tlaka (djelo, služba, rabota), obveza besplatnoga rada, također svaki oblik nesvojevoljnoga rada. Tijekom povijesti tlaka je u svojem najužem smislu označavala obradbu vlastelinova zemljišta, a u širem je smislu obuhvaćala i različite druge službe koje je podanik morao obavljati za svojega gospodara (podvoz, bačvarija, ptičarija, kolarija, vojna služba). Iako se tlaka kao obveza podanika prema gospodaru javila znatno prije u srednjem vijeku, u izvorima je taj oblik podavanja zabilježen tek od razvijenog i kasnoga srednjega vijeka (npr. u Statutima Zagrebačkoga kaptola iz XIV. st.). U hrvatskim se zemljama od XIII. st. pojavio fenomen smanjivanja tlake i njezine komutacije u novčanu rentu. Pritom je zemljišni gospodar umjesto poljoprivrednog proizvoda, koji je morao dalje prodavati, dobivao gotov novac, a seljak je dobio priliku prodati svoje viškove te višak novca zadržati za sebe, što je utjecalo na širenje osobnih sloboda kmetova. U europskom gospodarstvu od kasnoga srednjega vijeka, zbog porasta potražnje europskih gradova za poljoprivrednim proizvodima, došlo je do povećanja tlake i pogoršanja položaja kmetova, što je uzrokovalo mnoge seljačke bune. Na području hrvatskih zemalja u novom vijeku obveze zavisnih seljaka na pojedinim vlastelinstvima bile su regulirane urbarima, a unifikacija njihovih obveza za šira područja nastupila je tek za Marije Terezije (Slavonski urbari 1756. te Hrvatski urbar 1780). U Hrvatskoj i Slavoniji tlaka je postojala sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848.
