struka(e): |
ilustracija
ČEČENIJA, geopolitički položaj (2000)

Čečenija (ruski Čečnja/Чечня, čečenski Nohčijčo’/Нохчийчоь), republika na jugu europskog dijela Rusije; 15 600 km², 1 269 095 st. (2010). Na jugu obuhvaća sjeverne obronke Velikoga Kavkaza (Tebulosmta, 4493 m), koje od Nogajske stepe na sjeveru odvajaju doline rijeke Terek i njezina pritoka Sunže. U vegetaciji prevladava stepa i niska šuma. Klima je pretežno kontinentalna. Glavni grad Grozni. Stanovnici su (2010) Čečeni (95,3%; muslimani), Rusi (1,9%), Kumici i dr. U gradovima živi 35,3% stanovništva. Na natapanim površinama sjevernog nizinskoga dijela uspijevaju riža i druge žitarice; razvijeno je vinogradarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo. Južni dio, planinsko područje Velikoga Kavkaza, stočarski je kraj. Glavna je privredna grana proizvodnja i preradba nafte. Znatno značenje imaju kemijska, metaloprerađivačka, drvna i prehrambena industrija te strojogradnja. Industrija je pretrpjela znatna razaranja u čečensko‑ruskom sukobu 1990‑ih. Čečenija ima veliko prometno značenje; njome prolaze cestovne i željezničke veze između Azerbajdžana i Dagestana (Rusija) i naftovod Baku (Azerbajdžan) – Novorosijsk (Crno more) duljine 1141 km.

Povijest

Od davnine su područje Čečenije nastavala plemena koja nisu uspjela stvoriti vlastitu državu. Čečenski šeik Ušurma Mansur podignuo je 1783. veliki ustanak protiv ruske ekspanzije na sjeverni Kavkaz, od 1830-ih pod vodstvom Šamila Čečeni su nastavili pružati otpor Rusima, a kada je on 1859. zarobljen, mnogi su njegovi sljedbenici emigrirali u Armeniju. Od 1922. Čečenija je autonomna oblast, a 1936. ujedinila se s Ingušetijom u Čečeno-Ingušku ASSR. Sovjetske su je vlasti ukinule 1946 (tijekom 1944–48. deportirano je oko 650 000 Čečena i Inguša u Srednju Aziju i Sibir, pri čemu ih je oko 200 000 umrlo). Ponovno je uspostavljena 1957. u sastavu Ruske SFSR, ali s promijenjenim granicama, pa je udio Čečena i Inguša u republici smanjen na 41% (u odnosu na 58,4% 1939). Do 1958. vratilo se oko 200 000 Čečena, a istodobno je oko 36 000 ruskih doseljenika otišlo. Diskriminacija Čečena, međunacionalni sukobi u Groznome (1958) i suđenja islamskim skupinama (1958., 1963–64) pogoršavali su čečensko-ruske odnose. Čečeno-Inguška ASSR prestala je postojati tijekom raspada SSSR-a, nakon proglašenja neovisnosti Čečenije (1991), od koje se Ingušetija odvojila (1991–92) pa se kao autonomna republika priključila Ruskoj Federaciji. Uoči raspada Sovjetskoga Saveza opozicijske stranke okupile su se u Čečenskome nacionalnom kongresu kao pokretu za neovisnost. Kongres je potkraj 1990. izabrao izvršni komitet (ispolkom) s predsjednikom Džoharom Dudajevom, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima u listopadu 1991. i proglasio neovisnost Čečenske Republike (1. XI. 1991). Moskva je poduprla prorusku opoziciju, uglavnom organiziranu na sjeveru (okrug Nadterečni, pretežno nastanjen Kozacima), kao i odvajanje Ingušetije (dovršeno sredinom 1992), a Dudajev je pokušao oslabiti ruski utjecaj stvaranjem saveza zemalja sjevernoga Kavkaza (u listopadu 1992. u Groznom je proglašena Konfederacija naroda Kavkaza). Unutarnje sukobe Dudajev je mislio riješiti raspuštanjem parlamenta i uvođenjem izvanrednog stanja sredinom 1993 (početkom 1994. uveo je službeni naziv Čečenska Republika Ičkerija, prema planinskom području u južnoj Čečeniji). Vojno-političke suprotstavljenosti prerasle su u građanski rat pa je potkraj 1994. intervenirala ruska vojska, koja je u siječnju 1995. zauzela Grozni. Moskva je pokušala uspostaviti prorusku vlast, spriječiti regionalne separatizme i snaženje islama te očuvati geopolitičke pozicije na Kavkazu. Nakon velikih razaranja ruske su snage do polovice 1995. nadzirale većinu Čečenije (poginulih je bilo oko 80 000), a povukle su se nakon mirovnoga sporazuma (31. VIII. 1996). Nakon pogibije Dudajeva, na izborima u siječnju 1997. pobijedio je Aslan Mashadov, glavni čečenski vojni zapovjednik (u čast Dudajeva Grozni je preimenovan u Džohar-Gala). Sporazumom s Rusijom u svibnju 1997. Čečenija je dobila veliku političku autonomiju i gospodarsku samostalnost. Sukobi između različitih vojno-političkih skupina obnovili su se sredinom 1998; parlament je raspušten u veljači 1999., a Moskva je ponovno intervenirala u rujnu i listopadu 1999. s oko 90 000 vojnika. Potpuno razrušeni Grozni ruska vojska zauzela je u veljači 2000., a čečenske snage povukle su se u južna planinska područja (izbjeglica je oko 250 000, najviše u Ingušetiji).

Citiranje:

Čečenija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/cecenija>.