Egipat

ilustracija
EGIPAT, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27

Egipat (Ǧumhūriyya Miṣr al-‘Arabiyya; Arapska Republika Egipat), država u sjeveroistočnome dijelu Afrike sa Sinajskim poluotokom i pojasom Gaze (363 km²) u Aziji. Leži između Sredozemnoga mora (duljina obale 995 km) na sjeveru, Izraela (duljina granice 266 km) i Crvenoga mora (1941 km) na sjeveroistoku, Sudana (1273 km) na jugu i Libije (1115 km) na zapadu; obuhvaća 1 001 449 km², od toga 942 247 km² u Africi i 59 202 km² u Aziji.

Prirodna obilježja

Egipat se sastoji od Zapadne pustinje (arapski As-Sahra’ al-Gharbiyah) na lijevoj obali Nila (zapad), Istočne pustinje (arapski as-Sahra’ ash-Sharqiyah) na desnoj obali Nila i doline rijeke Nil između njih. Zapadna pustinja je nastavak Libijske pustinje. Njezin je sjeverni dio pjeskovit i šljunkovit (sedimentne stijene), a srednji i južni dio kamenit (metamorfne stijene, granit i dr.). Karakteristične su prostrane zavale (Qattara, Faiyum Dakhla, Kharga, Siwa, al-Owainat i dr.), od kojih neke leže ispod razine mora (Qattara – 133 m). U tim su zavalama zbog blizine podzemnih voda nastale oaze (obradivo tlo). Najveća zavala je Qattara (18 100 km²), a privredno najvažnija Faiyum (2200 km²). Zavala Faiyum leži 45 m ispod razine Sredozemnoga mora, odnosno 70 m ispod razine Nila. To omogućava njezino natapanje nilskom vodom. Istočna pustinja (također i Arapska pustinja) uglavnom je kamenita (hamada), a proteže se duž crvenomorske obale. Građena je od pješčenjaka, vapnenca, granita, porfira, bazalta i dr. Brdoviti dio Egipta je južni dio poluotoka Sinaja u Aziji (Katherina, 2642 m) i primorje Crvenoga mora (Hamata, 1977 m).

Područje delte Nila, odnosno Egipat južno od Kaira tradicionalno se naziva Gornji Egipat, a područje sjeverno od Kaira Donji Egipat.

Egipat leži u suptropskom pojasu. Postoje samo dva godišnja doba: ljetno i zimsko. Ljeto traje od svibnja do rujna, a blaga zima od listopada do ožujka. Travanj je mjesec smjene godišnjih doba. Prosječna je ljetna (srpanj) temperatura od 26,2 °C u Aleksandriji do 35,2 °C u Aswanu; maksimalna ljetna temperatura posvuda je viša od 30 °C (Kairo 33 °C, Aswan 41 °C). Zime su za naše prilike blage. Prosječna je zimska (siječanj) temperatura od 13,6 °C u Aleksandriji do 16 °C u Aswanu; minimalna zimska temperatura ne pada ispod 9 °C, a maksimalna može dosegnuti 23 °C.

Godišnja količina oborina je mala. Najviše kiše padne na obali Sredozemnoga mora (Aleksandrija, 166 mm), prema jugu se količina kiše smanjuje (u Kairu 50 mm), a u Gornjem Egiptu je gotovo i nema (Luksor 4,0 mm). Kiša pada uglavnom zimi. U Donjem Egiptu (sjever zemlje) puše ljeti sa sjevera etezijski vjetar, a u proljeće s juga i jugozapada khamsin, koji donosi veliku količinu prašine. On povisuje temperaturu otprilike za 2 °C i smanjuje vlagu do 10%.

Glavna rijeka Nil izvire u tropskom pojasu, protječe cijelom duljinom Egipta (1532 km) i prostranom deltom utječe u Sredozemno more. Radi trajnoga natapanja nilske doline izgrađene su brane i rezervoari vode. Najveće su brane pokraj Aswana, iza kojih se nalazi akumulacijsko jezero »Naser« sa 169 milijarda m³ vode.

Stanovništvo

U Egiptu živi 72 798 031 st. (prema popisu iz 2006), odnosno 83 958 000 (prema procjeni stanovništva iz 2012). Gustoća je naseljenosti 83,8 st./km² (2012). Naseljeno je područje uz rijeku Nil i njegovu deltu (55 088 km² ili 5,5% teritorija Egipta). Tu mjestimično živi i 1200 st./km². To je ujedno i razlog zbog kojega se Egipat naziva darom Nila. Egipćani su po vjeri muslimani suniti (84,4%), zatim kopti (13,6%), protestanti (0,8%), katolici (0,3%) i dr. (0,4%); nereligioznih je 0,5%. Porast stanovništva je 1,8% (2007–08) i niži je od prirodnoga prirasta stanovništva (2,43% ili 24,3 ‰, 2011) zbog iseljavanja. Natalitet je za afričke prilike umjeren (30,4‰, 2011), a mortalitet (6,1‰, 2011) nizak; smrtnost je dojenčadi 14,0‰, (2006–08). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi do 14 godina je 31,7% st., od 15 do 60 godina 62,2% st., a u dobi od 60 i više godina 6,1% st. (2011). Očekivano je trajanje života 68,6 godina za muškarce i 71,4 godine za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 25,7% aktivnoga stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 21,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 52,8% (2010). Sveučilišta imaju Kairo (osnovano 970), Aleksandrija (osnovano 1942) i Asyut (osnovano 1949); službeni je jezik arapski. Glavni i najveći grad je Kairo (Al-Qahirah) sa 6 758 581 st. (2006; šire gradsko područje 11 894 000 st., 2007); ostali su veći gradovi (2006): Aleksandrija (Al-Iskandariyah; 4 084 672 st.), Giza (Al-Jīzah; 2 891 275 st.), Shubra el-Keima (Shubrā al-Khaymah; 1 025 569 st.), Hulwan (649 571 st.), Port Said (Bûr Sa‘īd; 570 603 st.), Suez (As-Suways; 500 000 st.), Mahalla el-Kubra (Al-Mahallah al-Kubrā; 442 958 st.), Mansura (Al–Mansārah; 439 348 st.), Tanta (422 854 st.), Asyūt (389 307 st.), Faiyum (Al-Fayyūm; 315 949 st.), Zagazig (Az–Zaqāzīq i Al- Zaqāzīq; 302 804 st.), Ismailia (Al-Ismā‘īlīyah; 293 184 st.), Damanhūr (244 043 st.), Al-Minyā (236 043 st.), Dumyāt (Damietta; 206 664 st.), Luxor (Al-Uqsur; 202 232 st.), Qinā (Qenā; 201 191 st.), Beni Suef (Banī Suwayf; 193 048 st.), Sohag (Sawhāj; 190 132 st.), Shibīn al-Kawn (177 112 st.), Benha (Banha; 157 701 st.), Hurghada (Al-Ghurdagah i Al- Ghardaqah; 160 901 st.), Kafr ash-Shaykh (Kafr al-Shaykh; 147 393 st.), Mallawī (139 929 st.), El-Arish (Al-‘Arish; 137 944 st.), Kafr ad-Dawwar (114 030 st.) i dr.; u gradovima živi 42,9% st. (2011).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih Egipat nastavlja gospodarske reforme i postupnu privatizaciju, a državne kompanije ostale su utjecajne u energetskom sektoru (proizvodnja nafte, plina, električne energije), bankarstvu, javnom prijevozu, telekomunikacijama i dr. Tijekom 2013–14. ostvaren je prosječan rast BDP-a od 2,2%. Njegova vrijednost 2014. bila je 286,4 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 3300 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnog sektora (46,5%), potom industrije (38,9%) i poljoprivrede (14,6%). Iskorištavaju se ležišta nafte i prirodnoga plina, željezne rude, ugljena, fosfata, mangana i dr. (nalazišta nafte uglavnom su duž Sueskoga kanala i na Sinaju). U poljoprivredi je najrazvijenija proizvodnja pamuka (među vodećima u svijetu). Godine 2014. vrijednost izvoza bila je 27,1 milijardu USD, a uvoza 55,2 milijarde USD. Tijekom 2013–14. izvoz plina, nafte i derivata činio je blizu 50% ukupnog izvoza; ostali su izvozni proizvodi čelik, cement, kemikalije, pamuk, voće, povrće i dr. U uvozu prevladavaju strojevi i oprema, vozila, drvo, hrana, oružje te roba široke potrošnje. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri zemlje Europske unije (Italija, Njemačka, Francuska), potom Kina, SAD, Saudijska Arabija, Indija, Turska i dr. Gospodarski su važne doznake zaposlenih u inozemstvu (uglavnom u SAD-u i zemljama Arapskoga poluotoka), u iznosu od približno 18 milijarda USD (2012), zatim prihodi od Sueskoga kanala od 5,3 milijarde USD (2014) i dr. Politička nesigurnost nakon smjene vlasti 2011. nepovoljno se odražava na strana ulaganja, te na prihode od turizma, koji su pali s približno 10 milijarda USD (2012) na 5,9 milijarda USD (2013). Stopa nezaposlenosti iznosi 13,4% (2013–14); nezaposleno je oko 54% mladih (između 15 i 24 godine). Tijekom 2002–12. prosječan udjel siromašnog stanovništvabio je 22% (2012–13. bio je 26,3%), a na rubu je siromaštva oko 20% stanovništva. Javni dug iznosi 93,8% BDP-a (2014).

Promet

Željeznička mreža normalnoga kolosijeka duga je 5530 km (2011). Najgušća je u delti; pruga dvostrukoga kolosijeka duga je 951 km. Elektrificirano je samo 65 km pruge. Duljina cesta je 100 472 km (89% asfaltiranih), a vodenih putova 3500 km (od toga više od 50% otpada na Nil, koji je važan za teretni i turistički promet; južno od Aswana Nil je jedini prometni put). Kanal Mahmudiya (83,5 km) u delti spaja preko rukava Rashid Aleksandriju s Kairom. Glavne luke: Aleksandrija, Port Said, El Dekheila, Dumyat (Sredozemno more) te Suez, Adabiya, i Safaga (Crveno more). Uz njih postoji i puno manjih specijaliziranih luka: Nuwiba i Sharm al-Shaikh (ro/ro teret), Abu Zenima i Abukir (rasuti teret), Ain Sukhna, Ras Budran, Ras Gharib i dr. (nafta). Za pomorski promet najveću važnost ima Sueski kanal. Međunarodne zračne luke: Kairo (Heliopolis), Aleksandrija, Aswan, Luxor i Abu Simbel.

Novac

Novčana je jedinica egipatska funta (LE; EGP); 1 egipatska funta = 100 pijastra.

Povijest

Već oko 5000. pr. Kr. javljaju se u Egiptu mnogobrojni kulturni spomenici kojipripadaju mlađem kamenom dobu. U vezi s prvom upotrebom bakra razvijaju se tzv. halkolitičke (bakreno-kamenodobne) kulture Badari u Gornjem Egiptu i Merimde-Fayyūm u Donjem Egiptu (nakon 4000. pr. Kr.). Egipat je u to doba bio u vezi s mezopotamskim kulturama i već je poznavao slikovno pismo. U kulturama Amrah (Negade I ili el-Amra; oko 3700. pr. Kr.) i Gerzeh (Negade II ili Ghirza; oko 3200. pr. Kr.) bakar se češće upotrebljavao. Egipat je već tada bio podijeljen na dvije države: gornjoegipatsku sa stanovnicima hamitskoga podrijetla i donjoegipatsku s hamitsko-berberskim stanovništvom. Potkraj IV. tisućljeća pr. Kr. u Egipat su se preko Sinajskoga poluotoka, kao nov etnički element, uselili semitski nomadi. Oko 2900. pr. Kr., kada je vladar Gornjega Egipta Narmer (Aha, Menes, grč. Μήνης) sjedinio obje države, počinje povijesno doba Egipta. Prve dvije vladarske dinastije (Tiniti) uspjele su borbama srediti prilike u državi, organizirati upravu i osvojiti rudnike bakra na Sinajskom poluotoku. U razdoblju Stare države (III–VI. dinastija, od 2610. do 2150. pr. Kr.), kojoj je osnivač bio faraon Djoser (Zoser), Egipat je ratovao s beduinskim plemenima, osvojio područja Nubije (Kuš) i prodro čak u Palestinu. Trgovačke veze sa susjednim zemljama bile su već razmjerno žive; karavane su polazile u unutrašnjost Afrike, a brodovi plovili u zemlju Punt (obala Somalije?) i u Siriju. Egipat je u to doba bio apsolutističko, nasljedno kraljevstvo, a faraon sin boga sunca. Religija i kult dobivaju u životu Egipta središnje značenje, pa je tako svećenički stalež stekao golemu moć. U središtu religije bilo je sunčano božanstvo (Ra), uz koje je postojao još niz drugih božanstava (Horus, Set, Oziris, Izida, Ptah dr.), razvijalo se vjerovanje u prekogrobni život. S time je bio povezan i običaj balzamiranja mrtvaca. Slikovno, hijeroglifsko pismo bilo je već potpuno razvijeno. Uz to, monumentalno, postoji i pojednostavnjeno hijeratsko, poslije i kurzivno, demotsko pismo. Egipćani su vrlo rano poznavali sunčanu godinu s 365 dana, bez prijestupne godine. Nova godina padala je na početak nilskih poplava (sredinom srpnja). Kult mrtvaca doveo je do gradnje velikih faraonskih grobnica, koje za IV. dinastije (između 2575. i 2465. pr. Kr.) dobivaju oblik monumentalnih piramida (Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida kraj Gizeha), povezanih s hramom i okruženih grobnicama egipatskih dostojanstvenika. U vezi s hramovima i grobnicama razvijala se monumentalna likovna umjetnost (kipovi i reljefi).

Potkraj Stare države u Egiptu je došlo do socijalnih previranja i izbile su pobune. Egipat se raspao na niz područja, u kojima su samostalno vladali lokalni knezovi. Faraon Mentuhotep (XI. dinastija) ponovno je sjedinio cijeli Egipat (oko 2040. pr. Kr.), pa je u razdoblju Srednje države (2040. do 1786. pr. Kr.) došlo do obnove moći egipatske države i kulturnoga procvata. U nekoliko vojnih pothvata (osobito za faraona Sezostrisa III., 1878. do 1844. pr. Kr.) egipatsko je područje bilo prošireno približno na opseg današnjeg Egipta. U egipatskoj utjecajnoj sferi nalazile su se Nubija, Sirija i Palestina, a žive trgovačke veze povezivale su Egipat s Puntom i Kretom. U zemlji je ponovno bio uspostavljen centralizam i čvrst činovnički upravni sustav te smanjen utjecaj svećenstva. U to je doba procvala egipatska književnost (roman o pomorcu Sinuheu), medicina, matematika i astronomija. Gradili su se mnogobrojni golemi hramovi, u prvome redu za novo vrhovno državno božanstvo Amona, boga zaštitnika Tebe, nove državne prijestolnice. Faraoni su za sebe gradili manje piramide (djelomice od opeke), a dostojanstvenici grobove u pećinama. Amenemhet III. (1844. do 1797. pr. Kr.) izgradio je umjetno jezero Moeris u pokrajini Faiyum koje je služilo kao regulator za poplavâ; Egipat je tim uređenjem dobio nova velika plodna područja.

Zbog unutarnjih nereda istočnim dijelom nilske delte oko 1650. pr. Kr. zavladalo je semitsko-kanaansko pleme Hiksi. Iz svojega glavnoga grada Avarisa vladali su Hiksi sjevernim Egiptom i južnom Palestinom. U južnom Egiptu održali su se neovisni domaći knezovi. Odatle je potekao pokret protiv Hiksa, koje je 1552. pr. Kr. Amosis I. protjerao iz zemlje.

Tako je utemeljena Nova država (1552. do 1065. pr. Kr.) s glavnim gradom Tebom. Država je, osobito zaslugom faraonâ XVIII. dinastije, postala najveća sila na Istoku. Za vladavine Amenofisa I. i Tutmozisa I. potkraj XVI. st. pr. Kr. i na poč. XV. st. pr. Kr. Nubija je bila sjedinjena s Egiptom, a egipatska je vojska prodrla sve do Eufrata. Najveći teritorijalni razvoj doživio je Egipat u doba kraljice Hatšepsut (1490. do 1468. pr. Kr.; velika trgovačka ekspedicija u Punt) i njezina polubrata Tutmozisa III. (1490. do 1436. pr. Kr.). On se uspješno borio u Palestini i Siriji s državom Mitani (bitka kraj Megidda 1468. pr. Kr.), a Amenofis III. (1403. do 1364. pr. Kr.) održavao je diplomatske i trgovačke veze sa susjednim zemljama (arhiv, pronađen u Tell el-Amarni). U zemlji je, međutim, jačao utjecaj velikih feudalaca i Amonovih svećenika iz Tebe. Faraoni su gradili grobove u pećinama (grobni hram kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahriju). Umjesto dotadašnjega politeizma, Amenofis IV. (1364. do 1346. pr. Kr.) uveo je monoteizam, s božanstvom sunca Atonom (u vezi s time sebe je prozvao Ehnaton, a izgradio je i novu prijestolnicu Ahetaton kraj Tell el-Amarne). Ta se reforma odrazila i u likovnoj umjetnosti, u kojoj se tada javlja nešto slobodniji stil (portret njegove žene Nefertiti). Sve su te reforme bile ukinute nakon smrti Amenofisa IV., a njegov zet i nasljednik Tutankhamon (1346. do 1336. pr. Kr.), poznat po svojoj raskošno opremljenoj grobnici, vratio se u Tebu, pod Amonovo okrilje. Nakon ponovnih unutarnjih nereda te gubitka Sirije i Palestine došlo je za XIX. dinastije do novog uspona Egipta, osobito u doba Setija I. (1303. do 1290. pr. Kr.) i Ramsesa II. (1290. do 1224. pr. Kr.). Palestina je ponovno došla pod egipatsku vlast, a u Siriji se Ramses II. s promjenljivom srećom borio protiv Hetita (1285. pr. Kr. bio je poražen kraj Kadeša). Konačno je s hetitskim kraljem Hatušilijem sklopio (1270. pr. Kr.) ugovor kojim su razgraničili svoje interesne sfere u Siriji. Za faraona Merneptaha (1224. do 1214. pr. Kr.) i Ramsesa III. (1193. do 1162. pr. Kr.), Egipat se borio protiv sve jačih napadaja Libijaca i njihovih saveznika »pomorskih naroda« (među njima su bili Grci i Filistejci). Nakon Ramsesa III. Egipat slabi; izgubio je Palestinu i Nubiju, a za vlast u zemlji otimali su se Amonovi svećenici iz Tebe i libijski plaćenici. Za vladara XXI. dinastije (vladali su samo južnim Egiptom) država ekonomski propada, pravni poredak slabi, a umjetnost je u dekadenciji. U doba XXII. dinastije Egipat se nešto oporavio. Faraon Šešonk I. (945. do 924. pr. Kr.), vođa libijskih plaćenika, poduzeo je oko 927. pr. Kr. vojni pohod na Palestinu, opljačkao je Jeruzalem i tamošnji hram. Nakon njega država ponovo propada. Oko 750. pr. Kr. potomci Amonovih svećenika, koji su bili emigrirali iz Egipta, utemeljili su u Napati u Nubiji teokratsku državu. Za vladavine Pianhija oni su 722/721. pr. Kr. osvojili cijeli Gornji Egipat. Šabaka, vladar Napate, zauzeo je 711. pr. Kr. i Donji Egipat, ali su se njegovi nasljednici morali odande povući pred premoćnim asirskim snagama. Psametih I. (664. do 610. pr. Kr.), domaći knez, kojega su Asirci postavili u Egiptu za svojega namjesnika, uspio je iz Egipta izbaciti asirske posade i osnovati posljednju samostalnu egipatsku dinastiju (XXVI., tzv. Saiti, 664. do 525. pr. Kr.). On je uspio obuzdati i libijske plaćenike i Amonove svećenike, u svojoj je službi držao grčko brodovlje i otvorio Egipat grčkoj trgovini (grčke kolonije u nilskoj delti). Psametihova sina Neha (610. do 595. pr. Kr.), koji je nastojao vratiti Egiptu Siriju, potukao je 605. pr. Kr. kraj Karkemiša na Eufratu kaldejski (babilonski) vladar Nebukadnezar II. Neho je započeo graditi kanal koji je imao spajati jezero Timsah sa Crvenim morem. Amasisa II. (570. do 526. pr. Kr.) također je potukao Nebukadnezar II., a sina mu Psametiha III. 525. pr. Kr. porazio je kraj Peluzija perzijski kralj Kambiz. Egipat je postao perzijska pokrajina, iako je zadržao stanovitu samoupravu.

Nakon nekoliko ustanaka protiv perz. vlasti, Egipat je ponovno kratko vrijeme (XXVIII–XXX. dinastija, 404. do 343. pr. Kr.) bio samostalan, zatim ponovno pod Perzijancima, dok ga 332. pr. Kr. nije zauzeo Aleksandar III. Veliki. Za Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.) započelo je heleniziranje Egipta. Aleksandrija je postala prijestolnica Egipta i jako kult. središte (Museion i biblioteka). Prvih šest vladara (Ptolemej I–VI.) vodili su neprekidne borbe kako bi osvojili Siriju, što im je na kraju i uspjelo. Za to vrijeme u Egiptu je jačao orijentalni utjecaj (uvođenje ist. kultova). U I. st. pr. Kr. Rimljani su pokazivali znatno zanimanje za Egipat, gdje su već od 54. pr. Kr. imali svoje posade. Za građanskog rata u Rimu i Ptolemej XIII. i Kleopatra VII. živo su sudjelovali u političkim zbivanjima. Kleopatra se najprije povezala sa Cezarom, a zatim s Markom Antonijem, u želji da uz njegovu pomoć proširi svoju vlast na Cipar, Kretu i maloazijsku obalu. Tada je izbio rat između Oktavijana i Antonija, koji je završio Antonijevim i Kleopatrinim samoubojstvom. Egipat je 30. pr. Kr. postao rimska provincija i žitnica Rimskoga Carstva, a Aleksandrija izvozna luka i baza rimske flote. U Egiptu su se naseljivali mnogobrojni rimski veterani, a država je nastojala što više unaprijediti poljodjelstvo. U II. st. doživljava helenizam u Egiptu procvat, ali je istodobno zemlja počela ekonomski propadati (ustanak Židova 115–117; bijeg seljaka sa zemlje zbog poreza). Septimije Sever uključio je domaću aristokraciju u upravu zemljom (200) i Egipat se pomalo izjednačio s ostalim rimskim provincijama. Za Dioklecijana (potkraj III. st.) Egipat je obuhvaćao provincije Libiju, Tebaidu, Aegyptus Herculia i Aegyptus Iovia (istočna i zapadna delta). Kršćanstvo je već rano uhvatilo korijenje u Egiptu, a 451. aleksandrijski biskup postao je patrijarh. Novu vjeru prihvatili su uglavnom felasi i neki gradski elementi, među kojima se razvilo monaštvo. Već oko 350. bila je prevedena Biblija na njihove dijalekte i tada počinje nagli uspon Koptske crkve. U IV. i V. st. Egipat je bio poprište oštrih teoloških rasprava (biskup Ćiril Aleksandrijski). Teško ekonomsko stanje Kopta izazvalo je njihovu mržnju prema bizantskom caru, koji je veleposjednicima u Egiptu davao velike povlastice, jer je tražio njihovu potporu u svojoj crkvenoj politici. Jak su otpor pružali Kopti u V. st. pod vodstvom opata Šenute. Pobune su izbijale i poslije (npr. 516), pa su široki slojevi naroda pozdravili kao oslobodioce najprije perzijske osvajače (619), a zatim Arape (639–642). Bizant je 642. izgubio Aleksandriju, a 658. Egipat je došao pod vlast kalifa Muavije I.

Otada su Egiptom upravljali kalifovi namjesnici, a potom visoki časnici njegove garde. Od 868. nastojao je Ahmed ibn Tulun samostalno zavladati Egiptom. Već 914. pokušali su Fatimidi iz sjevernoafričkog berberskog područja dočepati se vlasti u Egiptu. To im je uspjelo 969., kada su potukli vojsku dinastije Ikšida (935–969) i utemeljili grad Kairo. Nakon razdoblja mirna razvoja Siriju su im oteli Seldžuci, a zatim križari (potkraj XI. st. i na poč. XII. st.). Slijedili su unutar. nemiri i na vlast je došao Kurd Saladin, s kojim je u Egiptu zavladala dinastija Ajubida (1171–1250). U drugoj pol. XII. st. osvojili su Ajubidi Siriju, a 1187. zauzeli su i Jeruzalem. U prvoj pol. XIII. st. Egipat je bio cilj napadaja križarskih vojski (okupacija Damiette 1219. i 1249). Posljednji Ajubidi upotrebljavali su kao svoje plaćenike mameluke, robove koje su kupovali s područja Crnoga mora. Mameluci su se s vremenom osilili i na kraju preuzeli vlast u Egiptu; srušivši dinastiju Ajubida vladali su do dolaska Osmanlija. Sultan Baibars (1260–77) odbio je navalu Mongola na Egipat i stekao križarske gradove u Palestini, Nubiji i Maloj Armeniji. Njegovi su nasljednici uništili kršćanske kneževine u Siriji. Egipat je za mamelučke vladavine ekonomski jako napredovao, mamelučki su sultani osnovali mnoge bogate zaklade (vakufe). Tipični su spomenici arhitekture toga doba kameni mauzoleji u indijskom i kurdskom stilu. Osmanlije su pokorili Egipat 22. I. 1517. Na čelo uprave bio je postavljen najprije beglerbeg, zatim paša, a uz njega su u vijeću (divanu) držali vlast mamelučki feudalci. S Egiptom su nastavili trgovati različiti europski narodi, iako je njegova posrednička uloga idućih stoljeća znatno oslabila. U zemlji je, međutim, jačala moć mamelučkih feudalaca, osobito u XVIII. st., kada je oslabila središnja vlast u Carigradu. Mameluci, okupljeni oko Ali Beya, podignuli su 1769. ustanak i proglasili neovisnost Egipta.

Želeći da komadanjem Osmanskoga Carstva ojača utjecaj Francuske na Bliskom istoku, odakle je namjeravao ugroziti britansku vlast na Indijskom oceanu, Direktorij je 1798. poduzeo ekspediciju protiv Egipta. Napoleon Bonaparte zauzeo je 2. VII. 1798. Aleksandriju. Nakon nekoliko pobjeda nad mamelucima ušao je u Kairo, a zatim je nastavio pohod u dolinu Nila i Siriju. Francuska se armija u Egiptu isprva održala, ali se ljeti 1800. morala povući. Mameluci su nakon toga još neko vrijeme vladali zemljom, a onda ih je iz Kaira potisnuo osmanski general Albanac Mehmed (Muhamed) Ali, kojega je sultan postavio za namjesnika u Egiptu (1805). On se poslije riješio mameluka ubivši više od 400 njihovih bejova (1811). Postavši stvarni gospodar Egipta, Mehmed Ali pokazao je organizatorske sposobnosti, unaprjeđivao je poljodjelstvo, uveo uzgoj pamuka, modernizirao vojsku, sagradio flotu, razvijao trgovinu. Istodobno je egipatska vojska ugušila ustanak u Arabiji (1819), širila vlast prema Sudanu i pomogla ugušiti grčki ustanak. God. 1833. dobio je namjesništvo u Siriji, koje je pod pritiskom velikih sila morao 1840. napustiti. Porta mu je 1841. priznala nasljedno namjesništvo u Egiptu (uz vazalni odnos). Za njegovih nasljednika Abasa I. (1849–54) i Said-paše (1854–63) Egipat se ekonomski i kulturno podigao, a ukinuto je ropstvo. Počela je izgradnja Sueskoga kanala, koji je završen za Saidova nasljednika Ismail-paše (1863–79). Njemu je Porta priznala pravo nasljedstva u izravnoj liniji (1866), dala mu titulu kediva (1867) i proglasila unutarnju samostalnost Egipta (1873); on je 1875. prodao dionice Sueskoga kanala Velikoj Britaniji. Za njegova sina Tevfika (Tawfīq) (1879–92) izbili su ustanci protiv stranaca, koji su doveli do oružane intervencije Velike Britanije i Francuske. Od 1882. Egipat se nalazio pod punom britanskom kontrolom. Od Egipta se odvojio Sudan, gdje je 1883. izbio ustanak pod Muhamed-Ahmedom; Velika Britanija zaposjela je Sudan 1898. Britansko-egipatskim sporazumom (19. I. 1899) uspostavljen je kondominij nad Sudanom, a granica Egipta i Sudana utvrđena je 22. paralelom. Britansko-francuskim sporazumom 1904 (entente cordiale) priznati su britanski interesi u Egiptu, a francuski u Maroku.

Kada je izbio I. svjetski rat (1914), Egipat se pridružio Antanti i objavio rat Osmanskomu Carstvu. Mjesec dana poslije Velika Britanija objavila je ukidanje osmanske vrhovne vlasti i uspostavila svoj protektorat nad Egiptom. Tada je bio svrgnut Abas II. (1892–1914), a za sultana postavljen Husein Kamil (1914–17), kojega je naslijedio Fuad I. (1917–36). Za rata Velika Britanija uspješno je branila Sueski kanal od osmansko-njemačkih napadaja. Po završetku rata pojavio se u Egiptu jak nacionalistički pokret pod vodstvom stranke Wafd, koja je tražila samostalnost zemlje. Britanska je vlada 28. II. 1922. priznala, uz neka ograničenja, neovisnost Egipta, Fuad se proglasio 15. III. te godine za kralja (Fuad I.), ali se ni tada nisu sredili britansko-egipatski odnosi. Nakon razdoblja kraljeve diktature (1930–35) pobijedila je na izborima stranka Wafd (1936), pa je vlada s Velikom Britanijom sklopila savez, budući da je postignut sporazum da britanske snage ostanu samo u zoni Sueskoga kanala 20 godina i da se na Sudan primijeni status kondominija. Iduće godine Egipat je bio primljen u Društvo naroda. God. 1939. egipatska vlada prekinula je odnose s Njemačkom i proglasila opsadno stanje te stavila na raspolaganje Velikoj Britaniji zračne i morske luke i komunikacije. Britanske snage odbile su 1940. talijanski, a 1942. talijansko-njemački napadaj na Egipat. Vlada Nakas-paše stavila je Egipat potkraj 1944. u službu britanskih interesâ.

Nakon 1945. osnažile su nacionalističke i ljevičarske skupine koje su zahtijevale povlačenje britanskih snaga i djelatniju podršku Arapima u Palestini; istodobno se radikalizirao islamski reformistički pokret Muslimansko bratstvo (osnovan 1928). Ratom protiv Izraela 1948. Egipat se uključio u Arapsko-izraelski sukob. S Velikom Britanijom raskinuo je 1951. ugovor o kondominiju nad Sudanom (od 1899) te ugovor iz 1936. o britanskoj vojnoj prisutnosti. Državnim udarom 1952. kralj Faruk (Fārūq) bio je prisiljen na abdikaciju (kratko ga naslijedio maloljetni sin Fuad II.); 18. VI. 1953. ukinuta je monarhija i proglašena republika, a vlast je preuzeo general Muhamed Nağib. Smijenio ga je 1954. pukovnik Gamal Abdel Naser (Ğamāl ‘Abd al-Nāṣir), od 1956. predsjednik republike. Dogovorio je 1954. prijelaznu upravu za Sudan (neovisan od 1956) te postupno povlačenje brit. snaga iz zone Sueskoga kanala. Također je zabranio djelovanje Muslimanskoga bratstva, koje ga je pokušalo likvidirati. Egipat je odbio sudjelovati u prozapadnom Bagdadskom paktu, a nakon izr. napada na Gazu 1955. naoružao se uz pomoć komun. zemalja. Zbog uskraćene amer. i brit. pomoći u izgradnji hidroenergetskoga kompleksa kod Aswana Naser je 1956. nacionalizirao upravljanje Sueskim kanalom. Uslijedila je vojna intervencija brit., franc. i izr. snaga, koju je ubrzo zaustavio UN (uz sovj. i amer. podršku). Za vrijeme Nasera Egipat je težio vodstvu u arap. zajednici; sa Sirijom je 1958–61. bio u Ujedinjenoj Arapskoj Republici (UAR), kojoj je bio pridružen i Jemen, a 1963. neuspješno se pokušao ujediniti s Irakom i ponovno sa Sirijom (naziv UAR zadržao je do 1971). Naserov režim oslanjao se na sovj. pomoć (od 1960. nužnu i za dovršenje Aswanske visoke brane), prihvaćao je socijalist. sustav i jačao poziciju SSSR-a na Bliskom istoku (uz sovj. podršku Egipat je sudjelovao u građ. ratu u Jemenu 1962–67., zbog čega mu je bila uskraćena pomoć iz SAD-a). Istodobno je Egipat bio među vodećima u pokretu nesvrstanih zemalja. U III. arapsko-izraelskom ratu 1967. Egipat je bio poražen pa je izgubio Sinajski poluotok (plovidba Sueskim kanalom bila je blokirana). Naser je ponudio ostavku, no uz nar. podršku ostao je na vlasti. Nakon smrti 1970. naslijedio ga je Anwar al-Sadat. Pripremao je Egipat za rat s Izraelom i započeo ga 1973. nakon neuspješnog ujedinjavanja s Libijom. Uz posredovanje UN-a borbe su bile obustavljene, a primirjem od 18. I. 1974. povučene su snage iz područja Sueskoga kanala, što je omogućilo njegovu obnovu i otvaranje (1975). Sadat se potom priklonio savezništvu sa SAD-om (1972. protjerao je sovj. vojne stručnjake), težeći mirovnomu sporazumu s Izraelom. Nakon dogovora o vojnom dezangažmanu na Sinaju (1974. i 1975), tj. njegovu postupnom povratu Egiptu (osim pojasa Gaze), Egipat i Izrael zaključili su 1978. mirovni sporazum u Camp Davidu. Zbog priznavanja Izraela Egipat su osuđivale mnoge arap. zemlje, a Sadatu su se protivile egip. ljevičarske organizacije, Naserovi sljedbenici, islam. skupine i dr. Radikalni islamisti ubili su 6. X. 1981. Sadata, a novi predsjednik postao je Hosni Mubarak (ponovno je izabran 1987., 1993., 1999 – uz bojkot opozicijskih snaga). Tijekom 1980-ih Egipat je postupno obnovio odnose sa suprotstavljenim arap. zemljama; poticao je palestinsko-izr. pregovore, u koje je nastojao aktivnije uključiti i eur. sile. U poč. 1990-ih bilo je povremenih incidenata na egipatsko-sudanskoj granici zbog spornoga područja Halā’ib. U tzv. Zaljevskom ratu 1991. Egipat je sudjelovao protiv Iraka; sporazum o regionalnoj voj. suradnji potpisao je sa Saudijskom Arabijom 1993. te nastavio primati voj. pomoć iz SAD-a. Sigurnosno važan sporazum o uporabi i zaštiti Nila Egipat je 1999. potpisao s Etiopijom i Sudanom. Socijalni i ekonomski problemi tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih pogodovali su jačanju političkog utjecaja Muslimanskog bratstva; povremene su terorističke akcije radikalnih islamističkih skupina. Mubarak je 1999. ranjen u atentatu; 2005. ponovo pobjeđuje na izborima i provodi ograničenu demokratizaciju. Masovni prosvjedi početkom 2011 (s oko 850 poginulih), vodili su rušenju Mubarakovog režima, a vlast je privremeno preuzelo vojno vijeće. Uslijedila je demokratizacija te su od studenog 2011. do siječnja 2012. održani izbori na kojima je pobijedila islamistička Stranka slobode i pravde (stranka Muslimanskog bratstva); njen kandidat Mohamed Mursi izabran je za predsjednika. Održana je politička nestabilnost koju uzrokuje suparništvo vojnog vrha i islamista. Povremeno izbijaju masovni prosvjedi protiv režima (2012. i u prvoj polovici 2013). Početkom srpnja 2013. izveden je vojni puč koji su podržale liberalne stranke; M. Mursi je pritvoren, a stvorena je prijelazna civilna vlada te su uslijedili prosvjedi pripadnika Muslimanskoga bratstva i represija vojne vlasti s brojnim civilnim žrtvama. Stvarnu vlast preuzeo je general Abdel Fattah al-Sisi (od 2012. zapovjednik vojske i ministar obrane, od 2013. zamjenik premijera). Pobijedio je na predsjedničkim izborima u svibnju 2014 (predsjednik je postao 8. VI. 2014); nastavio je represiju nad Muslimanskim bratstvom. U travnju 2016. došlo je do prosvjeda nakon odluke vlasti da sporazumom o morskoj granici Saudijskoj Arabiji ustupi otoke Tiran i Sanafir na ulazu u zaljev Aqaba. Oporba je sporazum pokušala sudski osporiti, no u lipnju 2017. odobrio ga je parlament, a potom i predsjednik al-Sisi. Njegov novi predsjednički mandat počeo je u ožujku 2018., nakon pobjede na izborima koje je oporba bojkotirala.

Politički sustav

Prema Ustavu od 26. XII. 2012., Egipat je unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, kojega izravno biraju građani za mandat od 5 godina. Predsjednik republike ima velike ovlasti u izvršnoj vlasti iako je ona formalno u rukama vlade, koja proizlazi iz parlamentarne većine. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Narodne skupštine (Majlis al-Chaab) i Savjetodavne skupštine (Majlis al-Ahoura). Narodna skupština ima 508 zastupnika, od kojih 498 biraju građani izravno, a 10 imenuje Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga. Mandat je zastupnicima 5 godina. Savjetodavno vijeće ima 270 članova, od kojih 180 biraju izravno građani, a 90 imenuje predsjednik republike. Mandat članova Savjetodavnog vijeća je 6 godina, a svake se tri godine bira polovica članova. Biračko je pravo opće i jednako (te obvezno za muškarce), a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavlja Vrhovni sud, apelacijski sudovi, okružni i niži sudovi. Administrativno je država podijeljena na 27 gubernija (muhafazat). Nacionalni praznik: Dan revolucije, 23. srpnja (1952).

Hrvatsko iseljeništvo

Prve hrvatske iseljeničke naseobine utemeljili su u Egiptu radnici koji su radili na prokopu Sueskoga kanala od 1859. Procjene o njihovu broju kreću se od nekoliko stotina do 3000. Među njima je najistaknutiju ulogu odigrao Andrija Lončarić Josipov, koji je uklonio posljednju zapreku što je dijelila Sredozemno od Crvenoga mora, dok je franjevac Lujo Čurčija obavio blagoslov na velikoj svečanosti otvaranja Kanala 1869. Dio radnika ostao je u Egiptu i nakon probijanja kanala radeći na poslovima vezanima uz taj prometni put. Zajedno sa Slovencima, Hrvati su 1895. utemeljili u Aleksandriji društvo »Slavjanska sloga«. Društvo je imalo potporno i prosvjetno značenje, a prvi predsjednik bio je Lujo Žaja. Ono je održavalo veze s domovinom i poslalo novčanu pomoć stradalima u protumadžarskom pokretu 1903/4. Između dvaju svjetskih ratova, zajedno s potomcima, u Egiptu je živjelo oko 4000 Hrvata, i to uglavnom u Aleksandriji, Kairu, Port Saidu, Ismailiji i Suezu. Radili su pretežito u kompaniji koja je upravljala Kanalom, a bilo je i mornara, tvorničkih radnika, ribara i trgovaca. Životni standard bio im je nizak, a društveni je život zamro. Nakon II. svjetskog rata u Egiptu je živjela tek koja stotina Hrvata. Osim u Egiptu, u sjevernoj Africi između dvaju svjetskih ratova živjelo je nekoliko stotina Hrvata u Tunisu i Alžiru.

Jezik

Egipatski jezik pripada egipatskoj grani afro-azijske jezične porodice (u nju se još svrstavaju semitski, berberski, čadski, kušitski i omotski jezici), govorio se u Egiptu približno od 3000. pr. Kr. do XVII. st. Prema nekim lingvistima, egipatski se s čadskim jezicima svrstava u egipatsko-čadsku granu afro-azijske porodice. Povijest se egipatskog jezika obično dijeli na pet razdoblja: staroegipatski (oko 3000. do oko 2200. pr. Kr.), srednjoegipatski (oko 2200. do oko 1600. pr. Kr.), novoegipatski (oko 1550. do 700. pr. Kr.), demotski (700. pr. Kr. do 400. god.) te koptski (IV–XVII. st.). Koptski se jezik zadržao do danas kao liturgijski jezik koptskih kršćana, a ima i pokušaja da se oživi kao govorni jezik. Egipatski se jezik pisao osobitim logosilabičkim pismom u kojem su se nekim znakovima bilježili slogovi, a nekima cijele riječi. Konvencionalno se to pismo naziva hijeroglifskim kada je pisano na kamenu, kovini i drugim tvrdim podlogama, dok se na papirusu razlikuju starija, hijeratska i mlađa, demotska varijanta. Samoglasnici se nisu bilježili, pa ih za pretkoptsko razdoblje valja rekonstruirati. Koptski se jezik piše alfabetskim pismom nastalim modifikacijom grčkoga pisma. Egipatske je hijeroglife dešifrirao 1822. J.-F. Champollion, zahvaljujući trojezičnoj i tropismenoj Steli iz Rosette, koja je sadržavala i grčki prijevod egipatskog teksta. U odnosu prema drugim afro-azijskim jezicima, a osobito arhaičnim semitskima, egipatski je pretrpio dalekosežne promjene; gotovo su nestali afro-azijski emfatični okluzivi, a reducirana je uloga prijevoja. Glagolski sustav znatno se izmijenio (nestalo je razlike između prefiksalne konjugacije aktivnih i sufiksalne konjugacije stativnih glagola, a novi glagoli koji izražavaju radnju razvili su se iz atributivnih i prepozicionalnih sintagmi), no u imenskom je sustavu staroegipatski zadržao oba afro-azijska gramatička roda (muški i ženski) te tipičnu posvojnu konstrukciju status constructus (morfološko obilježavanje posjedovane imenice). Poredak riječi u rečenici većinom je V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt), kao u mnogim drugim afro-azijskim jezicima.

Stara egipatska književnost

Najstariji su tekstovi (2778. do 2250. pr. Kr.) formule uklesane u zidove faraonskih grobnica, a među njima su himni, obredni tekstovi, magične izreke, tekstovi vjerske promidžbe. U nekima iz grobnica drugih istaknutih osoba opisuju se pojedini prizori oslikani na zidovima. Ima medicinskih tekstova i mudrih izreka. Nakon duboke krize i preobrazbe društva (2250. do 2160. pr. Kr.), ističu se »Mudračevi prijekori« (princa Ipua) i »Očajnikov razgovor sa svojom dušom«, »Harfistova pjesma«, »Nauk za Merikaru« i drugo.

Za razdoblje Srednjega kraljevstva (2160. do 1580. pr. Kr.) karakteristični su politički i pripovjedni tekstovi. Ističu se »Sinuheove pustolovine«, »Brodolomčeva priča« te zbirka čudesnih priča o prošlosti.

Za XVIII. dinastije (od istjerivanja Azijaca iz delte do Tutankhamona) nastali su profinjeni i majstorski pisani umjetnički tekstovi. Od dvorske književnosti ističe se »Priča o božanskome začeću kraljice Hatšepsut« i »Priča o pohodu Tutmozisu III. u Megido«, a među djelima mudre i vjerske književnosti valja spomenuti »Naputke svećenika Ptahotepa«, »Himnu bogu Suncu« te »Himnu Atonu« (Sunčevoj ploči), koja se smatra najvećim dometom staroegipatske književnosti.

Nakon XVIII. dinastije nastaje razdoblje »novoegipatske« književnosti (1320. do 95. pr. Kr.). To je razdoblje kada književni jezik postaje sve bliži razgovornomu. Karakteristične su novele »Priča o dvojici braće« i »Rasprava između Hora i Seta«, koji i jedan i drugi žele zadobiti Ozirisovo nasljedstvo. Za to je razdoblje značajna i ljubavna književnost.

U kasnom razdoblju (930. do 332. pr. Kr.) jedan je od najvažnijih tekstova »Unamonovo putovanje«, kako po književnoj tako i po zemljopisno-dokumentacijskoj vrijednosti. Značajna je mudra književnost i kroničarski tekstovi. U ptolemejskom i rimskom razdoblju razdvaja se hijeratski jezik u tekstovima koji se vraćaju prošlosti i demotski, koji dolazi u tekstovima povezanima sa živom stvarnošću.

Egipatska književnost kršćanske ere

Egipatska književnost kršćanske ere  → arapi, književnost

Religija

Uz politeizam i izraziti ritualizam, staroegipatska religiju karakterizira monoteistička reforma (atonizam), specifično shvaćanje smrti, štovanje bogova kao izraza snage i moći prirode u zoomorfnome (svete životinje), antropomorfnome ili hibridnome (zooantropomorfnom) obliku. Božanska se narav razumijeva kao imanentna, nema razlike između božanskoga i ljudskoga svijeta. Stanje smrti dio je dobro uređena života, za koji se brinu bogovi. Održanje svijeta jamči faraon, sin boga sunca (Ra), stožer sveukupnoga društvenoga i religijskoga života. Religija je u starom Egiptu bila temelj i izvor sveukupne civilizacije (umjetnosti, pisma, medicine, prava i dr.); razvijala se uglavnom bez stranih utjecaja, a znatno je utjecala na susjedne narode i kulture potonjih naroda.

Predodžbe religijskoga sadržaja u kojima se božanske moći predočuju životinjskim likovima i fetišima javljaju se već u IV. tisućljeću pr. Kr., oko 3000. pr. Kr. božanstva poprimaju ljudsko obličje; potom se javlja hibridni oblik, najčešće s ljudskim tijelom i životinjskom glavom (sokol Horus, ovan Amon). Punina se božanstava izražavala najprije eneadama (devetoricom) a potom i arhetipskim trijadama (trojstvima). Glavno božanstvo nije postojalo, premda je od IV. dinastije bog sunca Ra imao posebno mjesto i poslije se zajedno s Amonom štovao kao »kraljevsko božanstvo« Amon-Ra. Amenofis IV. (egipatski Amenhotep) pokušao je uvesti štovanje jednoga boga (Aton) prikazivanoga kao sunce s rukama, ali je ta reforma propala s njegovom smrću.

Kozmogonijski mitovi, premda različiti, slažu se u bitnome: nestvoreni stvoritelj opredmetio se kroz fizički (sunce, zemlja, otoci) odnosno biološki red (jaje, lotos, zmija). Prvi je bog Atum stvorio božanski par Šu i Tefnut. Šu je odvojio nebo od zemlje i tako stvorio prostor koji je ispunila Sunčeva svjetlost. Zbog starosti bogova savršenstvo stvaranja se izgubilo, ljudi su se pobunili, zbog čega su uništeni ognjem, a bogovi su se povukli na nebo (mit o nebeskoj kravi).

Izraziti ritualizam svjedoči o važnoj povezanosti ljudi i bogova. Vrijednost načela moralnoga života uočljiva je iz shvaćanja smrti. Kult mrtvih ima posebnu ulogu – veličanstveni grobovi (piramide, mastabe, špiljski grobovi), balzamiranje mrtvih i bogati grobni prilozi trebali su omogućiti nastavak zemaljskoga života u kraljevstvu mrtvih. Onostranost obuhvaća nebo i podzemlje, pri čemu je važno podzemlje, gdje bog sunca odlazi svake noći i sjedinjuje se s Ozirisom te svojim svjetlom i stvoriteljskom riječju osposobljuje za obnovljeni život. Tijelo ostaje u podzemlju, a duša (Ba) je oslobođena i može doći do neba. Sjedinjenjem duše i tijela život se uvijek obnavlja.

Potkraj Staroga kraljevstva nastala je predodžba o sudu mrtvih. Ostvarenje vječnosti ovisilo je o provjeri ispravnosti pokojnikova života kojoj se pred Ozirisom i Raom morao podvrgnuti svaki pokojnik. Provjera se sastojala od ispovijedi i vaganja srca, koje je trebalo težiti koliko i nojevo pero iz glave božice Maat, i tada je pokojnik bio čist od grijeha, inače ga je proždirala neman.

Glavno mjesto kulta bio je hram, božja kuća u kojoj je boravio bog u obliku slike ili kipa, a posluživala ga je skupina pobožnih ljudi ili svećenika. Prigodom svetkovina božanstvo se iznosilo izvan hrama da ga može vidjeti i običan puk, kojemu je bio zabranjen pristup u hram. U hramu je bio samo faraon kao posrednik između boga i ljudi, nositelj kulta i rituala kojim jamči opstojnost kozmičkoga reda. Kako je kult bio državni, svećenici su djelovali samo po nalogu faraona, koji je, premda božanskoga podrijetla, samo iznimno bio štovan kao bog.

Posebnu ulogu u egipatskoj religiji imali su vračevi, a to su poslije prihvaćali i antički narodi. Služili su se moćima (amuletima), a neki su se sveti predmeti koristili i u hramskom ritualu.

Slabljenjem kraljevske moći i značenja potkraj Novoga carstva, u prvi je plan došao kult životinja, pri čemu se nisu štovale pojedine životinje, npr. Apis, nego sve životinje određene vrste (mačke, krokodili), koje su se nakon uginuća mumificirale i polagale u groblja.

U kasnom razdoblju (I. tisućljeće pr. Kr.) pa sve do rimskoga doba utjecaj staroegipatske religije vidljiv je ponajprije kod Grka, a posebice kod Rimljana (kult o Izidi te o Serapisu – vjerojatno Oziris-Apis); u Rimu je podignut i Izidin hram. Stara egipatska misao utjecala je na filozofsku misao kasne antike (gnosticizam, hermetizam, neoplatonizam) te na kršćanstvo (monaštvo).

Likovne umjetnosti

Egipatska je umjetnost već u Staroj državi stvorila vlastiti izraz, koji je ostao bitno nepromijenjen više od dva tisućljeća. Ideja o zagrobnom životu i kult božanstva i faraona određivali su od prvih početaka oblik i sadržaj egipatske umjetnosti. Njezin funeralno-sakralni karakter uvjetovao je monumentalnost u koncepciji, a konzervativnost i tradicionalizam u izrazu. Od kraja IV. st. pr. Kr. tu tradicionalnu umjetnost postupno prožimlje helenizam; kada je Rim 30. god. pr. Kr. zauzeo Egipat, ona je već bila helenizirana. Elementi njezina likovnog izraza očuvali su se djelomice u koptskoj umjetnosti.

U vezi s vjerovanjem u zagrobni život rano se razvila grobna arhitektura. Bio je raširen oblik mastabe, nastao vjerojatno po uzoru na prapovijesne tumule; ima oblik četverostrane krnje piramide s prostorijama za kult i grobne priloge, ispod kojih je smješten grob. Iz mastabe se razvila stepeničasta piramida, koja se u početku gradila od opeke. Prvu kamenu stepeničastu piramidu dao je sagraditi faraon Djoser iz III. dinastije, a podigao ju je graditelj Imhotep u Saqqari kraj Memfisa. Prostor oko piramide ograđen je visokim zidom, unutar kojega su smještene dvorane za primanje, upravna zgrada, palača u kojoj se nalazi vladarov kip i druge građevine. Vladari IV. dinastije (Keops, Kefren, Mikerin) grade kraj Gize velike piramide, vrhunska ostvarenja egipatske arhitekture. Među njima se ističe Keopsova piramida, kojoj su stranice duge 230 m, a visoka je oko 147 m. U piramidama se smještala faraonova mumija, dok se kult obavljao u posmrtnom hramu, koji se nalazio ispred piramide. Uz hram Kefrenove piramide smještena je velika sfinga. U Srednjoj i Novoj državi imućniji pojedinci gradili su manje piramide kao svoje grobnice. Od V. dinastije posmrtni hram stilski se mijenja pod utjecajem realističke religije kulta sunca. Stupovi (trup i kapitel) imaju karakteristične oblike lotosa, papirusa ili palme; nisu funkcionalni kao grčki stupovi pa možda simboliziraju pejzaž u kojem se odvija kult. – Od kraja Stare države javljaju se špiljski grobovi, koji često imaju arhitektonski riješena pročelja. Raspored prostorija i pročelja reproducira u reduciranu obliku izgled egipatske stambene kuće (grobovi u Beni Hasanu iz Srednje države); taj se tip grobova održao i u Novoj državi. – O hramovima bogova Stare države ima malo podataka; poznat je hram boga sunca iz V. dinastije u Abu Gurabu. Središte svetišta monolitni je granitni obelisk s pozlaćenim šiljkom, koji stoji na podnožju u obliku krnje piramide. Prostor oko obeliska zatvara natkriveni hodnik s mnogobrojnim prostorijama. Po dva obeliska, simbola boga sunca, susreću se poslije pred hramovima i obično su ukrašeni hijeroglifima s pohvalama vladarima (Karnak, Luksor). – U Novoj državi razvio se tip ophodnoga hrama, do kojega se dolazilo alejom sfinga. Kroz ulazno pročelje, kojemu su bočno bile dvije građevine nalik na tornjeve, ulazilo se u četverokutno dvorište uokvireno trijemom sa stupovima. Nasuprot ulazu bilo je predvorje koje je vodilo u veliku dvoranu sa stupovima, iza koje je mala komora – svetište s likom božanstva. Od tog klasičnog tipa izdvajaju se terasasti hram kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahriju i pećinski hram Amenofisa III. kraj Aswana. Karakteristike klasičnog hrama zadržali su i hramovi građeni u helenističko i rimsko doba (otok Fili kraj Aswana, Idfu, Dendera). Među najvažnije spomenike ubraja se kompleks Amonova svetišta u Karnaku, okružen visokim zidom od opeke s nekoliko vrata. Unutar toga kompleksa, koji je nastao kroz dva tisućljeća, nalazi se niz hramova: Amonov, Ozirisov, Ptahov i dr. Od Amonova hrama vodila je aleja sfinga do svetišta božice Maat (Amonove žene) u Luksoru. – Od svjetovnih građevina otkriveni su ostatci temeljâ, podova i popločenja vladarskih dvorova i palača u Tebi (Amenofis III.), Medinet Habuu (Ramses II.), Tell el-Amarni (Amenofis IV.) i Memfisu (Merneptah). U Tell el-Amarni otkopani su temelji naselja, građenih planski s pravilnom mrežom ulica i jednakim stambenim zgradama.

Plastika se jednako tako razvijala u sjeni ideje o zagrobnom životu. Statue su rađene kao pralik, simbol vječnoga života; njihova je monumentalnost naglašena strogom frontalnošću, zatvorenom kompozicijom i jednostavnim oblicima; naglašena je statičnost koju remeti neznatan pokret lijeve noge kod muških figura. Sačuvan je golem broj statua iz različitih razvojnih faza; one su često, kao i reljefi, obojene. Pretežito su to likovi vladara i dostojanstvenika te njihovih žena (npr. statue faraona Pepija I., Djosera, Ramsesa II., Tutmozisa III., Psametiha III.; statue princa Rahotepa i njegove žene iz doba IV. dinastije). Isprva manjih dimenzija, ta plastika katkad doseže goleme dimenzije (sfinga kraj Gize, IV. dinastija; statue Ramsesa II. na ulazu u pećinski hram u Abu Simbelu; tzv. Memnonovi kolosi u Tebi; Ozirisove statue u hramu u Karnaku). Osim te velike tipizirane plastike javlja se već rano i sitna realistička plastika – figure patuljaka, kuhara, vojnika, obrtnika, lađara itd. – stavljana u grobove dostojanstvenika kao pratnja u vječnost. U okviru rane realističke plastike ističu se likovi tzv. Šeik-el-Beleda i Pisara, a realizam se javlja u prikazivanju božanstva sa životinjskim likom (krava Hator, ovan Amon). Realističke tendencije javljaju se i kod monumentalne plastike već u početku Srednje države, da bi u doba Amenofisa IV. dosegnule vrhunac u umjetnosti Tell-el-Amarne (statua Amenofisa IV., glava njegove žene Nefertiti). Nakon tog razdoblja, egipatska se plastika vraća na stare oblike izražavanja, pa čak i na arhaističke tendencije, da bi konačno u doba helenizma potpala pod jak utjecaj grčke skulpture.

Egipatski reljef stilski se definitivno formirao već na čuvenoj paleti faraona Narmera (oko 2900. pr. Kr.). Značajke su reljefa plošnost i lišenost svakog perspektivnog skraćivanja; glava, noge i ruke dane su u profilu, a oko i trup sprijeda; likovi životinja prikazani su redovito u profilu. Reljefi, kojima su prekriveni zidovi hramova, grobnica i plohe stupova, poput slikovnica prikazuju sukcesivne faze jednoga događaja uz objasnidbene tekstove. Oni ilustriraju život Egipćana u svim njegovim očitovanjima – prizore svakodnevice (reljefi u hramu u Deir el-Bahriju koji prikazuju pohod kraljice Hatšepsut u Punt), kultne prizore (hram Setija II. u Tebi) i dr. U Novoj državi, pod utjecajem egejske plastike, susreće se povremeno perspektivno skraćenje. Reljefi su važni i kao vrela za proučavanje kulturne i političke povijesti Egipta.

Sačuvani spomenici monumentalnog slikarstva potječu još iz doba Stare države (zidne slike u jednom grobu u Medumu), a veći dio iz doba Srednje i Nove države. Neke se zidne slike ističu profinjenim crtežom. Općenito, slikarstvo ima ugl. iste značajke kakve ima i reljefna plastika. Katkad se u zidnom slikarstvu javlja i uspješno ostvaren krajolik (npr. prizori iz lova u grobnici Nahta u Tebi, pejzaž iz Punta u hramu u Deir el-Bahriju iz doba XVIII. dinastije). Izraziti realizam karakterističan je za slikarstvo u doba vladavine Amenofisa IV.

Do danas je sačuvan velik broj predmeta umjetničkoga obrta – posuđe od fajanse, alabastera, kamena i zlata, pokućstvo, predmeti od stakla, brončano oružje, zlatni nakit, ukrasni predmeti od bjelokosti i dr. Najljepši izbor takvih predmeta potječe iz Tutankhamonove grobnice. Njihove su značajke jednostavni oblici, funkcionalnost i tehničko savršenstvo.

Arapskim osvajanjima Egipta je ušao u sferu islamamske kulture. Najranije islamske građevine izravno su bile ovisne o sirijskim uzorima (El-Amrova džamija u Kairu, 642). Monumentalno graditeljstvo dosegnulo je punu zrelost za vladavine Fatimida (X–XII. st.), kada su podignute mnogobrojne džamije, medrese, karavan-saraji i raskošne rezidencije. Tip džamije s trijemovima čuvena je Ibn Tulunova džamija u Kairu (879), a njoj su srodne i druge dvije kairske džamije: El-Azhar (972) i El-Hakim (1013). Od bedema kojima je Kairo u tom razdoblju bio utvrđen, sačuvana su troja gradska vrata. U odnosu na prethodno razdoblje plastična je dekoracija postala bogatija: uz ukrase u štuku sve se češće javljaju plošno izvedene rezbarije u kamenu (natpisi, arabeske). Po ljepoti plastičnog ukrasa ističe se džamija El-Akmar u Kairu (1125). U drvorezbarskim radovima namijenjenima pretežito svjetovnim građevinama (dvor Fatimida u Kairu) i u mnogim minijaturama zadržali su se figuralni motivi, najčešće upleteni u bujne vegetabilne ukrase. Nastavlja se velika tradicija koptske primijenjene umjetnosti, ali se postupno podvrgava novim estetskim idealima plošnosti, stilizacije i ornamentalnoga bogatstva (keramika, tekstil). Od XIII. st. prevladava u egipatskom graditeljstvu težnja prema reprezentativnosti i monumentalnosti. Tip džamije s trijemovima postupno zamjenjuju građevine kompaktna volumena, sa snažnim plastičnim naglaskom kupole, svečanim portalima i mnogobrojnim minaretima. Istaknuti su spomenici te faze egipatskog graditeljstva: mauzolej Al-Šafija (1211), bolnica sultana Kalauna (1285), džamija sultana Hasana (1363), mauzolej Mameluka (XV. st.) i mauzolej sultana Kait-beja (1474) u Kairu. U razdoblju turske vladavine građevna djelatnost stagnira; među rijetkim monumentalnim građevinama iz toga razdoblja ističe se džamija Muhameda Alija (sredina XIX. st.) u staroj kairskoj citadeli, građena u duhu carigradskih uzora. – U drugoj polovici XIX. st. egipatsko graditeljstvo i urbanizam snažno su izloženi utjecajima Zapada – graditelj Ali Mubarak obnavlja Kairo u novome duhu, ruši srednjovjekovne građevine, otvara široke bulevare i trgove; istodobno se podižu nove građevine u karakterističnom neoislamskom stilu, izdvajaju se historicističke građevine bogato ukrašene elementima tradicionalne egipatske arhitekture: palača Gazira Juliusa Franza, 1831–1915; džamija al-Rifa’i, 1915; kedivske palače Antoinea Lascica, 1907–17 (sve u Kairu) te hotel Palace u Heliopolisu Ernsta Jaspara, 1906. Tijekom XX. st. egipatski arhitekti razvijaju vlastiti izraz koji grade na jeziku tradicionalne egipatske ruralne arhitekture (sušena opeka), a izdvajaju se Hassan Fathī, Abdel Wahid El-Wakil i Ramses Wissa Wassef (Kulturni centar u Harraniji, 1951–70; Muzej skulpture u Kairu, 1962). U drugoj polovici XX. st. dolazi do novog zamaha na svim umjetničkim područjima: grade se nove, moderno koncipirane četvrti Port Saida (os. nakon razaranja u ratu 1956), izrađuju se urbanistički planovi za rekonstrukciju Kaira (1955) i Aleksandrije (1958) pa se gradi niz naselja po suvremenim urbanističkim načelima (Kharga, Dakhla, Ismailiya, Mahala el-Kubra); 1980-ih grade se nova satelitska naselja kraj Kaira: Medina el-‘Ubūr, Medina ‘Āšir Ramadan i dr. Značajniji su graditeljski pothvati Nacionalni kulturni centar Koichira Sikidaje (1985) i Dječji kulturološki park Abdel Halim Ibrahima (1982–91). – Začetnici su moderne egipatske umjetnosti: kipar Mahmud Muhtar (1891–1934), autor monumentalnog spomenika »Buđenje Egipta« u Kairu, te slikari Ahmed Sabri (1896–1955), Muhamed Nagi (1888–1956) i Ragib Ayyad (1892–1980). Oni su stvarali u duhu suvremenih europskih umjetničkih pravaca, a mlađa generacija umjetnika traži pobude u domaćoj tematici, slikajući povijesne prizore s domoljubnom porukom, pejzaže ili narativno-anegdotske motive iz života egipatskog puka. – Prvi se muzej organizirao 1858. u Bulaqu, a od 1902. najveća svjetsku zbirka egipatske umjetnosti od prapovijesti do VI. st. čuva se u kairskom Egipatskom muzeju; Grčko-rimski muzej u Aleksandriji (osnovan 1892) čuva grčke, rimske i bizantske umjetničke spomenike; od 1912. u Muzeju islamske umjetnosti u Kairu pohranjeni su islamski umjetnički spomenici. God. 1931. osnovan je prvi Muzej moderne umjetnosti s djelima egipatskih i europskih umjetnika, 1991. kolekcija egipatske umjetnosti preselila se u Muzej moderne egipatske umjetnosti u sklopu Nacionalnoga kulturnog centra u Kairu.

Glazba

Najstariji izvori za povijest glazbe na tlu Egipta potječu iz III. tisućljeća pr. Kr. Bareljefi i primjeri zidnoga slikarstva, pisani izvori te očuvana glazbala pružaju bogato svjedočanstvo o glazb. životu tijekom faraonskoga razdoblja. Poznati su tako glazbala, ansambli, situacije u kojima se glazbovalo, plesni pokreti, recepcija glazbe i plesa, pa čak i imena pojedinih glazbenika, a dvojbenim ostaje pitanje je li glazba bila jednoglasna ili višeglasna. Glas je imao primat, a među glazbalima su bili zastupljeni sistrum, kastanjete, tamburin, harfa, lira, lutnja, uzdužne i poprečne flaute, svirale s udarnim jezičkom, trublje i druga glazbala. Pripadnici Koptske crkve sebe smatraju baštinicima glazb. naslijeđa iz razdoblja staroga Egipta. O glazbi i plesu u islam. razdoblju egip. povijesti svjedoče prikazi na keramici, drvorezi, minijature u rukopisima i literarni izvori.

Folklornu tradicijsku glazbu modernog Egipta (mūsīqā ša‘biyya) moguće je razlikovati s obzirom na pojedine regije: od oaze Siwa na zapadu, sa znatnim udjelom berberskoga stanovništva, preko oaze Baharija s pretežito beduinskim stanovnicima i regije od Asyūta do Qene s felasima do Istočne pustinje s hamitskim nomadima (Ababda, Bišarin) i juga s ostatcima nubijskih zajednica Kunuz i Fadiča. U cjelini gledano, na sjeveru prevladavaju modalni nizovi, u dolini Nila nešto je izrazitija dijatonika, a na jugu (Nubija) dominira pentatonika. Među aerofonskim glazbalima zastupljeni su šalmaj mizmār, često uz pratnju velikog bubnja, te mnogobrojna glazbala tipa flaute i klarineta načinjena iz trske (argūl s cijevima nejednake dužine). U skupini kordofonskih glazbala ističe se gudačka lutnja rabāb za pratnju epskih pjesama, a i plesova. Najraširenija su membranofonska glazbala vazasti bubanj darabuka i tamburin duff.

Gradska svjetovna glazba (mūsīqa ‘arabiyya) izravno proizlazi iz klasične arapske glazbe, a temelji se na sustavima melodijskih (maqāmāt) i metroritamskih obrazaca (iqā‘āt). Karakteristična su glazbala lutnja ‘ūd, citra qānūn, flauta nay i tamburin riq, koja se obično nalaze ili u komornom sastavu (taẖt) zajedno s violinom (kamān) ili u orkestru (firqa) u okruženju eur. simfonijskog instrumentarija. Među pojedincima koji su toj glazbi priskrbili ugled diljem arapskog svijeta ističe se pjevačica Um Kult-um (1904–75) te skladatelj i pjevač Muhamad ‘Abduwahhāb (1910–91). Egip. skladatelji u području zapadne klasične glazbe dijelom se oslanjaju na tradiciju klasične arapske glazbe, koja je, uz folklornoglazbeni utjecaj, zamjetna i u modernoj egipatskoj popularnoj glazbi. Na visokoškolskim ustanovama predaju se i arapska i europska klasična glazba.

Film

Javlja se razmjerno kasno (oko I. svjetskog rata); prvi (kratkometražni) igrani film snimljen je 1918., prvi filmski studiji utemeljuju se 1920-ih u Aleksandriji. Film se počinje respektirati tek u zvučnome razdoblju – zbog visokog postotka nepismenih i uspjeha glazbenih filmova; populariziranjem arapskih pjesama i plesova egipatska kinematografija postala je vodeća u arapskome svijetu. Prva realističkija djela snimaju se nakon 1940., a potkraj 1950-ih javlja se naraštaj redatelja školovanih u inozemstvu, orijentiranih na društvenu tematiku; Abou Seif (Abū Sayf; 1915–96) i Youssef Chahine (Yūsuf Šāhīn; 1926–2008) stekli su i međunarodni ugled. Međutim, glazbeni filmovi kao i melodrame i dalje pretežu brojem i komercijalnim domašajima.

Egipat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17157>.