Svalbard [sva:'lbar], otočna skupina u Arktičkome oceanu, između Grenlanda i Nove zemlje; 60 299 km², 3042 st. (2024; Norvežani 64%, Rusi 7% stanovništva). Pripada Norveškoj. Glavni su otoci Spitsbergen (37 673 km², jedini naseljen), Nordaustlandet (Sjeveroistočna zemlja; 14 467 km²), Edgeøya (5073 km²) i Barentsøya (1288 km²), građeni od arhajske jezgre, koju pokrivaju devonski, permski, trijaski, jurski i tercijarni slojevi. Otoci su brdoviti; najviši je vrh Newton (1713 m) na Spitsbergenu. Unutrašnjost je većim dijelom pokrivena ledenjacima, koji mjestimično dopiru do mora; ledenjak Austfonna (7800 km²) na Nordaustlandetu najveći je norveški ledenjak i jedan od najvećih u Europi. Zbog tople morske struje zapadne se obale ljeti ne zaleđuju. Srednja je temperatura u ožujku od –7 do –15 °C, u srpnju od 3 do 6 °C. Godišnja količina oborina iznosi oko 300 mm. Veći je dio otočja pod zaštitom (nacionalni parkovi, rezervati prirode). Glavnina stanovništva živi u donedavno rudarskim i lučkim naseljima, a danas uglavnom istraživačkim centrima na zapadnoj obali Spitsbergena. Upravno je središte cijelog arhipelaga Longyearbyen, a Barentsburg je rusko rudarsko naselje. U gospodarstvu otočja od početka XX. st. do početka XXI. st. veliku je važnost imalo iskorištavanje ležišta ugljena (norveški i ruski rudnici; rekordna proizvodnja bila je 4,1 milijun tona 2007); posljednji norveški rudnik zatvoren je 2025. U novije doba razvija se turizam (osobito dolazak turista brodovima za krstarenje), ribolov (zbog globalnog zagrijavanja more je kraće vrijeme zaleđeno; lovi se oslić, bakalar); na Svalbardu se nalazi više znanstvenoistraživačkih postaja (Ny-Ålesund, Hornsund i dr.) Norveške i drugih zemalja; meteorološke postaje nalaze se i na manjim otocima skupine Medvjeđem otoku (Bjørnøya) i otoku Hopen. Zračna luka nalazi se u blizini Longyearbyena.
Otoke su vjerojatno otkrili Normani (Vikinzi) 1194; do Spitsbergena i Medvjeđeg otoka (Bjørnøya), koji također pripada skupini, došao je nizozemski pomorac Willem Barents 1596. U XVII. st. ondje su se nalazile baze engleskih i nizozemskih kitolovaca, a u XVIII. st. pojavili su se i ruski lovci i istraživači. Norvežani su došli na Svalbard sredinom XIX. st. Od tada je baza mnogih polarnih ekspedicija. Odande su (1926) preko Sjevernog pola letjeli Roald Amundsen, Richard Evelyn Byrd i Umberto Nobile. Iako je svoje zahtjeve na nj postavljalo više država, Svalbard je bio »ničija zemlja« sve do 1920., kada je ugovorom u Parizu došao pod norveški suverenitet. Sve države potpisnice ugovora (Danska, Francuska, Nizozemska, Italija, Japan, Norveška, Švedska, Velika Britanija s dominionima i SAD) dobile su pravo ribolova, lova i iskorištavanja rudnoga bogatstva; 1925. Svalbard je službeno bio priključen Norveškoj. Iako je po odredbama ugovora od 1920. neutralna zona, na kojoj je zabranjeno podizanje vojnih baza, tijekom II. svjetskoga rata bio je poprište niza vojnopomorskih operacija i sukoba između saveznika i Njemačke. SSSR je 1944. i 1946. neuspješno pokušavao postići norveško-sovjetski kondominij nad Svalbardom. Nakon sporazuma SSSR-a i Norveške o bočnoj granici teritorijalnoga mora (1957) ostao je spor oko morskoga razgraničenja između Svalbarda i sovjetskog otoka Zemlje Franje Josipa. U lipnju 1977. Norveška je oko Svalbarda proglasila ribolovnu zonu široku 200 morskih milja, što je prouzročilo daljnje napetosti sa SSSR-om, koje su razriješene 2010. norveško-ruskim sporazumom o granici u Barentsovu moru.
