaronima, izronjava se postupno, sa zadržavanjem od nekoliko minuta na pojedinim dubinama; tada dušik nestaje iz krvi bez opasnosti po život ronioca. Postupno smanjivanje tlaka (dekompresija) može se ubrzati ako se pri izronjavanju u posljednjih 12 m uzima čisti kisik. Ako ronilac iz bilo kojega razloga naglo izroni, u barokomori se ponovno izlaže tlaku, koji se zatim vrlo postupno smanjuje. U dubinama većim od 60 m dolazi do dubinske (dušične) opojnosti, pri čem ronilac gubi osjećaj opasnosti i sposobnost rasuđivanja, a u većim dubinama može izgubiti i svijest. Dubinska se opojnost smanjuje ako se dušik zamijeni kojim lakim plinom (helijem ili vodikom).

Ronilačka oprema

Ronilačka oprema omogućuje i olakšava boravak čovjeka pod vodom. Najjednostavnija je oprema za ronjenje na dah, koja se sastoji od ronilačke maske, disalice i peraja (tzv. ABC oprema), kojima se obično roni do 30 m, rekordno i do 100 m. Dulji boravak pod vodom neovisan o opskrbi s površinskog broda omogućuje laka ronilačka oprema, koja se, uz ABC opremu, obično sastoji i od mokroga ronilačkog odijela, ronilačkog aparata i dr. pomagala. Mokro ronilačko odijelo izrađeno je od neoprena debljine 3 do 10 mm; voda ulazi između tijela i odijela, ali ne struji, pa predstavlja toplinsku izolaciju. Ronilački aparat (→ akvalung) autonomna je naprava koja ronioca opskrbljuje kisikom. Ronilački aparat na zrak služi do 70 m dubine, a sastoji se od jednog ili više leđnih spremnika (boca) s do 20 l stlačenoga zraka (200 do 300 bara). Zrak se iz spremnika dovodi savitljivom cijevi s regulatorom, koji služi pri udisaju kako bi tlak zraka izjednačio s tlakom na dubini ronjenja. Ronilački aparat na mješavinu plinova mjesto atmosferskoga zraka koristi mješavinu točno određenih udjela, npr. kisika i helija, čime se omogućuje zaranjanje u dubine veće od 80 m (do 200 m i više). Za manje dubine i posebne namjene rabi se ronilački aparat sa zatvorenim kruženjem zraka, koji radi na principu pročišćavanja izdahnutog zraka. Takav je bio Davisov aparat, koji se u II. svj. ratu rabio za spašavanje podmorničara, a sastojao se od vreće za disanje (protupluća), boce s kisikom i kutijice s kalijevim hidroksidom, koji je apsorbirao izdisani ugljikov dioksid. U opremu za autonomno ronjenje ubrajaju se i ručni sat, dubinomjer, kompas ili ronilačko računalo, pojas s olovnim utezima, spasilački prsluk, nož, baterija i dr. Teška ronilačka oprema u klasičnoj izvedbi sastoji se od suhoga ronilačkog odijela, kacige, zrakovodne cijevi i komunikacijskoga kabela. Suho ronilačko odijelo izrađuje se od gume ili neoprena; u njega ne ulazi voda, pa ronilac može nositi toplu odjeću. Svježi zrak utiskuje se iz ronilačkog broda zračnom pumpom kroz gumenu cijev u kacigu, a istrošeni zrak ispušta se kroz izlazni ventil. Kadšto je takva oprema i u autonomnoj izvedbi, s ronilačkim aparatom. Za istraživačke i druge radove u najvećim dubinama izrađena je posebna oprema u kojoj je ronilac pod normalnim atmosferskim tlakom. Takva su oprema kruti ronilački oklop te različite vrste suhih ronilica, a one mokre ugl. služe za podvodni prijevoz ronioca.

Oduvijek su neki koraljari, spužvari, lovci na bisere, skupljači školjaka i dr. ronili i do 40 m u dubinu bez ikakve opreme. U antici Aristotel spominje ronioce koji se ispomažu cijevima za dobavu zraka tijekom ronjenja. Ronilačka odijela s kacigama (šljemovima) s dobavom zraka s površine pojavila su se u XV. st.; takvo je odijelo oko 1500. prikazao Leonardo da Vinci. Sred. XX. st. J. Cousteau i Émile Gagnan uveli su autonomni ronilački aparat (aqualung), čime je otpočela nova era ronjenja. Danas se ronjenjem bave mnogobrojni ronioci radi uživanja u ljepotama podmorja, rekreacije i športa. Športska natjecanja u ronjenju održavaju se u nekoliko disciplina: brzinsko ronjenje, ronjenje na dah, ronjenje s perajama, podvodna orijentacija i podvodna fotografija. O organizaciji natjecanja skrbi Svjetska ronilačka organizacija za podvodne aktivnosti (CMAS). Hrvatski ronilački savez utemeljen je 1992., nakon odvajanja od Hrvatskog saveza za športski ribolov u moru (→ podvodni ribolov). Ronjenje može biti i profesionalno, npr. u oceanografiji, arheologiji (→ podvodna arheologija), policiji, vojništvu (→ čovjek žaba) te za obavljanje radova na podvodnim objektima ili njihovim dijelovima.

Citiranje:

ronjenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ronjenje>.