sinedrij (grč. συνέδριον).
1. U starih Grka, vijeće sastavljeno od ravnopravnih članova, koje vijeća o javnim poslovima. Tako su se npr. nazivala amfiktionijska vijeća i skupštine (→ amfiktionija), savezno vijeće i skupština Helena u Plateji o svetkovini Eleuterija i skupština u Korintu (337. pr. Kr.), gdje je bilo odlučeno da se povede rat protiv Perzije. U gradovima: niži sud sedmorice.
2. Kod Židova, za državne samostalnosti Judeje (pod Makabejcima i edomitskom Herodovom dinastijom, od 140. pr. Kr. do 6), tijelo najviše državne vlasti, tj. državni savjet i glavno sudište u Jeruzalemu. Imao je 70 članova, a predsjedao mu je veliki svećenik, čija je funkcija u doba Makabejaca bila vezana uz osobu kneza, odnosno kralja. Za rimskih prokuratora (godine 6–70) sinedrij je imao obilježje podložne samouprave, a nakon razorenja jeruzalemskoga Hrama (godine 70) izgubio je svaku funkciju. Sinedrij se često sinonimno naziva sanhedrin (hebrejska posuđenica iz aramejskog < grčkoga), a rjeđe geruzija ili prezbiterion (vijeće staraca), u prijevodima veliko vijeće. Oko godine 80. sinedrij su obnovili tanaiti; na čelu mu je bio patrijarh, a sačinjavali su ga učenjaci i tumači zakona. U tom se obliku održao do X. st. Na Napoleonov poticaj sinedrij je ponovno bio sazvan nakon 800 godina (9. II. 1807) u Parizu, kako bi donio obvezne zaključke za sve Židove svijeta.
