okcitanski jezik

okcitanski jezik (franc. occitan, prema Occitanie: Okcitanija, oznaka za ukupnost narječja jezika langue d’oc, na današnjem langdočkom lengo d’o), galoromanski jezik koji se govori u južnoj trećini Francuske, istočno od ušća Gironde i južno od Središnjega gorja (usp. karte na str. 17 i str. 101 IV. knjige Hrvatske enciklopedije); najmanje do X. st. govorio se na sjever do rijeke Loire. Dijeli se na: (1) južna narječja (langdočko, franc. languedocien, ili središnji okcitanski, i provansalsko), (2) sjeverna narječja (limuzinsko, overnjatsko, franc. auvergnat, dofinejsko, franc. dauphinois, a kadšto se izdvaja i /provansalsko-/alpsko) te (3) gaskonjsko s bearnskim dijalektom (→ gaskonja, gaskonjski), koje pak mnogi romanisti smatraju samostalnim romanskim jezikom, kao što neki okcitanskomu pribrajaju i katalonski (prema drugoj podjeli, akvitansko-pirenejska skupina obuhvaća gaskonjski i langdočki, overnjatsko-sredozemna /alverno-mediteranska/ skupina obuhvaća limuzinski, overnjatski, dofinejski, provansalski, eventualno s /provansalsko-/alpskim); na sjeveru, uz sjeverni rub limuzinskoga, nalazi se prijelazno područje između okcitanskoga (langue d’oc) i francuskoga (langue d’oïl), tzv. croissant: perec. U srednjem vijeku nazivao se lenga romana (roman), lenga lemosí (lemosí), lenga d’oc i sl. Na jugu Galije utjecaj galskoga supstrata bio je znatno slabiji nego na sjeveru (na jugu su ostavili više traga iberski i ligurski supstrat te grčki), germanski vizigotski superstrat na jugu ostavio je mnogo manje tragova nego franački na sjeveru, a zbog rane i intenzivne romanizacije juga Galije latinski je element ondje bio arhaičniji i »učeniji«. Otuda niz razlika prema francuskomu: čuvanje latinskoga diftonga au (i u nenaglašenom položaju), npr. latinski aurum, causa, *ausare > okcitanski aur, causa, /g/ausar (usp. francuski or, chose, ôser), oralni vokali pred nosnim suglasnicima ne nazaliraju se: latinski campus, vinum, unum, pontem u okcitanskom se izgovaraju s nazalnim suglasnikom bez nazalizacije prethodnoga samoglasnika camp, vi/n/, un, pont (usp. francuski champs, vin, un, pont) itd. Konsonantizam se razvijao manje jedinstveno, no karakteristično je ozvučenje intervokalnih okluziva p, t, c (k), qu, te frikativa s (latinski ripa, vita, pacare, aqua, *ausare > starookcitanski riba, vida, pagar, aiga/agua, /g/ausar, sa [z]; u suvremenom okcitanskom nerijetko s frikativizacijom). Među morfološkim značajkama ističe se čuvanje dvopadežnoga deklinacijskog sustava gotovo do kraja srednjega vijeka (kao u starofrancuskom), perfekt na -ei (lat. canta/v/i > cantei) i sintetički pluskvamperfekt na -aram i -iram (< latinski -averam, -iveram). Eklektički kombinirajući značajke pojedinih narječja, sjevernih i južnih, od X. do XI. st. razvio se visoko normiran i jedinstven književni jezik, kojim je u XI. te osobito u XII. i XIII. st. bila pisana klasična trubadurska književnost (tragovi okcitanskoga u latinskim tekstovima X. st., fragmenti tekstova iz XI. st., prvi cjeloviti tekst s početka XII. st.), a u XIV. st. kao »norma« se preporučivao langdočki. Nakon rata protiv Albigenza došlo je do slabljenja te književne djelatnosti i do prodiranja francuskoga na jug, a od XVI. i XVII. st. do dekadencije i do širenja francuskoga kao službenoga jezika na okcitansko područje. Pokušaj književne obnove pod utjecajem kulturnoga pokreta Félibrige dao je samo djelomične rezultate, pa u praksi danas ima više književnih okcitanskih oblika na različitim dijalektalnim osnovama (unatoč pokušajima jedinstvenoga pravopisa). Unatoč golemoj kulturnoj i književnoj važnosti, okcitanski jezik nije nikada bio jezik ni posebne nacije ni trajnije političke tvorevine. Od 1951. ima status regionalnog jezika, djelomice je dopušten u školstvu (u praksi malo), njime govori 1 do 2 milijuna govornika, od reda dvojezičnih i uglavnom starije dobi, u ruralnim i izoliranim sredinama (u urbanim središtima mnogi su ga intelektualci naučili istom u zrelim godinama), a osim toga ga razumije (prema različitim izvorima i u različitom stupnju) dodatnih 3 do 6 milijuna ljudi.

okcitanski jezik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44901>.