struka(e): religija
ilustracija
ARGONAUTI, E. de' Roberti, Lađa Argonauta, Padova, Museo Civico

Argonauti (grčki Ἀργοναῦταı, Argonaũtai, prema Ἀργώ, Argṓ: ime lađe Argo, i ναῦταı, naũtai: mornari) (Minijci grčki Μινύαι, Minýai), u grčkoj mitologiji, skupina junaka koja je sudjelovala u potrazi za zlatnim runom ploveći na lađi Argu, prema kojoj su nazvani. Posadu je činilo oko 50 mornara, naraštaj starijih od ratnika pod Trojom, a najpoznatiji su bili Admet, Akast, Amfijaraj, Atalanta (jedina žena), Dioskuri Kastor i Polideuk, Ehion, Eufem, Heraklo, braća Kalais i Zet, Laert, braća Linkej i Ida, Meleagar, vrač Mops, Orfej, Pelej, Periklimen, Telamon i kormilar Tifije. Prema nekim je verzijama priče na lađi bio i Tezej. Vođa im je bio Jazon, kojega je polustric Pelija, uzurpator prijestolja u Jolku, vidjevši ga kao prijetnju, poslao da donese zlatno runo iz svetoga gaja u Kolhidi, uvjeren da je taj pothvat nemoguć. Na putovanju ih je štitila božica Hera, a doživjeli su razne pustolovine: na Lemnu su otočanke zavele dio posade, na obali Propontide (Mramorno more) Jazon je u nesporazumu ubio Kizika, kralja Dolionaca, Heraklova štitonošu Hilu otele su nimfe, a Polideuk je ubio Amika, kralja Bebričana. Zahvaljujući slijepom vraču Fineju, kojega su oslobodili harpija, preživjeli su prolazak kroz Simplegade na Bosporu, par stijena koje su, međusobno se primičući, razmrskale mnoge brodove. Pošto se Jazon, uz Medejinu pomoć, domogao zlatnog runa, njihov povratak odvio se znatno dužom rutom koju se tumači na različite načine. Prema uvriježenoj verziji, iz Crnoga mora ušli su u ušće Dunava te Dunavom i Savom plovili na zapad (prema nekima do Emone, tj. Ljubljane). Prenijevši lađu kopnom ili spustivši se nekom rijekom do Istre, porinuli su Argo u more na prostoru Kvarnera, gdje je Medejin brat Apsirt ubijen i raskomadan kraj otočja koje je po njem nazvano Apsirtide (Ἀψυρτίδες, Apsyrtídes, Lošinj i Cres). Odatle su pošli prema jugu Jadranskoga mora, ali ih je oluja (koju je izazvao bijesni Zeus) vratila na sjever Jadrana pa su, ušavši u deltu rijeke Eridan (Pad), plovili uzvodno prema Alpama, ponovno dio puta prešli kopnom te preko Rhône uplovili u Sredozemno more. Boravili su kod Kirke na mitskom otoku Eeji u blizini Elbe. U plovidbi Tirenskim morem prema jugu susreli su se sa sirenama te sa Scilom i Haribdom. Iskrcali su se na otoku Drepani (Krf), gdje su se Jazon i Medeja vjenčali. Oluja ih je odatle bacila na libijsku obalu, na kojoj su brod ponovno prenijeli kopnom preko vrtova Hesperida do slanog jezera Tritonide (vjerojatno Melrhir). Triton im je pomogao da se vrate u more. Na Kreti su savladali čudovišnoga bakrenog diva Tala te preko otočića Anafe (blizu današnje Tire) i Egine prispjeli nazad u Jolk.

Mit o Argonautima utjecao je na Homerov epski prikaz Odisejeva povratka iz Troje na Itaku u Odiseji. Najpoznatiju verziju priče o Argonautima zabilježio je Apolonije Rođanin u epu Doživljaji Argonauta kojim se inspirirao Publije Terencije Varon Atacin u epu Argonauti. Motivima mita koristilo se više antičkih književnika: Pindar (Četvrta pitijska oda), Antimah iz Kolofona (Lida), Teokrit (Idile), Publije Ovidije Nazon (Metamorfoze, Tužaljke), Gaj Valerije Flak Setin Balbo (Pjesma o Argonautima), a pojavljuju se i u orfičkoj književnosti. Jazonova potraga za zlatnim runom priča je koja prethodi radnjama dviju tragedija o Medeji Euripida i Seneke Mlađega. U modernoj su književnosti mit obradili Pierre Corneille (drama Zlatno runo – La Toison d’or, 1660), Franz Grillparzer (drama Argonauti – Die Argonauten, u okviru trilogije Zlatno runo, 1822), William Morris (poema Jazonov život i smrt, 1867) i Robert Graves (roman Zlatno runo – The Golden Fleece, 1944). U likovnoj umjetnosti pojedini su likovi i epizode mita prikazivani na grčkim vazama (Durid), rimskim sarkofazima i mozaicima, u slikarstvu i kiparstvu. Mit je adaptiran u operu te više puta na filmu i televiziji. Po Argonautima su nazvana 24 kratera na Saturnovu satelitu Feba.

Citiranje:

Argonauti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 19.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/argonauti>.