STRUKE:

apsorpcija

apsorpcija (lat. absorptio: srkanje, upijanje).

1. U kemijskom smislu proces upijanja tvari (npr. plinova); u fizikalnom smislu prijenos energije valova (elektromagnetskih ili zvučnih) na materiju prilikom prolaza valova kroz nju.

Apsorpcija plinova, fizikalno-kemijski proces otapanja plinova u tekućinama (rjeđe u čvrstim tvarima) čitavom masom materije koja upija. Treba je razlikovati od adsorpcije, procesa koji se odvija samo na površini. Npr. voda u morima i jezerima apsorbira kisik otapajući ga (20 mL na 1 L vode pri 0 °C i normalnom tlaku). Visoka topljivost nekih tvari, npr. amonijaka (1160 L na 1 L vode) i sumpornog dioksida (80 L na 1 L vode), pripisuje se kemijskim promjenama (stvaranju NH4OH i H2SO3). Određene tvari selektivno apsorbiraju neke plinove, a to se koristi u kemijskoj industriji za razdvajanje i čišćenje plinova; izvodi se najčešće u posebnim tornjevima (apsorberi).

Apsorpcija zvuka, proces prigušivanja zvuka njegovim prolaskom kroz medij. Dva su fizikalna uzroka tomu: unutarnje trenje, tj. viskoznost plina ili tekućine kroz koje se zvuk širi, i toplinska vodljivost medija, tj. pretvorba koherentnoga molekularnoga gibanja zvučnog vala u nekoherentno molekularno gibanje u mediju (npr. zraku). Zvučni valovi različitih frekvencija različito se apsorbiraju u različitim medijima. Npr. ultrazvučni valovi teško prodiru kroz gusti medij; zvuk se manje apsorbira prolazom kroz vodu nego kroz zrak. Apsorpcija zvuka iskorištava se za mijenjanje akustičkih svojstava velikih prostorija (za skraćivanje odjeka i prigušivanje buke), što se postiže oblaganjem stijena apsorpcijskim materijalima. Oni se dijele u porozne, membranske i rezonatorske. U prvu skupinu idu tekstilni proizvodi i vlaknasti materijali, u drugu tanke ploče od drva, ljepenke ili sličnih materijala, a u treću rezonatorske kutije iznutra obložene poroznim materijalom.

Apsorpcija zračenja, upijanje različitih vrsta elektromagnetskog zračenja (ultraljubičasto i infracrveno zračenje, svjetlost, toplinsko, rendgensko, radiovalovi i gama-zračenje), koje se pritom pretvara u toplinu ili druge oblike energije (zračenja). Iznos apsorpcije ovisi o tvari koja upija i njezinoj debljini. Sve tvari selektivno upijaju određene vrste zračenja. Npr. žuto staklo propušta žutu svjetlost ali ne propušta zelenu i crvenu. U optici je moguće pripremiti materijale koji će apsorbirati jednu željenu valnu duljinu, odnosno područje valnih duljina svjetlosti (→ filtar). Jedan atom, ili jedna molekula, može apsorbirati fotone samo određenih valnih duljina koje odgovaraju određenomu energetskom prijelazu optičkog elektrona u elektronskom omotaču. Svaki atom (molekula) posjeduje karakterističan niz valnih duljina na kojima dolazi do apsorpcije (apsorpcijski spektar). Npr. usporedbom apsorpcijskog spektra jedne zvijezde s laboratorijskim nalazima znanih kemijskih elemenata, moguće je saznati podatke o tom udaljenom svemirskom tijelu. U apsorpcijskoj spektroskopiji bijela svjetlost propušta se kroz medij i s pomoću spektroskopa analiziraju valne duljine na kojima je došlo do apsorpcije. Osim utvrđivanja prisutnosti određenih atoma u mediju, na temelju Beerova zakona, znajući iz teorije udarni presjek za apsorpciju i debljinu medija, moguće je odrediti koncentraciju atoma.

Apsorpcija subatomskih čestica → radioaktivnost

2. U medicini, prijenos tekućine i otopljenih tvari kroz razne organske membrane, npr. apsorpcija probavljene hrane iz probavnog sustava u krv odnosno limfu; apsorpcija lijekova s mjesta primjene (želudac, mišić, potkožno tkivo) u krv.

apsorpcija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3445>.