tinta (tal. tinta ili njem. Tinte < srednjovj. lat. tincta, od lat. tingere: močiti, bojiti), obojena tekućina koja je u prošlosti služila za pisanje perom, poslije nalivperom, a danas kemijskom olovkom i tzv. flomasterom, te za ispis na pisačima vezanima uz elektronička računala. To je uglavnom vodena otopina ili suspenzija prikladnih bojila ili pigmenata (za plavu tintu najčešće triarilmetansko bojilo, za crvenu eozin, za bijelu titanijev dioksid, za zlatnu aluminijska bronca), iako se rabi i tinta s nevodenim otapalima, fluorescirajuća tinta, zatim tzv. gel-tinta, koja postaje tekuća tek tijekom mehaničke promjene (→ tiksotropija), tajna tinta (nevidljiva, prije nazivana simpatetičkom), koja mijenja svojstva i postaje vidljivom nakon posebne obradbe itd. Uz navedene sastojke, tinta sadrži i tenzide te sredstva za bolje prianjanje uz papir i za očuvanje vlažnosti prije nanošenja te za konzerviranje. I danas se, iako sve rjeđe, još rabi željezno-galno crnilo, otopina galne kiseline i željeznoga(II) sulfata, poznato već stoljećima (galna kiselina sa solima željeza tvori stajanjem na zraku u neutralnoj sredini netopljiv crni talog).
Tinta je prvi put uporabljena u III. tisućljeću pr. Kr. u Kini. Bila je načinjena od čađe koja daje pigment, smole u funkciji ljepila i vode kao otapala. Sve do XII. st. na taj su se način izrađivali i rabili tzv. kineski ili indijski tuševi kojima su napisani danas najstariji sačuvani zapisi, posebice orijentalni. Zbog nepostojanosti zapisa pisanih takvom tintom, jer se mogla isprati vodom, od XII. st. potiskivala su ju željezno-galna crnila, koja su potjecala još iz antičkoga doba. Ta su se crnila izrađivala od strugotina željeza ili od modre galice, vina, octa ili kvasa, iskuhanih šiški koje daju tanin te ljepila. Na sličan su se način radile boje za kosu, obuću i druge predmete. Zbog oksidacije i prodiranja duboko u podlogu, takva je tinta ostajala stabilna i trajna, te je i nakon njezina izbljeđivanja bilo moguće pročitati napisano. Tako su sačuvani mnogobrojni rukopisi u obliku palimpsesta. U slučaju prejake oksidacije oštećenja su na pisanoj podlozi nepopravljiva. U povijesnim izvorima tinta se naziva mélan (grč. μέλαν), atramentum i incaustum, a sačuvani su i različiti recepti za njezinu izradbu. Pri uređivanju rukopisa za naslove, rubrike, poglavlja i inicijale rabila se crvena tinta od minija ili cinobera, ali i drugi pigmenti (plavi, zeleni, zlatni, srebrni). U Bizantu se purpurna tinta rabila samo za carske potrebe. U XVI. st. posebno su bile poznate i cijenjene talijanske i španjolske tinte, no tek se potkraj XVIII. st. tinta počela proizvoditi prema strogo određenim pravilima. Uloga tinte u proučavanju rukopisa iznimno je važna jer njezina analiza može dati informacije o dataciji i provenijenciji samoga rukopisa te načinu njegova restauriranja. Od druge polovice XIX. st. rabile su se anilinske tinte (1860) i indigo crnila, koji su iz uporabe potiskivali željezno-galna crnila. U XX. st. došlo je do nagloga razvoja i proizvodnje tinte za različite vrste olovaka (grafitne, kopirne, u boji, kemijske, flomasteri), vrpce za pisaće strojeve i tiskarske boje.
