Slovačka

ilustracija
SLOVAČKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Slovačka (Slovensko; Slovenská republika), država u srednjoj Europi; obuhvaća 49 036 km². Na sjeveru graniči s Poljskom (duljina granice 541 km), na sjeverozapadu s Češkom (252 km), na jugozapadu s Austrijom (91 km), na jugu s Madžarskom (677 km) i na istoku s Ukrajinom (97 km).

Prirodna obilježja

Slovačka je pretežito planinska zemlja; najveći dio površine obuhvaćaju Karpati, ugl. Zapadni, a na krajnjem sjeveroistoku obuhvaća i dio Istočnih Karpata. Ravnice su na jugozapadu i jugoistoku zemlje. Karpati se sastoje od niza planinskih lanaca s pretežitim smjerom pružanja istok–zapad, međusobno odvojenih zavalama i širokim riječnim dolinama. Vanjski luk Zapadnih Karpata – Beskidi, građen je od fliša mezozojske do paleogene (tercijar) starosti. Čine ga Biele Karpaty (970 m), Javorníky (1071 m) i Slovenské Beskydy (1725 m). Unutrašnji Karpati građeni su od kristaličnih škriljevaca i granita prekrivenih mezozojskim sedimentima. Dijele se na visokotatranski, niskotatranski i južni, rudogorski pojas. Visokotatranski luk čine planine Malé Karpaty (768 m), Malá Fatra (1709 m) i Visoke Tatre (Vysoké Tatry) s najvišim vrhom Slovačke – Gerlachovský štít (2655 m). Niskotatranski pojas obuhvaća planine Tríbeč, Veľká Fatra (1592 m) i Niske Tatre (Nízke Tatry; 2043 m). Najjužniji je pojas Slovačkoga rudogorja (Slovenské rudohorie, do 1476 m) s vulkanskim gorama Štiavnica (1009 m) i Krupina (643 m). U trijaskim vapnencima i dolomitima jugoistočnoga dijela Zapadnih Karpata razvijeni su krški oblici (Slovenský kras). Ravnice koje se pružaju uz južni kraj Zapadnih Karpata rubni su dijelovi Panonske nizine. Najprostranije su Podunavska nizina na jugozapadu te Istočnoslovačka nizina (Východoslovenska ili Potiská rovina) na jugoistoku, u donjem toku rijeka Ondava i Laborec.

Klima je umjereno kontinentalna. Ovisno o izloženosti ciklonama s Atlantika i sjevernog Jadrana, kontinentalnim utjecajima s istoka, te osobito o reljefu, razlikuju se dva glavna klimatska pojasa. Topli je pojas u nizinama na jugu (Podunavska i Istočnoslovačka nizina) sa srednjom temperaturom zraka u siječnju višom od –3 °C, a u srpnju višom od 17 °C. Godišnje padne manje od 750 mm oborina, najviše u svibnju, a najmanje u srpnju i kolovozu. Hladnomu pojasu pripadaju Karpati sa siječanjskom temperaturom nižom od –3 °C, a srpanjskom nižom od 16 °C. Oborina je više od 800 mm godišnje (u Visokim Tatrama do 2000 mm); najviše ih je u srpnju, a najmanje u ožujku.

Najveći dio Slovačke pripada porječju Dunava (slovački: Dunaj), odnosno slijevu Crnoga mora. Tek malo područje na sjeveru Slovačke odvodnjavaju rijeke Poprad i Dunajec preko Visle u Baltičko more. Dunav je dijelom granična rijeka (172 km) prema Madžarskoj. Glavni su mu pritoci Váh, Nitra, Hron, Ipeľ, Morava te Bodrog i Ondava preko Tise (Madžarska) na istoku. Jezera je najviše u Visokim Tatrama (više od stotinu ledenjačkih jezera), gdje je i najveće Veliko Hincovo jezero (Veľké Hincovo pleso; 20,1 km²), te u Niskim Tatrama i slovačkom kršu.

Šume prekrivaju čak 41,0% površine Slovačke (2011); najraširenije su u brdsko-planinskom području sjevernoga dijela zemlje. Od crnogorice najčešća je smreka, a od listopadnoga drveća bukva. Travne formacije nizinskoga dijela na jugu pretvorene su uglavnom u poljoprivredno zemljište.

Stanovništvo

U Slovačkoj živi 5 397 036 st. prema popisu 2011. god. ili 110,1 st/km², odnosno 5 410 836 st. prema procjeni za 2013. god. Gustoća naseljenosti smanjuje se od zapada prema istoku; najveća je u rubnom nizinskom dijelu zemlje, osobito na jugozapadu (područje Bratislave, oko 300 st./km²), te u kotlinama i dolinama rijeka (više od 100 st./km²). Najslabije je naseljen središnji planinski kraj i pogranično područje prema Ukrajini (70 do 100 st./km²). Stanovnici su uglavnom Slovaci (80,7%, 2013); Madžari su najbrojnija manjina (8,5%), najviše ih je na jugu zemlje, osobito u jugozapadnom dijelu (u okrugu Dunajská Streda čine 75% stanovništva, a u okrugu Komárno 64%, 2011). Od ostalih naroda najviše je Roma (2,0%), Čeha (0,6%), Rusina (0,6%), Ukrajinaca (0,1%), Nijemaca (0,1%) i dr. (od 1022 Hrvata najviše ih živi u Bratislavi). Službeni je slovački jezik, na jugu zemlje raširen je i madžarski, a na sjeveroistoku i rusinski. Stanovnici su uglavnom rimokatolici (62,0%, 2011), a ima i protestanata (8,7%), grkokatolika (3,8%), pravoslavaca (0,9%) i dr. Porast broja stanovnika neprestano se smanjuje; u međupopisnom razdoblju 1970–80. iznosio je 0,1% prosječno godišnje, a 2001–11. god. 0,03% godišnje, što je rezultat nižega prirodnog priraštaja i smanjene, iako još uvijek pozitivne, migracijske bilance (odnosno većega broja useljenih od iseljenih osoba). Najveće je iseljivanje bilo nakon II. svjetskog rata kada se oko 750 000 stanovnika preselilo u današnju Češku. Prirodni se priraštaj od početka 1980 ih smanjuje; 1980. iznosio je oko 8,9‰, 1993. god. 3,9‰, a 2012. samo 0,6‰ (prosjek je za Europsku uniju 0,4‰). Natalitet iznosi 10,3‰, mortalitet 9,7‰, a smrtnost dojenčadi 5,8‰ (2012). Najveći porast stanovništva imaju Bratislavska regija (10,1‰, 2012), zbog velikog useljivanja, i Preševski kraj, zbog visokoga prirodnog priraštaja (3,2‰, 2012), a najveći pad broja stanovnika ima Banskobistrički kraj zbog negativnoga prirodnog priraštaja i iseljivanja. Višegodišnji niski ili čak negativni prirodni priraštaj (2001–03. iznosio je prosječno godišnje –0,13‰) doveo je do starenja stanovništva; u dobi je do 14 godina 15,4% (prosjek Europske unije 15,6%), od 15 do 64 godina 71,5%, a u dobi od 65 i više godina samo 13,1% populacije. Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 79,5 godina, a za muškarce 72,5 godina. Ekonomski je aktivno 2 706 500 st. (2012), od čega je nezaposleno 13,9%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,0%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 35,2%, a u uslužnim je djelatnostima 61,8% zaposlenoga stanovništva (2011). Od dvanaestak sveučilišta najstarije je u Bratislavi (Univerzita Komenského, osnovano 1919). Glavni je i najveći grad Bratislava s 413 192 st. (2012). Ostali su veći gradovi (2012) Košice (240 164 st.), Prešov (91 352 st.), Žilina (91 382 st.), Banská Bystrica (79 583 st.), Nitra (78 607 st.), Trnava (66 073 st.), Martin (57 023 st.), Trenčín (55 883 st.), Poprad (52 765 st.), Prievidza (48 519 st.), Zvolen (43 148 st.). Udjel gradskog stanovništva u posljednjih se dvadesetak godina smanjio s 56,8% (1991) na 54,4% (2011). U gradovima živi 54,2% stanovništva (2012; 56,8% za popisa 1991).

Gospodarstvo

Slovačka je nakon stjecanja neovisnosti 1993. imala tipično tranzicijsko gospodarstvo s visokom stopom nezaposlenosti, nekonkurentnim poduzećima i zastarjelom tehnologijom. Ekon. reforme, koje su započele dolaskom vlade M. Dzurinde na vlast (1998–2006), rezultirale su gosp. napretkom. Privatizirana su gotovo sva važnija poduzeća, a bankarski je sektor pretežno u stranom vlasništvu. BDP je 2011. dosegnuo 95,9 mlrd. USD ili 17 646 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 64,8%, industrije 31,4%, a poljoprivrede 3,8%. Od poljoprivr. proizvoda najzastupljenije su žitarice, šećerna repa i voće, a od industrijskih proizvodi od metala, hrana i piće, automobili i strojevi. Uvođenje jedinstvene stope poreza (tzv. flat tax) od 19% dovelo je do snažnoga porasta izravnih stranih ulaganja, poglavito u automobilskoj ind. (pogoni Volkswagena, Peugeot Citroëna i Kia Motorsa). U razdoblju 2000–06. izravna su strana ulaganja dosegnula razinu od približno 13 mlrd. USD (najviše iz Nizozemske, Njemačke, Austrije i Italije). Strukturne su reforme omogućile smanjenje stope nezaposlenosti s 18% u razdoblju 2003–04. na 8,5% u 2007. Izvoz je 2011. iznosio 78 mlrd. USD, a izvozila su se ugl. vozila, strojevi i elektron. oprema. Najviše se izvozi u Njemačku (26%), Češku (14%) te Austriju, Italiju, Poljsku i Madžarsku. Uvoz je 2011. dosegnuo 75 mlrd. USD, ponajviše zbog uvoza nafte te poluproizvoda. Najviše se uvozi iz Njemačke, Češke i Madžarske, te Rusije i Austrije.

Promet

Duljina željezničke mreže iznosi 3631 km (elektrificirano 1586 km, 2012). Glavne su željezničke pruge koje Bratislavu povezuju s regionalnim gradskim središtima. Ukupna je duljina cesta 18 017 km (autoceste 419 km, 2012). Cestovni promet ima najveću važnost u putničkom i robnom prometu. Unutrašnji vodeni promet odvija se uglavnom Dunavom. Glavna su pristaništa Bratislava i Komárno. Glavna je međunarodna zračna luka Bratislava; znatan broj međunarodnih putnika u Bratislavu dolazi preko bečke zračne luke (udaljenost oko 60 km). Ostale su veće zračne luke Košice, Poprad-Tatry, Sliač, Žilina.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 31. XII. 2008. novčana je jedinica bila slovačka kruna (Slovenská koruna, Sk; SKK); 1 kruna = 100 haliera.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Slovačke mogu se pratiti od paleolitika (Nové Mesto nad Váhom, Gánovce) i mezolitika (Prepoštova špilja /Prepoštska jaskyňa/ kraj Bojnica). Tijekom neolitika njezino je područje bilo izloženo utjecaju nekoliko kulturnih skupina s fino ukrašenom keramikom s područja današnje Madžarske, dok prijelaz na brončano doba obilježavaju tragovi badenske kulture. Brončano doba na tlu današnje Slovačke obilježava bogatstvo i raznolikost nalaza (osobito ostava), kao i razvoj nekoliko autohtonih kultura (nitranska kultura, madarovska kultura i dr.) koje potkraj srednjega te tijekom kasnoga brončanog doba i starijega željeznog doba potiskuju nosioci lužičke kulture. Potkraj brončanog i početkom starijega željeznog doba na područje današnje Slovačke naselila su se panonska plemena, koja su donijela utjecaj halštatske kulture. U mlađem željeznom dobu došlo je do prodora Kelta prema istoku čime su zapadni i sr. dijelovi Slovačke postupno došli pod vrlo jak utjecaj latenske kulture. Najistaknutiji predstavnici keltskih plemenskih zajednica na tlu Slovačke bili su Boji, koje je s toga područja potisnulo ili asimiliralo germansko pleme Kvadi oko 50. pr. Kr., a manjim dijelom Markomani koji su tijekom druge polovice II. st. poveli ustanak germanskih plemena na Dunavu protiv Rimljana (Markomanski rat 166–180. za cara Marka Aurelija). Tada su tek rubni dijelovi Slovačke uz Dunav bili u sastavu Rimskoga Carstva. Slovačkom su u doba seobe naroda prohujali mnogi narodi, krećući se od istoka prema zapadu. U III. st. prodrli su Gepidi i Goti, a u V. st. Huni i Langobardi, koje su s toga područja protjerali Avari i Slaveni. Pod avarskom vlašću današnji je slovački prostor bio sve do pojave franačkoga trgovca Sama koji ga je 623. pridružio svojemu slavenskom plemenskomu savezu. Nakon raspada toga saveza 658. područje današnje Slovačke ponovno su osvojili Avari. Pod avarskom vlašću ono je bilo sve do njihova sukoba s franačkim vladarom Karlom I. Velikim koji je 802. pobijedio Avare te rubne dijelove današnje zapadne Slovačke priključio svojemu carstvu kao dio Istočne marke. Usporedno s franačko-avarskim ratovima na području donjega toka rijeke Morave oblikovala se slavenska kneževina sa sjedištem u Nitri. Njezin prvi poznati vladar bio je Pribina, koji je u Nitri 827/828. posvetio prvu kršćansku crkvu na slavenskom području sjeverno od Dunava. Pošto ga je moravski knez Mojmir I. pobijedio i protjerao, njegova je kneževina ušla oko 833. u sastav Velikomoravske Kneževine. Pod vlašću velikomoravskih knezova današnji je slovački prostor bio sve do bitke podno Bratislave 907. u kojoj su Mađari pobijedili združenu bavarsko-velikomoravsku vojsku, čime su pod njihovu vlast potpale sve zemlje istočno od rijeke Enns. Pod vlašću Madžara područje današnje Slovačke bilo je sve do njihova poraza u bitki na Leškom polju (955), nakon koje je ono bilo pod vlašću češkoga kneza Boleslava I. iz obitelji Přemyslovića. Pod češkom vlašću Slovačka je bila i za vladavine njegova nasljednika na prijestolju Boleslava II. Pobožnoga sve do 999., kada je ponovno došla pod ugarsku vlast, koja je, uz povremene prekide, trajala sve do 1918. Za vladavine Stjepana I. (ugarski kralj od 1001) područje današnje Slovačke bilo je podijeljeno na županije Požun, Nitra, Trenčín, Turok, Bars, Hont, Nógrad, Zólyom, Árva, Liptó, Kishont, Gömör, Szepes, Torna i Sáros, dok su se rubni dijelovi slovačke zemlje našli u sastavu županija Komáron, Esztergom i Abaúj. Za vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. došlo je 1241. do najezde Tatara koji su slovački prostor pustošili punu godinu dana. U prijestolnim borbama koje su izbile nakon smrti Andrije III. Mlečanina (1301), posljednjeg Arpadovića na hrvatsko-ugarskome prijestolju, stvarnu vlast nad zapadnim i velikim dijelovima današnje sr. Slovačke uspostavio je palatin Matija Csák (1252–1321), nad manjim dijelom sr. Slovačke István Akos, a na istočnim dijelovima Amádé Aba. Prijestolne sukobe i feudalnu anarhiju u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu iskoristio je češki kralj Václav III., koji je na kratko osvojio cijelu današnju Slovačku i velike dijelove Madžarske (1301–04). Kada je hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert (1301–42) skršio otpor ugarskih velikaša, oduzeo im je njihova golema imanja na današnjem slovačkom području te ih podijelio svojim privrženicima. Ugarska vlast bila je na kratko prekinuta za husitskih ratova (1419–36) tijekom kojih je vođa husita Jan Žiška iz Trocnova osvojio i velike dijelove Slovačke. Ugarska vlast nad Slovačkom obnovio je hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Sigismund Luksemburgovac između 1424. i 1433. U to doba područje Slovačke bilo je podijeljeno na posjede Istvána Rozgonya, Stibora Stiboriczija te Istvána Aranya. Za vladavine hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina u Bratislavi je 1467. bilo osnovano prvo sveučilište u Ugarskoj (Academia Istropolitana). Unatoč mnogobrojnim sukobima i povremenim promjenama suvereniteta tijekom XIV. i XV. st., to je doba obilježio gospodarski i kulturni napredak, gradnja mnogobrojnih gotičkih javnih i sakralnih građevina, rast gradskog stanovništva. Nakon pada velikih dijelova Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva pod osmansku vlast 1526–41., političko središte kraljevstva bilo je preneseno upravo na područje Slovačke, koje je tijekom prijestolnoga rata između Ferdinanda I. i Ivana Zapolje (1526–38) bilo poprište žestokih sukoba. Nakon pada Budima pod osmansku vlast 1541. Bratislava je postala glavni grad habsburškoga dijela Ugarske. U njoj su se od 1563. do 1848. krunili hrvatsko-ugarski kraljevi, a sve do 1848. bila je ujedno i sjedište Ugarskoga sabora. Budući da su preko jugozapadnih dijelova Slovačke prolazili putovi kojima su se služili Osmanlije prilikom pljačkaških pohoda prema austrijskim zemljama, došlo je tijekom druge polovice XVI. te u XVII. st. do svekolikoga gospodarskog, kulturnoga te demografskog nazadovanja. Teške posljedice osmanskih ratova osjećale su se i nakon protjerivanja Osmanlija iz do tada zaposjednutih dijelova Ugarske. Tijekom XVIII. st. Slovaci su bili izloženi snažnoj germanizaciji koja je vrhunac doživjela za vladavine Josipa II. Posljedica takve politike bila je jačanje madžarske narodne svijesti te uvođenja madžarskog jezika u urede, sudstvo i škole (1791–1844) na cijelom slovačkom prostoru. Madžarizaciji se oduprlo mlado građanstvo koje se školovalo na protestantskom liceju u Bratislavi (Ľ. Štúr, J. M. Hurban, M. M. Hodža i dr.). Ono je 1829. osnovalo u Bratislavi Češko-slovačko društvo koje je postalo jezgrom slovačkoga narodnoga preporoda. Pod vodstvom Ľ. Štúra, tvorca slovačkoga književnog jezika, slovački preporoditelji planirali su kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Slovačke po uzoru na razvijenije europske zemlje. Za revolucionarnih događanja u Ugarskoj (1848–49) u Beču je bilo osnovano Slovačko narodno vijeće, koje je zatražilo uspostavu Slovačke kao habsburške, odnosno austrijske »krunske« zemlje. Premda se Habsburgovcima u borbi protiv Madžara pridružilo nekoliko tisuća slovačkih dobrovoljaca, nakon sloma revolucije Beč je 1850. ukinuo ugarski županijski sustav te podijelio Ugarsku na pet vojnih okruga. U toj novoj teritorijalnoj podjeli slovački je prostor bio podijeljen na Bratislavski i Košički okrug. Iako je Beč u oba okruga uveo slovački jezik kao službeni, on je za Bachova apsolutizma (1851–59) bio zamijenjen njemačkim. Pošto su 1860. bili ukinuti vojni okruzi, slovački prostor ponovno se našao podijeljen na nekoliko ugarskih županija. Kao odgovor na novonastalo političko stanje, prvaci slovačkog pokreta skupljeni u Turčianskom Svätom Martinu (danas Martin) zahtijevali su 1861. memorandumom stvaranje autonomne slovačke provincije s vlastitom upravom, školstvom i sudstvom. Bilo im je dopušteno samo otvaranje četiriju slovačkih gimnazijâ i osnutak Matice slovačke 1863. Kada su Austrijanci i Madžari 1867. sklopili Austro-ugarsku nagodbu, Slovačka se našla u nezahvalnu položaju jer je ugarski sabor 1868. proglasio političku nedjeljivost Ugarske držeći Slovake i druge narode sastavnim dijelom »madžarskog naroda«. U takvim okolnostima došlo je do novoga vala madžarizacije. Predsjednik ugarske vlade K. Tisza ukinuo je 1874. slovačke srednje škole i 1875. Maticu slovačku. Malobrojni slovački zastupnici zahtijevali su u budimpeštanskom saboru uspostavu saveza sa srpskim i rumunjskim zastupnicima u borbi za priznanje nacionalnih prava, zbog čega je 1895. bio osnovan Rumunjsko-srpsko-slovački nacionalni komitet. Usporedno su ojačale i veze s Česima, na čijim su se gimnazijama i fakultetima školovali Slovaci. Za I. svjetskog rata mnogi Slovaci borili su se zajedno sa Česima protiv Austro-Ugarske. Nakon sporazuma s Česima u Pittsburghu (Pittsburška konvencija) slovački iseljenici objelodanili su 30. V. 1918. proglas o stvaranju zajedničke države Slovaka i Čeha, a 18. X. 1918. T. G. Masaryk u Washingtonu je objavio Deklaraciju o neovisnosti Čehoslovačke. Premda su Madžari usporedno s događajima u SAD-u nudili Slovacima političku i teritorijalnu autonomiju, oni su te prijedloge odbacili te u Turčianskom Svätom Martinu proglasili 30. X. 1918. sjedinjenje s Češkom u zajedničku Čehoslovačku državu. Početkom lipnja 1919. na slovačke zemlje prodrle su postrojbe komunističke Sovjetske Republike Madžarske te 16. VI. 1919. uspostavile Slovačku Sovjetsku Republiku na prostoru južnih dijelova zapadne i sr. Slovačke sa središtem u Prešovu. Zahvaljujući međunarodnoj vojnoj pomoći nova je čehoslovačka vlada već 7. VII. 1919. vojno skršila tu državnu tvorevinu. Premda je Pittsburškom konvencijom (1918) bila dogovorena slovačka autonomija, češka centralistička politika te pokušaj čeških političara da slovačko nacionalno pitanje riješe stvaranjem »čehoslovačke« nacije izazvalo je nezadovoljstvo velikoga broja Slovaka koje je predvodio svećenik A. Hlinka. Oni su se u borbi protiv centralizma pridružili madžarskoj i njemačkoj oporbi te zahtijevali priznanje slovačke državne i narodne samosvojnosti u čehoslovačkoj zajednici. Kada su europske velesile prisilile Čehoslovačku da Njemačkoj preda Sudete (Münchenski sporazum, 29. IX. 1938), slovačke su stranke na sastanku u Zlini 4–5. X. 1938. zahtijevale autonomiju za Slovačku, a to im je čehoslovačka vlada odobrila idućega dana. Pošto je tu odluku potvrdio 19. XI. 1938. čehoslovački parlament, dana 22. XI. Slovačka je stekla punu političku i teritorijalnu autonomiju, a naziv zajedničke države Čehoslovačka bio je promijenjen u Čeho-Slovačka. Za prvoga predsjednika vlade autonomne Slovačke bio je izabran J. Tiso. Politička nestabilnost zajedničke države Čeha i Slovaka uoči II. svjetskog rata iskoristila je Madžarska, koja je na temelju odluka Münchenskoga sporazuma te uz potporu Njemačke i Italije stekla Bečkom arbitražom (2. IX. 1938) jugozapadnu, južnu te jugoistočnu Slovačku (10 390 km² i 854 217 st.). Gubitak nacionalnog teritorija te mogućnost daljnjega parceliziranja Slovačke u korist njezinih susjeda potaknuo je dio slovačkih političara da stupe u kontakt s nacističkom Njemačkom te da uz njezinu pomoć uspostave neovisnu Slovačku pod njemačkom zaštitom. Zbog toga su pristaše češkog i slovačkog državnog jedinstva proglasili 9. III. 1939. izvanredno stanje, vojno zaposjeli Slovačku, a njezinu vladu uhitili. Na tu češku akciju slovački je parlament odgovorio 14. III. 1939. proglašenjem neovisne Slovačke Republike. Unatoč vanjskim i unutrašnjim simbolima državnosti, slovačka politika uvelike je ovisila o odlukama Njemačke kao vojno-političkog pokrovitelja. Ubrzo nakon proglašenja neovisnosti Madžarska je 17. III. 1939. zatražila od Bratislave da joj prepusti dijelove istočne Slovačke. Kada je slovačka vlada odbacila taj prijedlog, izbio je 23. III. 1939. slovačko-madžarski rat koji je bio okončan 4. IV. 1939. mirovnim sporazumom u Budimpešti, prema kojemu je Slovačka morala prepustiti Madžarskoj teritorij na istoku države s gradovima Sobrancima i Stakčinom (1 697 km² i 69 639 st.). Po uzoru na Treći Reich, slovačke vlasti prihvatile su 1941. nacionalsocijalistička rasna tumačenja te uhitile i deportirale približno 58 000 Židova u njemačke koncentracijske logore; pod pritiskom javnosti i Katoličke crkve te su deportacije bile polovicom 1942. obustavljene. Tijekom II. svjetskog rata na području Slovačke razvio se značajan partizanski pokret. Kada je u ljeto 1944. bio sklopljen savez između partizana i dijela slovačke vojske, izbio je 29. VIII. 1944. sveopći ustanak, na što je Njemačka okupirala Slovačku. Pod njemačkom okupacijom Slovačka je bila sve do travnja 1945., kada su ju oslobodile sovjetske postrojbe.

Nakon II. svjetskog rata 1945. Slovačka je bila reintegrirana u Čehoslovačku; 1. I. 1969. bila je proglašena socijalističkom republikom (federalnom jedinicom, zajedno s Češkom). Komunistički režim uspostavljen uz sovjetsku pomoć 1948. održao se do demokratizacije 1989–90. Na položaju prvoga sekretara Slovačke KP najdulje je bio Jozef Lenárt (1970–88; u čehoslovačkom državno-partijskom vrhu od 1962); među njegovim prethodnicima bili su A. Dubček (1963–68) i G. Husák (1968–69). Tijekom demokratizacije proglašena je Slovačka Republika, s novim ustavom od 1. IX. 1992., koja se sporazumno odvojila od Češke i 1. I. 1993. proglasila neovisnost. Od 1993. do 1998. predsjednik republike bio je Michal Kováč. God. 1993–94. i 1994–98. premijer je bio V. Mečiar, vođa konzervativnog i populističkoga Pokreta za demokratsku Slovačku. Tijekom njegove vlasti Slovačka je pogoršala odnose s Madžarskom (madžarska zajednica činila je 1991. 10,7% stanovništva Slovačke i težila je povoljnijemu društvenom statusu). Nakon izbora 1998. premijer je postao demokršćanin M. Dzurinda (ponovno je izabran 2002); njegova koalicijska vlada uvela je Slovačku 2004. u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europsku uniju. Nakon izbora, u srpnju 2006. premijer je postao Robert Fico, lider stranke Smjer socijaldemokracije; na položaju je bio do 2010., a ponovno je izabran u travnju 2012. Ivan Gašparovič bio je predsjednik republike 2004–14 (reizabran je 2009). Od lipnja 2014. na tom je položaju Andrej Kiska. Politička kriza slijedila je u ožujku 2018., nakon ubojstva novinara Jána Kuciaka koji je istraživao korupciju u vladajućim krugovima; dolazi do ostavke premijera Roberta Fica i pada njegove vlade.

Politički sustav

Prema Ustavu od 1. IX. 1992 (s izmjenama 1998. i 2001), Slovačka je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga građani na općim izborima za mandat od 5 godina, a može biti biran najviše dva uzastopna mandata. Kandidati za predsjednika mogu biti svi državljani s navršenih 35 godina života. Predsjednik republike predstavlja državu u inozemstvu, ima pravo sazivanja referenduma, proglašenja ratnoga stanja, raspuštanja parlamenta, imenovanja i opozivanja premijera i ministara i dr. Izvršnu vlast ima Vlada Slovačke Republike (Vláda Slovenskej Republiky), na čelu koje je premijer. Imenuje ga predsjednik republike, koji na premijerov prijedlog imenuje ostale članove vlade (zamjenike premijera i ministre). Vlada mora dobiti povjerenje većine u parlamentu te je u svojem radu odgovorna i parlamentu i predsjedniku republike. Zakonodavnu vlast ima Nacionalno vijeće Slovačke Republike (Narodna rada Slovenskej Republiky) sa 150 zastupnika, koje biraju građani na općim izborima za mandat od 4 godine. Kandidati za zastupnike mogu biti svi državljani s navršenom 21 godinom života. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Ustavni sud Slovačke Republike (Ústavný súd Slovenskej Republiky), koji čini 13 sudaca. Imenuje ih predsjednik republike, između kandidata koje je predložio parlament, za jedan mandat u trajanju od 12 godina. Administrativno se Slovačka dijeli na 8 pokrajina. Nacionalni blagdan: Ustavotvorni dan, 1. rujna (1992).

Slovačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56689>.