Muddy Waters [mʌ'di wɔ:'təɹz] (pravo ime McKinley Morganfield), američki blues-pjevač, gitarist i skladatelj (Issaquena County ili Rolling Fork, Mississippi, 4. IV. 1913. ili 1915 – Westmont, Illinois, 30. IV. 1983). Odrastao na plantaži pamuka, rano je naučio svirati usnu harmoniku, potom i gitaru, formirajući se pod utjecajem istaknutih izvođača Delta bluesa (Charleya Pattona, Sona Housea i osobito Roberta Johnsona). Njegove prve izvedbe, većinom autorskih skladbi, snimio je 1941–42. etnomuzikolog Alan Lomax za Kongresnu knjižnicu (sakupljene su 1993. na albumu The Complete Plantation Recordings). U potrazi za boljim uvjetima preselio se 1943. u Chicago, prešao s akustične gitare na električnu stekavši, kao vođa vlastita sastava, ugled jednog od vodećih predstavnika tzv. čikaškoga bluesa. Pošto je 1946. potpisao ugovor za izdavačku kuću Aristocrat (kasnije Chess Records), objavio je dinamičnu skladbu »I Can’t Be Satisfied« (1948), sa stihovima na temu ljubavne srdžbe i povrijeđenosti, potom energičnu adaptaciju blues-standarda »Rollinʼ and Tumblinʼ«, gdje do izražaja dolazi njegov karakteristično »neuglađeni« stil pjevanja i vrsno umijeće sviranja gitare tzv. slide-tehnikom, te skladbu »Rollinʼ Stone« (obje 1950), po kojoj je poslije nazvan sastav The Rolling Stones.
Sredinom 1950-ih s vrhunskim pratećim sastavom (pijanist Otis Spann, gitarist Jimmy Rogers, bubnjar Elgin Evans [pravo ime Elga Edmonds] i svirač usne harmonike Marion »Little Walter« Jacobs) objavljuje više iznimnih pjesama skladatelja i kontrabasista Willieja Dixona, koje su postale standardima čikaškoga bluesa (»Hoochie Coochie Man« [izvorni naslov »Iʼm Your Hoochie Coochie Man«], sa stihovima otvorenih seksualnih aluzija, »I Just Want to Make Love to You« [izvorni naslov »Just Make Love to Me«], »Iʼm Ready«), dočim je izvedbama pjesama »Mannish Boy«, »Forty Days and Forty Nights« i »Got My Mojo Working« potvrdio status »kralja električnoga bluesa«, koji je estetiku žanra nizom nastupa 1958. prenio u Veliku Britaniju.
Svojevrstan povratak akustičnim ishodištima bluesa razvidan je na albumu Folk Singer (1964), dvostruki Fathers and Sons (1969) spoj je studijskih i koncertnih snimki, snimljen u suradnji s gitaristom Mikeom Bloomfieldom i sviračem usne harmonike Paulom Butterfieldom, a suradnja s renomiranim rock-glazbenicima (klavijaturist Steve Winwood, gitarist Rory Gallagher, bas-gitarist Rick Grech, bubnjar Mitch Mitchell) obilježuje i vrsni album The London Muddy Waters Sessions (1972). Watersov značaj manifestirao se i u zapaženom nastupu 1976. na oproštajnom koncertu sastava The Band u San Franciscu (Posljednji ples – The Last Waltz). Snimljen u produkciji Johnnyja Wintera, album Hard Again (1977) smatra se njegovim najboljim ostvarenjem iz kasnije faze.
Kao najistaknutiji izvođač poslijeratnoga bluesa, koji je izrazito utjecao na njegov daljnji razvoj (B. B. King, Buddy Guy), kao i razvoj rocka 1960-ih i 1970-ih (Jimi Hendrix, Eric Clapton, Fleetwood Mac, The Rolling Stones, Led Zeppelin i dr.), posmrtno je (1987) uveden u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame).
