turpitudo (lat.), u antičkom Rimu, zao glas što je pratio neke osobe zbog neugledna zanimanja i nemoralna ponašanja. Ozloglašene osobe – turpes personae – bili su, npr., glumci, prostitutke, gladijatori, rasipnici. Društvo je takvim osobama umanjivalo čast te ih je zapostavljalo u različitim društvenim prilikama i ulogama: nisu mogle obavljati skrbničke (tutorske) dužnosti, nisu uzimane u obzir kao svjedoci, bile su ispuštane iz zakonskoga nasljeđivanja i sl. – U širem smislu, zao glas koji prati neku osobu zbog njezina sramotnoga, nevaljanog i nečasnoga ponašanja.
