Katolička crkva

Katolička crkva (lat. Ecclesia Catholica), kršćanska crkva koje je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu (→ katolicizam). Obuhvaća Rimokatoličku crkvu i s njom sjedinjene istočne katoličke crkve (18 crkava). God. 2001. imala je milijardu i 60 milijuna vjernika, među kojima je bilo oko 17 milijuna istočnokršćanskih katolika. Većina katolika živi u Europi i Latinskoj Americi, a u manjem postotku u Sjevernoj Americi, Africi, Aziji i Australiji. Sjedište joj je u Rimu s vrhovnim poglavarom papom (rimski biskup), vrhovno se upravno tijelo naziva Sveta stolica (u Vatikanu). Kao značajke Katoličke crkve, nasuprot drugim kršćanskim konfesijama, obično se navode priznavanje papina primata, strogo hijerarhijsko i čvrsto juridičko uređenje, poštovanje predaje (a ne samo Svetoga pisma) kao vrela objave, apsolutna vjera u dogme, obveza prisustvovanja liturgiji i primanja sakramenata te celibat svećenika.

Katolička crkva svojim utemeljiteljem smatra Isusa Krista, a sebe drži izravnom nasljednicom prve crkve apostolskih vremena (Pracrkve) i prvih stoljeća, doba crkvenih otaca. Dolaskom apostola Petra i Pavla u Rim nastala je rimska crkvena općina; prema kršćanskoj predaji Petar je prvi rimski biskup (papa). Budući da je Rimska stolica bila u prijestolnici Rimskoga Carstva, a po Novom zavjetu Petar prvak apostolski, Rimskoj je stolici s vremenom pripalo prvo mjesto među antičkim kršćanskim središtima (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Carigrad). Na prvih sedam ekumenskih koncila definirale su se glavne vjerske istine (→ dogma), a tada su se javila i različita heretička naučavanja (→ hereza), odbačena od koncila i službene Crkve (gnosticizam, manihejizam, arijanizam, montanizam, nestorijanizam, monofizitizam i dr.). Za razvoj tradicije i teologije posebnu važnost imaju crkveni oci i ranokršćanski pisci (→ patristika). Širenje kršćanstva u prva tri stoljeća pratili su progoni rimskih vlasti; Milanskim ediktom (313) Crkva je dobila pravo javnosti, a za cara Teodozija Velikoga (potkraj IV. st.) postala je i državnom crkvom. U to doba nastala su dva različita stajališta o odnosu Crkve i države: na Istoku je prevladao cezaropapizam, a na Zapadu nauk o dvije vlasti; borba između duhovne i svjetovne vlasti obilježila je srednjovjekovno razdoblje. Seobom naroda i raspadom Rimskoga Carstva (V. st.) Crkva na Zapadu polako je preuzela političke i civilizacijske funkcije, a na Istoku se razvilo prvo eremitsko redovništvo. Rani srednji vijek karakteriziralo je pokrštavanje germanskih, slavenskih i drugih naroda, a feudalizacija Crkve i procvat redovništva (benediktinci) imali su značajnu ulogu ne samo u vjerskome već i u kulturnom i civilizacijskom razvoju.

Podjela Rimskoga Carstva na istočno i zapadno, nastojanja carigradskoga patrijarha da stekne na Istoku onu vlast i ugled koje je imao na Zapadu rimski biskup (papa), civilizacijska, zatim pravna i društvena promjena s dolaskom novih naroda na Zapadu, svjetovna papinska vlast u Italiji (→ papinska država), papine političke veze s franačkim kraljevima s jedne, a uska povezanost Bizantske crkve i države s druge strane – negativno su se odrazili na jedinstvo Crkve. Zapad i Istok sve su se više udaljavali i češće dolazili u sukobe, a do konačnoga raskola (šizme) došlo je 1054 (Istočni raskol). Međutim, na Zapadu se razbuktao dugostoljetni sukob između papinstva i Njemačko-Rimskoga Carstva; borba s njemačkim kraljevima (tzv. borba za investituru) završila je pobjedom papinstva i nastojanjima oko duhovne obnove Crkve (XI–XII. st.). Dok se Crkva širila po cijeloj Europi, izgubila je s arapskim osvajanjima Bliski istok i sjevernu Afriku. Visoki srednji vijek obilježavaju križarski ratovi, uz pojavu heretičkih sljedbi (→ katari; albigenzi), zatim utemeljenje inkvizicije, razvoj znanosti i sveučilišta (→ skolastika) te nastanak prosjačkih redova (franjevci, dominikanci). To je također bilo razdoblje procvata mistike, pučke pobožnosti (hodočašća) i gradnje velebnih romaničkih i gotičkih katedrala. Unatoč visokim duhovnim i intelektualnim dometima, Crkva je, zbog dugotrajna sukoba papinstva i carstva, iz toga razdoblja izašla duhovno oslabljena, a carstvo je postupno slabjelo u korist nacionalnih država. Sukob pape Bonifacija VIII. i francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog imao je za posljedicu avignonsko sužanjstvo (1309–78), Veliki zapadni raskol, i kraj papinske vlasti kao poglavara kršćanskoga Zapada. Ekumenskim koncilom u Konstanzu (1415–17) okončan je Veliki zapadni raskol, ali je otvorena nova kontroverzija o tome tko je mjerodavan u stvarima katoličkoga nauka i discipline, sabor (koncilijarizam) ili papa (kurijalizam). Neuspjeli pokušaji reforme (J. Wycliff, J. Hus, G. Savonarola) nagovještali su reformaciju, cvao je misticizam i individualna pobožnost (→ devotio moderna), a kršćanski humanisti (Nikola Kuzanski, Erazmo Roterdamski, Th. More) nastojali su uskladiti antičku kulturu i evanđeoske vrijednosti. Posvjetovnjena hijerarhija u doba renesanse i neuspjela reforma dovele su do reformacije i protestantizma te odvajanja od Katoličke crkve sjeverozapadnih europskih zemalja (luteranske i reformirane crkve, Anglikanska crkva). Na reformacijski pokret Katolička crkva najprije je odgovorila protureformacijom, a nakon Tridentskoga koncila (1545–63) katoličkom obnovom i novim crkvenim (kleričkim) redovima (isusovci, pijaristi, lazaristi, oratorijanci i dr.). Nesnošljivost i sukobi uzrokovali su vjerske ratove (hugenotski ratovi, Tridesetogodišnji rat), dok su nova otkrića otvorila put procvatu prekooceanskih misija, kada su se misionari (Bartolomé de las Casas, Petar Claver, Franjo Ksaverski, Robert de Nobili, M. Ricci) susreli s novim kulturama i civilizacijama. U XVII. st. Katolička crkva suočila se u Francuskoj s galikanizmom, jansenizmom i kvijetizmom, a općenito s prosvjetiteljskim racionalizmom koji je objavljenoj religiji suprotstavio naravnu religiju ili deizam (J. Locke, J.-J. Rousseau, Voltaire, G. E. Lessing). Državni apsolutizam (→ jozefinizam) i druge ideologije nastojale su podrediti Crkvu državi, a Francuska revolucija (1789) otvorila je vrata sekulariziranomu društvu.

U XIX. i XX. st. Katolička crkva suočila se s radikalnom sekularizacijom, odvajanjem Crkve i države, s nacionalnim pokretima, s liberalizmom, ateizmom, socijalizmom i novom industrijskom civilizacijom. Ujedinjenjem Italije ukinuta je Papinska Država (1870), a papi je ostavljen samo Vatikan i sloboda obavljanja duhovnih službi. Tek su Lateranskim ugovorom (1929) uređeni odnosi između talijanske države i Vatikana (→ lateran). U obrani od modernih ideja Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrješnom začeću Marijinu (1854), osudio suvremene zablude (Syllabus, 1864), a na Prvome vatikanskom koncilu (1869–70) proglašena je dogma o papinskoj nezabludivosti. Leon (Lav) XIII. prvi je upozorio na radničko pitanje (Rerum novarum, 1891), a Pio X. osudio je modernizam (1907), pokušaj katoličkih teologa da usklade kršćanstvo s modernom kulturom. Velike ideologije XX. st. (fašizam, nacizam, komunizam) sa svojim su režimima nastojale podčiniti ili postupno ugasiti svaku religiju. Na Drugom vatikanskom koncilu (1962–65) Katolička crkva nastoji se otvoriti modernomu svijetu i stupiti s njim u dijalog. U odnosu prema drugim kršćanskim zajednicama naglašava ekumenizam, a prema drugim religijama međureligijski dijalog i toleranciju.

Katolička crkva među Hrvatima

Kršćanstvo je u rimsku provinciju Dalmaciju došlo u I. st. (2 Tim, 4,10) pa je u današnjim hrvatskim krajevima Crkva u razdoblju I–IV. st. bila dobro organizirana. Glavna su crkvena središta bila Doclea (Duklja) za Praevalitanu, Salona (Solin) za Dalmaciju te Sirmium (Srijemska Mitrovica) za Panoniju. Prema starijim vrelima (Konstantin Porfirogenet, Toma Arhiđakon) Hrvati bi bili pokršteni u VII. st., a poticaj je došao iz Rima preko obnove Salonitanske metropolije u Splitu (Ivan Ravenjanin). Prema novijim istraživanjima, pojedinačna pokrštavanja započela su u VII. st. (opat Martin, Ivan Ravenjanin), nastavila se u VIII. st. (Višeslavova krstionica), a masovno pokrštavanje Hrvata dogodilo se za franačke dominacije (803) posredstvom akvilejskih misionara (benediktinci). Obnovljena Salonitanska metropolija u Splitu (VII. st.) nastojala je protegnuti svoju jurisdikciju na sufragane u primorskim gradovima od Istre do Kotora. Primorski su gradovi od 863. priznavali bizantsku jurisdikciju, ali se od 864. spominje hrvatski biskup (episcopus Croatorum), koji se oslanjao na hrvatske vladare i Rim (Akvileja). Budući da su za kralja Tomislava (910–928) dalmatinski gradovi bili vraćeni pod rimsku jurisdikciju, ugasila se služba hrvatskoga biskupa (Grgur), a jurisdikcija Splitske nadbiskupije opet se protezala na cijelo hrvatsko kraljevstvo. Nastale jurisdikcijske nesuglasice rješavale su se na splitskim sinodama (925., 928., 1060. i 1075), a s njima i prijepor o liturgijskom jeziku (latinaši i glagoljaši). U kopnenom zaleđu u to doba nije bilo biskupijskih sjedišta pa je crkvena uloga pripala benediktinskim opatijama. God. 928. splitski je nadbiskup imao svoje sufragane u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu, Stonu, Dubrovniku i Kotoru. Oko 1000. osnovane su Trogirska i Biogradska biskupija, a sredinom XI. st. Vrhbosanska biskupija kao sufraganije Splitske nadbiskupije. Zagrebačka biskupija utemeljena je 1093. kao sufraganija Ostrogonske, a zatim (1181–1852) Kaločke metropolije. U visokom srednjem vijeku nastale su Hvarska (1147), Trebinjska (1167), Senjska (1169), Krbavska (1185), Šibenska (1296), Duvanjska i Makarska biskupija (oko 1300). U doba osmanskih osvajanja (XV–XVII. st.) utrnule su se ili su zamrle neke katoličke biskupije, a nakon oslobođenja Slavonije i Srijema od osmanske vlasti potkraj XVII. st. obnovljene su 1678. Srijemska i 1703. Bosanska biskupija, a one su 1773. sjedinjene u Bosansko-srijemsku biskupiju sa sjedištem u Đakovu; od 1963. Đakovačka ili bosanska i srijemska biskupija. God. 1828. papa Leon (Lav) XII. ukinuo je više manjih priobalnih biskupija (Novigradska, Pićanska, Osorska, Rapska, Skradinska, Trogirska, Korčulanska, Stonska), a neke sjedinio (Porečka i pulska, Splitsko-makarska). God. 1881. u Bosni i Hercegovini utemeljena je nova crkvena pokrajina s Vrhbosanskom metropolijom na čelu i s dvjema sufraganskim biskupijama, Banjalučkom i Mostarsko-duvanjskom i Trebinjsko-makarskom biskupijom). Potkraj XX. st. na području Zagrebačke nadbiskupije utemeljene su Varaždinska (1997) i Požeška biskupija (1997), a na području Riječke metropolije Gospićko-senjska biskupija (2000) sa sjedištem u Gospiću.

Katolička crkva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30901>.