STRUKE:

Bergson, Henri

ilustracija
BERGSON, Henri

Bergson [bεʀgs61533'], Henri, francuski filozof (Pariz, 18. X. 1859Pariz, 4. I. 1941). Dugogodišnji profesor filozofije na Collège de France, član Francuske akademije i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1927., Bergson je izvorni tvorac filozofije života. Njegovo djelo uklapa se u širok intelektualni pokret koji je oživljavanjem iracionalizma, personalizma i evolucionizma na prijelazu iz XIX. u XX. st. nastojao obnoviti filozofski duh pred njegovom negacijom u pozitivizmu Comteovih nastavljača. Zato Bergsonova filozofija izražava i ujedno stvara nove filozofske pretpostavke po kojima se sada zbiljnost shvaća kao tok pulsirajućeg života što ga čovjek zahvaća unutarnjim iskustvom, pri čemu je svaka filozofija uvijek konkretno pojedinačna, temeljena na intuiciji. Organicistički koncept stvarnosti, koji je znatno pod Darwinovim i Spencerovim utjecajem, odvodi Bergsona do kritike mehanicističkih gledišta u znanosti. Nasuprot pojmovima protežnosti, kvantitete i determinizma zakona koji uspostavljaju znanstvenu sliku svijeta, on ističe jedinstveni, nemjerljivi akt stalnoga životnog zamaha (élan vital) te slobodu volje koja ne postoji u mehaničkom vremenu znanosti, vezanom uz prostor, već u stvarnom kontinuitetu življenog vremena koje se izražava trajanjem (durée), a zahvaća tek intuicijom. Dok intelekt analizira i konstatira stvarnost prema vlastitim praktičnim svrhama, intuicija sadržava onaj bljesak u kojem je stvarnost kao trajanje izražena u svôj iskonskoj cjelovitosti. Potisnuta monopolom intelekta, intuicija zahtijeva snažan unutarnji napor za koji smo sposobni samo u kratkotrajnim trenutcima iluminacije. Pogled, po kojemu je filozofija misaono osvjetljavanje podataka intuicije, izražava osnovno značenje Bergsonovih misli o životnom elanu kao izvornom poticaju koji je prisutan u svim oblicima organskog i duhovnog života. Bergson shvaća čovjeka kao osnovnu svrhu evolucije, točku u kojoj životni elan doseže svoju najvišu slobodu. Premda čovjekova pojava nije predestinirana, ona nije ni slučajna. Stvaralačka evolucija svemirski je proces koji u svojim bezbrojnim varijacijama može proizvesti i drukčija bića iste bîti. Zato evolucija nije jednolinijska. Prava ili stvaralačka evolucija višedimenzionalna je, ona se ne iskazuje isključivo kroz činjenice biologije. Kao spiritualist koji varira gledišta francuskog vitalizma i teme iz Plotina, Bergson napokon shvaća životni elan kao »nadsvijest«, ideju Boga kao čistu aktivnost koja se u materijalnom svijetu bori za vlastito očitovanje. Tako Bergson ujedno nastoji prevladati proturječnosti između religioznih predodžaba, stečevina znanosti i vlastite filozofije životnog zamaha. Prvih desetljeća XX. st. Bergson je snažno utjecao na francusku filozofiju, a također i na angloamerički pragmatizam. Snazi toga utjecaja svakako je pridonijela i ljepota stila i jezika u njegovim djelima. Nazivan od suvremenika Fichteom i Chateaubriandom našega naraštaja ili »duhovnom savješću trenutka«, Bergson je doista bio zagovornik idealističke obnove, učitelj koji djeluje na mladež vještim stilizacijama i odabranim riječima (la belle parole bergsonienne), zagovornik mira i suradnje među narodima. Njegovim su se naukom oduševljavali M. Proust, A. Gide, P. Claudel i A. Suarez, a izvan Francuske posebice je utjecao na W. Jamesa, A. J. Toynbeeja, G. Santayanu i A. N. Whiteheada. Glavna djela: Ogled o izravnim činjenicama svijesti (Essai sur les données immédiates de la conscience, 1899), Stvaralačka evolucija (L’Évolution créatrice, 1907), Duhovna energija (L’Énergie spirituelle, 1919), Trajanje i istodobnost (Durée et simultanéité, 1922), Dva izvora morala i religije (Les Deux sources de la morale et de la religion, 1932), Pamćenje i život (Mémoire et vie, 1957).

Bergson, Henri. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7079>.