Kovačić, Ivan Goran

ilustracija
KOVAČIĆ, Ivan Goran

Kovačić, Ivan Goran, hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913okolica Foče, Bosna i Hercegovina, ? 12. VII. 1943). Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jame.

Život

Rano je djetinjstvo proveo u rodnome mjestu, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je živio od 1926. U Zagrebu je potom studirao slavistiku na Filozofskome fakultetu, ali je studij 1935. prekinuo kako bi se posvetio novinarskom i književnomu radu. Te je godine dodao ime Goran kao znak pripadnosti zavičaju. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936–40), zatim u Novostima (1939–41). Neko je vrijeme djelovao kao pristaša Hrvatske seljačke stranke; kažnjen je zbog nedopuštena političkoga govora seljacima u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, ali je posredovanjem Mate Ujevića ostao kao suradnik u zagrebačkome Hrvatskome izdavalačkome bibliografskome zavodu. Potkraj 1942. s prijateljem Vladimirom Nazorom otišao je u partizane; ubili su ga četnici, nakon što se bolestan sklonio u istočnobosansko selo Vrbnicu kraj Foče.

Književna djelatnost

U književnosti se javio već 1929. crticom Ševina tužaljka u časopisu Omladina, a izborom do tada objavljenih pjesama sudjelovao je 1932., s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, u pjesničkoj zbirci Lirika 1932. Pisao je na štokavskom i kajkavskome idiomu, te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda.

Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela Dani gnjeva (1936, tiskana bez novele Probuđeni djedovi zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svoga rodnog kraja, te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama. Dojmljivi, često potresni opisi individualne i kolektivne borbe za opstanak u moralno nagrđenoj društvenoj stvarnosti prožeti su pronicljivim zapažanjima o dubokoj ambivalentnosti ljudske naravi, ali i dosljednim pozivom na ustrajanje u čovječnosti i pobuni protiv svakog oblika društvene nepravde i nejednakosti. Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama i dr.).

Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke Ognji i rože (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskome zavičaju. Zbirka je to 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini (tzv. kekavštini); jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije. Svijet djetinjstva, zavičaja i seoskoga života opjevan je arhetipskim simbolima i osebujnim pjesničkim slikama koje odišu vitalističkim zanosom, neposrednošću dojmova te naglašavanjem univerzalnih čovjekovih predodžbi o svijetu što ga okružuje (D’žd, sonce i stari mlinar, Beli most, Vesela cerkva). Zbirka se odlikuje vještom uporabom raznorodnih stihovnih oblika, uspjelom ritmičkom organizacijom pjesme, zvukovnom usklađenošću, jasnoćom i komunikativnošću.

Motive narušena sklada čovjeka i prirode, mračna naličja zbilje i predosjećaja vlastite smrti, te spremnosti na žrtvu zbog osjećaja moralne odgovornosti prema budućim naraštajima opjevao je u štokavskome pjesničkom opusu gdje se ističu programatska pjesma Pjesniku, svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob te proturatna Leševi putuju. Pjesme napisane 1943 (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandistički su intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943).

Jama

Vrhunac je njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema Jama, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Tema je poeme ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata. Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, smatra se općenito da je riječ o ustaškome zlodjelu. U Jami se zločin opisuje sa stajališta žrtve, zarobljenoga seoskoga čovjeka koji je slučajno preživio pokolj te je zajedno s leševima svojih supatnika bačen u jamu. Iz nje se pod okriljem noći izvlači na ledinu, gdje skriven u travi dočekuje protunapad partizana, kojima nasumice kreće ususret te od njih prima njegu. U svojem monologu žrtva trezveno opisuje pojedinačne etape zločina, a zatim grčevitu borbu za opstanak među leševima u jami. Od mučne glavne teme odstupaju sjećanja na mirnodopski seoski život te zaključna scena s partizanima, gdje prevladava osjećaj ponovno probuđene nade i olakšanja.

Poema je komponirana u deset dijelova označenih rimskim brojkama. Stih je jampski pentametar (jedanaesterac), a strofa sestina s rimovnom shemom ababcc. Od toga odstupa samo ulomak o seoskome životu iz završnoga dijela, gdje se u katrenima s unakrsnom rimom pravilno izmjenjuju trohejski redci. Čvrsta stihovno-strofička organizacija poeme u prividnu je neskladu s izraženim osjećajnim nabojem njezinih sadržaja, ali upravo ona pospješuje postupnost i podrobnost u opisu zlodjela, u dočaravanju patnje govornoga subjekta te njihovu poetsku sublimaciju u nadmoć ljepote (svjetlo) nad zločinom (tama), što se smatra glavnom značajkom i vrlinom djela.

U većem je dijelu Jame prepoznatljiv utjecaj Nazorova pjesništva. U pojedinim ulomcima Kovačić je blizak idiličnoj lirici hrvatske moderne (Antun Gustav Matoš, gričani), a od velikih djela svjetske književnosti u poemi je kao svojevrstan prototekst prisutna Božanska komedija Dantea Alighierija.

Jama je važno djelo novije hrvatske književnosti i hrabar pokušaj da se pojavni oblici radikalnoga zla traže u ideologijama, političkim opcijama i ratnim ciljevima vlastite sredine, a ne samo u djelokrugu kolektiviteta koji naciju ugrožava izvana. Iako je nastala kao angažiran odgovor na aktualne zločine, svojim humanizmom i književnom vrijednošću – visokoestetiziranim, ali nesentimentalnim jezikom te tradicionalnom pjesničkom formom – i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja. U socijalističkoj epohi poema se često objavljivala i javno recitirala, imala je odjeka u likovnim umjetnostima (1944. grafička mapa Ede Murtića i Zlatka Price), više je puta uglazbljena (Nikola Hercigonja, Emil Cossetto, Stanko Horvat), a doživjela je i inozemnu recepciju (francuski pjesnik Paul Éluard napisao je pjesmu o Kovačićevu grobu). U hrvatskoj kulturi nakon 1990. na recepciju i tumačenje Jame do sada su jače djelovale revizionističke tendencije, što se očitovalo u sužavanju zanimanja za poemu i slabljenju medijske prezentacije, ili pak u zamjeni identiteta njezinih činitelja i trpjelaca.

Ostala djela

Važno mjesto u Kovačićevu opusu zauzimaju i prijevodi (jedan je od plodnijih prevoditelja engleske, francuske, talijanske, njemačke, ruske, češke i slovenske lirike u međuratnome razdoblju) te feljtoni, kritike, eseji (Strah u umjetnosti, 1940), reportaže, putopisi, članci i polemike. U književnokritičkim radovima, većim dijelom okupljenima u knjizi Eseji i ocjene (posmrtno, 1946) pokazao se kao lucidan kritičar čije su prosudbe djela hrvatskih književnika (Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Antuna Branka Šimića, Dragutina Tadijanovića i dr.) i danas aktualne. Autor je nedovršenih romana Brod na potoku i Božji bubanj te komedije Kremenjača, koja je u ratu izgubljena.

Ostavština

Kovačiću u spomen utemeljena je 1964. pjesnička manifestacija Goranovo proljeće, koja se svake godine održava 21. ožujka, na dan pjesnikova rođenja, u rodnome Lukovdolu. U sklopu manifestacije od 1971. dodjeljuje se najvažnija hrvatska pjesnička nagrada za cjelokupni pjesnički doprinos Goranov vijenac, a od 1977. i nagrada mladim pjesnicima.

Dio pronađenih posmrtnih ostataka položen je 1996. u memorijalni spomenik (Zvonimir Krznarić) u Lukovdolu.

Zbog tragične smrti pjesnikov je lik nakon II. svjetskoga rata zadobio obrise legende, što je znatno utjecalo i na sudbinu njegove književne ostavštine (čuvana u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu), koju se interpretiralo, ponekad i prisvajalo, s različitih i raznorodnih ideoloških pozicija.

Kovačić, Ivan Goran. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33524>.