Bugarska

ilustracija
BUGARSKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18

Bugarska (Bălgarija; Republika Bugarska/Republika Bălgarija/ Репyбликa Бългapия), država u jugoistočnoj Europi, u sjeveroistočnom dijelu Balkanskoga poluotoka, između Rumunjske (duljina granice 608 km) na sjeveru, Turske (240 km) i Grčke (494 km) na jugu, Srbije (371 km) i Makedonije (148 km) na zapadu te Crnoga mora (378 km) na istoku; obuhvaća 111 002 km².

Prirodna obilježja

Sastoji se od četiriju geološko-morfoloških područja. Sjeverni dio između Dunava i Stare planine zauzima Dunavska ploča, građena od paleozojskih, krednih i neogenih naslaga pokrivenih praporom. Pruža se između rijeke Timoka i Crnoga mora. Pritoci Dunava (Timok, Iskăr/Iskr i Jantra) dijele ju na zapadni nizinski i na srednji i istočni, pretežno humovito brežuljkasti dio (Ludogorie, Dobrudža). Južno od Dunavske ploče pruža se oko 550 km dugo ulančano gorje Stara planina s vrhovima: Botev (2376 m), Goljam Kademlija (2276 m), Vežen (2198 m) i dr. Gorje je građeno od kristaličnih škriljavaca, granita i paleozojskih naslaga. Rijeke Iskăr i Luda Kamčija duboko su usjekle svoje doline u Staru planinu. Srednju Bugarsku obuhvaća prelazno planinsko kotlinsko područje. Planinski masivi i lanci Vitoša (Černi vrh/vrăh, 2290 m), Sredna gora (Bogdan, 1604 m) sa Srnenom (Sărnena) gorom (Bratan, 1236 m), Sakar i Strandža (Istranca) zatvaraju Podbalkansku, Sofijsku, Samokovsku kotlinu i druge kotline te Gornjotrakijsku i Bugarsku nizinu. Južni dio Bugarske zauzimaju Rodopi (Goljam Perelik, 2191 m, Goljama Sjutkja, 2186 m) s masivima Rila (Musala, 2925 m, ujedno najviši vrh Balkanskoga poluotoka) i Pirin (Vihren, 2914 m) te osogovsko-belasička skupina (Ruen 2251 m, Radomir, 2029 m), koja samo djelomično pripada Bugarskoj.

Sjeverozapadna Bugarska ima umjereno kontinentalnu klimu, sjeveroistočna stepsku, a Stara planina i Rodopi planinsku. Južno primorje Crnog mora ima sredozemnu klimu čiji utjecaji riječnim dolinama prodiru prema unutrašnjosti. Sjeverni i srednji dijelovi Bugarske imaju 450–500 mm oborina godišnje, a planinski do 1000 mm.

Rijeke pripadaju crnomorskomu i egejskomu slijevu. Pritoci Dunava, koji je glavna rijeka Bugarske, jesu Ogosta, Iskăr/Iskr, Osăm/Osm, Jantra i Lom. Izravno u Crno more utječu Luda Kamčija i Sredecka reka, a pritoke su Egejskoga mora Marica, Struma i Mesta. Na limanskim ušćima nastala su jezera Burgasko, Mandrensko, Varnensko i dr. Obala Crnoga mora (378 km) slabo je razvedena; glavni su zaljevi Burgas i Varna.

U podunavskom dijelu preteže stepska vegetacija, u području rijeka egejskoga slijeva mediteranska, a u sjeverozapadnom dijelu srednjoeuropska. Pristranci planina obrasli su šumom, koja na visini od 2600 m prelazi u livade i pašnjake; žitarice uspijevaju do 1200 m. Šume prekrivaju 34% površine.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2011. Bugarska ima 7 364 570 st. ili 66,3 st./km²; odnosno 7 153 784 st. prema procjeni za 2015. Stanovnici su Bugari (84,8%, 2011), Turci (8,8 %), Romi (4,9%) i dr. (1,5%; Makedonci, Židovi, Armenci, Rumunji, Rusi i dr.). Turci uglavnom naseljavaju sjeveroistočne i južne dijelove Bugarske (znatan ih je broj emigrirao u Tursku), Armenci, Rusi i Židovi veće gradove, a Grci gradove u primorju Crnoga mora. Planinski krajevi (Rila, Rodopi, Stara planina) gotovo su pusti (manje od 30 st./km²). Od 36 723 stranca koji žive u zemlji (0,5% ukupne populacije) najviše je državljana Rusije (11 991), članica Europske Unije (8444), Ukrajine (3064), Makedonije, Moldavije i Srbije. Stanovnici su prema vjeri uglavnom pravoslavci (59,4%), zatim muslimani (7,8%, pretežito suniti), protestanti (0,9%) i katolici (0,7%); nije se izjasnilo ili su druge vjere 31,2% stanovništva. Broj stanovnika je od početka XX. st. (3 744 283 st., 1900) bio u stalnom porastu (7 029 349 st., 1946) sve do popisa 1985 (8 948 649 st.), a zatim je u laganom padu (7 928 901 st., 2001). U zadnjem međupopisnom razdoblju 2001–11. broj stanovnika smanjio se za 564 331 osobu odnosno stopa godišnjeg pada broja stanovnika iznosila je 0,7% prosječno godišnje, zbog negativnog prirodnog prirasta stanovništva (–5,0‰ ili 0,5%), ali i zbog iseljavanja (4247 više iseljenih od useljenih osoba, 2015). Prirodni priraštaj iznosio je 2015. god. –6,2‰, a rezultat je znatno niže stope nataliteta (9,2‰; prosječna stopa za članice Europske unije iznosi 10,1‰ u 2014) od mortaliteta (15,3‰; 9,7‰ u EU u 2014); smrtnost je dojenčadi 6,6‰ (2015). U dobi do 14 godina je 14,0% stanovništva (2015; 15,3% u 2001), od 15 do 65 godina 65,6%, a u dobi od 65 i više godina 20,4% (16,8% u 2001), što je iznad prosjeka za države članice Europske unije (18,9%). Očekivano je trajanje života 71,1 godina za muškarce i 78,0 godina za žene (2013–15). Ekonomski je aktivno 3 365 900 st. od čega je nezaposleno 11,4% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,0% zaposlenog stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 27,7%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2014). Bugarska ima Akademiju znanosti (osnovana 1869) i više sveučilišta: u Sofiji (osnovano 1888), Velikom Trnovu (Veliko Tărnovo; 1970), Plovdivu (1972) i dr.; službeni jezik je bugarski. Nepismeno je 1,7% stanovništva starijeg od 9 godina (2011; u Roma nepismenost iznosi 11,8%). Glavni grad Sofija ima 1 204 685 st. (2011); ostali veći gradovi (popis 2011): Plovdiv (348 642 st.), Varna (334 870 st.), Burgas (200 271 st.), Ruse (149 051 st.), Stara Zagora (138 272 st.), Pleven (106 954 st.), Sliven (91 620 st.), Dobrič (91 030 st.), Šumen (80 855 st.), Pernik (80 191 st.), Haskovo (76 397 st.), Jambol (74 132 st.); u gradovima živi 72,5% st. (2011).

Gospodarstvo

Od kraja 1980-ih, u preobrazbi socijalističke prema tržišnoj ekonomiji, gospodarska politika usmjerava se na privatizaciju, obnovu poljoprivrede, razvoj turizma, prestrukturiranje industrije i na zaokret vanjske trgovine prema zapadnoeuropskim zemljama (do 1990. oko 80% vanjske trgovine odnosilo se na zemlje SEV-a, od toga oko 50% na SSSR). Gospodarske i druge reforme vodile su članstvu u Europskoj uniji (2007), a preostao je niz ekonomskih problema koji se ogledaju u velikom udjelu siromašnog stanovništva (22%) i stopi nezaposlenosti od približno 12% (2013). Javni dug iznosi 18,4% BDP-a (2013).

Godine 2013. ostvaren je BDP u vrijednosti od 54,4 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 7460 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (63%), a potom slijede industrija (30,3%) i poljoprivreda (6,7%). U industriji prevladava proizvodnja tekstila, odjeće i obuće, željeza, čelika, kemikalija, strojeva, hrane, duhana i dr. U raznovrsnoj poljoprivrednoj ponudi posebnost je proizvodnja ruža i ružina ulja. Vrijednost izvoza ostvarenoga 2013. bila je 27,9 milijarda USD, a uvoza 32,8 milijarda USD. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Njemačka, Italija, Turska i Rusija.

Promet

Ukupna je duljina željezničke pruge 4023 km, od toga je 2861 km (71,1%) elektrificirano (2014). Cestovna je mreža duga 19 728 km (98,7% asfaltiranih cesta; 610 km autoceste, 2014). Najvažnije su morske luke Varna i Burgas, a riječne (na Dunavu) Vidin, Lom, Ruse; unutarnji plovni putovi dugi su 470 km. Glavne su međunarodne zračne luke: Sofija, zatim Varna, Burgas i Plovdiv.

Novac

Novčana je jedinica lev (Lv; BGN); 1 lev = 100 stotinki.

Povijest

Područje današnje Bugarske bilo je naseljeno već u prapovijesti, a u rimsko doba bilo je dio provincija Tracije i Mezije. Oko 680. Bugari su pokorili Slavene (koji su se ondje bili naselili od VI. st.) i s vremenom se slavizirali. Bugari su ratovali s Bizantom na jugu i Francima na sjeverozapadu. God. 864. bugarski knez Boris primio je kršćanstvo iz Carigrada, a njegov sin Simeon (vladao 893–927) postigao je autokefalnost bugarske Crkve, uzeo carski naslov, uspješno ratovao protiv Bizanta 917. i proširio područje svoje države. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pod udarcima Pečenega, Madžara i Bizanta; bizantski car Ivan I. Cimiskes osvojio ju je 971. Od bizantske vlasti oslobodila su zemlju braća Petar i Asen (1185–87), a novi uspon doživjela je Bugarska za vladavine Ivana Asena II. (1218–41), koji je osvojio Makedoniju i Albaniju. Unutarnje borbe i vanjski neprijatelji slabili su novu bugarsku državu: Albanija, Epir, Tesalija i Makedonija u prvoj polovici XIV. st. dolaze pod vlast srpskog cara Dušana, a ostala su područja ugrožavali Madžari, Bizant i Osmanlije. Sultan Bajazid I. konačno je srušio bugarsku državu (1393). Bugarska je postala provincija Osmanskoga Carstva, podređena rumelijskomu beglerbegu, koji je imao sjedište u Sofiji.

Nakon toga za Bugarsku nastupa višestoljetno razdoblje stagnacije, pa se na njega tradicionalno gleda kao na doba mraka i patnje. Nacionalna i crkvena neovisnost bili su izgubljeni, stanovništvo gotovo decimirano, plemstvo uništeno, zemlja izvrgnuta islamizaciji i teškom ekonomskom pritisku. Takvo je stanje izazivalo lokalne pobune, koje su osmanske vlasti gušile (1598., 1686., 1737–38).

Potkraj XVIII. i na početku XIX. st. u Bugarskoj jača pokret za oslobođenje od osmanske vlasti. Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u velikom broju u rusko-turskim ratovima (1806–12., 1826–29), u Prvome srpskom ustanku (1804–13) te u borbama za oslobođenje Grčke (1821–29). Bugarski preporoditelji S. Vračanski, P. Beron, V. E. Travanjov, Neofit Rilski u domovini povezuju svoj prosvjetiteljski rad s djelatnošću ustaničkih četa. Na čelu bugarske borbe za nacionalno oslobođenje nalazio se G. S. Rakovski, organizator ustanka 1841. i osnivač bugarskih legija u Beogradu 1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj. Karavelov i V. Levski, koji su u Bukureštu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869. Nakon smrti Levskoga 1873., na čelu revolucionarno-demokratskoga krila oslobodilačkog pokreta stajao je H. Botev, pristaša općega narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov sa strujom liberalnih demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru Osmanskoga Carstva). Osmanlije su tijekom 1875–76. svladali bugarske ustanke (Starozagorski i Travanjski). Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u Srpsko-turskom ratu 1876. i Rusko-turskome 1877–78. Nakon poraza Osmanlija (Šipka, Plevena), Sanstefanskim mirovnim ugovorom od 3. III. 1878. stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. To su, međutim, revidirale velike sile na Berlinskom kongresu 13. VII. 1878., ostavivši nebugarske krajeve i dalje u sastavu Osmanskoga Carstva; od područja između Dunava i Balkana stvorena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija, obje pod sultanovim suverenitetom. U veljači 1879. Veliko sobranje usvojilo je Trnovski ustav, a u travnju te godine izabran je Aleksandar Hessen-Battenberg za kneza (1879–86). Plovdivskim prevratom u rujnu 1885. izvršeno je ujedinjenje Kneževine Bugarske s Istočnom Rumelijom. To je dovelo do rata sa Srbijom, jer je kralj Milan smatrao da je narušena ravnoteža na Balkanu. Srpsko-bugarski rat 1885–86. završio je srpskim porazom na Slivnici, ali je već u veljači 1886. došlo do primirja, pa je sklopljen mirovni ugovor u Bukureštu na osnovi »status quo« (3. III. 1886). Dana 9. VIII. 1886. kneza Battenberga srušili su s vlasti rusofilski časnici. Unatoč protestu Rusije, za kneza je izabran Nijemac Ferdinand I. iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha (1887–1918). S razvojem industrije potkraj XIX. st. u Bugarskoj jača radništvo, koje se politički organizira; 1891. osnovana je Socijaldemokratska radnička partija Bugarske, a 1899. i Zemljoradnički savez. Za mladoturske revolucije Bugarska se 1908. proglasila neovisnim kraljevstvom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom, Bugarska je sudjelovala u Prvome balkanskom ratu (1912–13). Poraženo Osmansko Carstvo moralo je po Londonskom ugovoru (30. V. 1913) odstupiti saveznicima sve zemlje na zapadu od linije Enos–Midia. Osim već zaposjednute Odrinske oblasti, zapadne i istočne Tracije, Bugari su zahtijevali i veći dio Egejske i Vardarske Makedonije, koju su zaposjele srpske i grčke trupe. Poticana od Centralnih sila, Bugarska je oružjem pokušala riješiti pitanje granica, ali je 9. VII. 1913. potučena od Srba (Bregalnička bitka); istodobno zaraćena s Grčkom, napadnuta od Rumunja i Osmanlija, morala je kapitulirati. Po mirovnom ugovoru u Bukureštu 10. VIII. 1913 (s bivšim saveznicima) i po Carigradskom mirovnom ugovoru (16. IX. 1913., sa sultanom) izgubila je južnu Dobrudžu u korist Rumunjske, Odrinsku oblast u korist Osmanskoga Carstva, a zadržala samo Pirinsku Makedoniju i istočnu Traciju. Na početku I. svjetskoga rata Bugarska je objavila neutralnost, ali se u listopadu 1915. zaratila sa Srbijom, a 1916. i s Rumunjskom, te osvojila cijelu Dobrudžu. Proboj Solunske fronte 1918., kao i utjecaj Listopadske revolucije u Rusiji, te teška gospodarska situacija u zemlji, doveli su do pobune u vojsci; ustanici su u Radomiru proglasili republiku, ali su zatim poraženi pred Sofijom. Pošto je Ferdinand I. abdicirao, vlast je preuzeo njegov sin Boris III. (1918–43). Mirovnim ugovorom u Neuillyju 29. XI. 1919. Bugarska je morala odstupiti južnu Dobrudžu Rumunjskoj, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Jugoslaviji, a primorje u Traciji Grčkoj. Gospodarski porušenu zemlju potresali su radnički štrajkovi. Aleksandăr Stambolijski nakon pobjede na izborima 1920. sastavio je zemljoradničku vladu i pokušao izgraditi seljačku državu; proveo je agrarnu reformu, poreznu reformu, nacionalizaciju nekih banaka. Vojnim prevratom 9. VI. 1923. srušena je zemljoradnička vlada, a Stambolijski je ubijen. Iste godine ugušen je i Rujanski ustanak bugarskih komunista pod vodstvom G. Dimitrova i V. Kolarova. Nakon vlade Andreja Ljapčeva (1926–31), u jeku svjetske gospodarske krize, dolaze na vlast predstavnici Narodnoga bloka, A. Malinova 1931. i Nikole Mušanova 1931–34. Za kratkotrajne vlade Kimona Georgieva (1934–35) uveden je autoritarni režim, zabranjene su političke stranke, obnovljeni su odnosi sa SSSR-om. Držeći tu vladu protunjemačkom i antidinastičkom, Boris III. oslonio se na predstavnike krajnje desnice iz vlada Georgija K’oseivanova (1935–40) i B. Filova (1940–43). God. 1937. Bugarska je sklopila pakt s Jugoslavijom; 7. IX. 1940. sporazumom u Krajovi dobila je od Rumunjske južnu Dobrudžu, a 1. III. 1941. priključila se Trojnomu paktu. Početkom travnja 1941. bugarske trupe zaposjele su dijelove Vardarske i Egejske Makedonije kao i Tracije. Nakon 5. IX. 1944., kada je SSSR objavio rat Bugarskoj, u kojoj je nakon smrti Borisa III. vladalo namjesništvo (knez Kiril, Bogdan Filov i Nikola Mihov) u ime maloljetnog Simeuna II., izbio je 9. IX. ustanak u kojem je srušena diktatura i osnovana vlada Otečestvenoga fronta K. Georgieva (1944–46). U listopadu 1944. sklopljeno je primirje sa saveznicima, pa je bugarska armija stupila u rat protiv Njemačke. Na parlamentarnim izborima u studenome 1945. pobijedio je Otečestveni front pa Bugarska 15. IX. 1946. postaje narodna republika.

Nakon izbora donesen je novi ustav (1947), koji učvršćuje komunistički režim. Mirovnim ugovorom u Parizu (1947) priznate su joj predratne granice (od siječnja 1941). Predsjednik vlade (1946) G. Dimitrov od 1948. postaje i generalni sekretar komunističke partije. Do njegove smrti (1949) u Bugarskoj je dovršena agrarna reforma i nacionalizacija. Savezništvo sa SSSR-om Bugarska potvrđuje članstvom u SEV-u (1948) i Varšavskom ugovoru (1955). Na vlasti se najdulje održao T. Živkov, od 1962. prvi sekretar komunističke partije (predsjedavao vladom 1962–71. i Državnim vijećem 1971–89). Zbog prisilne bugarizacije masovno su se iseljavali manjinski Turci, 1950-ih oko 150 000 i 1980-ih oko 300 000. Potkraj 1989., nakon sloma komunističkog sustava, Živkova nasljeđuje Petar Mladenov, koji pobjeđuje na prvim izborima 1990 (vlast osvaja Bugarska socijalistička partija kao stranka reformiranih komunista). Zbog opozicijskog pritiska Mladenov odstupa sredinom 1990; na ponovljenim izborima 1991. pobjeđuje Savez demokratskih snaga, a Ž. Želev postaje predsjednik republike. Državnu politiku usmjerava prema zapadnoeuropskim integracijama i pridonosi regionalnoj stabilnosti podržavajući neovisnost Makedonije, normalizaciju s Turskom i dr. Na izborima potkraj 1996. za predsjednika je izabran P. Stojanov, koji 1998. poboljšava odnose s Turskom (ugovor o imovinskim pravima i povratku izbjeglih Turaka). Spor s Makedonijom oko jezične posebnosti riješen je 1999., kada Bugarska priznaje makedonski jezik. God. 2002–12. predsjednik je bio Georgi Parvanov, a potom je Rosen Plevneliev. Od 2004. Bugarska je članica NATO-a, a od 2007. Europske unije. Na predsjedničkim izborima u studenome 2016. pobijedio je nezavisni kandidat Rumen Radev (od 1987. vojni pilot, 2014–16. zapovjednik bugarskoga ratnoga zrakoplovstva; njegovu kandidaturu poduprla je Bugarska socijalistička stranka); na predsjedničkome položaju je od siječnja 2017. Na parlamentarnim izborima u ožujku 2017. najviše glasova osvojila je stranka desnoga centra Građani za europski razvoj Bugarske (GERB); u svibnju 2017. stvorena je koalicijska vlada koju predvodi Bojko Borisov, predsjednik GERB-a (gradonačelnik Sofije 2005–09. te premijer 2009–13. i 2014–17).

Politički sustav

Prema Ustavu od 12. VII. 1991. Bugarska je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Biraju ga građani na općim, izravnim izborima za mandat od 5 godina s pravom jednoga ponovnog izbora. Šef države, osim uobičajenih, ima posebne ovlasti u obrani države, može proglasiti ratno stanje i zaključiti mir. Vijeće ministara obavlja izvršnu vlast, ima nadležnosti u domaćoj i vanjskoj politici, utvrđuje ekonomsku politiku države i proračun, koordinira rad ministarstava i drugih državnih tijela. Predsjednika Vijeća imenuje šef države a potvrđuje parlament. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Narodno sobranie) s 240 zastupnika, izabranih na općim, izravnim izborima, za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni je sud, u sustavu redovitih sudova, najviše tijelo sudbene vlasti, ima 25 sudaca, kojima je mandat 5 godina. Ustavni sud ima posebne ovlasti, čini ga 12 sudaca, koji se biraju na 9 godina. Administrativno je država podijeljena na 28 oblasti. Nacionalni praznik: Dan oslobođenja, 3. ožujka (1878).

Bugarska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.9.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10026>.