tercijar (prema lat. tertius: treći, prema jednoj od povijesnih podjela geološke prošlosti na četiri ere), u geologiji, prije formalni, a danas neformalni naziv za prvi period kenozoika (od prije 66 do prije 2,58 milijuna godina). Međunarodna komisija za stratigrafiju (engl. International Commission on Stratigraphy; ICS) ukinula ga je 2008. te ga zamijenila dvama periodima, paleogenom i neogenom, iako se naziv i dalje često rabi. Povijesni je termin koji nije usklađen s modernim standardima stratigrafske klasifikacije, zbog nedostatka preciznosti (predugo razdoblje, što je geolozima otežavalo povezivanje slojeva s preciznošću koju zahtijevaju moderni standardi), standardizacije (uvođenje paleogena i neogena učinilo je kenozojske periode usporedivijima po trajanju s razdobljima u paleozojskoj i mezozojskoj eri) te nedostatka kvalitetnog definiranja specifičnih, brzih globalnih klimatskih i bioloških promjena koje su u tom razdoblju slijedile.
Tercijar je kao vremensko razdoblje predstavljao doba velikih paleogeografskih i bioloških promjena. Kao posljedica alpske orogeneze izdignulo se novo ulančano gorje u području sredozemne geosinklinale (Alpe, Karpati, Dinarske planine, Kavkaz, Pireneji, Apenini, Atlas, Himalaja i dr.); time je raspored kopna i mora postao sličan sadašnjemu. Na starim kopnenim površinama, euroazijskom i afričkom kontinentalnom području, a osobito u istočnoj Africi, nastali su mjestimično veliki lomovi, a u vezi s time i znatna vulkanska aktivnost u Škotskoj, na Islandu, u različitim područjima zapadne Europe, u istočnoj Africi.
Klima se postupno hladila završivši s velikom glacijacijom. Naslage tercijara nalaze se sačuvane na znatnim površinama po cijelome svijetu. Nastale su u moru, u bočatim vodama, u slatkoj vodi, a neke i na suhome. Potkraj krede počele su se u nekim dijelovima sredozemne geosinklinale izdizati kopnene površine, a s tim je nastupila regresija mora, koja je zahvatila i neka područja današnje Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje, neki krajevi Dalmacije). Zbog toga u tim područjima iza morskih slojeva nanosa iz gornje krede slijedi niz bituminoznih vapnenačkih naslaga, s nešto lapornih škriljevaca, gline i mjestimično većih količina ugljena (Raša, Podlabin, Podpićan). Za eocenske transgresije mora taložili su se u mnogim hrvatskim krajevima foraminiferski vapnenci (miliolidni, alveolinski i numulitni) i fliš (Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija, Banovina). Potkraj eocena, u vezi s novim pokretima, taložile su se konglomeratične i laporovite naslage s ugljenom.
