zamjenica, u lingvistici, naziv za vrstu riječi kojom se u diskursu zamjenjuje neka druga imenska riječ ili sintaktička skupina. Obično se razlikuju lične (ili osobne), pokazne, upitne, odnosne, posvojne, neodređene i druge zamjenice. Kriteriji razlikovanja različitih vrsta zamjenica u tradicionalnoj su gramatici semantički, morfološki i sintaktički. Lične zamjenice izražavaju lice govornika, sugovornika, ili osobe o kojoj se govori (npr. ja, ti, on...) i izazivaju sročnost u licu na glagolu (ja pjevam, ti pjevaš, on pjeva...). Pokazne zamjenice mogu, za razliku od ličnih zamjenica 3. lica, stajati u atributivnom položaju uz imenicu (ovaj, taj, onaj čovjek, za razliku od neovjerenoga *on čovjek). Morfološki i sintaktički kriteriji za izdvajanje pojedinih vrsta zamjenica često se ne podudaraju u različitim jezicima. Primjerice, u hrvatskome lične zamjenice drugoga lica ne razlikuju gramatički rod, no u semitskim jezicima postoje posebne zamjenice 2. lica za muški i ženski rod, odn. ovisno o tom je li sugovornik muška ili ženska osoba. Na sličan način, u mnogim jezicima nema sintaktičke razlike između lične zamjenice 3. lica i pokazne zamjenice, tj. nema zamjenice koja izaziva sročnost u 3. licu, a ne može se upotrijebiti atributivno.
U mnogim jezicima ne postoje sve od navedenih vrsta zamjenica. Primjerice, odnosne su zamjenice (u hrv. koji, koja, koje, itd.), premda česte u indoeur. jezicima, u drugim jezičnim porodicama razmjerno rijetke, a umjesto pokaznih zamjenica mnogi jezici imaju pokazne afikse koji nisu samostalne riječi, već vezani morfemi. Također, umjesto posvojnih zamjenica mnogi jezici imaju posebne posvojne afikse (npr. madžarski). U mnogim je jezicima upotreba zamjenica jako ograničena iz pragmatičkih ili kult. razloga. Primjerice, upotreba nekih zamjenica može se smatrati neprimjerenom ili nepristojnom u određenim situacijama (npr. upotreba zamjenice ti kada se govori starijoj ili društveno nadređenoj osobi).
