samosvijest, u filozofiji, sposobnost Ja da se u mišljenju i htijenju odnosi prema samomu sebi, tj. da samoga sebe učini svojim objektom, a za razliku od svijesti koja je usmjerena na izvanjske objekte. Taj samoodnos može počivati na zamjedbi, osjećaju ili na spoznaji samoga sebe. Tek na temelju samospoznaje Ja se konstituira kao sebstvo, tj. kao sa sobom identičan subjekt. Posebno važno značenje samosvijest je dobila u novom vijeku, najprije u Descartesovu »ego cogito« (»ja mislim«), a potom i kod A. Geulincxa, J. Clauberga i N. de Malebranchea. No pravo je shvaćanje samosvijesti izrazio G. W. Leibniz koji kaže: »Mens se ipsam non cognoscit, nisi quatenus corporis affectionum ideas percipit« – »Duša spoznaje samu sebe samo ako zamjećuje ideju tjelesnih afekcija«, tj. ako je sposobna raznovrsne afekcije svesti na njihovu ideju, odn. uzdignuti se iznad tjelesnih danosti i kroz spoznaju te ideje istodobno i samu sebe spoznati kao duševnu (B. de Spinoza).
Za I. Kanta, samosvijest predstavlja središnji pojam njegove spoznajne teorije. Od empirijske samospoznaje Kant razlikuje čistu ili transcendentalnu samospoznaju: čista samospoznaja ili apercepcija proizvodi predodžbu »Ja mislim«, predodžbu koja mora moći pratiti sve čovjekove spoznaje i koja je identična u svakoj svijesti. To jedinstvo, koje se uspostavlja u svakoj svijesti, Kant naziva »transcendentalno jedinstvo samosvijesti«. Slijedeći to Kantovo razlikovanje, G. W. F. Hegel cjelokupni tijek dolaženja-do-sebe apsolutnoga duha promatra u Fenomenologiji duha kao posredovanje svijesti i samosvijesti, u kojem duh kroz drugo stječe izvjesnost samoga sebe. U XIX. st., poglavito kod E. von Hartmanna, samosvijest se shvaća kao »nerazgovijetni osjećaj samoga sebe«, kao nešto čisto instinktivno, no već za F. Brentana ona je jedna vrst unutarnje zamjedbe koja leži u temelju svake psihičke djelatnosti. Vraćajući se tradicionalnomu shvaćanju samosvijesti, W. Dilthey pod njom razumijeva jedinstvo onoga čega smo svjesni (predmet) i onoga na temelju čega se uspostavlja ta svijest (psihički akt posvješćivanja predmeta). Neokantovstvo (H. Cohen), a dijelom i fenomenologija (M. Scheler, N. Hartmann), promatraju samosvijest u sferi psihičkih akta, tj. kao svijest o drugom, katkad i čisto individualno (E. Husserl), dok za Heideggerovu fundamentalnu ontologiju pitanje samosvijesti ostaje izvan njegovih tematskih razmatranja.
U analitičkoj filozofiji druge polovine XX. st. može se razlikovati više smjerova tumačenja samosvijesti. Dualističko shvaćanje odnosa duše i tijela zastupa kartezijansku tezu da je subjekt samosvijesti netvarna misleća supstancija koja jedina posjeduje samosvijest (Richard Swinburne). Personalističko stajalište, koje zastupa P. Strawson, polazi od toga da osobama kao paradigmatičnim, samosvjesnim bićima pripadaju ona stanja svijesti zahvaljujući kojima sebe same mogu oslovljavati iz perspektive prve osobe, a druge iz perspektive treće osobe. Materijalističko stajalište (David M. Armstrong, William G. Lycan, R. Rorty i dr.) shvaća samosvijest kao inteligentni materijalni sustav za preradbu informacija koji počiva isključivo na fizičkim svojstvima. Jezično-relativistička teza polazi od toga da subjekt samosvijesti postoji samo dotle dok samosvijest postoji u jezično formuliranoj tezi i dok se artikulira u stavovima kao npr. »Ja sam toga svjestan«. Kvazi-transcendentalna tvrdnja (Hector-Neri Castañeda, Zeno Vendler, Thomas Nagel) temelji se na pretpostavci da subjekt samosvijesti nije nikakav predmet u svijetu, ni bilo kakav objekt među objektima, nego je on čisto psihička ili psihofizička supstancija. Negativno-subjektivističko stajalište poriče bilo kakvu potrebu za postojanjem subjektivnosti i samosvijesti kako nekakvoga nositelja svijesti, jer u aktu osjetilnoga zamjećivanja nije potrebno nikakvo jedinstvo Ja ili sebstva.
