struka(e):

sfragistika ili sigilografija (grč. σφραγίς ili lat. sigillum: pečat + -grafija) (pečatoslovlje), pomoćna pov. znanost koja proučava postanak, izradbu, razvoj i uporabu pečatnjaka/pečata od prvih zabilježenih primjeraka iz staroga vijeka do suvremenoga doba, te njihovu povijesno-pravnu vrijednost, likovnoumj. izvedbu i dr. Stručno proučava funkciju, vrstu, tip, građu, oblik i boju, pečatni natpis i ikonografiju → pečata. Prvi poznati pečati javili su se u starom vijeku, oko 3500. god. pr. Kr., na području najstarijih civilizacija Mezopotamije, doline Inda i Egipta. Iz tih su krajeva stigli do Grka, a zatim do Etruščana i Rimljana. U V. st. od Rimljana su praksu uporabe pečata preuzeli germ. narodi, a potom i narodi na ostalim eur. područjima. Unatoč ranomu spominjanju pečatnjaka i pečata, znanstv. istraživanje njihove uporabe, pravne vrijednosti i ostalih elemenata počelo je razmjerno kasno. Iako su već glosatori crkv. prava u XII. i XIII. st. pečat promatrali s pravnoga stajališta, prvim se autorom koji je sfragistiku tretirao kao znanstvenu disciplinu smatra Konrad von Mure iz XIII. st. U svojem djelu O umijeću sastavljanja isprave (Summa de arte prosandi, 1275. ili 1276) među ostalim je pisao o pravnom aspektu pečata te njegovoj umjetničkoj i tehn. strani. Kako je sfragistika dugo bila pod okriljem diplomatike, upravo je njoj mogla zahvaliti na napretku u istraživanjima pečata kao i na kasnijem osamostaljenju u zasebnu znanstv. disciplinu. No dugo se sfragistici nije pridavala dovoljna pozornost pa je u razdoblju od XIV. do XVII. st. bilo tiskano samo nekoliko značajnijih radova (Olivier de Wree, Pečati flandrijskih grofova… – Sigilla comitum Flandriae…, 1639–41; Theodor Hoepingk, O starom i novom pravu pečata… – De sigillorum prisco et novo jure…, 1675). Sfragistiku je proučavao i otac moderne diplomatike J. Mabillon. Johann Michael Heineccius napisao je zapaženo djelo Povijesna rasprava o starim pečatima Germana i drugih naroda… (De veteribus Germanorum aliarumque nationum sigillis… syntagma historicum, 1709), a slijedilo ga je još nekoliko istraživača. Poč. XIX. st., kada je nastao rad G. Praya Povijesna rasprava o pečatima ugarskih kraljeva i kraljica (Syntagma historicum de sigillis regum et reginarum Hungariae, 1805), sfragistika je već bila utemeljena kao znanstv. disciplina. H. Grotefend je u knjizi O sfragistici (Über Sphragistik, 1875) dao temeljne podatke o pečatima, a Gustav Schlumberger je obradio biz. sfragistiku (Sigilografija Bizantskoga carstvaSigillographie de l’Empire Byzantin, 1884). Jedan od najznačajnijih njem. sfragističara H. Bresslau objavio je (u koautorstvu) dvosveščani Priručnik iz diplomatike za Njemačku i Italiju (Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien, 1889) u kojem je sfragistika dobila zasluženo mjesto. U Francuskoj je Arthur Giry u svojem glasovitom Priručniku iz diplomatike (Manuel de diplomatique, 1894) obradio i sfragistiku. Adrien Blanchet je proučavao pečate u Francuskoj te objavio knjigu Francuska sigilografija (Sigillographie française, 1902). Englesku je sfragistiku proučavalo nekoliko znanstvenika, među kojima i James Harvey Bloom koji je tiskao knjigu Engleski pečati (English Seals, 1906). Među najznačajnije sfragističare XX. st. svakako se ubraja Wilhelm Ewald, čiji je rad Sfragistika (Siegelkunde, 1914) doživio mnogobrojna izdanja. Po značenju pridružio mu se Giacomo Carlo Bascapè knjigom Sfragistika: pečat u diplomatici, pravu, povijesti, umjetnosti (Sigillografia: il sigillo nella diplomatica, nel diritto, nella storia, nell’arte, I–III, 1969–84). Razvijene historiografije s vremenom su dobile specijalizirane časopise za sfragistiku, npr. Revue française d’héraldique et de sigillographie, kao i monografije pojedinih grana i područja, primjerice, Sfragistika francuskih sveučilišta (Sigillographie des universités françaises, 1952) Renéa Gandilhona, ili pojedinih arhiva (Pietro Sella, Pečati Vatikanskog arhiva – I sigilli del’Archivio Vaticano, I–VI, 1937–64). Časopis Archivum, iako ponajprije arhivistički, svoje je stranice otvorio i sfragistici, kao i Odbor za sfragistiku Međunarodnog arhivskoga vijeća koji je objavio Međunarodni sfragistički rječnik (Vocabulaire international de la sigillographie, 1990). Od bibliografskih radova vezanih uz sfragistiku značajno je zajedničko djelo Eckarta Henninga i Gabriele Jochums Bibliografija sfragistike (Bibliographie zur Sphragistik, 1995), koje obrađuje njem., austrijsku i švic. sfragističku literaturu. Razvoj sfragistike, osobito u eur. zemljama, rezultirao je 1960. osnutkom Međunarodnog odbora za sigilografiju u Stockholmu, sa zadaćom sabiranja, prezentiranja i objavljivanja pečata i pečatnjaka.

Iako se već otac hrv. historiografije I. Lučić dotaknuo sfragistike, začetci su njezina razvoja u Hrvatskoj tek u znanstv. djelu P. Vitezovića Rittera. Daljnja istraživanja hrv. sfragistike XVIII. i XIX. st. vezana su uz imena nekoliko stranih povjesničara (Joseph Koller, G. Pray, János Jerney i dr.), koji su ugl. proučavali crkv. pečate. Od hrv. povjesničara u XIX. st. s prvim sfragističkim radom javio se I. Kukuljević-Sakcinski tek 1856. Potom slijedi niz istraživača, među kojima i F. Rački koji je tek djelomično obradio i tu problematiku. Značajniji hrv. sfragističari s kraja XIX. i prve pol. XX. st. bili su I. Bojničić, M. Rešetar i E. Laszowski. Kao dobar poznavatelj eur. sfragistike te kao ravnatelj Zemaljskoga arhiva u Zagrebu Bojničić se istaknuo ponajprije heraldičkim, ali i sfragističkim radovima: Popis do sada izdanih hrvatskih pečata (Vjesnik hrvatskog arheološkog društva – VHAD, 1880), Podaci k hrvatskomu pečatoslovlju (VHAD, 1881), Sfragistička iztraživanja (VHAD, 1895), Pečat kraljevine od godine 1497. (Vjesnik Kr. hrv.-slav.-dalm. Zemaljskog arkiva, 1901). Iako u prvom redu slavist, Rešetar se istaknuo i kao numizmatičar te je preko numizmatike dijelom svojega rada zašao i u sfragistiku: Pečat, zastava i grb Dubrovačke Republike (Dubrovnik, 1909), Dubrovačka numizmatika (1924/25). Zanimajući se za hrv. povijest, Laszowski je u nekoliko vrlo vrijednih radova dao nezaobilazni prinos proučavanju naše sfragistike, među kojima se ističu: Prilog k hrvatskoj sfragistici, I–II (VHAD, 1896–1897; 1901), Pečati i grbovi posljednjih Zrinskih i Frankopana (Posljednji Zrinski i Frankopani, 1908), te pregledni rad o svjetskoj i hrv. sfragistici u zborniku Naša domovina (1943). Poučan članak o pečatu napisao je u svojim Prinosima za hrvatski pravno-povjestni rječnik (1908–22) V. Mažuranić. Pravnu stranu pečata posebno je proučavao M. Kostrenčić, a Zlatnu bulu Bele IV. Z. Tanodi. Specijalizirani časopisi za sfragistiku u Hrvatskoj, bili su Vitezović (časopis za genealogiju, heraldiku, sfragistiku i epigrafiju) i Glasnik heraldike (grboslovlja, rodoslovlja, životopisa i pečatoslovlja), no izlazili su kratko pa gotovo i nisu ostavili traga u hrv. sfragističkoj literaturi. Razvoju sfragistike u Hrvatskoj u razdoblju nakon II. svj. rata nezaobilazan su prinos dali pojedinci koji su sfragističke radove pisali potaknuti trenutačnim interesom ili potrebom, ali nije bilo sustavnoga istraživanja i objavljivanja. Tek su pokojim radom u našoj sfragistici traga ostavili G. Čremošnik, N. Duboković Nadalini, Janko Belošević, S. Antoljak, J. Stipišić, B. Fučić, I. Petricioli, V. Mošin, I. Babić i dr. P. Anđelić napisao je kapitalno djelo o bos.herc. sfragistici Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine (1970), u kojem su svoje mjesto našli, primjerice, i pečati hrv. velikaške obitelji Šubića. Među zaslužne se hrv. sfragističare ubraja B. Zmajić koji je 1971. objavio knjigu Heraldika, sfragistika, genealogija. Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu (danas Hrvatski povijesni muzej) 1980. priredio je izložbu zbirke svojih pečatnjaka i tiskao popratni katalog Pečatnjaci, koji je sastavila Vlasta Brajković. Zbirku pečatnjaka Gradskoga muzeja u Varaždinu obradio je i objavio 1985. Miroslav Klemm. Od suvremenih hrvatskih sfragističara važno je spomenuti Antu Gulina, koji je opsežnom knjigom Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika (1998) zaokružio dugogodišnja istraživanja pečatnjaka i pečata čuvanih po hrvatskim i stranim arhivima, muzejima i bibliotekama. Objavio je i kraći prikaz pečata i povijesti europske i hrv. sfragistike Latinska paleografija i diplomatika (2005). Miroslav Granić obradio je pečate zadarskih bilježnika XVIII. st. te napisao značajnu studiju o grbovima i pečatima grada Raba (Rapski zbornik, 1987).

Citiranje:

sfragistika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sfragistika>.