Abrikosov, Aleksej Aleksejevič

Abrikosov [abr’iko'səf], Aleksej Aleksejevič (Alekseevič), ruski teorijski fizičar (Moskva, 25. VI. 1928Palo Alto, 30. III. 2017). Diplomirao (1948) na Moskovskom državnom sveučilištu, doktorirao (1951) na Institutu za fizikalne probleme Sovjetske akademije znanosti, gdje je i radio (1948–91). Bio je član Sovjetske, danas Ruske akademije znanosti (od 1987), Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1991) i Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 2000). Od 1991. radio u Argonne National Laboratory u SAD-u. Bavio se istraživanjem supravodljivosti (nestankom električne otpornosti u tvarima kada su ohlađene ispod određene, obično vrlo niske, temperature), istraživanjem magnetskih svojstava supravodiča II. vrste i svojstava tvari koje mijenjaju električnu otpornost pod utjecajem magnetskog polja. Dao je teorijsko objašnjenje za svojstva supravodiča II. vrste (Abrikosovljev vrtlog, 1957), što je omogućilo otkriće novih supravodljivih materijala i izgradnju snažnijih elektromagneta, koji se danas primjenjuju u uređajima za magnetsku rezonanciju. Za prinos razvoju teorije supravodiča i suprafluida (→ suprafluidnost) s Vitalijem Lazarevičem Ginzburgom i Anthonyjem Jamesom Leggettom 2003. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.

Abrikosov, Aleksej Aleksejevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69370>.