solfeggio [solfε':o] (tal.), u glazbi, skup vježbi kojima se pjeva određena melodija za usavršavanje sluha, a uključuje i glazbeni diktat i osnovnu teoriju glazbe. Vježbe solfeggia pjevaju se na određene (bocedizacija, damenizacija, → solmizacija) ili na neodređene slogove (npr. la) te vokale (prije svega a i e). Vježbe solfeggia bilježe se od kraja XVI. st., a posebno su se razvile u Italiji u XVIII. st., kada su ih preuzeli Francuzi, a u Francuskoj su na pariškom Konzervatoriju od 1795. postale obvezatni dio glazbene nastave. Prvi udžbenik solfeggia bio je objavljen 1772. u Parizu (Talijanski solfeggio sa šifriranim basom – Solfèges d’Italie avec la basse chiffrée). Francuski solfeggio ostao je do danas prevladavajućim, iako su osobito u XX. st. nastale mnogobrojne uspjele nacionalne metode kao npr. u Njemačkoj (P. Hindemith), Madžarskoj (Z. Kodály), Brazilu (H. Villa-Lobos) i drugdje.
