STRUKE:

revolucija

revolucija (kasnolat. revolutio: okretanje).

1. Općenito, nagla i temeljita promjena; sveukupnost zbivanja koje izravno dovodi do kvalitativne promjene neke pojave ili procesa, kao i sama ta promjena. – U tehnologiji, korjenita promjena načina proizvodnje i rada, npr. agrarna revolucija, industrijska revolucija, digitalna revolucija. – Seksualna revolucija, liberalizacija postojećih društvenih i moralnih stavova prema seksu, posebice u zapadnim zemljama tijekom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća.

2. U astronomiji, ophod svemirskoga tijela (satelita, planeta, zvijezde) oko središnjega tijela (planeta, zvijezde, središta galaktike). Zemljina revolucija godišnji je obilazak Zemlje oko Sunca.

3. Korjenit globalni društveni prevrat koji nastaje kao posljedica dugotrajna nagomilavanja suprotnosti u temeljima društva, a očituje se naglim oslobađanjem potiskivanih društvenih snaga, koje zbacuju stare odnose i ostvaruju uvjete za nove oblike društvenih, političkih i ekonomskih odnosa. U tom smislu Theda Skocpol drži da revolucija dovodi do velikoga procesa reforme ili promjene, a John Dunn ističe da revolucije treba razlikovati od oružanih ustanaka. – Izraz revolucija, kojim je izvorno Nikola Kopernik označio način gibanja nebeskih tijela (De revolutionibus orbium coelestium, 1543), isprva je u znanstvenoj i političkoj terminologiji označavao kakav velik preokret po uzoru na Kopernikov preokret u astronomiji. S razvojem političke misli i slijedom samih društvenih događaja, a osobito nakon 1789., izraz je dobio i značenje odlučne društvene promjene. Označavajući dinamičan proces u kojem se zbiva skokovit prelazak u novo, revolucija je protivna pojmu evolucije, koji obuhvaća postupne, kontinuirane procese u društvenom ili prirodnom razvoju. U političkom rječniku antonimi su kontrarevolucija, reakcija, restauracija, koje označuju reverzibilne procese i pokušaje vraćanja na staro.

Revolucijom su se bavili mnogobrojni teoretičari, među kojima je najpoznatiji Karl Marx. On je smatrao da su tek s pojavom radničke klase nastale prilike da se fenomen revolucije sagleda cjelovito kao jasno diferenciran fragment u povijesnoj transformaciji čovječanstva. Razradio je temeljne teorijske, metodološke i praktične elemente revolucije, koju je odredio kao središte prijeloma svekolikoga povijesnog procesa. Sukob između društvenih proizvodnih snaga i društvenih proizvodnih odnosa temeljno je, prema Marxu, protuslovlje u društvu, kojemu je bit eksploatacija najamnoga rada, a njegov politički oblik razbuktana klasna borba. Cilj je klasne borbe, sa stajališta proletarijata, ukidanje suprotnosti između društvenoga karaktera proizvodnje i privatnoga načina prisvajanja. U dugotrajnom procesu predrevolucionarne pripreme, u kojem se oblikuju i subjektivne snage prevrata i njegove objektivne prilike, napokon se otvara radikalan procjep, u kojem nastaje revolucija kao čin konačnoga raskida sa starim društveno-ekonomskim odnosima, prevrat u kojem radnička klasa ukida protuslovlje između rada i vlasništva tako da sama obavlja eksproprijaciju eksproprijatora. Dok su druge revolucije dovele do smjenjivanja jednog oblika eksploatacije drugim, socijalistička revolucija, prema Marxu, kao glavni cilj ima takvu realnu humanizaciju međuljudskih odnosa koja je bitan preduvjet okončanja svake eksploatacije. Za sve je revolucionarne prijelaze iz jedne klasne formacije u drugu (npr. iz robovlasništva u feudalizam, iz feudalizma u kapitalizam) bitno da određena klasa zamjenjuje drugu u državnoj vlasti. Samo kao vladajuća klasa određene države ona može potpuno razviti način proizvodnje s kojim je povezana te ga učiniti prevladavajućim. S ekonomskoga gledišta, u revolucijama se prvenstveno uvodi napredniji način proizvodnje namjesto prijašnjega, zaostalijega. Tako je bilo i na prijelazu iz prvotne zajednice u robovlasničko društvo, u prvoj revolucionarnoj preobrazbi koja je omogućila daljnji razvoj proizvodnih snaga. Poslije, kada je način proizvodnje zasnovan na ropstvu postao kočnica u daljnjem razvoju proizvodnih snaga i kada je društvo postalo bremenito revolucionarnim vrenjima, prijelaz u novu feudalnu strukturu društva postao je ekonomski i društveni imperativ koji se više ničim nije mogao zaustaviti. Revolucije nisu stihijski procesi koji se zbivaju sami po sebi, mehanički i neovisno o ljudskoj volji, nego u njima odlučnu ulogu ima svjesna djelatnost ljudi, njihova usmjerenost, revolucionarna zrelost i spremnost da se bore za ostvarenje određenoga cilja. No i svjesna djelatnost ljudi i njihov revolucionarni zanos ne nastaju na poticaj nekog višega, vječnoga duhovnog principa nego su u najtješnjoj vezi s povijesnim zbivanjima u materijalnoj sferi.

Prema Chalmersu Johnsonu, koji se oslanja na teoriju samoregulirajućih sustava Talcotta Parsonsa, neravnoteža društva nužan je uvjet izbijanja revolucije. Glavni je izvor neravnoteže poremećaj između osnovnih kulturnih vrijednosti društva i sustava ekonomske proizvodnje, što je rezultat kako unutarnjih tako i značajnih izvanjskih promjena. Primjerice, u Kini su u XIX. i početkom XX. st. tradicionalne kulturne vrijednosti došle pod snažan utjecaj promjena ekonomskoga sustava izazvanih prodorom trgovine i razmjene sa Zapadom. Stari proizvodni sustav, koji je uključivao krupne zemljoposjednike i ovisno seljaštvo, počeo je propadati i dovoditi do neravnoteže. Postojeće vlasti sve su više gubile podršku stanovništva. Budući da se revolucija ne zbiva automatski, političke vlasti mogu izbjeći revolucionarno rušenje ako djelotvorno reagiraju i uspiju ponovno uspostaviti ravnotežu. James Davies ističe da u povijesti postoje mnoga razdoblja u kojima je narod živio u teškom siromaštvu ili pak bio podvrgnut krajnjemu tlačenju, ali iz toga nije proizašla revolucionarna pobuna. Stalno siromaštvo ili depriviranost ne pretvaraju ljude u revolucionare, oni obično podnose te uvjete s rezignacijom ili očajem. Revolucija zapravo izbija onda kada se poboljšaju životni uvjeti. S porastom životnoga standarda raste i stupanj ljudskih očekivanja. Ako dođe do nazatka u poboljšanju životnih uvjeta, tada je revolucionarna pobuna moguća zbog iznevjerenih očekivanja. Daviesovo je tumačenje slično stajalištu Alexisa de Tocquevillea, iznesenomu u djelu Stari režim i revolucija. Charles Tilly, koji revolucionarne promjene analizira u širem sklopu protesta i nasilja, drži da revolucije kao kolektivne akcije sadrže četiri bitne komponente: organizaciju, mobilizaciju, zajedničke interese i situaciju pogodnu za revolucionarni prevrat.

U povijesti ljudskoga društva revolucionarna su razdoblja u užem smislu bila obilježena pretežno nasilnim svrgavanjem dotadašnje vladajuće klase s vlasti, bez obzira na to jesu li ti sukobi imali oblik građanskoga rata ili narodnooslobodilačkih borbi. U tom smislu ta su razdoblja razmjerno kratka (Francuska 1789–94., Rusija 1917–21., Jugoslavija 1941–45). Revolucionarno razdoblje u širem smislu duže je povijesno razdoblje, koje ne isključuje kraća ili dulja zatišja i koje je obilježeno bitnom i potpunom ekonomskom, socijalnom, pa i ideološkom preobrazbom cijele društvene strukture (npr. razdoblje prijelaza iz feudalnog u kapitalističko društvo od kraja XV. do sredine XIX. st. ili suvremeno razdoblje prijelaza iz kapitalizma u socijalizam). Karakter i povijesni smisao pojedinih revolucija određeni su društvenim i materijalnim proturječnostima što ih one rješavaju, njihovim socijalnim zadatcima i ciljevima, te klasom koja je na čelu revolucionarnih snaga. Građanska revolucija srušila je feudalni društveni poredak, uspostavila nove, kapitalističke proizvodne odnose te i tako, u prvoj fazi izgradnje novoga društva, ponovno omogućila snažni polet i razvoj proizvodnih snaga. Razvoj trgovine, proširenje tržišta i jačanje snage gradova uvjetovali su stvaranje zametaka kapitalističkoga načina proizvodnje u samom krilu feudalnoga društva, te se na povijesnoj pozornici pojavilo građanstvo. Tako su stari feudalni odnosi, koji su kmeta vezali uz zemlju i onemogućivali slobodno raspolaganje radnom snagom kao robom, došli u sukob s novim potrebama razvoja gradova, a poslije i industrije, te su kao zastarjeli, preživjeli i neprimjereni novim proizvodnim snagama morali biti ukinuti. U Europi su se prve građanske revolucije javile u XVI. i XVII. st., a potkraj XVIII. st. izbila je u Francuskoj građansko-demokratska revolucija, koja je imala velik odjek u cijelom svijetu. (→ francuska revolucija)

Revolucionarni pokreti u Europi 1848–49., koji su otpočeli ustancima u Italiji i poslije se proširili na niz zemalja zapadne i srednje Europe, bili su pretežno građansko-demokratskoga karaktera, premda su u mnogim zemljama u otvorenim revolucionarnim borbama sve jasnije dolazili do izražaja radnički i proleterski elementi. U različitim zemljama kontinentalne Europe stvarali su se uvjeti za izbijanje revolucije, koji su često bili obilježeni specifičnošću određenih ekonomskih i nacionalnih osobina i klasnom konstelacijom snaga u tim zemljama. U Njemačkoj i Italiji revolucije su prije svega istaknule parole nacionalnog ujedinjenja, u Madžarskoj, Češkoj i Poljskoj imale su karakter borbe za nacionalnu neovisnost i oslobođenje. Bez obzira na neuspjehe pojedinih nacionalnih pokreta i njihove antagonizme, što su vješto iskorištavale pojedine vladajuće grupe i kontrarevolucionari, već je revolucija 1848–49. pokazala da radnička klasa u mnogim zemljama izbija sve više kao samostalna društveno-politička snaga. I revolucija 1905. u Rusiji, koja je u osnovi bila građansko-demokratskoga karaktera, već jasno pokazuje nužnost organizacije pauperiziranih seljaka i radnika. U njezinim osnovnim ciljevima (svrgavanje carizma i uspostava demokratske republike, konfiskacija krupnih zemljoposjeda, osmosatni radni dan, podjela zemlje seljacima i osiguranje nacionalne ravnopravnosti naroda) zamjetljivi su mnogi elementi budućih gibanja koja će doći do izražaja u Veljačkoj revoluciji 1917., a potom osobito u Listopadskoj revoluciji. Ta je revolucija postala povijesnim obrascem svih socijalističkih revolucija u XX. st. Sve su one polazile od pretpostavke da se osnovna suprotnost kapitalizma – suprotnost između društvenoga karaktera proizvodnje i privatnoga prisvajanja proizvoda – ne može razriješiti unutar društva koje je nastalo pobjedom građanske revolucije i razvojem kapitalističkih odnosa u proizvodnji. Smatralo se da tek socijalistička revolucija rješava to proturječje, ukida privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i stvara sve bitne preduvjete za potpuno ukidanje eksploatacije čovjeka od čovjeka. No protivno Marxovim i Engelsovim predviđanjima da će se revolucionarni slom kapitalizma dogoditi u visokorazvijenim društvima – u industrijski razvijenim zemljama kao što su Velika Britanija i Francuska – glavne su se revolucije XX. stoljeća od reda dogodile u manje razvijenim društvima, u tzv. perifernim područjima svijeta (Azija, Latinska Amerika), ili su pak bile potaknute utjecajem Listopadske revolucije i Sovjetskoga Saveza. Odvijale su se na osnovama snažne centralizacije, uz primjenu revolucionarnoga terora i rezultirale su uspostavom jednopartijske vladavine. Ta je vladavina svoju legitimnost nalazila u samoj činjenici revolucije. Kada je taj oblik legitimnosti bio iscrpljen, kada više nije mogao funkcionirati pod pritiskom demokratske modernizacije, raspao se i sam sustav koji je iz njega proizašao. Tako je kraj XX. st. obilježen slomom socijalističkoga sustava u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. U početku je taj slom imao obilježja »dvorskih revolucija«, ali temeljne promjene u političkom sustavu (uvođenje višestranačke demokracije) i u ekonomiji (zamjena socijalizma kapitalizmom) daju tomu zbivanju karakter pravih revolucija. Zbog toga se održanje europskoga kapitalizma i slom socijalizma drže najproblematičnijim mjestom marksističke teorije revolucije.

revolucija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52629>.