zlatarstvo

ilustracija
ZLATARSTVO, C. P. Fabergé, jaje Katarine Velike, Washington, Hillwood Museum
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

zlatarstvo, drevni, vrlo raširen umjetnički obrt u kojem se plemenite kovine zlato, srebro i platina te neke druge kovine obrađuju u ukrasne, kultne i uporabne svrhe, kadšto u kombinaciji s dragim ili poludragim kamenjem, biserima, emajlom i drugim materijalima. Stariji su uglavnom ručni postupci obradbe: kovanje (u hladnom i toplom stanju), lijevanje, iskucavanje, cizeliranje (→ toreutika), ažuriranje, niello, emajl, filigran, granulacija, punciranje (ukrašavanje kovine ornamentom) i dr.; noviji su tehnički postupci mehanizirani: valjanje, tiskanje, giloširanje, elektroplatiranje (galvanosteziranje) i dr. Samo se platina upotrebljava u čistom stanju, dok se zlato (osim u tankim nitima i listićima za oblaganje drvenih kipova, okvira slika te izradbu mozaika, iluminacija i vitraja) i srebro moraju legirati s drugim kovinama, najčešće bakrom i cinkom. Vrlo često zlatarski se predmeti izrađuju od neplemenitih kovina pa se naknadno pozlaćuju, odn. posrebruju (npr. sheffieldsko srebro). U djelokrugu zlatarstva bilo je i kovanje novca (→ novac). Najstariji kovani zlatni nakit nađen je u neolitičkim grobovima (sredina III. tisućljeća pr. Kr.). U brončano se doba lijevao, a oko 1000. pr. Kr. u Mezopotamiji već je bila poznata tehnika granulacije. Zlatarstvo je bilo razvijeno u Egiptu (zlatni lijes i pozlaćena posmrtna maska faraona Tutankhamona), rašireno u Mezopotamiji (nakit, konjska oprema, amuleti, pektorali, glazbeni instrumenti, figure životinja), a vrhunac je dosegnulo u kretsko-mikenskoj kulturi, klasičnoj Grčkoj i helenizmu (sve vrste nakita i stolnoga posuđa, sitna figuralna i geometrijska plastika te hrizelefantina). Glasoviti su bili zlatarski predmeti (nakit, stolno posuđe, kultni predmeti, oružje, dijelovi konjske opreme) u Etruščana (VII. i VI. st. pr. Kr.), Kelta (800. do 200. pr. Kr.) i Skita (između 600. i 300. pr. Kr.). U rimskom zlatarstvu u doba careva izrađivali su se raskošni zlatarski predmeti, os. nakit i stolno posuđe najčešće urešeno mitološkim prizorima u reljefu. U kasnoj antici počeli su se javljati isprva skromni kršćanski simboli, potom figuralni prizori iz Staroga i Novoga zavjeta. Raskošni liturgijski predmeti, oltari i moćnici svetaca izrađivali su se u Bizantskom Carstvu te u srednjem vijeku, os. u merovinškom i karolinškom razdoblju (zlatni oltar Paliotto u crkvi Sant’ Ambrogio u Milanu, rad zlatara Volviniusa, oko 840). Gotički stil zadržao se u zlatarstvu dulje nego u ostalim umjetnostima. U XI. i XII. st. bile su glasovite pariške, a u XV. st. firentinske zlatarske radionice. U Europi je od XI. st. uvedeno punciranje (otiskivanje žiga kao oznake autora ili radionice, odn. zakonom propisane finoće zlata ili srebra). U doba renesanse prevladavala je izradba svjetovnih uporabnih predmeta i nakita. Mnogobrojni renesansni umjetnici izrađivali su visoko estetizirane predmete zlatarskog obrta (B. Cellini, A. del Verrocchio, Rafael, Giulio Romano, W. Jamnitzer) ili su izrađivali predloške za zlatare (H. Holbein ml., A. Dürer). U XV. st. u Njemačkoj se iz zlatarske tehnike razvio bakrorez radi izradbe predložaka za zlatarske predmete. Priljevom velikih količina zlatnih i srebrnih predmeta iz opljačkanih kultura Azteka, Maya, Inka, Zapoteka i dr. Srednje i Južne Amerike razvile su se u Španjolskoj i Potugalu kraljevske radionice, koje su dosegnule vrhunac u doba baroka, kada su se izrađivali raskošni crkveni liturgijski predmeti (moćnici, oltari, pektorali, biskupski štapovi, relikvijariji), sitna plastika i nakit (najčešće drago i poludrago kamenje, krupni nepravilni biseri). U rokokou je prevladavala minuciozna izvedba sitnih uporabnih i ukrasnih predmeta. Zlatarstvo klasicizma i empirea oslanjalo se na antičke uzore. U drugoj polovici XIX. st. prevladavao je sterilni eklekticizam; presudnu ulogu u podizanju umjetničkoga obrta na višu estetsku razinu odigrao je u Engleskoj pokret Arts and Crafts Movement vraćajući se na jednostavne oblike te obnavljajući ručnu proizvodnju i stare tehnike. U doba secesije došlo je do procvata zlatarstva; primjenjivali su se ugl. cvjetni uzorci i motivi kukaca. U Francuskoj je maštovit nakit i uporabne predmete izrađivao R. Lalique, u Americi L. C. Tiffany, u Austriji Koloman (Kolo) Moser i J. Hoffmann, u Danskoj Georg Artur Jensen te u Velikoj Britaniji zlatarska radionica Liberty & Co. U Njemačkoj su uporabne predmete od plemenitih kovina oblikovali arhitekti J. Olbrich i P. Behrens, a u Belgiji H. van der Velde. U Rusiji je djelovao zlatar francuskog podrijetla Carl Peter Fabergé, koji je postao poznat po kolekciji raskošno izvedenih rasklopivih jaja. Raznovrsni zlatni i srebrni predmeti s dragim i poludragim kamenjem, biserima i emajlom kultne i svjetovne namjene te nakit izrađivali su se stoljećima u Kini, Koreji (kraljevske krune), Japanu (zlatni Budin kip iz Nare, VIII. st.), Indiji, u kulturama Srednje i Južne Amerike te Afrike (kultne maske).

Uporaba plemenitih kovina u Hrvatskoj razvila se u doba Rimljana; u Saloni je tada postojao zlatarski ceh (collegium fabrum Veneris). U grobovima od IV. do VIII. st. nalaze se kasnoantički, gotski, gepidski, langobardski i slav. zlatarski proizvodi (naušnice, prstenje, fibule, ukosnice, okovi konjske orme i sl.). Mnogobrojne naušnice iz starohrvatskih grobova IX. i X. st. u Dalmaciji nadovezuju se na kasnoantičke i biz. oblike, ali su domaći majstori stvorili neke karakteristične inačice (tipovi s tri ili četiri jagode). Već u XI. st. javljaju se imena domaćih zlatara; Zadar, Split i Dubrovnik bili su istaknuta središta domaćega zlatarstva, os. u izradbi moćnika svetaca i crkv. liturgijskih predmeta u romanici, gotici i renesansi. U najvrjednija zlatarska djela XIV. st. ubraja se srebrni pozlaćeni kovčeg za moći sv. Šimuna u crkvi sv. Šimuna u Zadru, rad Franje iz Milana i domaćih zlatara. Od XIV. st. istaknuta zlatarska središta u sjev. Hrvatskoj bili su Zagreb i Varaždin, gdje su uz poznate strane, os. njemačke, djelovali i domaći majstori. U XIX. i XX. st. u izradbi zlatarskih radova sudjelovali su i istaknuti umjetnici (R. Frangeš-Mihanović, I. Kerdić, M. Rašica, Z. Bourek). U novije doba zlatari izrađuju standardno oblikovani nakit, modernizirane inačice tradicionalnih tipova, ali i unikatne predmete slobodnih oblika i potpuno modernizirane estetike (L. R. Lumezi, H. Ljubić, Boris Pokos, N. Roban, Mario Beusan).

zlatarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67288>.