more

ilustracija
MORE, opća cirkulacija pri površini oceana, morske struje – 1. Istočna grenlandska, 2. Irmingerova, 3. Zapadna grenlandska, 4. Labradorska, 5. Golfska, 6. Sjeverna atlantska, 7. Norveška, 8. Spitzberška, 9. Kanarska, 10. Sjeverna ekvatorska, 11. Antilska, 12. Gvajanska, 13. Karipska, 14. Floridska, 15. Ekvatorska protustruja, 16. Gvinejska struja, 17. Južna ekvatorska, 18. Brazilska, 19. Falklandska, 20. Struja zapadnih vjetrova, 21. Bengvelska, 22. Mozambička, 23. Agulhaška, 24. Zapadna australska, 25. Južna ekvatorska, 26. Somalska, 27. Monsunska, 28. Istočna australska, 29. Humboldtova, 30. Peruanska, 31. Meksička, 32. Ekvatorska, 33. Ekvatorska protustruja, 34. Južna ekvatorska struja, 35. Aljaška, 36. Aleutska, 37. Oya-shio, 38. Kuro-shio, 39. Sjeverna struja Tihog oceana, 40. Kalifornijska, 41. Sjeverna ekvatorska, 42. Mindanao
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

more, vodene mase na površini Zemlje prosječno jednakih fizičko-kemijskih svojstava koje su međusobno povezane. U užem smislu pod morem se podrazumijevaju vodene mase koje se nalaze među bliskim kontinentima te između otokâ i kontinenata, zatim veliki zaljevi i velika jezera koja su zasebne vodene površine (Kaspijsko jezero, Mrtvo more i dr.). Pojmom more u pomorstvu se označava i stanje morske površine (mrtvo more), a u pomorskom pravu postoje nazivi kao što su: obalno more, otvoreno more, zatvoreno more itd.

Od sveukupne površine Zemlje, koja iznosi 510 milijuna km², morska prostranstva čini 361 milijun km² ili 70,8%; omjer je između kopna i mora 1 : 2,42. Na sjevernoj polutki na morske površine otpada 60,6%, a na južnoj polutki 81,0%.

Svjetsko more jedinstvena je vodena cjelina koja okružuje sve kontinente, a kontinentima i otocima podijeljeno je na manje cjeline koje se nazivaju oceani: Tihi ocean (Pacifički ili Veliki ocean; 179,7 milijuna km²), Atlantski ocean (106,4 milijuna km²) i Indijski ocean (74,9 milijuna km²). Pojedini oceanolozi Sjeverno ledeno more smatraju četvrtim oceanom (Arktički ocean), a već ga je i B. Varenius 1650. izdvojio kao ocean. Manji se dijelovi svjetskog mora nazivaju mora u užem smislu.

Zbog veće ili manje odvojenosti morâ od oceanâ, vode morâ nemaju istu dinamiku, temperaturu, slanost, boju, prozirnost i živi svijet kao vode oceanâ. Mora se dijele na sredozemna, rubna i međuotočna. – Sredozemna mora sa svih su strana okružena kopnom, a s oceanom su povezana tjesnacima ili prolazima koji onemogućavaju veću cirkulaciju između morske i oceanske vode. Sredozemna mora dijele se na međukontinentska ili interkontinentska mora i kontinentska ili intrakontinentska mora. Međukontinentska mora su ona koja su okružena obalama kontinenata (često se nazivaju i vanjska sredozemna mora): europsko (2,8 milijuna km²), američko (4,3 milijuna km²), australazijsko (8,1 milijun km²) i Sjeverno ledeno more (Arktički ocean; 13,1 milijun km²). Kontinentska mora (često se nazivaju i unutrašnja sredozemna mora) ona su mora koja su okružena kopnom jednoga kontinenta (Baltičko more, Crveno more, Perzijski zaljev, Hudsonov zaljev i dr.). – Međuotočna ili interinsularna mora ona su mora koja su nizom otoka odvojena od oceana. Voda takvih mora po svojim je fizičko-kemijskim svojstvima slična vodi oceana. Takva su mora: Sulusko, Celebesko, Javansko, Bandsko i dr. – Rubna mora su ona koja su većom duljinom svojih obala naslonjena na kontinente, dok su od oceana odvojena poluotocima ili otocima: Sjeverno, Andamansko, Istočnokinesko, Japansko, Ohotsko, Beringovo i dr.

Manji oblici dijelova oceana ili mora jesu zaljevi (fjord, estuarij, rias, liman, laguna), zatoni, uvale, drage i dražice, tjesnaci i dr.

Upoznavanje mora

Već su se stari Grci bavili istraživanjem mora. Eratosten je prilikom određivanja veličine Zemlje pretpostavio da na kopno otpada 1/3, a na more 2/3 površine Zemlje. Herodot i Aristotel mjerili su dubine i proučavali sastav plićih dijelova mora te struje u Sredozemnome moru. Posejdonije je pokušao objasniti pojavu morskih doba (plimu i oseku). Sustavno upoznavanje mora započelo je plovidbama prvih velikih pomoraca koji su istraživali nove pomorske putove i nove prostore (→ geografska otkrića). U XVII. i XVIII. stoljeću organizirane su ekspedicije, koje su tražile nove kontinente, istraživale razvedenost obala, određivale točniji geografski položaj obala i pridonosile izradbi prvih pomorskih karata (portolana) i daljinara (itinerara). Moderno istraživanje mora započelo je istraživanjima američkoga pomorca M. F. Mauryja, koji je svojom knjigom Fizikalna geografija mora (1855) potaknuo nova oceanografska istraživanja u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Od 1872. do 1876. trajala je oceanografska ekspedicija Challenger, s kojom je započelo znanstveno doba u upoznavanju i istraživanju mora. Izravna istraživanja podmorja započela su spuštanjem čovjeka s pomoću batisfera, bentoskopa i batiskafa u dubine svjetskog mora. Istraživanjima pridonosi i razvoj ronilaštva i geofizička ispitivanja morskoga dna šelfa (ležišta nafte, prirodnoga plina, sumpora). Danas se razvila i podmorska arheologija. Podvodna televizija, razvoj satelitskih snimanja i dr. omogućili su još detaljnija upoznavanja podmorja svjetskog mora.

Postanak

Istraživanjem strukture dna mora, oceana i dubokomorskih sedimenata dolazi se do spoznaja o građi oceanskoga dna i postanku oceana. Koncepcija o stalnosti kontinentskih blokova i oceanskih zavala, koja je nastala u početku razvoja geologije i geofizike, razvila se na pretpostavci o bitnoj razlici u građi oceanskoga dna i kontinenata. Prema toj hipotezi oceani su nastali razdvajanjem tvari izravno iz užarene tekuće Zemljine mase, u kojoj je lakša, kisela (granitna) magma isplivala iznad težega, rastaljenoga sloja teže (bazaltne) magme, koji okružuje jezgru Zemlje. Rezultat je toga procesa stvaranje kontinentskih blokova i oceana. Ondje gdje se lakša, granitna magma ispela na površinu i skrutila, nastali su kontinenti, dok su u bazičnoj magmi nastale depresije, koje su se tijekom vremena ispunile vodom. U biti, riječ je o pokretanju siala u plastičnoj simi. Prema toj teoriji na dnu oceana nema siala. Prema teoriji njemačkoga geofizičara A. Wegenera cjelokupna kopnena masa bila je u geološkoj prošlosti jedinstveni kontinent Pangea, a vodeni omotač Zemlje jedinstveno more – Panthallasa. Raspadanjem jedinstvenoga kontinenta pod utjecajem Mjeseca, centrifugalne sile i gravitacije došlo je do kretanja kontinentskih blokova prema ekvatoru i prema zapadu. Ta teorija pomicanja kontinenata potkrijepljena je geografskom podudarnošću Afrike i Južne Amerike, a i mnogim geološkim, zoogeografskim i klimatskim homologijama atlantskih obala obaju kontinenata. Teorija tektonskih ploča unaprijedila je tu teoriju (→ zemlja). Prema njoj, u gornjem plaštu Zemlje (astenosfera) djeluju konveksne struje kojima se rastaljena tvar diže na površinu kroz pukotine u oceanskom dnu. Ploče koje »plivaju« na gornjem plaštu međusobno su razdvojene pukotinama. Duž tih pukotina užarena masa izbija na površinu. Ploče se mogu i sudarati, odnosno podilaziti. Tada se tvar vraća u unutrašnjost.

Morska je voda atmosferskog i juvenilnoga (mladoga) podrijetla. Za magmatskoga stanja Zemlje praatmosfera se sastojala uglavnom od ugljičnoga dioksida i vrlo vruće vodene pare. Kada se ohladaila, voda je u pljuskovima padala na užarenu magmu i ponovno se isparavala. Daljnjim hlađenjem magme, odnosno Zemljine kore, atmosferska se voda skupljala u depresijama, ispunjala ih i stvarala mora. Vodena para iz atmosfere prodrla je u užarenu magmu, pa se poslije, kada se magma skrutila, iz nje izlučila kao juvenilna (mlada) voda. Nešto se vode izlučilo i iz stijena i minerala (konatna voda) u kojima je bila kemijski vezana.

Geologija mora

U geološkoj prošlosti Zemlje prostorni raspored kopna i mora nije uvijek bio jednak. Od prekambrija do danas mijenjali su se i oblik i dimenzije kontinenata i mora. Na osnovi analize morskih sedimenata i u njima nađenih provodnih fosila može se odrediti u koje su se geološko doba te promjene događale, koje je prostore na današnjim kontinentima pokrivalo more i kada se s kontinenata ono povuklo. Tijekom geološke prošlosti Zemlje neka su mora nestala, a neka su se u promijenjenom obliku sačuvala. Prema tomu, geološkim morima smatraju se ona mora koja su u geološkoj prošlosti Zemlje utjecala na formiranje kopna. Granice kopna i mora u prošlosti Zemlje neprestano su se mijenjale. More je plavilo pojedina kopna (transgresija mora ili pozitivno kretanje) ili se povlačilo s nekih dijelova (regresija mora ili negativno kretanje). Osobito velike promjene dogodile su se u paleozoiku i mezozoiku; u tim je erama postojala velika geosinklinala Tetis, zatim madagaskarska ili indijska geosinklinala i tihooceanska geosinklinala, koja je obuhvaćala japansku, andsku i novozelandsku geosinklinalu. Tijekom tercijara, u fazi alpske orogeneze, uzdignuli su se mlađi planinski sustavi: Alpe, Kordiljeri, Ande, Himalaja itd.

Reljef morskoga dna

Reljef je podmorja po složenosti i genezi sličan reljefu kopna. Pod utjecajem tektonskih pokreta izložen je dinamičnim promjenama. Kao i u reljefu kopna, na dnu mora pojavljuju se dvije vrste oblika: pozitivni oblici ili podmorske (submarinske) uzvisine i negativni oblici ili podmorske (submarinske) udubine. Podmorski se reljef dijeli prema dubini i udaljenosti od kopna na rubne oblike, koji se nalaze blizu obale do dubine od 200 m (nekad i do 400 m), i oblike dubokoga mora, koji su ispod izobate od 200 odnosno 400 m. Rubni su oblici kontinentski šelf i kontinentska padina. Kontinentski šelf (kontinentski prag, priobalni rub, epikontinentski rub, kontinentska površina, neritik) pojas je relativno plitka morskoga dna koji okružuje kontinente; na vanjskom rubu naglo se spušta prema dubokomu moru. Taj strmi odsjek naziva se kontinentska padina. Od te padine prema kopnu pruža se obalno more (plitke vode), a prema pučini otvoreno more (duboke vode). Udubine (depresije) na otvorenome moru jesu zavala (široka podmorska udubina), korito (uzdužno i strmo ulegnuće na dnu mora s blago nagnutim stranama), jarak (duga i uska udubina sa strmim stranama), uleknina (mali prostor velike dubine u podmorskom koritu ili zavali) i podmorski zaljev (oblik u podmorju sličan zaljevu na površini). Uzvisine na dnu otvorenoga mora jesu prag (duga i široka uzvisina s blago nagnutim padinama), hrbat (duga i uska uzvisina sa strmim padinama), ravnjak (uzvisina s ravnom gornjom površinom i strmim padinama) i podmorski vrhovi (uzvisine male površine, koje se uzdižu iznad morskoga dna, u obliku planinskoga vrha ili vulkana). Udubine su obalnoga mora kotlina (mala zavala okrugla ili ovalna oblika), brazda (pukotina ili rascjep koji prodire u kontinentski ili otočni rub okomito na obalnu liniju) i dolina (nastavak doline s kopna koji ide u pravcu kontinentskog ili otočnoga šelfa ili preko njega). Uzvisine su obalnoga mora kresta (uski uzdužni vrhovi neke uzvisine na dnu mora), pličina (uzvisina opasna za navigaciju), greben (kamena ili koraljna uzvisina, ispod ili iznad razine morske površine, opasna za navigaciju), šiljak (oštar kamen koji se strmo uzdiže s morskoga dna) i izdanak ili kosa (uzvisina obično od pijeska ili šljunka).

Sedimenti morskoga dna

Dno mora pokriveno je sedimentima detritičnog i organskoga podrijetla. Devet desetina svih sedimenata litosfere nastalo je u morima geološkoj prošlosti. Sedimenti se prema položaju dijele na terigene ili kontinentske (koji su po svojoj genezi povezani s kopnom) i pelagične ili organogene. Terigeni sedimenti dijele se na litoralne ili obalne (koji su nastali kraj obale, u granicama između niske i visoke vode) i šelfske ili plitkomorske (koji nastaju od granice niskih voda do kontinentskoga šelfa). Pelagični sedimenti dijele se prema dubinama: hemipelagični (u području kontinentske padine sve do dubine od 4000 m, crveni mulj, plavi mulj, žuti mulj itd.), eupelagični (na dubinama od 4000 do 6000 m) i abisalni sedimenti (na dubinama većima od 6000 m, globigerinski mulj, pteropodni mulj, dijatomejski mulj, radiolarijski mulj, crvena glina itd.). Prema podrijetlu sedimenti se dijele na mineralogene (klastični, vulkanski, glacijalni itd.), biogene (od ostataka izumrlih morskih organizama, planktogeni, nektogeni i benktogeni), halminogene (od nataloženih morskih soli) i kozmogene (od čestica koje na morsko dno dospijevaju iz svemira).

Dubina

Prosječna je dubina svjetskoga mora 3794 m (prosječna visina kopna 875 m). Kada bi se površina Zemlje izravnala, kopno bi bilo 2440 m ispod današnje morske razine, dok bi se zbog toga razina svjetskoga mora podigla samo za 245 m. Najveće dubine nisu u sredini oceanskih zavala već u dubokomorskim jarcima uz kontinente i neke otočne skupine. Prema najnovijim mjerenjima, najveće su dubine u Marijanskom jarku u Tihom oceanu (dubina Challenger, 11 033 m), u jarku Puerto Rico u Atlantskom oceanu (dubina Milwaukee, 8380 m), u Javanskom jarku u Indijskom oceanu (dubina Java, 7450 m).

Fizikalna svojstva mora

Svjetsko more obuhvaća 1368 milijuna km³; masa mu iznosi 1,44 trilijuna tona, odnosno 420. dio sveukupne mase Zemlje. U odnosu na slatku vodu, morska voda ima manji specifični toplinski kapacitet i manju toplinsku provodnost. Koeficijent toplinske provodnosti manji je za morsku vodu i raste s povećanjem temperature i tlaka. Specifični toplinski kapacitet i parcijalni tlak vodene pare smanjuju se s povećanjem saliniteta. Indeks loma svjetlosti raste s povećanjem slanosti i sa smanjenjem temperature; osmotski tlak raste s povećanjem temperature i saliniteta. Površinska napetost mora, koja iznosi 73 mN/m, ubraja se u najveće površinske napetosti tekućina u prirodi. Koeficijent toplinskoga rastezanja veći je nego kod čiste vode, a raste s povećanjem tlaka.

Kemijski sastav

Morska je voda u prvom redu otopina različitih anorganskih soli, u manjoj mjeri i plinova i organskih tvari, a sadrži i netopljive suspendirane čestice. Isparavanjem morske vode zaostaje kao talog morska sol, smjesa anorganskih soli u kojoj su osnovni sastojci kloridi i sulfati: natrijev klorid (NaCl), magnezijev klorid (MgCl2), magnezijev sulfat (MgSO4), kalcijev sulfat (CaSO4) i kalijev sulfat (K2SO4). Otopljene anorganske soli disocirane su u vodi na ione. Na pH-vrijednost morske vode, koja iznosi od 7,50 do 8,25, utječu ugljikov dioksid i njegovo pufersko djelovanje te soli i procesi njihove hidrolize. U elementarnom sastavu tvari otopljenih u morskoj vodi glavninu tvori 12 kemijskih elemenata. Najviše ima klora, zatim slijede natrij, magnezij, sumpor, kalcij, kalij, brom, ugljik, stroncij, bor, silicij i fluor. Ta glavna skupina elemenata čini čak 99,98% svih prisutnih elemenata, dok se u vrlo malom udjelu od 0,02% nalazi još pedesetak elemenata.

Elementarni sastav tvari otopljenih u morskoj vodi

Element Dijelovi na milijun (ppm) Najčešći oblik
Klor 19 535 Cl–
Natrij 10 760 Na+
Magnezij 1294 Mg2+; MgSO4
Sumpor 812 SO42–
Kalcij 413 Ca2+; CaSO4
Kalij 387 K+
Brom 67,3 Br–
Ugljik 28 HCO3–; H2CO3; CO32–; organski spojevi
Stroncij 8,0 Sr2+; SrSO4
Bor 4,6 B(OH)3; B(OH)2O–
Silicij 3 Si(OH)4; Si(OH)3O–
Fluor 1,3 F–; MgF+

Salinitet (slanost)

Salinitet (slanost), tj. udjel otopljenih anorganskih soli u moru, izražava se u gramima po kilogramu (g/kg), odnosno u promilima (‰). Za razliku od slatkih voda, u sastavu kojih postoje velike razlike, u moru je međusobni omjer sastojaka približno stalan. Salinitet ovisi o razlici između količine vode koja je napustila ocean isparavanjem i količine vode koja je u nj pristigla oborinama i dotokom kopnenih voda, o stvaranju i otapanju leda, strujanju i miješanju u moru. Prosječni je salinitet oceana 35‰, u područjima visokih geografski širina i ekvatora oborine prevladavaju nad isparavanjem pa se javljaju minimumi saliniteta, a u suptropskim područjima isparavanje premašuje oborine pa je salinitet maksimalan. U obalnim morima, u kojima je dotok slatke vode veći od isparavanja (npr. Baltičko i Crno more, Sjeverno ledeno more), salinitet je ponegdje manji od 10‰. U morima u kojima je isparavanje veće od dotoka slatke vode, salinitet je veći od prosječnog i iznosi od 38 do 41‰ (npr. u Sredozemnom i Crvenome moru). Salinitet na površini otvorenog oceana, prikazan s pomoću izohalina, iznosi od približno 32‰ (sjeverni dio Tihog oceana) do 37‰ (dijelovi Atlantskog oceana u suptropskom pojasu). U većem dijelu oceana slanost se smanjuje s povećanjem dubine u tzv. sloju halokline, na dubini između 600 i 1000 m postiže minimum, a zatim se lagano povećava.

Prosječni površinski salinitet svjetskoga mora

  Sjeverna geografska širina
Geografska širina (°) 0–10 10–20 20–30 30–40 40–50 50–60 60–70
Salinitet (‰) 34,4 34,8 35,6 35,3 33,8 32,4 33,0
  Južna geografska širina
Geografska širina (°) 70–60 60–50 50–40 40–30 30–20 20–10 10–0
Salinitet (‰) 33,9 34,0 34,4 35,2 35,6 35,4 35,0

Temperatura

More se zagrijava upijanjem Sunčeva zračenja, a hladi emitiranjem dugovalnoga zračenja, isparavanjem te vođenjem topline između atmosfere i mora. More se najviše zagrijava u ekvatorskim područjima, a najviše hladi u polarnima, pa se prosječne površinske temperature smanjuju s povećanjem geografske širine. Površinske izoterme pokazuju nepravilnosti koje nastaju zbog utjecaja struja na temperaturno polje. Oko 53% površine mora ima prosječnu temperaturu višu od 20 °C; najtoplija je površina Crvenoga mora i Perzijskoga zaljeva (35 °C); prosječna godišnja temperatura Tihog oceana iznosi 19,1 °C, Indijskoga 17,0 °C, a Atlantskoga 16,9 °C. U području niskih geografskih širina temperatura se prema dnu smanjuje (prvih 1000 m u sloju termokline za približno 20 °C). Sve morske vode dublje od približno 1000 m temperature su približno 4 °C. Na dubinama od 2000 do 3000 m, temperatura je niža, a u još većim dubinama se povećava (adijabatsko povećanje temperature zbog povećanoga tlaka). Godišnje kolebanje površinske temperature u području srednjih geografskih širina iznosi 8 °C, a u tropima i području visokih geografskih širina oko 2 °C; u plitkim obalnim područjima temperaturno kolebanje je veće, npr. u sjevernom je Jadranu 16 °C. Godišnje kolebanje temperature na otvorenome moru dopire do dubine od stotinjak metara. Dnevno kolebanje površinske temperature u srednjim je geografskim širinama oko 0,3 °C, u tropskim područjima do 1 °C za mirna vremena, a osjeća se do dubine od nekoliko desetaka metara.

Prosječna površinska temperatura svjetskoga mora

  Sjeverna geografska širina
Geografska širina (°) 0–10 10–20 20–30 30–40 40–50 50–60 60–70
Temperatura (°C) 27,7 26,9 24,2 19,5 11,3 6,9 4,4
  Južna geografska širina
Geografska širina (°) 70–60 60–50 50–40 40–30 30–20 20–10 10–0
Temperatura (°C) –0,4 3,3 10,0 17,7 22,7 25,7 27,0

Tlak i gustoća

Tlak u moru zbroj je tlaka stupca mora iznad promatrane dubine i atmosferskoga tlaka, npr. na dubini od 4000 m (tipična dubina oceana) iznosi oko 40 milijuna paskala.

Gustoća vode ovisi o temperaturi, salinitetu i tlaku; smanjuje se s povećanjem temperature, a raste s povećanjem saliniteta i tlaka. Čista voda najgušća je na temperaturi od 4 °C, a s povećanjem saliniteta snizuje se temperatura pri kojoj voda postiže najveću gustoću. Najgušće su vode polarnih, a najrjeđe vode tropskih mora. Gustoća na površini oceana iznosi od 1021 do 1028 kg/m³. U obalnim područjima moguće su i druge vrijednosti, pa tako u sjevernom Jadranu zimi, nakon jakog hlađenja, gustoće premašuju 1029 kg/m³. Na dubinama većima od 1000 m tlak utječe na gustoću, npr. površinskoj gustoći od 1028 kg/m³ na dubini od 5000 m odgovara gustoća od 1051 kg/m³.

Ovisnost temperature pri kojoj voda postiže maksimalnu gustoću o salinitetu

Salinitet (‰) 0 10 20 30 35
Temperatura (°C) 4,0 1,9 –0,2 –2,4 –3,4

Led na moru

Led se teže stvara u moru nego u slatkim vodama jer se ledište vode snizuje se s povećanjem saliniteta. Kod saliniteta većih od 24,7‰ hlađenjem se voda ledi prije nego što postigne maksimalnu gustoću, a kod nižih je saliniteta obratno.

Razlikuju se morski (slani) led, koji nastaje od zaleđenoga mora, i kopneni (slatki) led, što ga u more pretežno donose ledenjaci. More se smrzava pri temperaturi od približno –2 °C. Najprije se oblikuje ledena kaša (kristali promjera 1 do 2 cm), zatim nastaju tzv. tiganjci (pogače promjera 30 do 100 cm), a pri jačem zahladnjenju oni se spajaju u ledeno polje. Led je uvijek manje slan od mora u kojem je nastao, zbog veće topljivosti soli u vodi od one u ledu. Omjer je gustoće morskoga leda prema gustoći mora 9 : 10, pa zato led pluta na površini. Granice rasprostiranja morskoga leda pomiču se i do 300 km sjeverno i južno od njegova srednjeg položaja. U području Arktika taj led potkraj ljeta prosječno pokriva površinu od 9 milijuna km², a potkraj zime od 12 milijuna km², a na Antarktici 4 milijuna km², odnosno 20 milijuna km². Kopneni led klizi sa zaleđenoga kopna, najviše niz Antarktiku i Grenland. Plima i oseka otkidaju ga od obale, a struje odnose na pučinu. Tako nastaju ledeni brjegovi koji su opasni za plovidbu, jer je nad vodom vidljivo samo 11% njihove mase, a 89% mase im je pod vodom. U području Grenlanda godišnje nastaje 12 000 do 15 000 ledenih brjegova. Najopasniji su oni koji dospiju do Newfoundlanda, gdje su već prouzrokovali mnoge brodolome (npr. Titanic, 1912), pa ih posebna služba traži, prati i dojavljuje njihov položaj.

Ovisnost ledišta vode o salinitetu

Salinitet (‰) 0 10 20 30 35
Ledište (°C) 0,0 –0,5 –1,1 –1,6 –1,9

Optička svojstva

Elektromagnetsko se zračenje u moru apsorbira i raspršuje, što ovisi o valnoj duljini zračenja, o fizikalnim svojstvima morske vode, otopljenim tvarima i suspendiranim česticama. Ultraljubičasto i infracrveno zračenje brzo se prigušuje, a modrozelena svjetlost dopire do dubine od stotinjak metara. Prozirnost mora tradicionalno se određuje dubinom na kojoj okrugla bijela ploča, promjera 30 cm, nestaje iz vida prilikom spuštanja u dubinu. Najveću prozirnost ima Sargaško more (66 m), u tropskim i suptropskim morima ona je u prosjeku od 40 do 50 m, a u morima subpolarnih širina od 15 do 20 m. U Sredozemnome moru prozirnost se povećava od zapada prema istoku (kraj Baleara je 50 m, u Jonskome moru 54 m, u Levantu 60 m). Prozirnost u Crvenome moru iznosi 60 m, u Baltičkome moru 13 m, a u Bijelome moru 8 m. Prozirnost morske vode mijenja se i tijekom godine, ovisno o rasporedu kišnih razdoblja (manja je kada rijeke unesu više detritusa u more).

Modrozelena svjetlost najdalje prodire u morsku vodu, najviše se raspršuje i najviše reflektira, pa se ona najčešće opaža kao boja mora. Modra je boja tipična za umjerene i tople dijelove svjetskih mora, zelena prevladava bliže obalama, a uz neke se obale opaža smeđa ili crvena boja (stvaraju ju naselja alge Trichodesmium i crvenih bakterija). Odstupanja se javljaju zbog boje otopljenih tvari i čestica suspendiranih u moru ili pak zbog promjena insolacije i stanja atmosfere. Boju morske vode mijenjaju i erupcije podmorskih vulkana. Neka su mora prema svojoj boji dobila ime (npr. Crveno more, Žuto more).

Svjetlucanje

Svjetlucanje ili bioluminiscenciju mora uzrokuju životinje i bakterije koje svijetle. Takvo se svjetlucanje vidi u tami na vrhovima valova, u brazdi broda i na uzburkanoj površini. Svjetlucanje u oceanskim dubinama uzrokuju životinje sa svjetlećim organima. (→ dubokomorska fauna)

Akustička svojstva

U morskoj vodi zvuk se slabije upija i brže širi nego u zraku. Brzina zvuka povećava se s povećanjem temperature, saliniteta i tlaka; u oceanima iznosi između 1450 i 1570 m/s. Horizontalne su varijacije brzine zvuka malene, vertikalne varijacije u površinskom sloju ovise prvenstveno o temperaturi i salinitetu, a u dubljim slojevima o tlaku. Te varijacije uzrokuju lom zvučnih valova, te posljedično stvaranje područja u koja valovi ne prodiru (zone sjene), odnosno područja u kojima se valna energija koncentrira (zvučni kanali). Zvuk se takvim kanalom može proširiti na velike udaljenosti. Jedan se zvučni kanal, u kojem je brzina zvuka minimalna, često u oceanima nalazi na dubini od približno 1000 m. Zvučni se signali koriste za određivanje dubine dna, za pronalaženje objekata u moru te za istraživanje svojstava mora. (→ sonar)

Zvučni valovi važno su sredstvo komunikacije morskih životinja, a emitiranjem zvuka i primanjem odjeka one mogu odrediti položaj objekta, njegov volumen, brzinu gibanja i dr. (→ eholokacija)

Gibanje u moru

Opća cirkulacija

Opća cirkulacija
proces je razmjene vode različite temperature i saliniteta unutar pojedinih oceana ili između njih. Brzine horizontalnih struja pri površini mora iznose 0,05 do 0,5 m/s, ali ponegdje mogu dosegnuti i 4 m/s. S dubinom se te brzine smanjuju. Smjer struje označava se smjerom prema kojemu struja teče (obratno nego za vjetar). Vertikalne struje sporije su od horizontalnih, a mogu biti uzlazne ili silazne. Opća cirkulacija na površini oceana određuje se na temelju podataka o zanošenju broda te na osnovi mjerenja temperature i saliniteta, a u novije doba i satelitskim praćenjem signalnih plutača, tzv. driftera. U oceanima prevladava kružno strujanje – na sjevernoj polutki u smjeru kazaljke na satu, a na južnoj u obratnom smjeru. U Atlantskom oceanu teku prema zapadu Sjeverna i Južna ekvatorska struja, a između njih se u suprotnom smjeru probija Ekvatorska protustruja. Najistočniji rt Južne Amerike dijeli ekvatorske struje. Južnu usmjerava prema jugozapadu, pa ona kao Brazilska struja skreće prema istoku, zatim prema sjeveru, uz afričku obalu, teče kao Bengvelska struja i tako zatvara veliki kružni tok južnoga Atlantika. Sjeverna ekvatorska struja (i dio južne) skreće prema sjeveru. Kao Gvajanska struja ulazi u Karipsko more i u Meksički zaljev, izlazi iz zaljeva između Kube i Floride kao Floridska struja i nastavlja put do Newfoundlanda kao Golfska struja pa se kao Sjeverna atlantska struja uvlači u rubna mora sjeverozapadne Europe te prodire i u Sjeverno ledeno more. Jedan krak Sjeverne atlantske struje skreće prema jugu, teče prema jugozapadu kao Kanarska struja i tako zatvara veliki kružni tok sjevernoga Atlantika. Usred toga toka, ali pomaknuto prema zapadu, prostire se Sargaško more, gdje su vode nepomične, tople, modre i pokrivene morskim algama. Golfska struja povoljno utječe na klimatske prilike sjeverozapadne Europe. Hladna Labradorska struja donosi hladnoću obalama SAD-a i Kanade. U Tihom oceanu Golfskoj struji odgovara topla japanska struja Kuro-shio, a Labradorskoj hladna Oya-shio. Indijski je ocean na sjeveru zatvoren kopnom u području niskih geografskih širina. Njegov je sjeverni dio pod utjecajem sezonskih vjetrova – monsuna i struje se mijenjaju zajedno s njima.

Opća cirkulacija u dubljim slojevima oceana istražuje se s pomoću strujomjera, koji se postavljaju na dno oceana, ili s pomoću driftera, koji plutaju na nekoj dubini te periodično izlaze na površinu radi komunikacije sa satelitom. O strujanju uz dno (pridneno strujanje) još uvijek nema dovoljno podataka, pa se opći prikazi zasnivaju i na teorijskim postavkama. U shematskim prikazima pridnenoga strujanja prevladavaju dva područja u koja vode pristižu s površine: jedno u sjevernom Atlantiku, iz kojega more struji prema jugu zbijeno uza zapadnu obalu, te drugo u južnom Atlantiku, koje se nalazi u struji što optječe Antarktiku. Iz potonje se odvajaju ogranci u Indijski i Tihi ocean, a u njihovim se ekvatorskim područjima voda giba prema površini.

Uzročnici su opće cirkulacije oceana vjetar (vjetrena cirkulacija) i površinski protoci topline i vlage, koji utječu na temperaturu i salinitet (termohalina cirkulacija). Promjena jednoga cirkulacijskoga sustava može dovesti do promjene drugoga. Vjetrena cirkulacija dominantno određuje površinsko strujanje u oceanima; termohalina cirkulacija slabija je, ali se proteže do dna oceana i tako regulira globalnu dinamiku.

Primjer je vjetrene cirkulacije suptropski kružni tok u sjevernome Atlantiku, omeđen Sjevernom ekvatorskom, Golfskom, Sjevernom atlantskom i Kanarskom strujom. Pokreću ga zapadni vjetrovi, koji prevladavaju u područjima umjerenih geografskih širina, te pasati, koji prevladavaju u području ekvatora. Oni stvaraju struje koje su otklonjene nadesno od smjera vjetra, zbog djelovanja Coriolisove sile. Budući da Coriolisova sila raste s povećanjem geografske širine, suptropski je kružni tok nesimetričan i pomaknut prema zapadu, a struja usmjerena prema polu (Golfska) brža je nego struja usmjerena prema ekvatoru (Kanarska).

Termohalinu cirkulaciju u oceanima pokreće poniranje vode velike gustoće, prije svega na krajnjem sjeveru i jugu Atlantskog oceana, te uzlaženje vode male gustoće, ponajprije u ekvatorskim dijelovima Indijskog i Tihog oceana. Između tih područja stvara se tzv. globalni termohalini prijenosnik, pri čem je površinsko strujanje usmjereno od područja uzlaženja prema području poniranja, a strujanje u pridnenom sloju obratnoga je smjera. Mogući budući poremećaji u režimu termohaline cirkulacije mogli bi uzrokovati nagle promjene klimatskih prilika na Zemlji.

U okrajnjim morima na sjevernoj polutki opća je cirkulacija u pravilu ciklonalne (obratno smjeru kazaljke na satu) orijentacije. Ona prevladava i u Sredozemnome moru te u Jadranu.

Slobodni valovi

Slobodni valovi pravilno su, periodično gibanje čestica vode u moru. Nastaju pod utjecajem vanjskih sila, najčešće vjetra, a kako će se širiti ovisi o sili teže i Coriolisovoj sili. Za kratkoperiodične valove, s periodima kraćima od približno jednoga dana, dominantan je utjecaj sile teže, a za dugoperiodične valove važniji je utjecaj Coriolisove sile. Kratkoperiodični se valovi dijele na valove u dubokoj vodi i one u plitkoj vodi, a dugoperiodični valovi na težinsko-inercijalne i planetarne valove.

Kod valova u dubokoj vodi valna duljina manja je od dvostruke dubine dna, čestice se gibaju kružnim putanjama u vertikalnoj ravnini, a valni oblik putuje brzinom koja je proporcionalna drugomu korijenu valne duljine. Takve valove najčešće uzrokuju vjetrovi povezani s ciklonalnim poremećajima u atmosferi. Oni se iz izvorišta šire na velike udaljenosti, gdje imaju pravilan oblik bez krijesta, srednje su visine, a nazivaju se mrtvo more. Stanje uzburkanosti morske površine utvrđuje se mjerenjem ili motrenjem (koristi se ljestvica od 0 do 9 stupnjeva, koji odgovaraju valnim visinama od 0 do više od 14 m). Valna duljina valova u plitkoj vodi višestruko je veća od dubine dna, čestice se gibaju eliptičnim putanjama u vertikalnoj ravnini, a valni oblik putuje brzinom koja je proporcionalna drugomu korijenu dubine dna. Valovi u plitkoj vodi nastali prilikom podmorskih potresa ili eksplozija podmorskih vulkana nazivaju se tsunami.

Poseban su slučaj težinsko-inercijalnih valova inercijalne oscilacije. Kod takvih se oscilacija čestice gibaju kružnim putanjama u horizontalnoj ravnini, u smjeru kazaljke na satu na sjevernoj polutki, u suprotnom smjeru na južnoj polutki, a period njihova gibanja ovisi o geografskoj širini te iznosi od nekoliko dana u ekvatorskim područjima do 12 sati u blizini polova. Inercijalne oscilacije znatno utječu na varijabilnost struja u oceanima i u manjim morima kao što je Jadran. Kod planetarnih valova najčešći su pomaci čestica u smjeru sjever–jug te gibanje valnog oblika od istoka prema zapadu. Zbog svojih velikih perioda (mjesec i više dana) planetarni valovi mogu znatno utjecati na značajke opće cirkulacije u oceanima.

Osnovni oblici valova u moru mogu se preoblikovati. Ako valovi dolaze do strme obale pod kosim kutom, upadni i odbijeni valovi stvaraju vrlo nepravilno valno gibanje – križano more. Kada je smjer napredovanja valova okomit na strmu obalu, preklapanjem s odbijenim valovima nastaju stojni valovi ili bibavica (seši). Pojavljuju se u zaljevima i kanalima, a pobude na titranje dolaze najčešće iz atmosfere: vjetar potiskuje vodu i gomila ju uz obalu, a njegovim naglim prestankom razina mora dolazi u ravnotežni položaj prigušenim titranjem.

Približavanjem plitkim obalama, fronte težinskih valova usporavaju se i zakreću u smjer usporedan s obalom, zapljuskuju i prelijevaju plaže te nastaje mlat mora. Preoblikuju se porastom i slamanjem zbog nestabilnosti.

Kada se površinski valovi gibaju morem koje je stratificirano, tj. u kojem postoje slojevi različite gustoće, temperature ili saliniteta, a dubina kojih se naglo mijenja, nastaju unutarnji valovi, koji se očituju titranjima termokline u rasponu od desetak metara.

Na otvorenom oceanu, procesom nestabilnosti od planetarnih se valova oblikuju meandri i vrtlozi, koji se mogu održati mjesecima, a prenose izvorne vodene mase na velike udaljenosti i tako utječu na biol. procese u moru.

Prisilni valovi

Prisilni valovi su gibanje mora nastalo pod utjecajem vanjskih periodičnih sila koje potječu od djelovanja Mjeseca i Sunca (morske mijene) i djelovanja atmosfere (npr. olujni uspori, godišnje promjene).

Morske mijene

Morske mijene su periodično gibanje mora pod utjecajem gravitacijskoga privlačenja nebeskih tijela, Mjeseca i Sunca, a očituju se kao vertikalno gibanje morske razine (plima – uzdizanje, oseka – spuštanje) i horizontalno premještanje vodenih masa – plimne struje. Visinska je razlika između najvišeg i najnižega vodostaja mora raspon morskih mijena. U točki na površini Zemlje koja je bliža nebeskomu tijelu gravitacijska je sila veća od centrifugalne sile koja se javlja zbog revolucije, pa se voda uzdiže prema nebeskomu tijelu. Na suprotnoj strani Zemlje centrifugalna je sila veća od gravitacijske, voda se uzdiže u smjeru suprotnom od nebeskoga tijela i na Zemlji nastaju dva ispupčenja. Zemlja se okreće, ali oba ispupčenja ostaju u smjeru prema nebeskomu tijelu i od njega. Na površini Zemlje tijekom dana se opažaju po dvije visoke i niske vode. One mogu biti različite visine ako se nebesko tijelo ne nalazi u ravnini ekvatora. Mjesečeve (lunarne) morske mijene su oko 2,2 puta veće od Sunčevih (solarnih) morskih mijena, zbog toga što je gravitacijska sila razmjerna masi tijela, a obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti između tijela. Budući da su morske mijene posljedica istodobnoga djelovanja Mjeseca i Sunca, njihovi se utjecaji za sizigija (mlad i pun Mjesec) konstruktivno preklapaju (to su žive morske mijene), a za kvadratura (prva i posljednja četvrt) destruktivno preklapaju (to su znatno niže, mrtve morske mijene). Najveći su rasponi živih mijena: u Kanadi (Fundy Bay) 19,6 m, u Engleskoj (Severn) 17,8 m, u Francuskoj (Granville) 16,1 m. U Jadranskome moru ti su rasponi od 0,3 (jug) do 1,1 m (sjever).

Olujni uspori

Olujni uspori su gibanja u moru uzrokovana promjenama tlaka zraka i vjetra. Porast (pad) tlaka zraka od 1 hPa dovodi do pada (porasta) vodostaja od 1 cm – to je tzv. efekt inverznoga barometra. Vjetar pomiče morsku razinu uz obalu, a iznos je tih pomaka to veći što je vjetar jači, što puše nad većim područjem i što je more pliće. Učinci tlaka zraka i vjetra često se zbrajaju, npr. u području atmosferskih ciklona pad tlaka zraka i vjetrovi pridonose porastu vodostaja. Olujni uspor može uzrokovati pogibiju velikoga broja ljudi i znatnu materijalnu štetu. U Bangladešu je 1991. usmrtio 150 000 ljudi. U sjevernome Jadranu morska se razina može za olujnog uspora uzdignuti i više od 1 m, što uzrokuje plavljenje obalnih naselja, os. Venecije.

Godišnje promjene

Godišnje promjene morske razine dijelom su uzrokovane tlakom zraka i vjetrom, a dijelom površinskim protocima topline i vlage. Primjerice, zagrijavanje mora uzrokuje širenje vodenoga stupca, a hlađenje njegovo sažimanje. Zato površinski protoci topline u području umjerenih geografskih širina podržavaju 10 cm viši vodostaj potkraj ljeta, nego potkraj zime.

Međudjelovanje atmosfere i mora

Atmosfera utječe na more, a ono pak povratno djeluje na atmosferu, pa se vremenske prilike i klima u atmosferi iznad mora i oceana znatno razlikuju od onih nad kontinentima. Morska se površina sporije zagrijava od kopnene i sporije se hladi, pa joj temperatura ne raste tako visoko i ne pada tako nisko kao temperatura kopnene površine. Zato su površina kopna i zrak iznad nje danju i ljeti topliji, a noću i zimi hladniji od susjedne morske površine i zraka nad njom. Zbog odgovarajućih promjena tlaka uz morske se obale zbivaju važni meteorološki procesi. Na malom području oni uzrokuju izmjenu danjega vjetra s mora i noćnoga s kopna, a na velikom uzrokuju pojavu ljetnoga monsuna s oceana i zimskoga monsuna s kontinenta. Oblikuju i staze kojima ciklone najčešće putuju u određeno godišnje doba (ljeti više nad kopnom, zimi nad morem). Zbog istih procesa, zimi nastaju stacionarne anticiklone nad središjim dijelovima ohlađenoga kontinenta.

Vlaga u zraku najvećim dijelom potječe od isparavanja mora i oceana pa su zračne mase nad oceanima vlažnije od onih iznad kontinenta na sličnoj geografskoj širini. U tropskom se području zbog intenzivna isparavanja stvaraju cikloni – jaki vrtložni vjetrovi polumjera nekoliko stotina kilometara, poznati i pod nazivima tajfun, orkan, uragan, hurikan. Razvijaju se iznad mora, a nad kopnom brzo odumiru.

Naposljetku, za atmosfersku dinamiku važna je razlika u trenju zraka o podlogu nad kopnom i morem. Obala je prostor na kojem se trenje naglo mijenja, pa se velika zračna struja u obalnom području usporava ako dolazi s mora, a ubrzava ako je usmjerena s kopna. U prvom se slučaju zrak nagomilava i diže pa mogu nastati oblaci, a u drugom se slučaju zrak mora spuštati iz visine i onda se oblaci raspadaju. Zbog manjega trenja, nad oceanima su brzine vjetra u pravilu veće, a strujanja u planetarnim razmjerima – organizirana u tzv. opću cirkulaciju atmosfere – pravilnija i slobodno razvijena. Dijelovi toga cirkulacijskoga sustava, kao što su pasati i zapadni vjetrovi, podržavaju odgovarajuće struje u moru.

Klimatske promjene i klimatska kolebanja

Promjene prosječnoga stanja atmosfere nad nekim područjem u određenom vremenskom razdoblju uzrokovane su promjenama prirodnih procesa koji se zbivaju u sustavu atmosfera–more–tlo, ali i različitim drugim čimbenicima kao što su promjene u intenzitetu Sunčeva zračenja ili pak djelovanje tzv. stakleničkih plinova (ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, klorfluorugljici). Koncentracija tih plinova povećava se u atmosferi zbog ljudske aktivnosti pa se toplina zadržava uz površinu Zemlje i uzrokuje promjenljiv efekt staklenika. U kojoj će mjeri povećanje koncentracije spomenutih plinova utjecati na povišenje temperature pri površini Zemlje, tj. na globalno zagrijavanje, znatno ovisi o procesima u oceanima i njihovoj ovisnosti o promjenama temperature, te o tom hoće li se toplina u moru zadržavati u površinskom sloju ili će se miješanjem i strujama prenositi u veće dubine. U prvom će slučaju ublažavajuće djelovanje mora na klimatske promjene biti manje, a u drugom će slučaju biti veće. Klimatsko kolebanje uzrokovano visokim temperaturama mora i iznimnim gibanjima u ekvatorskim dijelovima Tihog oceana naziva se el niño.

Flora

Oceani su nastanjeni skupinama biljaka koje su vrlo različite od biljnoga života na kopnu. Morski biljni svijet ima bitnu ulogu u evoluciji i održavanju života na Zemlji. Kisik koji te biljke proizvode koriste i morski i kopneni organizmi. Biljni svijet u moru sastoji se od različitih tipova nižih biljaka (Thallophyta) i manjega broja viših biljaka iz skupine sjemenjača (Spermatophyta). Od nižih biljaka, u moru se nalazi velik broj oblika, od mikroskopskih, jednostaničnih alga do golemih, visokodiferenciranih smeđih alga. Te su se biljke prilagodile životu u moru tako što su stekle sposobnost slobodnoga lebdjenja u vodi, plutanja na pučini ili su trajno pričvršćene za dno ili za druge organizme u moru.

Među jednostaničnim algama u biljnom planktonu (→ plankton) najpoznatije su skupine fotosintetskih alga dinoflagelati, dijatomeje, kokolitoforidi i silikoflagelati. Dinoflagelati (Pyrrophyta) imaju staničnu stijenku ugl. od celuloze, te dva biča koja služe pokretanju. Oni poznati pod imenom zooksantele žive u simbiozi s koraljima, meduzama i školjkašima. Neki dinoflagelati mogu svijetliti, što se naziva bioluminiscencija. Drugi su štetni jer sadrže otrove opasne za morske kralježnjake i ljude. Dijatomeje, kokolitoforidi i silikoflagelati pripadaju rodu Chrysophyta i također su važan sastavni dio morskoga biljnog planktona. Stanice dijatomeja obavijene su dvjema kremenim (silikatnim) ljušturama koje bakterije ne mogu razgraditi, pa nakon smrti stanice ljušture padaju na morsko dno i stvaraju dijatomejski mulj. Kokolitoforidi su planktonske alge, stanice kojih su prekrivene pločicama od kalcijeva karbonata koje se nazivaju kokoliti. Pokreću se s pomoću dvaju bičeva, a ljušture (pločice) nakon smrti stanice padaju na dno i tvore karbonatni mulj. Silikoflagelati čine sitan biljni plankton, čest u hladnim morima. Unutrašnji kostur stanica sastoji se od silikata i tvori nastavke, koji zajedno s jednim ili dvama bičevima sprječavaju tonjenje stanice. U tome im, kod mnogih vrsta, pomažu i kapljice ulja unutar stanice.

Smeđe alge (Phaeophyceae) višestanični su stanovnici morskoga bentosa. Sadrže klorofil prekriven smeđim pigmentom, fukoksantinom. Najbujnije su razvijene u umjerenim i hladnim oceanima, gdje neke dosegnu goleme dimenzije poput antarktičke vrste zvane kelp (Macrocystis pyrifera), steljka kojih je dugačka do 60 m. U Sjevernome moru raširen je rod Laminaria, također s velikom i na poseban način diferenciranom steljkom. Bogato diferenciranu steljku ima i plutajući rod Sargassum iz Sargaškoga mora, u Atlantskom oceanu, koji tvori posebnu životnu zajednicu. U toplijim morima smeđe alge ne dosežu tako velike dimenzije, ali su i ondje važne za izgradnju posebnih životnih zajednica. U Sredozemnom i Jadranskome moru poznat je rod Cystoseira, s mnogobrojnim endemičnim vrstama.

Crvene alge (Rhodophyceae) najraširenije su u tropskim morima. Njihova crvena boja rezultat je prisutnosti crvenoga bojila fikoeritrina, koji omogućuje preživljavanje (upijanje svjetlosti) u zasjenjenim dijelovima morskoga dna i na većim dubinama. Toj skupini pripada više od 4000 vrsta. Mnoge vrste crvenih alga talože kalcijev karbonat (npr. rod Lithothamnion), te tvore raznolike oblike tvrde, kalcificirane steljke, koja je pak podloga za druge biljne i životinjske vrste bentosa. Od crvenih alga dobiva se agar, a one iz roda Porphyra uzgajaju se u Japanu za prehranu.

Samo 10% svih zelenih alga (Chlorophyceae) živi u moru, a ostale su slatkovodne vrste. Raširene su u plićim obalnim područjima. Sadrže iste biljne boje kao i više biljke (klorofil a i b te karotenoide). Poznata je morska salata (Ulva lactuca), a njezina steljka može biti dugačka i do 30 cm. Tijelo mnogih morskih zelenih alga sastoji se od samo jedne stanice s više jezgara (sincicij). Invazivne tropske alge roda Caulerpa, vrste Caulerpa taxifolia i C. racemosa, postale su velikim problemom u Sredozemnome, pa tako i u Jadranskome moru zbog svojega naglog širenja pri kojem poput korova prerastaju druge vrste alga. Steljka roda Codium sastoji se od mnogo dugačkih sincicijskih niti spojenih poput užeta, dok rod Halimeda ima steljku koja taloži kalcijev karbonat i često raste uz crvene alge.

Oko 50 vrsta viših biljaka, jednosupnica, sekundarno je postalo stanovnicama mora. U tih se biljaka raspoznaju korijen, stabljika i list. Rastu zakorijenjene u dnu plitkih obalnih mora. Među njima se razlikuju mangrove i morske trave. Mangrove rastu u trop. području iznad površine mora, imaju zračno korijenje, te tvore prave šume. Poznate su i po živorodnosti, kada se sjemenka razvija na roditeljskoj biljci, pa se naknadno odvoji i postane samostalnom jedinkom. Morske trave rastu na velikim »livadama« ispod površine mora, do dubine od najviše 45 m. Te vrste iz por. Potamogetonaceae imaju važnu ulogu u zadržavanju taloga (sedimenta) na morskome dnu, koji inače raznose pridnene morske struje. Ondje se sklanjaju i mrijeste mnoge vrste riba i mekušaca. U Sredozemnome moru poznate su vrste Posidonia oceanica, Cymodocea nodosa, Zostera marina i Z. noltii. P. oceanica tvori najveće »livade«, koje se čovjekovim utjecajem, na žalost, sve više smanjuju.

Morske bakterije pripadaju skupini prokariota (→ eukarioti), jednostavnim mikroorganizmima, primitivnih stanica posebno važnih za razgradnju org. tvari u hranjive soli, koje poslije koriste drugi morski organizmi. One su i same hrana drugim organizmima, a također pomažu u razgradnji zagađivala. Modrozelene alge (Cyanobacteria) također pripadaju skupini prokariota i za njih se vjeruje kako su bile prvi fotosintetski organizmi na Zemlji. Poput algi i one sadrže klorofil i oslobađaju kisik. Tamnosivi pojas na stijenama obale uz samu morsku površinu tvore endolitske modrozelene alge.

Fauna

Životinjski svijet u moru siromašniji je vrstama nego onaj na kopnu, a bioraznolikost morske faune mjerena kroz više sistematske skupine veća je. Od svih vrsta jednostaničnih praživotinja (Protozoa) u moru žive gotovo dvije trećine. To su jednostanični eukarioti, a hrane se heterotrofno. Vrste iz reda krednjaka (Foraminifera) imaju kostur od kalcijeva karbonata. Većinom žive na morskom dnu, dok je kostur planktonskih vrsta važan dio morskoga sedimenta. Kostur reda zrakaša (Radiolaria), izgrađen od silicija, kao silicijski sediment prekriva velike površine dna oceana. Od razreda trepetljikaša (Ciliata), značajna je skupina Tintinnida, koja čini velik dio morskoga planktona.

Višestanične životinje (Metazoa) u moru su mnogobrojne. Spužve (Porifera) žive pričvršćene za podlogu, jednostavne su građe tijela, a hrane se filtrirajući morsku vodu. Najpoznatije su spužve roda Spongia, koje se koriste u komercijalne svrhe. Žarnjaci (Cnidaria) dobili su ime po žarnim stanicama koje se nalaze u njihovim lovkama za hvatanje plijena. Dijele se na obrubnjake (Hydrozoa), režnjake (Scyphozoa) i koralje (Anthozoa). Najpoznatiji su koralji, koji se dijele na gorgonije, moruzgve i kamene koralje, poznate graditelje koraljnih grebena. Rebraši (Ctenophora) pučinske su morske životinje. Nečlankoviti, niži crvoliki plošnjaci (Platyhelminthes) samo su djelomice stanovnici mora. Vrpčari (Nemertina) većinom su morski stanovnici. Kolutićavci (Annelida) žive pretežno u moru. Najvažniji je razred mnogočetinaša (Polychaeta), kojemu pripada gotovo 60% svih morskih kolutićavaca, a nalaze se kao sjedilačke, pokretne i planktonske vrste.

Od mekušaca (Mollusca) oko 100 000 vrsta živi u moru, a desetak vrsta razreda Monoplacophora živi u velikim dubinama oceana. Iz razreda Polyplacophora najpoznatiji su redovi Ischnochitonina i Acanthochitonina, koji se nalaze u tropskim i umjereno toplim morima. Koponošci (Scaphopoda) imaju kućicu poput tuljca i žive ugl. zakopani u pijesku. Među morskim mekušcima najbrojniji su puževi (Gastropoda). Prilagođeni su životu na svim dubinama, a neki, planktonski Pteropoda, aktivno plivaju. Školjkaši (Bivalvia) hrane se filtriranjem morske vode. Žive na tvrdoj i mekoj podlozi ili zakopani u pijesak. Neke vrste, poput onih iz roda Pecten, mogu i aktivno plivati izbacivanjem mlaza vode. Vrste roda brodotočaca (Teredo) buše drvo, te rade štetu na drvenim brodovima i građevinama u moru. Glavonošci (Cephalopoda), najnapredniji razred među mekušcima, slobodno plivaju i aktivni su grabežljivci. Najpoznatiji su sipe (Sepia), lignje (Loligo), hobotnice (Octopus) i jedrilac.

Člankonošci (Arthropoda) najveća su skupina u životinjskome svijetu. U moru su zastupljeni rakovima (Crustacea), koji se dijele na više i niže. Škrgonošci (Branchiopoda) imaju primitivnu građu, a vrsta slanišni škrgonožac (Artemia salina) živi u slanim lokvicama uz more. Ljuskari (Ostracoda) žive ugl. uz morsko dno. Veslonošci (Copepoda) najveća su skupina među nižim rakovima. Ti većinom planktonski račići važni su kao spona između biljnoga planktona kojim se hrane i viših skupina u prehrambenome lancu. Vitičari (Cirripedia) kao odrasli žive sjedilački ili nametnički. Među više rakove (Malacostraca) pripada i najpoznatiji red deseteronošci (Decapoda), s vrstama poput jastoga, hlapa ili škampa. Lovkaši (Lophophorata) svi su sjedilačke i većinom morske vrste. Potkovnjaci (Phoronida) žive u plićem obalnom području na pijesku. Ramenonošci (Brachiopoda) imaju ljušture poput školjkaša, dok su zadružni mahovnjaci (Bryozoa) najbrojniji od svih lovkaša.

Bodljikaši (Echinodermata) sa 6000 vrsta isključivo su morske životinje. Dijele se na trpove (Holothuroidea), ježince (Echinoidea), zvjezdače (Asteroidea) i zmijače (Ophiuroidea).

Bradnjaci (Pogonophora) crvolike su, dvostrano simetrične životinje koje žive većinom na velikim dubinama. Četinočeljusnici (Chaetognatha) planktonske su životinje strjeličasta oblika. Najčešća je skupina strjeličara (Sagittoidea), veličine od nekoliko milimetara do desetak centimetara. Plaštenjaci (Urochordata ili Tunicata) mogu biti kolonijalni ili pojedinačni, te sjedilački ili planktonski. Tako su mješčićnice (Ascidiacea) sjedilačke životinje, dok su bačvice (Thaliacea) planktonske. Repnjaci (Appendicularia) malene su planktonske životinje koje plivaju pokretima duga repa. Bezlubanjci (Acrania) morske su životinje kojima pripada vrlo poznata kopljača (Branchiostoma lanceolatum).

Od kralježnjaka (Vertebrata) mnoge su vrste morski stanovnici. Kružnouste (Cyclostomata) djelomice su morske vrste, kao i ribe koštunjače (Osteichthyes). Ribe hrskavičnjače (Chondrichthyes) – morski psi, raže i morski štakori – sve su morske. Gmazovi (Reptilia) u moru su zastupljeni kornjačama, zmijama, krokodilima te jednom vrstom guštera, morskim legvanom (Amblyrhynchus cristatus). Morske ptice (Aves) zastupljene su velikim brojem vrsta. Žive uz obale mora, oceana i na oceanskim otocima, ondje se gnijezde i hrane isključivo ili pretežno iz mora. Neke su izvrsni letači ili ronioci. Tu su: albatrosi, brzani, bukoći, burnice, čigre, galebovi, morske lastavice, njorke, pelikani, pingvini, plijenorke, pomornici, vranci, zlogodnice, zovoji i žalarke. Morskim sisavcima (Mammalia) pripadaju kitovi i dupini (Cetacea), perajari (Pinnipedia) i morske krave (Sirenia).

Gospodarsko značenje mora

More je neiscrpan izvor soli, minerala i metala, velik izvor hrane, najjeftiniji put komuniciranja među narodima i jedan od najstarijih prometnih putova. Pomorski se robni promet stalno povećava. Prevladava prijevoz nafte, zatim slijedi prijevoz naftnih derivata, pa ruda, žitarica, ugljena, drva i dr. Najveći dio pomorskoga prometa otpada na luke europskoga kontinenta, a potom na luke obiju Amerika, Azije, Afrike i Australije. Po značenju i intenzitetu plovidbe ističu se ove plovne rute: sjevernoatlantska ruta zapad–istok (Sjeverna Amerika–zapadna Europa); latinskoamerička ruta (od obala Srednje i Južne Amerike prema zapadnoj Europi); pomorska atlantska ruta, od obala zapadne Europe do obala zapadne Afrike (Gvinejski zaljev); američko-zapadnoafrička ruta; južnoafrička ruta; američko-azijska; američko-australska; azijsko-australska; pomorski putovi rubnih i sredozemnih mora; arktička ruta. Posebnu vrstu putova čine prolazi i morski kanali: Engleski kanal ili La Manche, Bospor i Dardaneli te Gibraltar. U svjetskom prometu veliko značenje imaju prokopani morski kanali, koji su skratili duga putovanja oko Afrike i Južne Amerike: Sueski kanal i Panamski kanal. Veliko značenje imaju i morski putovi u zatvorenim morima: Kaspijsko jezero, Velika jezera itd. Porast svjetske trgovine uvjetovao je i porast svjetske trgovačke mornarice. Pomorski se promet s obzirom na vrste plovidbe dijeli na obalnu plovidbu i dugu ili oceansku plovidbu (linijska, tramperska ili slobodna plovidba). Za razliku od robnoga prometa, putnički se promet smanjuje zbog sve većega značenja zrakoplovnoga prometa. Danas najveći broj putnika otpada na turiste – najčešće putnike na velikim kružnim putovanjima.

More kao izvor hrane

Jedno su od najvažnijih morskih blaga ribe. One su desetina ukupne svjetske rezerve bjelančevina. Riblji fond obnavlja se stalno, pa daje i visok prinos pri velikoj eksploataciji. Od prosječnog ulova morskih organizama 80% otpada na ribe. Najviše se ribe lovi u Tihome, zatim Atlantskom i Indijskom oceanu. Ukupan ulov ribe u svim morima iznosi 130,4 milijuna tona (2000). Po ulovu ribe na prvom je mjestu, u tonama, Kina (43,1 milijun), zatim Peru (10,7 milijuna), Japan (5,7 milijuna), Indija (5,7 milijuna), SAD (5,2 milijuna), Indonezija (4,9 milijuna), Čile (4,7 milijuna), Rusija (4,0 milijuna), Tajland (3,6 milijuna), Norveška (3,2 milijuna), Filipini (2,3 milijuna), Južna Koreja (2,1 milijun), Island (2,0 milijuna), Vijetnam (2,0 milijuna) i dr.

More kao izvor energije

Morski valovi imaju golemu potencijalnu energiju, npr. jedan udar prosječno velikoga vala može proizvesti energiju od 75 milijuna kilovata. Morske mijene također daju morskoj vodi veliku potencijalnu energiju (u Bretanji, u Francuskoj, izgrađena je i prva elektrana koja iskorištava energiju morskih mijena). Postoje mogućnosti iskorištavanja razlike u temperaturi površinske i dubinske vode, iz koje bi se mogla dobiti velika energija. Nafta i prirodni plin koji se nalaze u podmorju već danas imaju veliko gospodarsko značenje. Od svjetskih rezervi nafte i plina utvrđenih 2003., ispod morskoga dna nalazilo se oko 20% nafte i prirodnoga plina. Najviše nafte nalazi se uz obale Bliskog istoka, a prirodnoga plina uz obale Bliskog istoka i Europe. Najbogatija nalazišta nafte i plina nalaze se u razmjerno plitkim morskim bazenima, koji su pristupačni s obzirom na gospodarske i tehnološke mogućnosti. Nafta se vadi iz podmorja u Meksičkome zaljevu, Karipskome moru, Sredozemnome moru, Crnome moru, Crvenome moru, Sjevernome moru i dr. Predviđa se da će tehnologija eksploatacije nafte omogućiti vađenje nafte i iz većih morskih dubina. S povećanjem dubine povećavaju se troškovi eksploatacije, pa prema tomu i cijena nafte. Istraživanja nafte i prirodnoga plina u podmorju obavlja danas više od 80 zemalja, od kojih 40 već proizvodi naftu i prirodni plin. Od ostalih mineralnih resursa koji se nalaze u morskom dnu najveću vrijednost ima mangan, koji se danas naveliko eksploatira. U manganskim grumenima (manganese nodulas) nalaze se i znatne količine bakra, nikla, kobalta i molibdena. Danas je već otvoreno nekoliko stotina ležišta. Među ostalim su tvarima koje se mogu iskorištavati iz mora kalcijev karbonat, kositar, magnezit, zlato, platina, dijamanti, titanij, soli. U nas se bušenjem s platformi i geološki ispituje područje šelfa sjevernoga i srednjega Jadrana. (→ pravo mora)

more. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41900>.