Broz, Josip - Tito

ilustracija
BROZ, Josip - Tito
ilustracija1ilustracija2

Broz, Josip - Tito, hrvatski političar i državnik (Kumrovec, 7. V. 1892Ljubljana, 4. V. 1980). Rođen je u Hrvatskom zagorju, u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji od majke Slovenke i oca Hrvata. Pučku školu završio je 1907. u Kumrovcu, a bravarski zanat 1910. u Sisku. U Zagrebu se zaposlio kao kovinarski radnik i u listopadu 1910. postao član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Tijekom 1911–13. radio je u tvornicama u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji. Od jeseni 1913. služio je vojni rok u Beču i Zagrebu, gdje je 1914. završio dočasničku školu u činu vodnika. U kolovozu 1914. bio je poslan na srpsko bojište, 1915. prebačen na rusko, gdje je u travnju 1915. na Karpatima bio ranjen i zarobljen. Potkraj 1916. uspostavio je vezu s ruskim revolucionarima, pa je u srpnju 1917. sudjelovao u boljševičkim demonstracijama. Prihvatio je lenjinizam kao svoju političku orijentaciju i u proljeće 1920. u Omsku postao član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika). U listopadu 1920. napustio je Rusiju, u studenome se zaposlio u Zagrebu, gdje je postao član KPJ. Radio je u Velikom Trojstvu kraj Bjelovara (1921–25), brodogradilištu u Kraljevici (1925–26) i tvornici vagona u Smederevskoj Palanci (1926–27), odakle je u ožujku 1927. otpušten kao »opasan komunist i agitator«. U Zagrebu je u svibnju 1927. izabran za sekretara Oblasnog odbora Saveza metalaca, a u srpnju 1927. za organizacijskog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ – Zagreb. Na konferenciji zagrebačke partijske organizacije potkraj veljače 1928. zauzimao se za novu, nefrakcionašku, radničku politiku (zagrebačka linija). Bio je izabran za političkog sekretara Mjesnoga komiteta KPJ, a njegovu politiku u travnju 1928. podržala je i Kominterna Otvorenim pismom članovima KPJ. Krajem lipnja 1928. u Zagrebu je vodio proturežimske demonstracije povodom ubojstva vođa HSS-a u beogradskoj Skupštini. Uhićen je početkom kolovoza 1928. i u studenome osuđen na 5 godina robije, koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru. U srpnju 1934. otišao je u Beč, gdje je uključen u Politbiro CK KPJ (tada je uzeo pseudonim Tito). Od veljače 1935. boravio je u Moskvi, gdje je radio u Kominterni (kada je koristio pseudonim Valter). Potkraj 1936. vratio se u Jugoslaviju i rukovodio djelovanjem KPJ (1937. organizirao je osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske). Nakon uhićenja M. Gorkića u SSSR-u 1938. preuzeo je rukovođenje KPJ. U kolovozu 1938. došao je u Moskvu, a početkom 1939. Kominterna ga je i formalno potvrdila za generalnog sekretara KPJ. Provodio je boljševizaciju partije: organizacijsko jačanje (mreža ćelija), uspostavljanje idejne čistoće i monolitnog jedinstva. Smijenio je vodstvo KPH (1939) zbog toga što je na izborima 1938. podržalo listu V. Mačeka, a 1939–40. napadao je »revizionističku grupu« oko časopisa Pečat i M. Krležu nakon neuspješnih osobnih nastojanja da ga pridobije za svoju političku koncepciju i odvoji od njegovih »trockističkih« suradnika. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u listopadu 1940. sastavio je novo vodstvo KPJ i izložio strategiju komunističkog djelovanja, koja se temeljila na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskom tipu federacije kao modelu organizacije države. Nakon napadaja Njemačke i njezinih saveznica na Jugoslaviju, osnovao je u Zagrebu 10. IV. 1941. Vojni komitet za pružanje otpora osovinskim silama. Početkom svibnja 1941. u Zagrebu je održao savjetovanje KPJ o pripremama za oružanu borbu, nakon čega su se formirali vojni komiteti i oružane grupe (22. VI. 1941. osnovan je prvi Sisački partizanski odred). Na njegov poticaj Politbiro CK KPJ donio je 4. VII. 1941. u Beogradu odluku o dizanju oružanog ustanka. Za vrijeme antifašističkog rata 1941–45. bio je vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a kao temelja budućega federativnog ustroja Jugoslavije. Pod njegovim se zapovjedništvom u prvoj polovici 1943. glavnina partizanskih jedinica uspjela izvući iz obruča združenih osovinskih postrojbi te poraziti četničke snage, nakon čega su ga zapadni saveznici (od kraja 1943.) prihvatili kao vođu pokreta otpora u Jugoslaviji. Na II. zasjedanju AVNOJ-a, 29. i 30. XI. 1943. u Jajcu, izabran je za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), kao privremene vlade nove Jugoslavije, i proglašen maršalom Jugoslavije. Pošto je u svibnju 1944. izbjegao njemački pokušaj zarobljavanja u Drvaru, prešao je na Vis, gdje je u lipnju 1944. sklopio sporazum s predsjednikom jugoslavenske izbjegličke vlade I. Šubašićem, čime je otpočeo proces međunarodnog priznanja njegove vlade. U kolovozu 1944. u Napulju je razgovarao s W. Churchillom o poslijeratnom ustroju Jugoslavije i o stvaranju zajedničke vlade. Početkom ožujka 1945. sastavio je s I. Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), koju su odmah priznali saveznici. Iz rata je izašao kao priznati vojskovođa i političar. Bio je zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otokâ, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata (→ bleiburg; križni put) i u poratnom razdoblju. Po završetku rata zauzimao je ključne političke i državne položaje: predsjednik Privremene vlade DFJ, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ i predsjednik Narodne fronte Jugoslavije. Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu. Nakon pobjede na izborima u studenome 1945., na kojima je opozicija odbila sudjelovati, učvrstio se na vlasti i uspostavio totalitarni komunistički sustav po uzoru na SSSR. Pokušaje za uspostavom odnosa s Katoličkom crkvom (u Zagrebu se 2. VI. 1945. sastao s delegacijom biskupa i provincijala, a 4. VI. 1945. s nadbiskupom A. Stepincem) zamijenio je politikom zaoštravanja i represije (u rujnu 1946. pokrenut je proces protiv nadbiskupa Stepinca). Od govora u Ljubljani potkraj svibnja 1945., u kojem je naglasio da Jugoslavija neće biti »moneta za potkusurivanje« među velikim silama, neovisnost države bila je vodeća ideja njegove politike. Iako je poticao tijesno savezništvo sa SSSR-om i državama »narodne demokracije«, posebice s Bugarskom i Albanijom, svojim samostalnim postupcima i nastojanjem na ravnopravnosti među socijalističkim državama i komunističkim partijama izazvao je početkom 1948. napadaj J. V. Staljina i Informbiroa na jugoslavensko vodstvo pod optužbom za »ideološko izrođivanje« i antisovjetizam. Upozoravajući da nije riječ o ideološkim neslaganjima već o »odnosu između države i države«, branio je neovisnost države i samostalnost KPJ i odupirao se Staljinovoj hegemonističkoj politici. Međutim, u unutarnjim političkim obračunima koristio se staljinističkim metodama (→ hebrang, a.; informbiro) i podržavao prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U lipnju 1950. govorom u Narodnoj skupštini objavio je uvođenje radničkog samoupravljanja (»jugoslavenski put u socijalizam«) te inicirao gospodarsku i političku reformu kojom je ublažena ideološka i državna represija, decentraliziran državni aparat, ojačana pravâ republika, raspuštene seljačke radne zadruge, uvedeno tržište roba, demokratiziran društveni i politički život. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. Suočen s ekonomskom blokadom i opasnošću sovjetske vojne intervencije u Jugoslaviji, tražio je gospodarsku i vojnu potporu na Zapadu (Jugoslavija je dobila ekonomsku pomoć Zapada, a 1953–54. ušla je u Balkanski savez s Grčkom i Turskom, članicama NATO-a). U siječnju 1954. organizirao je kampanju protiv tzv. liberalizma (obračun s M. Đilasom) i zaustavio procese demokratizacije. Od 1955. normalizirao je odnose sa SSSR-om, a 1956. s KPSS-om. Istodobno je kreirao novu koncepciju vanjske politike. Od kraja 1954. posjećivao je mnoge novooslobođene izvanblokovske države (Egipat, Indiju, Indoneziju i dr.) zagovarajući politiku aktivne miroljubive koegzistencije kao alternativu blokovskoj politici. Zajedno s indijskim premijerom Dž. Nehruom i egipatskim predsjednikom G. A. Naserom, bio je inicijator prve konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. Vodio je jugoslavensku delegaciju na svim konferencijama nesvrstanih i bio priznat kao jedan od osnivača i vođâ pokreta nesvrstanosti. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti međunarodne politike. U unutarnjoj politici priklonio se (1964) zagovornicima gospodarskih i političkih reformi, a 1966. inicirao je Brijunski plenum CK SKJ, na kojem su smijenjeni neki od vodećih protivnika reforme, na čelu s potpredsjednikom Jugoslavije A. Rankovićem. Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. ubrzao je ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane, koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. Godine 1970. inicirao je temeljitu reformu federacije radi prenošenja njezinih ovlasti i funkcija na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971., a zatim i Ustavom 1974. Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi 1971., na temelju procjene da su reforme i proces demokratizacije ugrozili ideološki i politički monopol Partije, ali i pod pritiskom iz inozemstva (L. I. Brežnjev), stao je na stranu partijskih konzervativaca te poticao slamanje nacionalnog reformsko-demokratskog pokreta u Hrvatskoj (→ hrvatsko proljeće), a zatim i smjenjivanje liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji; podupirao je politička suđenja i politiku restaljinizacije. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Jugoslavije i SKJ. Promjenama u ustrojstvu Federacije nakon donošenja Ustava 1974. te inicijativom (1978) za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih funkcionara na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti. Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975., partijsku delegaciju na Konferenciji komunističkih i radničkih partija u Berlinu 1976., gdje je njegovim zauzimanjem prihvaćen dokument koji je afirmirao punu samostalnost nacionalnih komunističkih partija, zatim je vodio delegaciju na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979., na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih. Umro je u bolnici u Ljubljani, a na njegovu je pogrebu 8. V. 1980. u Beogradu bilo 209 delegacija iz 127 država, s najistaknutijim svjetskim državnicima.

Broz, Josip - Tito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9758>.