transcendentalno (srednjovjekovni latinski transcendentalis: koji prelazi granicu [iskustva], od klasičnog latinskog transcendens, genitiv transcendentis: koji prelazi), ono što je usmjereno na nešto što je povrh nečega. U filozofiji dobiva dva potpuno različita značenja. U skolastičkoj filozofiji transcendentalni su najopćenitiji načini poimanja svakoga bića, a kod I. Kanta pojam transcendentalno odnosi se na apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje: to je ono što je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju, odn. to su apriorni spoznajni oblici naše svijesti. U oba značenja, osim različitosti, zajedničko je nadilaženje, bilo da se radi o nekom sadržaju spoznaje ili forme bića. U skolastičkom smislu pojam transcendentalno pojavljuje se u kasnoj skolastici, a uporište ima u Aristotelovu mišljenju da biće (ens) i jedno (unum) nisu u strogom smislu rod (genus). O transcendentalnim načinima poimanja koji pripadaju biću kao takvom i koji izriču ono što bitak svojim dinamizmom ostvaruje u biću, prvi je pisao Filippo Cancellieri u djelu Suma o dobru (Summa de bono, 1236). Prema Tomi Akvinskomu transcendentalni su načini poimanja bića: biće (ens), stvar (res), jedno (unum), nešto (aliquid), dobro (bonum), istinito (verum), a kasniji su skolastici dodali i lijepo (pulchrum). Transcendentalne oznake nadilaze rodove bića, odn. Aristotelove kategorije, i stoga se s njima ne mogu poistovjetiti. Za Kanta transcendentalni načini zahvaćanja stvari nisu ništa drugo nego logička potreba i kriterij svake spoznaje stvari općenito. Kant transcendentalnom naziva svaku spoznaju koja se ne bavi objektima nego temeljnim ljudskim načinom spoznaje objekta. Transcendentalna spoznaja nije isto što i apriorna, koja je univerzalna i nužna, ali opravdava i utemeljuje vrijednost same apriorne spoznaje. Transcendentalne su i sve znanosti o svim apriornim principima ljudskih moći, transcendentalna estetika, transcendentalna analitika, transcendentalna dijalektika. Kada se pojam transcendentalno koristi u apriornom smislu, onda je on suprotan pojmu empirijsko. U idealističkoj i suvremenoj filozofiji pojam transcendentalno koristi se u Kantovu smislu, a E. Husserl Kantov pojam transcendentalno koristi u određenju svoje fenomenologije kao nauka o transcendentalnoj samodanosti »samih stvari«, tj. u čistoj svijesti.
