Vegio [vε:'o], Maffeo (latinski Mapheus Vegius), talijanski humanist i pjesnik (Lodi, 1407 – Rim, 29. VI. 1458). Plemićkoga podrijetla, u Paviji je 1421–23. studirao filozofiju i pravo te potom desetak godina predavao pravo i pjesništvo. Upoznavši humaniste Catonea Sacca, il Panormitu i Lorenza Vallu, koji Vegia u dijalogu O istinskom dobru (De vero bono) prikazuje kao pristašu Epikurova nauka, posvetio se književnom stvaralaštvu i postao gorljivi zagovornik kulturno-književne obnove. Od 1435. u službi biskupa Ludovica Trevisana, koji ga je preporučio papi Eugenu IV.; njegova karijera u papinskoj kuriji započela je 1441. na položaju papinskoga pisara (abbreviatore) i dnevničara (datario), a 1443. imenovan je kanonikom bazilike sv. Petra.
Sačuvana su 54 rukopisa Vegiovih pjesničkih i proznih djela na latinskome. Najveći ugled stekao je kao autor epilija Astijanaks (Astyanax, 1430), o pogibiji Hektorova sina (temelji se na Senekinim Trojankama), Zlatno runo (Velleris aurei libri quattuor, 1431), prema Senekinoj Medeji te Ovidiju, o Argonautima i Medeji, Antonijada (Antoniados libri quattuor, 1436–37), u kojoj se opisuje susret sv. Antuna Pustinjaka i sv. Pavla iz Tebe, prvi renesansni hagiografski spjev uopće. Velik je uspjeh postigao Dodatak dvanaestoj knjizi Eneide (Libri XII Aeneidos supplementum, 1428), poznat i kao Trinaesta knjiga Eneide (Aeneidos liber XIII), u kojem se u 630 heksametara opisuje Turnov pogreb, Enejina i Lavinijina svadba, Latinova smrt i Enejina apoteoza, a koji je u sljedećim dvama stoljećima često pretiskivan s Vergilijevom Eneidom i preveden na više jezika. Pisao je i kraće epigrame o seoskom životu (Pompeiana, 1423; Rusticanalia, 1431), pjesme, elegije i epigrame te alegorijske dijaloge po uzoru na Lukijana (Razgovor istine i istinoljupca – Dialogus Veritatis et Philalethis, 1444; O sreći i nesreći – De felicitate et miseria, poznat i kao Palinurus, 1445). Najuspjelije mu je prozno djelo često pretiskivani pedagoški traktat O odgoju djece i uzornim vrlinama (De liberorum educatione et claris moribus, 1444), u knjizi O značenju riječi (De verborum significatione, 1433) tumači mnoštvo pojmova iz Justinijanovih Digesta (→ corpus iuris civilis), dočim je humanističke antikvarske interese očitovao u Spomena vrijednim starinama bazilike sv. Petra u Rimu (De rebus antiquis memorabilibus basilicae Sancti Petri Romae, 1455–57), jednom od prvih djela kršćanske arheologije i posljednjem svjedočanstvu o izgledu izvorne bazilike sv. Petra. Pisao je i religiozne rasprave (O postojanosti religije – De perseverantia religionis, 1448) te svetačke životopise. Dva se Vegiova djela, Carmina et dialogi i De verborum iuris significatione, nalaze u katalogu djelâ iz knjižnice Marka Marulića.
