izolacijski materijali

izolacijski materijali, u elektrotehnici, čvrste, tekuće i plinovite tvari koje ne vode električnu struju, a upotrebljavaju se za izoliranje električnih vodiča, odnosno pojedinih dijelova električnih vodova i uređaja, međusobno ili od tla. Bez takvih izolacijskih materijala bilo bi nemoguće konstruirati različite el. uređaje, prenositi električnu energiju i otkloniti opasnosti koje za ljude nastaju uporabom električne struje.

Mogućnost primjene izolacijskih materijala u elektrotehnici ovisi o njihovim električnim i mehaničkim svojstvima, među koja se u prvom redu ubrajaju električna otpornost, površinska električna otpornost, dielektričnost, faktor dielektričkih gubitaka i čvrstoća na električni proboj, nadalje mehanička čvrstoća, otpornost na djelovanje ulja, dima i vatre te higroskopnost. Mnogim se izolacijskim materijalima ta svojstva znatno mijenjaju tijekom vremena, pri povišenim temperaturama, kod struja viših frekvencija i dr. Tako npr. površinska električna otpornost zbog vlage, nečistoće i drugih utjecaja može biti za nekoliko redova veličine manja od unutrašnje el. otpornosti materijala. Zato pri izboru izolacijskoga materijala nije dovoljno odabrati samo materijal s velikom el. otpornošću (106 do 1016 Ωm), nego i takav koji će biti prikladan za specifičnu primjenu.

U elektrotehnici kao izolacijski materijali služe različite anorganske i organske prirodne i sintetske tvari: porculan, keramika i staklo, polimerni materijali (plastika), guma, voskovi i smole, vlaknasti materijali, izolacijske tekućine i plinovi, a kao izolator djeluje i vakuum.

izolacijski materijali. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 10.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28330>.