struka(e):
ilustracija
Č, razvoj slova: 1. starocrkvenoslavenska ćirilica (Savina knjiga, XI. st.), 2. starocrkvenoslavenska ćirilica (Ostromirovo evanđelje, XI. st.), 3. rukopisna bosančica, 4. rukopisna poljičica (hrvatska ćirilica iz Poljica), 5. bosančica, veliko tiskano slovo, 6. obla (bugarsko-makedonska) glagoljica (Kijevski listići, X. st.), 7. obla (bugarsko-makedonska) glagoljica (Marijinsko evanđelje, XI. st.), 8. obla (bugarsko-makedonska) glagoljica (Kločev glagoljaš, XI. st.), 9. prijelazni tip glagoljice (Bašćanska ploča, oko 1100), 10. prijelazna glagoljica (Bečki listići, XI/XII. st.), 11. uglasta (hrvatska) rukopisna glagoljica (Fraščićev psaltir, 1463), 12. tipično kurzivno hrvatsko glagoljsko slovo, 13. kurzivna hrvatska glagoljica (Petrisov zbornik, 1468), 14. tiskana hrvatska glagoljica (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483), 15. tiskana hrvatska glagoljica (protestantska Tabla za dicu, 1561)

č, četvrto slovo hrvatske latinice; nalazi se i u češkoj, slovačkoj, slovenskoj, lužičkoj, litavskoj i letonskoj abecedi. U glagoljici mu odgovara slovo  (hrvatskoglagoljsko ) koje se nalazi na 28. mjestu glagoljične azbuke i njime se bilježi brojevna vrijednost 1000 (tisuću). U ćirilici mu odgovara slovo , koje se u staroj ćiriličnoj azbuci nalazi također na 28. mjestu, ali se njime bilježi brojevna vrijednost 90.

Današnji latinični oblik toga slova uvela su Češka braća kada su Husovu dijakritičku točku nad c (ċ) zamijenila kvačicom (č). Na hrvatskom prostoru dijakritički znakovi upotrebljavali su se vrlo rano: u imenu župana Godečaja na nadvorju crkve sv. Križa u Ninu (oko 800. god.) i u terminu »tepči« u natpisu iz XI. st. (crkvica sv. Petra u Kaštelima) iznad slova c nalazi se osebujni vijugavi znak. Šime Budinić (1530–1600) upotrijebio je i izokrenuti apostrof (»spiritus asper«, c̉), a Pavao Ritter Vitezović (1652–1713) kapicu (ĉ). Ljudevit Gaj je 1830. za foneme /ć/ i /č/, ne razlikujući ih, upotrijebio slovo c̃, ali je uskoro posve prevladao današnji oblik toga slova. Prije Gajeve reforme u hrvatskoj je latiničnoj pismenosti prevladavalo bilježenje fonema /č/ po talijanskim, madžarskim i njemačkim uzorima: c, ci, z, ch, cs, tch, tsch. Osobito se često (posebice u tekstovima iz Dalmacije) upotrebljava slovo ç, koje je, međutim, moglo imati i druge glasovne vrijednosti. U mnogim suvremenim latiničnim pismima fonem č bilježi se slovom c ili skupom slova u kojem se to slovo nalazi.

Glagoljično slovo  () zove se črv (črьvь) i oblikovano je od dvaju dijelova: gornji dio sastoji se od dviju vodoravnih linija omeđenih kratkim okomicama, a donji od okomice koja se spušta od sredine slova i završava u najstarijoj glagoljici kružićem, a u hrvatskoj glagoljici četverokutom. Riječ je, možda, o kombinaciji slova ш (glagoljično š) s nekim dijakritičkim znakom. Nisu uspjeli pokušaji da se izgled glagoljičnoga slova  dovede u vezu sa slovima u drugim tada poznatim pismima.

Ćirilično slovo  moglo je nastati po ugledu na neko slično slovo u semitskim alfabetima, npr. cade ili kaf u hebrejsko-samaritanskom pismu.

Glas č u hrvatskom jeziku potječe od praslavenskog č nastaloga od k ispred e, ě (< ē), i (< ī, ei), ь, ę, j: četiri (< četyre < *ketūre), kričati (< *krikēti), čist (< čistъ < *kīstu), čovjek (< čьlověkъ < *kil/o/voiku), čest (< čęstъ < *kenstu), plače (< *plačetь < *plakjeti); glas č dolazi i u onomatopejama (čačkati) i u pozajmljenicama iz drugih jezika: račun (< roman. ratione), čavao (< mlet. tal. chiavello), čembalo (< tal. cembalo), činčila (< španj. chinchila), ček (< engl. cheque), trač (< njem. Tratsch), černozem (< rus. černozëm’), čopor (< madž. csoport), čaj (< tur. çay < perz. čāy < kantonski kin. čā-ye: čajni listovi).

Citiranje:

č. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/13105>.