struka(e):
Medović, Mato Celestin
hrvatski slikar
Rođen(a): Kuna Pelješka, 17. XI. 1857.
Umr(la)o: Sarajevo, 20. I. 1920.
ilustracija
MEDOVIĆ, Mato Celestin, Vrijes, 1911., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Medović, Mato Celestin, hrvatski slikar (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857Sarajevo, 20. I. 1920). Jedan od najistaknutijih predstavnika prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne, koji je postavio temelje modernomu hrvatskom pejzažu.

Školovanje u inozemstvu i prvi radovi

Podrijetlom iz siromašne težačke obitelji, kao devetogodišnjak odlazi u franjevački samostan u rodnome mjestu. U Dubrovniku je, kao sjemeništarac u samostanu Male braće, 1874. uzeo redovničko ime Celestin te 1880. diplomirao na bogosloviji, kada je i zaređen za svećenika. Zanimajući se za slikarstvo, od 1881. živi u samostanu sv. Izidora u Rimu, okupljalištu sljedbenika nazarenaca, te uči kod Lodovica Seitza i Francesca Grandija. Nezadovoljan studijem, 1883–84. školovanje nastavlja u privatnoj školi Antonija Ciserija u Firenzi. U to doba slika religijske slike i portrete (Portret pape Leona XIII, 1880–82., samostan Male braće, Dubrovnik; Portret fra Vinka Draganje, 1883–84., Galerija umjetnina, Split, GUS) u tragu epigona nazarenskoga slikarstva, s kojima nastupa na Međunarodnim izložbama u Rimu (1882., 1884). Studirao je potom 1888–93. na Akademiji u Münchenu (Gabriel von Hackl, Ludwig von Löfftz i Alexander von Wagner), gdje prihvaća akademski realizam. U tamnoj paleti, nerijetko služeći se fotografskim aparatom kao slikarskim pomagalom, slika intimne prizore (Fratar na odru, oko 1890., NMMU) i figuralne kompozicije izražene teatralnosti i historiografske preciznosti, poput slike Bakanal (1893., NMMU). Među portretima ističu se oni intimnijega, leiblovskoga karaktera (Portret starca, 1890–93., UGD; Portret majke, 1894., GUS), a izravno pred motivom nastaju i najraniji pejzaži izraženijega kolorita i ugođaja (Razvaline kod Stinive i Krajolik krošnjastih pinija, 1894).

Zagrebačko razdoblje

Istodobno surađuje sa zagrebačkom likovnom scenom (s Društvom umjetnosti izlaže u Zagrebu 1891) te od 1895. djeluje u Zagrebu, gdje je držao privatnu slikarsku školu. Dijeleći atelijer s Vlahom Bukovcem, istražuje svjetlosne efekte, posvjetljuje i proširuje registar boja te, okrećući se antičkim temama, slika ženske likove u mediteranskom ozračju rasvijetljenim pastelnim nijansama s puno bjeline (Pompejanka na terasi II, 1894., MUO). Postupno prihvaća i divizionističku metodu (kartoni za neizvedene freske Žrtva Abrahamova i Žrtva Noemova, narudžba Josipa Jurja Strossmayera za đakovačku katedralu, 1895., NMMU), osobito izraženu u slici Groblje u Kuni (oko 1900., Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku).

Osim reprezentativnih portreta crkvenih velikodostojnika (Portret pape Pija X, 1903), slikao je sumještane s Pelješca, umjetnike te osobe iz javnoga i društvenoga života, povremeno oscilirajući u kvaliteti (Djevojka s prstenom, 1903., Narodni muzej Srbije, Beograd; Portret Klotilde Guthard, 1903; Adolf pl. Mošinski, 1906., MGZ). Istodobno je slikao mrtvu prirodu (Voće, oko 1901., NMMU; Grana šipka, 1904., UGD; Jesensko voće i Srdelice, oko 1906), ilustrirao Juditu Marka Marulića (Zagreb 1901., s Otonom Ivekovićem) te sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902).

Predstavio se u to vrijeme samostalnom izložbom u Zagrebu (1901., s O. Ivekovićem), te na važnim europskim (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896., Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897., Svjetska izložba u Parizu, 1900) i prvim velikim južnoslavenskim izložbama (Jugoslavenska umjetnička izložba u Beogradu, 1904; s udruženjem »Lada« u Sofiji, 1906).

Historijsko slikarstvo i narudžbe za Zlatnu dvoranu

Zahtijevajući osobnu i umjetničku slobodu, što je podrazumijevalo i slikanje aktova, ubrzo dolazi u konflikt s crkvom; 1897. na vlastiti je zahtjev sekulariziran te je postao svjetovnim svećenikom Zagrebačke nadbiskupije. Iste godine pridružio se Društvu hrvatskih umjetnika (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), postavši dijelom kruga koji je zagovarao moderne vrijednosti. Međutim, već sljedeće godine istupio je iz Društva te, vjerojatno na poticaj Isidora Kršnjavoga, javnim pismom podupro konzervativni i protumoderni napad Franje Ksavera Kuhača na mlade umjetnike.

Nakon što se istaknuo historijskom kompozicijom u duhu idealiziranoga realizma Srijemski mučenici (1895–96., Muzej lijepih umjetnosti u Budimpešti), koju je madžarska vlada otkupila, Kršnjavi od njega za Zlatnu dvoranu naručuje sliku Splitski sabor 925. godine (1897), u kojoj povijesnu vjerodostojnost obogaćuje anakronizmima, poput umetnutog autoportreta u suvremenoj svećeničkoj odjeći, te potom i niz djela u kojima prevladava didaktički motiviran odabir tema u skladu s politikom isticanja povijesnih veza Hrvatske i Ugarske (Dolazak Hrvata, 1903; Krunidba Ladislava Napuljskoga, 1905; Zaruke kralja Zvonimira, 1907). Premda u stilskom smislu u kompozicijama dolazi do izražaja »faprestizam«, dekorativnost raskošno opremljenih ambijenata, minuciozno izvedeni detalji arhitekture, uporabnih predmeta i kostimografije rezultirali su nekima od vrhunaca toga žanra u hrvatskome slikarstvu.

Sakralno slikarstvo

Od početaka naklonjen sakralnoj tematici, za rimokatoličke, pravoslavne i unijatske crkve izradio je mnogobrojne kompozicije i oltarne pale, koje se uglavnom odlikuju sumarno izvedenim likovima svetaca ostvarenim širokom skalom boja i lazurnim namazom (Sv. Franjo klanja se križu, 1888., samostan Male braće u Dubrovniku; Krštenje Krista, 1914., samostan Gospe Delorite u Kuni; Sv. Vlaho, župna crkva u Čilipima). Među njima ističu se djela iznimne kontemplativnosti (Sv. Jeronim, 1895., zagrebačka katedrala) te ona rađena u duhu specifične inačice religioznoga simbolizma oslonjena o tradiciju visoke renesanse i Rafaela (Bogorodica, oko 1905., GUS). Autor je fresaka u talijanskim franjevačkim crkvama u Fucecchiju (1883) i Ceseni (1885), te u crkvama sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradišci (1890) i sv. Terezije u Požegi (1899., s O. Ivekovićem). Radio je i ikone za ikonostase u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima (1896) i u pravoslavnoj crkvi Sv. Duha u Bjelovaru (1902).

Pelješka faza i posvećenost krajoliku

Od 1900. dio godine živi na Pelješcu, zbog čega se postupno sve više okreće pejzažu, koji ponekad poprima i obilježja simbolizma (Mjesečina, 1900–04; Brižine, 1900–04., UGD; Mrtvo more na Lokrumu, 1906; Pejzaž s ruševinom, 1905–07., Umjetnička galerija BiH u Sarajevu), a od 1908. trajno se ondje nastanjuje te izlaže kao član Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908., 1919). Intenzivno zaokupljen krajolikom, osobito mediteranskim raslinjem (vrijes, lavanda, brnistra, smilje, pelin, žutika), pejzaže je isprva slikao u velikim formatima i analitičkom postimpresionističkom metodom – sitnim mrljastim i »crtičavim« potezima polumasnih boja (Pelješko-korčulanski kanal, 1908–12. i Pogled na Dubrovnik, oko 1909., GUS; Vrijes, 1911., NMMU), a poslije se okreće djelima intimnijega karaktera, manjega formata i smanjenoga kolorističkoga registra (Rumeni vrijes, 1914–16).

U nastojanju da se afirmira u inozemstvu, 1912–14. živio je i izlagao u Beču te slikao djela komercijalnijega karaktera u kojima je donosio atraktivne vizure mediteranskoga krajolika, pri čemu se osobito posvetio marinama te istraživanju loma svjetla na morskoj površini i dinamike valova (Brnistra u cvatu, Mjesečina, obje 1912–14; Krajolik sa smiljem, Olujno more/Jugovina, obje do 1914).

Posmrtno su mu priređene mnogobrojne retrospektivne izložbe, među kojima se ističu one održane u Muzeju za umjetnost i obrt (1990) i Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (2011), te u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku (1990., 2020). Monografiju o njemu napisala je Vera Kružić-Uchytil (1978). U Kuni je 1971. postavljen brončani Spomenik Mate Celestina Medovića koji je 1955. izradio Ivan Meštrović.

Citiranje:

Medović, Mato Celestin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/medovic-mato-celestin>.