STRUKE:

Platon

Platon (grčki Πλάτων, Plátōn), grčki filozof (Atena, 27. V. 427. pr. Kr.Atena, 347. pr. Kr.). Pravim imenom Aristoklo (grčki Ἀριστοϰλῆς, Aristokl61571s), nazvan je Platon (»široki«) vjerojatno zbog atletske građe. Potjecao je iz ugledna roda najvišeg atičkoga plemstva. Kao mladić sudjelovao je u ratu, bavio se gimnastikom, govorništvom i pjesništvom, ali je poslije pod utjecajem filozofije spalio sve svoje pjesme. Filozofsku je pouku već od svoje dvadesete godine primio od Sokrata, kojemu je ostao vjeran i nakon njegove smrti. Nakon toga često je putovao u južnu Italiju (Magna Graecia), u Cirenu, sjedište Pitagorine škole, u Egipat, te triput u Sirakuzu na Siciliji, u nadi da će tamošnje vladare Dionizija Starijega i Dionizija Mlađega pridobiti za svoj politički nacrt idealne države. Nakon povratka u Atenu oko 387. pr. Kr. osnovao je vlastitu filozofsku školu u gaju blizu Atene posvećenu junaku Akademu, glasovitu Akademiju.

Platon je pisao u obliku dijaloga, a kao središnja ličnost razgovora obično se pojavljuje Sokrat, kroz čija usta govori sam Platon, koji je s vremenom sve više toga prešutno ili izrijekom prihvaćao od pitagorovaca i elejaca. Zbog toga se Platonov i povijesni Sokrat prilično razlikuju.

Put od mỹthosa prema lógosu vodi pitanju o izvoru filozofije: on se nalazi u Erosu (ljubavi), ushitu ili zanosu prema filozofskoj spoznaji, jer mudrost pripada među najljepše stvari, a Eros je demon ljubavi za ljepotom, pa je stoga nužno da traži mudrost nalazeći se između mudraca i neznalice. Sama ljubav pak teži rađanju, a time i besmrtnosti; odvraćanjem od tjelesnosti kao nekom katarzom duša dopire do nečega čudesno lijepoga, vječnoga što niti postaje niti propada, jer to je bit same ljepote, ona je praljepota i božanska ljepota, ona sama po sebi jest i sa sobom je istovrsno i ono vječno, priča Sokrat da ga je tomu poučila proročica Diotima.

Drugim riječima, taj osjetilno-tjelesni svijet (kósmos aisthētós) samo je paslika praslike (kósmos noētós). Ta nas spoznaja naposljetku vodi onamo gdje se nalaze same ideje praslike, vječne bitnosti ili uzori (paradigme), na nadnebesko mjesto (hyperouránios tópos), što je ne samo lijepo nego također mudro i dobro, a spoznaje se umom kao sjećanje (anámnēsis). Rađa se ne samo tijelom nego i dušom, kao što potvrđuju primjeri besmrtnika Homera i Hezioda, i drugih dobrih pjesnika koji su stekli besmrtnu slavu. O svemu tomu Platon raspravlja u svojim najljepšim dijalozima Gozba i Fedar, vrhunskim primjerima grčke pjesničke proze.

No ono lijepo, mudro i dobro, ono što po sebi zbiljski jest, vodi nas tomu da nas zrenje istine upućuje i prema pravednosti po sebi, pa se najzad i ono što se naziva bitkom u pravome znanju razotkriva kao ono što samo sobom jest. Stoga se i onaj koji ljubi mudrost (philó-sophos) lišavajući se katarzom tjelesnoga svijeta približava spoznaji samoga boga: duša je usmjerena samo na gornje oblasti. U Fedru Platon opširno opisuje »poravnanje« između reforme i dijalektike, te sve preobrazbe duše kada se ona konačno liši tijela kao tamnice, ona se nekoliko puta rađa i seli preobražena. Tako Platon, vjerojatno pod egipatskim utjecajem, zastupa preegzistenciju i postegzistenciju duše, metempsihozu i reinkarnaciju, dok je smrt tek puki privid.

Ako je Gozba bila rasprava koja uči kako živjeti, Fedon je dijalog koji daje pouku o tome što je smrt i kako se umire u osloncu na značenje pojma ideje kao idealne i besmrtne bitnosti, uzora i praslike i načina spoznaje idejâ s pomoću dijalektike kao vrhunca misaonoga zanosa kojemu polazi za rukom da poveže Jedno i Mnogo. No težište je Platonova razmatranja u njegovu čuvenom dokazivanju eῖdosa duše što uključuje životnost i isključuje smrtnost. Postupak se odvija u dva koraka: ponajprije se dokazuje njezina besmrtnost (athánaton), a zatim i njezina neprolaznost (anólethron), pritom imajući u vidu dva načina prolaženja. Prvi se odnosi na minuće, drugi na propadanje. Pre-minuće je zapravo promjena mjesta, a ovo potonje uključuje Ništa, tj. propadanje, jer za razliku od života, što je ono besmrtno, duša je isto tako i neprolazna, jer nikada ne može ne biti biće što nakon smrti odlazi nekamo drugamo.

U svojem najopsežnijem – za neke središnjem – dijalogu Država Platon mitsko-simboličkim sredstvima pokušava prikazati kako bi trebalo živjeti na ovome svijetu, naime da se država ne skrbi toliko o dobru životu, koliko je ona skrb za dušu jer je i sama odslik besmrtne duše u njezinoj trodijelnosti – žudne, voljne i razumske duše, pa se ustroj duše mora ogledati i u svim očitovanjima ustroja države. U mitu o kovinama i naravima Platon opravdava diobu zajednice na staleže – proizvođače (obrtnike i ratare), čuvare (vojnike) i vladare filozofe – racionalnom podjelom rada biva »svakomu svoje«. Odgoj djece svima je zajednički i sastoji se od gimnastike, muzike (pjesništva) i matematike, a dijalektika se studira tek nakon tridesete godine. No među staležima, izabranima prema pokazanim sposobnostima, postoje i bitne razlike: vladari i čuvari ne mogu imati ni privatno vlasništvo ni vlastitu obitelj, pa su im i djeca zajednička, a strogost i posluh u tom poretku osiguravaju eugenika i eutanazija. Time se postiže sukladnost etike i politike: proizvođači utjelovljuju umjerenost, čuvari hrabrost, a vladari mudrost, a njihov međusoban sklad ostvaruje se kao pravednost – najviša krjepost države koja teži Dobru, jer »Dobro je dalje od bitka, te po uzvišenosti i moći više«.

U Državi je filozofski svakako najznačajnija njegova usporedba sa špiljom: ljudi žive u podzemnoj špilji koja ima otvoren ulaz prema svjetlu, ali su prikovani tako da gledaju samo preda se i glavu ne mogu okrenuti, pa vide na zidu pred sobom samo sjene stvari i osoba što vani prolaze; budući da tako provedu cio život, oni te sjene drže pravim stvarima. Kada bi ih netko odatle izbavio i kada bi oni mogli izaći na svjetlo, povjerovali bi da su to tlapnje, a tako zapravo stoji i sa suncem, izvorom svjetla i metaforom same ideje Dobra kao najviše, što omogućuje svaku vidljivost i mogućnost istinske spoznaje svijeta idejâ. Pojedinačne osjetilne stvari (sjene na zidu) sudjeluju (métheksis) u idejama (uzorima izvan špilje) i te uzore nasljeduju (mímēsis). U tom sklopu razmatra se i redoslijed te hijerarhija znanostî: matematika se hvali kao najbolja priprema za dijalektiku kao krunu nad svim ostalim znanostima.

U Platona su ljepota i umjetnost najveće oprjeke kao posljedice njegova pojma nasljedovanja ideja u vidljivu svijetu uopće, a navlastito umjetnosti. Uzimajući za primjer nešto najbanalnije kao što je postelja, izvodi se neka opća teorija gdje se pojavljuju tri stvari: kao što svaka stvar rukotvorca po prirodi nasljeduje ideju, pa tako i ideju postelje, tako i ona koju stvara slikar imitira obrtnički posao, samo što je u tom ontološkome poretku na trećem mjestu – nasljedovanja nasljedovanjâ ili sjena sjene, još dalje od ideje kao originala. Kako bi se izbjegla svaka pomutnja, u Državi će stoga biti dopušteno samo takvo pjesništvo što kao državotvorno jača zajedništvo.

Promišljajući Platonovo djelo, njegov korpus, neprestano se susrećemo s idejama. Suvremena su istraživanja pokazala da pritom nailazimo na tri korijena koja valja razlikovati: logički, prema kojemu su ideje predikati; paradigmatički, prema kojemu su one također modeli u skladu s kojima je zgotovljen osjetilni svijet; normativni, prema kojemu su ideje norme što označuju kako se prema njima treba vladati.

Dijalektika se u svojoj moći već pokazala u mitu o špilji, ali ona traži i daljnje razmatranje kako bi se cjelokupan odnos vidljivog i nevidljivog, ovostranog i onostranoga, prolaznoga i vječnoga svijeta napokon dostatno utemeljio, a na taj način i smanjio – ako već ne prevladao – ontički dualizam ili ontološki komparativ: traži se, naime, striktna odredba pojma ideje. Drugi, središnji dio dijaloga Parmenid započinje nizanjem zenonovskih paradoksa, a zatim prerasta u razmatranje osam mogućih hipoteza: ako Jedno jest, ispostavljaju se četiri rješenja, a ako Jedno nije, još četiri, već prema tomu da li se oprjeke ili protivnosti uzajamno uključuju ili isključuju, te svaka od njih može postati Ništa ili Sve. Rezultat diskusije svaki se put ispostavlja ili kao potpuno negativan, ili završava u neizvjesnome, kao neka negativna teologija, kako su to shvatili novoplatonovci.

U Sofistu se ta tema nastavlja i traži se pobliža odredba odnosa među najvišim idejama što ovdje figuriraju poput nekih transcendentalija – bitak, kretanje, mirovanje (stajanje), istovjetnost i drugotnost (različnost). Tih se pet najviših rodova međusobno odnose kao zajedništvo ili složnost (koinōnía), kao da su te kategorije neki vokali što se javljaju u svakom izrijeku ili nijeku, izricanje bitka – identitet ili pak sudioništvo – svagda u isti mah znači i obratno ili suprotno izricanje nebitka. Pritom, dakako, nije riječ o apsolutnome Ništa, nego svako »jest« ili »nije« označuje drugotnost nečega, jer time da nešto »jest« ono u isti mah »nije« sve drugo, te zapravo samo uopće ne bi moglo ni biti.

Na kraju Platonova opusa javlja se i njegova kozmologija i filozofija prirode u dijalogu Timej, koji je sve do Galileijeva doba bio svojevrstan¸ nedodirljiv autoritet. Najznačajniji motiv iz toga sklopa zacijelo je opis Demiurga (tvorca) kako oblikuje svijet prema svojoj duši, a uzor su simetrija, harmonija i proporcija kao nezaobilazni atributi kozmičke ljepote. Tvorac svijeta ovdje nije shvaćen kao bog-stvoritelj koji stvara svijet od Ništa, nego samo kao tvorac reda i poretka svih stvari u svemiru. On već zatječe tvar i prostor kao gradbene elemente, ali se pritom ugleda na vječnost i dušu svemira, usadivši um u dušu i tijelo svih stvari, te tako napravi djelo po prirodi najljepše i najbolje. Vrijeme i prazan prostor samo su odsjev vječnosti i prisutni su kao uvjet općega kružnoga kretanja, tako da je i Logos duše svagda pomiješan od tri sastojka – od posve Istoga, posve Različnog i Bitka samoga. Tako »otac stvoritelj« kaos pretvori u Kozmos.

Biografski, politički i filozofski nesumnjivo je zagonetno Platonovo Sedmo pismo upućeno u Sirakuzu Dionovim rođacima i pristašama, u kojem izvješćuje o svojim predavanjima Dioniziju. U rezigniranu tonu Platon, gotovo usputno, još jednom govori o bîti filozofije, njezinoj moći i nemoći, smatrajući da nema nikakva napisana djela o njegovoj filozofiji, niti će ga biti, jer se to naprosto nikako riječima ne može izraziti kao druga učenja, i to »zbog nepotpunosti jezičnog istraživanja«.

Sedmo pismo je, uz dijaloge Kratil, Teetet i Sofist, ključno za uvid u Platonove nazore o jeziku. Posebno je u tom pogledu važan Kratil, prvi spis u povijesti zapadnoga svijeta u cijelosti posvećen jeziku, koji istodobno sažimlje zamisli Platonovih prethodnika i suvremenika, ali i otvara krupna teorijska pitanja koja su i danas aktualna. Polazeći od problema »ispravnosti imena« (orthótēs onomátōn), Sokrat i sugovornici raspravljaju o tome u kojoj mjeri riječi odražavaju bit stvari i je li odnos označivanja uspostavljen po prirodi ili konvencijom; smisao niza zanimljivih, većinom neodrživih etimoloških interpretacija trajan je kamen kušnje za tumače; ispostavlja se da etimološka analiza ne dovodi do istine o stvarima već samo do mnijenja (dóksa); s obzirom na to da je umijeće nadijevanja imena vrsta oponašanja (mímēsis), mogućnost spoznaje istine o stvarima koja vodi preko jezika dovedena je u pitanje. U Sofistu i Teetetu Platon razvija naučavanje o logosu (lógos), koji određuje kao isprepletanje (symplokḗ) ónoma (onoga o čemu se nešto govori) i rh61571ma (onoga što se o tome govori): samo logos, a ne riječi same za sebe, podliježe pitanju o istinitosti ili lažnosti i u tom se smislu, kao instrument dijalektike, pokazuje kao sam temelj filozofskoga istraživanja; to razlikovanje ishodište je, s jedne strane, gramatičkoga naučavanja o vrstama riječi (mérē lógou), dok s druge anticipira Aristotelovu logičku distinkciju subjekta i predikata.

Platon je izvršio golem utjecaj na gotovo sve potonje smjerove u filozofiji i teologiji. To se ponajprije odnosi na platonizam, novoplatonizam, kršćanstvo, srednjovjekovno arapsko-islamsko i židovsko mišljenje, skolastiku, renesansnu obnovu platonizma u Platonskoj akademiji u Firenci (1459), njemački idealizam, marburško novokantovstvo, fenomenologiju, F. Nietzschea, M. Heideggera, H.-G. Gadamera, pa čak i B. Russella i A. N. Whiteheada te analitičku filozofiju. Glavna djela (po razdobljima): (1) sokratovsko razdoblje: Obrana Sokratova (Ἀπολογία Σωϰράτους), Kriton (Κρίτων), Protagora (Πρωταγόρας), Ion (Ἴων), Lahet (Λάχης), Država (Πολιτεία, I. knjiga), Lizid (Λύσις), Harmid (Χαρμίδης); (2) prijelazno razdoblje: Gorgija (Γοργίας), Menon (Μένων), Eutidem (Εὐϑύδημος), Hipija manji (Ἱππίας ἐλάττων), Kratil (Κράτυλος), Hipija veći (Ἱππίας μείζων), Meneksen (Μενέξενος); (3) zrelo razdoblje: Gozba (Συμπόσιον), Fedon (Φαίδων), Država (Πολιτεία, II–X), Fedar (Φαῖδρος); (4) kasno razdoblje: Teetet (Θεαίτητος), Parmenid (Παρμενίδης), Sofist (Σοφιστής), Državnik (Πολιτιϰός), Fileb (Φίληβος), Timej (Τίμαιος), Kritija (Κριτίας), Zakoni (Νόμοι). Od sačuvanih pisama najvažnije je Sedmo pismo.

Platon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48642>.