retardacija (lat. retardatio: zadržavanje, zakašnjavanje).
1. Zaostajanje, zadržavanje, usporavanje.
2. U književnosti, jedna od središnjih pripovjednih tehnika epskoga pjesništva, koja služi usporavanju i raslojavanju radnje, promišljenoj odgodi njezina ishoda. Osnovni oblici retardacije: digresija, epizoda i ponavljanje, javljaju se već u najstarijim epovima (npr. Ilijadi i Odiseji, Mahabharati, Kalevali). Za Platona i Aristotela, začetnike europske poetičke tradicije, ti su postupci podređeni pripovjednom razvijanju radnje. No veliki romantičarski pjesnici J. W. Goethe i F. Schiller prepoznali su u retardaciji razlikovno obilježje epskoga književnog roda s obzirom na dramski rod. Dok u drami teži nesmetanoj progresiji i povećavanju napetosti u gledatelja, radnja se u epskom djelu hotimice usporava umetanjem epizoda, opisa, lirskih dijelova, unutrašnjih monologa likova i piščevih refleksija. S razvojem modernoga romana takvi retardacijski postupci odnose prevagu nad fabulom, što je neke suvremene teoretičare pripovjednoga teksta nagnalo da proglase kraj pripovijedanja u modernoj književnosti.
3. Mentalna retardacija → intelektualna subnormalnost