Martinson, Harry Edmund

ilustracija
MARTINSON, Harry Edmund

Martinson [ma'ṭinsɔn], Harry Edmund, švedski književnik (Jämshög, Blekinge, 6. V. 1904Stockholm, 11. II. 1978). Bio je pjesnik, pripovjedač, putopisac, romanopisac, novinar i polemičar. Rano je ostao bez roditelja pa je odrastao u obitelji skrbnika; mladost je proveo kao pomorac i skitnica. Putovao je u Južnu Ameriku i Indiju. Premda skromna obrazovanja, prvi je samouk i pisac radnik koji je postao član Švedske akademije (1949) te počasni doktor Sveučilišta u Göteborgu. Debitirao je pjesničkom zbirkom Fantomski brod (Spökskepp, 1929), a iste je godine bio uvršten u antologiju Petorica mladih. Omiljeni je švedski modernist. U dvama autobiografskim romanima, Kada su cvjetale koprive (Nässlorna blomma, 1935) i Izlaz (Vägen ut, 1936), izražava vjeru u budućnost, bez sukoba i državnih granica; u pjesmama se ogleda njegovo zanimanje za prirodne znanosti; u epu Aniara (1956) opisao je zastrašujući svijet koji je nastao kao posljedica društvenih zbivanja i tehničkih dostignuća. Bio je oženjen književnicom M. Martinson. Djela: zbirke pjesama Nomad (Nomad, 1931), Pjesme o svjetlu i tami (Dikter om ljus och mörker, 1971); proze Putovanja bez cilja (Resor utan mål, 1932), Jednostavno i teško (Det enkla och det svåra, 1939), Stvarnost do smrti (Verklighet till döds, 1940), Izgubljeni jaguar (Den förlorade jaguaren, 1941); roman Put u Klockrike (Vägen till Klockrike, 1948); i dr. Dobitnik je (1974) Nobelove nagrade za književnost, zajedno s E. Johnsonom.

Martinson, Harry Edmund. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39199>.