struka(e):

upala (inflamacija), lokalni ili opći obrambeni odgovor živoga tkiva na vanjske ili unutar. štetne podražaje. Mogu ga uzrokovati kemijski čimbenici (npr. kiseline, lužine, teški metali), fizikalni čimbenici (npr. hladnoća, toplina, elektricitet, ionizirajuće zračenje, strana tijela, fizička ozljeda), mikroorganizmi i njihovi metabolički proizvodi te imunosni procesi. Sva su tkiva i organi podložni upali. Stupanj i vrstu upale određuju zdravstveno i imunosno stanje organizma, te narav i jakost štetnoga čimbenika. Upala se razvila u viših organizama radi ograničavanja i isključivanja ozlijeđenoga dijela tijela od zdravoga tkiva, usporavanja ili sprječavanja rasta broja mikroorganizama, poništavanja djelovanja metaboličkih tvari koje se luče kao štetni nusproizvodi te pripremanja područja zahvaćenog upalom za cijeljenje. Sastoji se od promjena u krvnom optoku: sužavanja krvnih žila (vazokonstrikcije) i njihova širenja (vazodilatacije), povećane propusnosti krvnih žila te izlaska tekućine, bjelančevina i leukocita iz krvi u područje oštećenoga tkiva. Stanice koje sudjeluju u upali jesu leukociti (granulociti, monociti, limfociti), plazma-stanice i makrofagi; njihov ukupan broj te relativni odnosi mogu se u upali izrazito promijeniti. Kemijski posrednici (medijatori) upale kemijske su tvari koje nastaju i izlučuju se tijekom upale te su odgovorne za kliničke znakove upale. Najvažniji su: vazoaktivni amini (histamin, serotonin), kininski kemijski spojevi (bradikinin), sustav komplementa, biološki aktivne tvari što ih luče limfociti (limfokini) te metaboliti arahidonske kiseline (prostaglandini, leukotrieni). Četiri glavna klinička znaka upale – crvenilo (rubor), toplinu (calor), oteklinu (tumor) i bol (dolor) – opisao je u I. st. rimski enciklopedist A. K. Celzo u djelu Osam knjiga o medicini. Crvenilo nastaje zbog proširenja sitnih krvnih žila u upaljenom području, toplina zbog povećanoga protoka krvi, oteklina zbog izlaska tekućine iz krvnih žila u okolno tkivo, a bol zbog mehaničkog pritiska otečenoga područja na živce te izravnoga podražaja živčanih završetaka kem. posrednicima upale. Peti znak upale, poremećaj funkcije (functio laesa), refleksni je odgovor organizma kojim se upaljeno područje štiti od boli; opis toga znaka pripisuje se Galenu, T. Sydenhamu ili R. Virchowu.

Na lokalne upalne promjene organizam reagira (ovisno o žestini upale i veličini područja zahvaćenoga upalom) vrućicom, povećanim brojem leukocita i promjenom u odnosima bjelančevina plazme, što uzrokuje ubrzanje sedimentacije eritrocita. Upala može biti kratkotrajna i očitovati se samo prolaznim odgovorom (akutna upala) ili može trajati mjesecima i godinama (kronična upala). Uspostavljanje građe i funkcije tkiva nakon upale ovisi o mjestu, vrsti i žestini upale te trajanju upalnoga podražaja. Neliječena upala može prouzročiti različite komplikacije: stvaranje gnoja, ožiljka, čira, perforaciju, pa i smrt. Ovisno o uzroku, žestini, lokalizaciji i vrsti, upala se liječi različitim terapijskim postupcima, npr. uporabom različitih lijekova (antireumatici, kortikosteroidi, antibiotici i dr.) ili kirurškim zahvatima. – U medicinskom nazivlju upala se imenuje nazivom zahvaćenoga organa ili tkiva uz sufiks -itis, npr. artritis (upala zgloba), miozitis (upala mišića), nefritis (upala bubrega).

Citiranje:

upala. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/upala>.