Mohorovičić, Andrija

ilustracija
MOHOROVIČIĆ, Andrija
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Mohorovičić, Andrija, hrvatski geofizičar (Volosko, 23. I. 1857Zagreb, 18. XII. 1936). Nakon studija matematike i fizike u Pragu, radio kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom kao profesor na Nautičkoj školi u Bakru (od 1882), gdje je predavao meteorologiju i 1887. osnovao meteorološku postaju. Od 1892. bio je upravitelj meteorološkog opservatorija u Zagrebu, koji je preuzeo nadzor i upravu nad svim meteorološkim postajama u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj. Mohorovičić je doktorirao 1893. u Zagrebu disertacijom O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Godine 1898. postao je pravi (redoviti) član JAZU, a od 1910. izvanredni sveučilišni profesor s predavanjima iz geofizike i astronomije.

Mohorovičićev rad na području meteorologije obuhvaća istraživanje bure na području krša i gibanja oblaka; konstruirao je nefoskop za određivanje smjera i brzine oblaka te vertikalnih gibanja zraka. Dva rada, Tornado kod Novske (31. V. 1892) i Vijor kod Čazme (20. VIII. 1898), u kojima je potanko istražio pojave jakog nevremena, pobudila su zanimanje i u znanstvenim krugovima Europe jer su bila prvi sinoptički prikaz razorna djelovanja vjetra, koji je kod Novske podignuo uvis željeznički vagon od 13 t i nosio ga 30-ak metara. Mohorovičić je procijenio da je na tom području ciklonalno kruženje vjetra dostiglo brzine između 46 m/s i 158 m/s. Istraživao je i klimu Zagreba na osnovi podataka o oborinama, a proučavao je i smanjenje temperature zraka s porastom visine.

Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza. Osnovni poticaj za proučavanje potresa Mohorovičić je našao u katastrofalnom potresu koji je zahvatio Zagreb 9. XI. 1880., a već 1901. postavio je u Zagrebu seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva nova, tada najmodernija seizmografa, koja su 28. XII. 1908. zabilježila i katastrofalan potres što je zahvatio talijanske gradove Messinu i Reggio. Mohorovičić je netom zatim objavio pionirski i vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Na osnovi detaljnoga proučavanja podataka o više potresa, Mohorovičić je značajno pridonio određivanju epicentra potresa, pa se krivulje hiperbole koje se koriste u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale. Mnogo je radio i na usavršavanju seizmografa pa je već 1917. izradio prijedlog za konstrukciju novoga seizmografa za bilježenje horizontalnih gibanja tla, ali koji se zbog nedostatka novčanih sredstava nažalost nikada nije ostvario.

Najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario otkrićem diskontinuiteta u Zemljinoj kori. Vrlo temeljitim proučavanjem pokupskoga potresa od 8. listopada 1909. god. 39 km jugoistočno od Zagreba, Mohorovičić je utvrdio da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala, što je pripisao promjenama u sastavu Zemljine kore na dubini od 54 km, na mjestu mjerenja u Pokupskom. Prema Mohorovičiću, u najgornjem dijelu Zemljine kore brzina potresnoga vala c neprekidno raste s dubinom u skladu s tzv. zakonom potencije

c = ch(rh/r)k

gdje je ch ishodišna brzina u hipocentru potresa, rh udaljenost hipocentra od središta Zemlje, r udaljenost točke u kojoj se određuje brzina c od središta Zemlje i k eksponent koji odražava porast brzine s dubinom. Tom je pretpostavkom uspio riješiti sva pitanja u vezi sa širenjem potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore, a gornji je izraz ušao u znanost kao Mohorovičićev zakon. Mnogobrojna kasnija istraživanja povrdila su opstojnost granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta, pa je ta ploha u njegovu čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 70 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod površine Zemlje.

Mohorovičić je proučavao i razlike plitkih i dubokih potresa, a tek je polovicom XX. st. važnost njegova otkrića potaknula američke istraživače na poseban znanstveni projekt istraživanja Mohorovičićeva diskontinuiteta nazvan Mohole, kojim se bušenjem Zemljine kore na njezinu razmjerno tankom dijelu, ispod oceana, željelo okriti njezin sastav. Poslije su takva bušenja provedena i u Sovjetskom Savezu.

Mohorovičić se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike. Po njem je nazvan jedan krater na Mjesecu, i to na strani nevidljivoj sa Zemlje, a njegovo ime nosi i Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Glavna djela: Klima grada Zagreba (1897), Potres od 8. X. 1909 (1909), Hodografi longitudinalnih i transverzalnih valova potresa (1922), O pitanju prave osjetljivosti seizmografa (Zur Frage der wahren Empfindlichkeit eines Seismographen, 1926).

Mohorovičić, Andrija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 20.2.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41535>.