cenzura

cenzura (lat. censura: procjena imetka, ocjena), sustav administrativnih mjera koje poduzimaju državne, vjerske, stranačke i druge vlasti protiv objelodanjivanja, čitanja, širenja i posjedovanja, slušanja i gledanja nepoćudnih i za društvo opasnih tiskanih i rukopisnih knjiga, filmova, videokaseta i slične građe te radijskih i televizijskih emisija, kazališnih predstava i dr. Postupci koje poduzimaju vlasti protiv nepoćudnih knjiga i druge za društvo opasne građe razlikuju se od države do države i uvijek su odraz političkih ili vjerskih prilika u njima, a ovise o procjeni vladajućih krugova o tome u kojoj mjeri tiskana ili izgovorena riječ ugrožava interese države i društva.

Tijekom povijesti pojavljuju se vrlo različiti oblici cenzure, koje nije uvijek moguće prepoznati i opisati. Najčešće se pojavljuju: a) preventivna cenzura, koja se očituje u nizu postupaka (nadzor rada nakladnika i tiskara, nadzor njihovih planova rada, zabrana rada ilegalnim tiskarama, uskraćivanje financijske potpore izdavačima, postavljanje povjerljivih i podobnih urednika listova i knjiga, obveza autora i izdavača da cenzorskim vlastima predaju rukopise prije njihova slanja u tiskaru itd.); b) autocenzura, koju provodi sam autor u strahu od mogućih posljedica nakon objelodanjivanja knjige, odnosno snimanja filma i dr.; c) suspenzivna cenzura. To je najuobičajeniji oblik cenzure, a obuhvaća mnogobrojne postupke koji su tijekom povijesti mijenjali oblik i sadržaj, a koji su se često očitovali u gruboj represiji protiv autora, izdavača, čitatelja. Crkvene i svjetovne vlasti prisiljavale su autore da sami ispravljaju svoje tiskane knjige i snimljene filmove, plijenile su tiskanu građu, uništavale je (slanjem u tvornice papira ili javnim spaljivanjima), zabranjivale raspačavanje nepoćudnih tiskovina, sastavljale su popise zabranjenih knjiga koje se nisu smjele držati u javnim i privatnim knjižnicama, zabranjivale su unošenje opasnih knjiga iz inozemstva, izbacivale nepoćudne tiskovine iz javnih knjižnica, osuđivale su njihove autore na zatvor, progonstvo, na odreknuće svojih djela, spaljivale autore zajedno s njihovim knjigama na lomačama.

Stare civilizacije Bliskog istoka nisu imale nikakvih propisa o cenzuri, niti je ondje zabilježen ijedan slučaj zabrane neke knjige, jer je bilo nezamislivo da se u tim zemljama pojavi knjiga koja bi sadržavala neku protudržavnu ili protuvjersku misao. U staroj je Kini 213. prvi kineski car Qin Shi Huangdi (Ch’in Shih Huang-ti) naredio da se zaplijene i spale sve knjige, osim manjih iznimaka, za koje je ocijenio da ugrožavaju državne interese. U antičkoj Grčkoj prvi slučaj spaljivanja knjige zabilježen je u V. st. pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima filozofa Protagore, koji se usudio sumnjati u postojanje bogova, pa je zbog toga prognan iz Atene, a njegova knjiga javno spaljena. Takvi su slučajevi bili rijetki u Grčkoj, a nešto su brojniji bili u Rimu. Tek su u kasnoj antici stradale mnoge knjige kršćana dok je kršćanstvo bilo progonjena vjera, a kada je u Carstvu kršćanstvo postalo državnom vjerom, stradavale su knjige heretika, ali i poganskih pisaca. Stradala je tako i znamenita Aleksandrijska knjižnica, koju su kršćani 391. do temelja uništili.

Uspostava potpunog nadzora nad proizvodnjom i raspačavanjem knjiga od strane Crkve u ranom i zrelom srednjem vijeku nije pogodovala pojavi nepoćudnih knjiga, ali su se prilike počele mijenjati s jačanjem građanskog sloja u gradovima i s pojavom sveučilišta. Potkraj srednjega vijeka i, posebice, nakon Gutenbergova otkrića tiskarske preše sredinom XV. st., broj »loših« i »nepoćudnih« knjiga naglo se povećava pa Crkva s jedne i svjetovne vlasti s druge strane poduzimaju sve strože mjere protiv njih i njihovih autora. Već 1479. zabilježena je prva intervencija rimskoga pape protiv tiskanja nepoželjnih knjiga, a 1487. papa Inocent VIII. objelodanjuje bulu pod naslovom Inter multiplices, koja nagovješćuje strogo stajalište Crkve prema nekontroliranomu tiskanju knjiga. Papa Aleksandar VI. bulom istoga naslova 1501. ozakonjuje preventivnu cenzuru.

Prave nevolje za crkvene i svjetovne vlasti nastaju s pojavom reformatorskoga pokreta M. Luthera. Engleski kralj Henrik VIII. objelodanjuje 1526. prvi popis zabranjenih knjiga, a Crkva će 1559. donijeti prvi u nizu takvih popisa pod naslovom Indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum). Usporedno s njima izlazit će i mnogobrojni popisi svjetovnih vladara. Crkva osniva 1571. posebno tijelo za popunjavanje Indeksa – Svetu kongregaciju za Indeks. Crkveni Indeks tiskan je u četrdesetak izdanja sve dok nije 1966. donesena odluka da se dalje ne objelodanjuje.

Sa slabljenjem političke moći Crkve svjetovni će vladari preuzeti ulogu cenzora. Od XVI. do XIX. st. europske zemlje donose mnogobrojne zakone protiv slobode tiska, ali će u to doba jačati i otpor građanskoga sloja i slobodnih mislilaca protiv sužavanja slobode znanstvenih istraživanja i umjetničkoga rada. U Francuskoj će borbu protiv cenzure predvoditi enciklopedisti (D. Diderot, F. M. A. Voltaire, J. J. Rousseau i dr.), a u Engleskoj će 1644. glasoviti pjesnik J. Milton uputiti parlamentu otvoreno pismo pod naslovom Areopagitica, u kojem dokazuje da su postojeći zakoni o cenzuri suprotni interesima zemlje i protivni zdravu razumu. Njegove ideje o slobodi tiska naći će mjesto u američkoj Deklaraciji o neovisnosti (1776) i Deklaraciji o pravima čovjeka, koja je izglasana tijekom Francuske revolucije (1789).

Razvoj tiskarske tehnologije na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. te pojava velikog broja novina i političkih magazina povećavaju utjecaj pisane riječi na sveukupni društveni i politički život, a to je izazvalo otpor vlasti i dovelo do pooštravanja zakona o cenzuri u većini europskih zemalja. Formalno ukinuće tih zakona nakon društvenih nemira 1848. nije označilo kraj državne represije protiv slobode tiska. Ipak, i najoštriji zakoni o cenzuri u XIX. st. bili su vrlo blagi prema onima koje će Europa i mnoge neeuropske zemlje upoznati u totalitarnim režimima XX. st. Boljševici u SSSR-u, fašisti u Italiji, nacionalsocijalisti u Njemačkoj, komunisti u Jugoslaviji stvorili su tako stroge cenzorske sustave kakve ranija povijest nikada nije zabilježila. U njima je uspostavljen potpuni nadzor nad autorima, izdavačima, tiskarima, knjižarskom mrežom i knjižnicama. U SSSR-u je cenzorski sustav, što ga je ustrojio Lenjin već prvih dana nakon preuzimanja vlasti 1917., u potpunosti uklonio i najmanji trag slobode pisane riječi. Čišćenje knjižnica od nepoćudnih knjiga, koje se provodilo po uputama Lenjinove supruge Nadeže Krupske, nije ostavljalo u njima ništa što bi čitatelja moglo navesti na »proturevolucionarne« misli, a svemoćni cenzorski ured GLAVLIT provodio je do tada neviđenu preventivnu cenzuru. U Njemačkoj su nacionalsocijalisti, čim su preuzeli vlast 1933., priredili obredno spaljivanje knjiga u Berlinu i u drugim njemačkim gradovima. God. 1936. počinje ondje izlaziti Popis štetnih i nepoželjnih tiskopisa (Liste des schädlichen und unerwünschten Schrifttums), koji će se popunjavati sve do 1944. Sličan su popis objelodanjivali i fašisti u Italiji: Popisi djela kojih je objavljivanje, raspačavanje i pretiskavanje u Državi zabranilo Ministarstvo kulture (Elenchi di opere la cui pubblicazione, diffusione e ristampa nel Regno è vietata dal Ministero della Cultura Popolare). Sličnih je popisa, javnih i tajnih, bilo i u svim komunističkim zemljama.

Razvoj novih oblika audiovizualne građe (gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, videokasete, kompaktni diskovi itd.), kao i strojeva za fotokopiranje i računalne tehnologije, otežavaju državnim vlastima uspostavu učinkovita nadzora nad proizvodnjom, raspačavanjem i čitanjem nepoćudne pisane i audiovizualne građe. Posebno je područje cenzure film. U većini se zemalja cenzura nad filmskim predstavama pojavljuje već potkraj XIX. st. Sa širenjem stalnih kina (od 1905) i s omasovljenjem posjeta kinima raste i briga društva nad mogućim »pogubnim utjecajem« filmskoga sadržaja na stanovništvo, osobito na djecu. Zaredale su zabrane pojedinih filmova te uspostava cenzorskih tijela za preventivni nadzor nad prikazivanjem filmova (npr. 1906. u Berlinu, 1907. u Chicagu). U mnogim zemljama sami proizvođači filmova uvode preventivnu autocenzuru (npr. National Board of Censorship 1909. u SAD-u, British Board of Film Censors 1912. u Velikoj Britaniji). Ta su tijela nadzirala proizvodnju filma i davala dopuštenja (ili preporuke) za prikazivanje. Tijekom I. i II. svjetskog rata donose se posebni zakoni o cenzuri u filmu. U drugoj polovici XX. st. državne cenzure najviše su se održale u komunističkim zemljama (SSSR, Kina, Jugoslavija i dr.), a s padom komunizma početkom 1990-ih nestaje i u tim zemljama filmske cenzure.

U Hrvatskoj neprilike s cenzurom doživljavaju autori i čitatelji od srednjega vijeka do danas. Poznat je slučaj dominikanca A. Jamometića, koji je došao u oštar sukob s papom Sikstom IV. zbog toga što je protiv njega 1482. tiskao u Baselu pamflet u kojem ga optužuje za korupciju i nepotizam. Tiskanje tog pamfleta izazvalo je Rudolfa II., kneza biskupa grada Würzburga, da donese dekret kojim je prvi put nakon pojave tiska uspostavljena preventivna crkvena cenzura. Prvo izdanje crkvenoga Indeksa zabranjenih knjiga iz 1559. sadrži ime jednoga od najdosljednijih i najratobornijih reformatora M. Vlačića Ilirika, Hrvata iz Labina. Njegovo se ime nalazi u skupini onih autora čija su sva djela zabranjena. U potonjim izdanjima tog Indeksa nalazimo niz hrvatskih autora: M. Marulića, I. Crijevića Tuberona, J. Dragišića, P. P. Vergerija ml., M. Orbinija, F. Petrića, M. A. de Dominisa, Stjepana Rabljanina, Grgura Šibenčanina i dr. Djela nekih drugih pisaca nisu navedena u Indeksu, ali su ih svjetovne vlasti zabranjivale i spaljivale. Najpoznatiji je tragični slučaj F. Grabovca, čija je knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) zbog protumletačkih stihova odmah osuđena i spaljena, a autor bačen u zloglasni zatvor »Sotto i piombi« u Veneciji. Pod udar cenzure došao je i vjerski pisac, protestant Mihael Bučić (XVI. st.), benediktinac i povjesničar A. Bandur, povjesničar Juraj Ratkaj (Rattkay) i mnogi drugi.

Austrijska cenzura u prvoj polovici XIX. st. bila je uperena posebno protiv hrvatskog nacionalnog preporoda, a formalno ukinuće cenzure u Carevini 1848. nije bitno promijenilo cenzorski sustav u Hrvatskoj, jer je prijašnje propise o cenzuri zamijenio Privremeni propis protiv zlouporabe tiska, izglasan odmah nakon ukinuća cenzure. Taj Privremeni propis omogućio je austrougarskim vlastima donošenje niza propisa kojima su im dane velike ovlasti u određivanju izdavačke politike novina i časopisa te izdavačkih poduzeća. Pljenidba »nepoćudnih« članaka u novinama bila je svakodnevna.

Tijekom I. svjetskog rata carski i kraljevski ratni cenzor za tisak, sa sjedištem u Beču, nadzirao je sve vijesti s ratišta. Stvaranjem Države Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Jugoslavija) monarhistička vlada u Beogradu donosi zakone o cenzuri, a objelodanjuje i Spisak inostranih listova, časopisa, knjiga i dr. kojima je zabranjen ulazak i rasturanje u našu zemlju (1928). Hrvatski pisci posebno su na udaru cenzora (M. Krleža, I. Pilar, D. Žanko, A. Cesarec i dr.). Pučke knjižnice morale su očistiti svoje fondove od »nepoćudnih« knjiga, a po uspostavi diktature 1929. mnoge su knjižnice morale promijeniti naziv i izbaciti pridjev »hrvatski«. Knjižnicama koje su to odbile zabranjen je daljnji rad (Nova Gradiška, Vrpolje, Zlatar, Bedekovčina i dr.). U doba NDH Ministarstvo bogoštovlja i nastave uputilo je 19. VII. 1941. Upozorenje školskim knjižnicama u kojem se navodi koje se knjige moraju ukloniti iz tih knjižnica, a Državni izvještajni i promičbeni ured razaslao je početkom 1942. svim knjižarama i knjižnicama Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojem se, uz ostale pisce, nalaze i imena S. Batušića, A. Cesarca, J. Horvata, M. Krleže, J. Kulundžića, J. Pavičića i dr. Nakon odlaska V. Nazora u partizane zabranjena su i sva njegova djela. Kako je rat išao kraju, cenzura je postajala sve stroža, pa su pod njezin udar došli mnogi pisci, novinari i znanstvenici. Odmah po svršetku rata i s uspostavljanjem komunističke vladavine cenzura se drastično pojačava na svim područjima javne komunikacije. Donose se mnogi zakoni o cenzuri za tiskovine i film, izrađuju se tajni popisi novinara i pisaca kojima je bila zabranjena suradnja u novinama i tiskanju knjiga, mnogi su među njima proganjani, uvodi se učinkovita preventivna cenzura, zabranjen je uvoz tiskovina i audiovizualne građe »neprijateljskoga« sadržaja, posebno tiskovina hrvatskih političkih emigranata, iz javnih knjižnica izlučuju se sve nepoćudne knjige, koje završavaju u tvornicama papira ili se javno spaljuju. Posebnim se sudskim odlukama zabranjuje uvoz pojedinih brojeva inozemnih novina i časopisa u kojima se nalaze članci koji bi mogli »uznemiriti narod«, radnici »samoupravno« odbijaju tiskati listove i knjige koje je SK unaprijed osudio (časopis Praxis, list Hrvatski tjednik i dr.). Uspostavom demokratske vlade 1991. prestaju vrijediti svi zakoni o cenzuri i sve zabrane publikacija iz komunističkoga razdoblja.

cenzura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11246>.