singular (latinski singularis) ili jednina, u lingvistici, naziv za potkategoriju u okviru gramatičke kategorije broja. U jezicima je singular obično u oprjeci spram množine ili plurala, katkad i dvojine ili duala (npr. u slovenskome), a rjeđe i drugih gramatičkih brojeva (npr. trijala, paukala itd.). Singular je kod imenica najčešće neobilježen, u oprjeci spram morfološki obilježenoga plurala (vuk spram vuk-ovi), a morfološki sustav jezika može se na različite načine preklapati sa značenjem riječi, tako da i riječi koje znače mnoštvo mogu biti u singularu, npr. imenica povjerenstvo označuje više individua, no gramatički je u jednini, dok množina povjerenstva označuje više različitih skupina individua. Je li neka riječ u jednini ili množini, ne vidi se samo po njezinim morfološkim osobinama, već i po sintaktičkim pravilima slaganja (sročnosti) u rečenici, odatle ovo povjerenstvo je odlučilo (jednina) spram ova povjerenstva su odlučila (množina). Zbirna imenica djeca po morfološkim je obilježjima u jednini (sklanja se kao imenica ženskoga roda, npr. žena), ali je prema slaganju u množini (Djeca su došla, a ne *Djeca je došla).
