Ćiril i Metod, sv.

ilustracija
Sv. ĆIRIL I METOD s papom Hadrijanom II., detalj freske iz XI. st., bazilika sv. Klementa, Rim
ilustracija1ilustracija2

Ćiril i Metod, sv., Solunska braća, Sveta braća, Slavenski apostoli, Slavenski misionari (Mihael ?, monaško ime Metod, Solun, oko 815Moravska, 6. IV. 885; Konstantin, monaško ime Ćiril, Solun, 826/827Rim, 14. II. 869).

O njihovu životu i djelovanju govore njihova Žitja napisana na starocrkvenoslavenskome neposredno nakon njihove smrti, kao i liturgijske Pohvale. Od latinskih izvora, osim sačuvanih papinskih pisama, i Italska legenda.

Sinovi visokoga bizantskog vojnog zapovjednika drungara Leona (Lava), koji je bio zamjenik solunskoga stratega, najviše vojne i civilne vlasti u Solunskoj temi. Rođeni su u Solunu, koji je od kraja VI. st. bio okružen Slavenima, a slavenski se govorilo i u samome gradu, pa su i Braća, uz grčki, još od mladosti poznavala i govorila slavenski jezik.

Metod je krenuo očevim putem: pravno obrazovan, posvetio se državničkim poslovima pa je bio upravitelj jedne pokrajine (arhontije) sa slavenskom većinom, vjerojatno na rijeci Strumi u Makedoniji. U doba prevrata na dvoru i ikonoklastičkih borbi povukao se u samostan u Bitiniji (Mala Azija). Konstantin je od djetinjstva pokazivao iznimne sposobnosti pa je nakon početnog školovanja u Solunu, po očevoj smrti, zaslugom logoteta Teoktista, kancelara carice Teodore, dospio u Carigrad, gdje se odgajao i školovao na carskome dvoru, a zatim na Magnauri – carskome sveučilištu gdje su mu učitelji bili najpoznatiji grčki učenjaci toga doba: Lav Matematik i Focije (Fotije), poslije carigradski patrijarh. Postao je knjižničar Carigradske patrijaršije i dobio službu profesora filozofije i ravnatelja na sveučilištu, naslijedivši na tom mjestu svojega učitelja Focija. Zbog učenosti je stekao počasni naslov »Filozof«.

Konstantin Filozof, prema vijestima iz Žitja, hagiografske biografije, sudjelovao je u nekoliko važnih državnih misija: 850/851. Dvor ga je poslao među Saracene (Arape) na dvor kalifa Mutawakkila u Samari (ondje je upoznao samarijsko pismo), na rijeci Tigrisu. God. 856. otišao je bratu u samostan u Maloj Aziji, kamo se Metod već prije bio povukao u doba političkih i crkvenih trvenja, a 860., zajedno s Metodom kao carski poslanik otišao je u misiju među turkijske Hazare u južnoj Rusiji, koji su izgradili jaku državu na prostoru od Dnjepra do Kaspijskoga mora. Ondje se usavršio u hebrejski jeziku, susreo se – prema prastaroj predaji – s »ruskim pismenima« (russkymi pismeni; pisanim prijevodom nekih biblijskih tekstova); na jednom otočiću u Kozačkom zaljevu kraj Hersona Konstantin je pronašao ostatke (relikvije) ranokršćanskih mučenika, koje je smatrao svetim moćima rimskoga biskupa, pape Klementa (92–102), koji je prema legendi prognan na Herson, gdje je doživio mučeničku smrt. Te su mu relikvije (»svete moći«) otvarale vrata u potonjoj misiji među Slavenima, i posebno na njezinoj afirmaciji u Rimu. Izravan je rezultat te misije bio savez sklopljen između Hazara i Bizanta.

Najveću važnost ima najpoznatija njihova misija, ona među Slavene. Godine 862. došlo je u Carigrad, caru Mihaelu III., poslanstvo moravskoga kneza Rastislava (846–870) s molbom da Moravskoj zemlji pošalje biskupa i svećenike koji će na slavenskom jeziku propovijedati kršćansku vjeru i misionare koji će podučiti narod u kršćanstvu, jer iz Carigrada »proizlazi svaki dobar zakon«. Kršćanstvo je u Moravskoj već bilo prisutno; ondje su misionarili franačko-bavarski svećenici, a Rastislav se očito bojao utjecaja svećenstva regensburške i pasauske dijeceze. Rastislav je uspješnim ratovima uspio osamostaliti svoju zemlju pa mu je samostalna crkvena pokrajina bila potrebna za potpuno osamostaljenje države. Sigurno je misionare najprije potražio u Rimu, ali ne dobivši odgovora (slično kao i iz Bugarske kneza Borisa) potražio je pomoć u Bizantu. Car Mihael III. je, po savjetu svojega ujaka Varde i patrijarha Focija, pozvao braću Konstantina i Metoda kao najpogodnije osobe za misiju među Slavenima, jer su rodom iz Soluna, a u Solunu svi govore slavenski, kako kaže Žitje. Da bi misija bila uspješna i u tradiciji kršćanstva, vjere Pisma, Konstantin je sastavio za Slavene posebno pismo – glagoljicu (oblu) – i na makedonski slavenski preveo najnužnije knjige – Aprakos – (izborno) evanđelje za misna čitanja, jedan zakonski tekst (Zakon sudny ljudem) i najnužnije obredne knjige za zajedničku molitvu. Braća su sa sobom vodila učenike Klimenta, Konstantina i Nauma; misija je iz Carigrada krenula 863. i našla plodno tlo za svoje djelovanje, unatoč protivljenju franačko-bavarskoga svećenstva i bez obzira na to što je upadom Ludviga Njemačkog u Moravsku Rastislav morao prihvatiti vazalni položaj. U tri godine misionarske djelatnosti (863–866), iako su im franački latinski biskupi otežavali rad, Sveta su braća uspjela pripremiti učenike za primanje crkvenih redova, pa bi tako bila organizirana slavenska crkvena pokrajina, naravno pod novom, slavenskom hijerarhijom. Za to je bila potrebna potvrda misije. Zato su Sveta braća u jesen 866. krenula na put sa svojim odabranim učenicima. Cilj je bila, vjerojatno, Akvileja, a ako ondje u naumu ne uspiju, najvjerojatnije Rim ili Carigrad. Na putu prema jugu zaustavili su se u Donjoj Panoniji, na Blatnom jezeru, u prijestolnici kneza Kocelja, koji ih je dobro primio i ugostio i neko vrijeme zadržao predavši im i učenike, a i sam je naučio slavensko pismo i prihvatio slavenske knjige. Misija je došla u Veneciju, tada pod snažnim kulturnim i političkim utjecajem Bizanta. U Veneciji su zatražili ređenje svojih učenika, a zbog slavenskoga pisma i liturgije izbila je oštra prepirka između Konstantina i tamošnjega klera. Žitje naziva protivnike slavenske misije »trojezičnicima«, a Konstantin naziva njihovo naučavanje heretičkim. Oni su, naime, tvrdili da se sveta liturgija može obavljati samo na latinskom, grčkom i hebrejskom jeziku, jer je tim jezicima (i pismima) bila napisana Pilatova osuda na križu. Konstantin ih je dokazima iz prirode i Svetoga pisma, nabrojivši mnoge narode koji imaju bogoslužje na svojem jeziku, posramio i pobio njihovo mišljenje i nazvao ih »Pilatovcima«, ali nije uspio u prvotnome cilju – da njegovi učenici prime svećeničke redove, čime bi misija bila završena. U Veneciji je doznao i za državni prevrat u Bizantu: uz pomoć Vardinu, carski konjušar Bazilije Makedonac ubio je cara Mihaela III. i sjeo na prijestolje kao Bazilije I. Solunskoj braći time je bio onemogućen put u Carigrad (kamo su prvotno bili naumili otići), i oni se daju pozvati u Rim. U Veneciji su primili poziv pape Nikole I. i uputili su se u središte zapadnoga kršćanstva noseći sa sobom relikvije sv. Klementa. Dok su putovali u Rim, umro je Nikola I. pa ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867–872), a on u slavenskim misionarima vidi dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena.

Svetu su braću 867. svečano dočekali građani Rima i rimska crkvena hijerarhija, jer su nosili relikvije pape Klementa. Papa Hadrijan odobrio je slavensko bogoslužje i blagoslovio glagoljske knjige. Zajedno s nekoliko učenika, Metod je zaređen za svećenika, a slavenska liturgija svečano se služila u središnjim rimskim crkvama. U Rimu su Sveta braća boravila među grčkim monasima, a Konstantin, premoren od puta, oduvijek slaba zdravlja, ušao je u grčki samostan i zamonašio se primivši ime Ćiril (Kýrillos). Umro je u 42. godini života. Sahranjen je u crkvi sv. Klementa pape. Na samrtnoj postelji, kako izvješćuje Metodovo Žitje, zamolio je brata da nastavi misiju među Slavenima.

Panonski knez Kocelj zamolio je papu Hadrijana da mu pošalje Metoda, što je papa i poslušao pa je Metoda poslao Kocelju ali, kao apostolskoga legata, i »svim slavenskim zemljama«. Drži se da je tada djelovao na području današnje Madžarske, Slavonije i Srijema. Njegovu je službu objavio slavenskim knezovima Rastislavu, Kocelju, Svatopluku papinskim pismom Gloria in excelsis Deo, koje je ostalo sačuvano u prijevodu u Metodijevu Žitju. Tim je pismom odobrio slavensko bogoslužje (869). Na Koceljevu molbu papa Hadrijan Metoda je posvetio za Panonskoga nadbiskupa na stolici sv. Andronika, oživjevši na taj način ranokršćansku Srijemsku (Sirmijsku) nadbiskupiju, podredivši time zapadni Ilirik izravno jurisdikciji Rima (870) i istrgnuvši ga iz jurisdikcije salzburškoga nadbiskupa. Na taj je način dirnuo u prava franačko-bavarskoga klera, a posebice nadbiskupije u Salzburgu i biskupije u Passauu. O tome govori prigodna spomenica De conversione Bagoariorum et Carantanorum (prvi ju je objavio M. Vlačić Ilirik). No kada je došao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, nitranski knez Svatopluk), Metodu je ne samo onemogućeno obavljanje službe, nego su ga na svojem sinodu njemački biskupi dali uhititi i odvesti u Regensburg, gdje mu je bilo suđeno, pa je protjeran iz Moravske i zatvoren u samostanu Erwalgenu. Njegovi su zaštitnici u borbi s Ludvigom Njemačkim bili poraženi: kneza Rastislava zarobio je Svatopluk i dao ga oslijepiti, a ni knez Kocelj nije mu mogao pomoći.

Provevši u tamnici gotovo tri godine, Metod je oslobođen po nalogu novoizabranoga pape Ivana VIII. koji je udario crkvenom kaznom počinitelje. Metod je ponovno otišao u Panoniju knezu Kocelju, ali je, čini se, to bilo kobno za kneza Kocelja, kojemu su njemački biskupi prijetili ako prihvati Metoda, pa o knezu Kocelju nakon 874. nemamo nikakvih vijesti (vjerojatno je tada propala njegova kneževina). Metod se nakon toga vratio u Moravsku, knezu Svatopluku, koji se uspješno odupirao Nijemcima, pa mu je i nadbiskup Metod bio od koristi, barem za neko vrijeme. No ubrzo se Svatopluk opet povezao s Nijemcima, sklopio s njima mir; nakon toga Wiching je u Rimu optužio Metoda da je krivovjerac i da bez odobrenja služi slavensku liturgiju, pa se Metod morao u Rimu opravdati od tih objeda. Metod je u Rimu (879) ispovjedio svoje pravovjerje i obranio slavensku liturgiju, ali je papa Ivan VIII. (880) i Wichinga posvetio za biskupa i podredio ga Metodu, a knezu Svatopluku poslao poslanicu kojom je potvrdio Metodovu pravovjernost i odobrio njegovo naučavanje (Industriae tuae, 880), a isto je 882. učinio i carigradski patrijarh Focije koji se u međuvremenu bio pomirio s papom. Nakon toga uslijedilo je još jedno putovanje u Carigrad, ovaj put na poziv cara Bazilija, koji je odobravao njegove metode, sigurno sa znanjem papinim. U Carigradu je ostavio nekoliko učenika sa slavenskim knjigama, koje je carski dvor bio poslao među Slavene. Time je otvoren put slavenskom bogoslužju i među Slavenima u Bizantskome Carstvu.

Vrativši se u Moravsku Metod se dao na dovršavanje misije: preveo je sve knjige Svetoga pisma (prema predaji, sve knjige Staroga zavjeta izuzev Knjige Makabejaca), osim onih koje je prije bio preveo sa svojim bratom Konstantinom Ćirilom. Osim toga, preveo je pobliže neodređene Knjige otaca; vjerojatno je to zbornik otačkih homilija za poduku slavenskoga klera, dok neki drže da je to Paterik, odn. Dijalozi Grgura pape; k tomu je preveo, odnosno priredio još jedan pravni zbornik Nomokanon. U tom ga je poslu zatekla smrt – umro je na Veliku srijedu 885. i pokopan je uz obrede na tri jezika: na latinskome, grčkome i slavenskome.

Smrt nadbiskupa Metoda bio je znak latinskome kleru i protivnicima slavenske misije među Slavenima i protivnicima slavenskoga bogoslužja da obnove pritisak na slavenske misionare. Biskup Wiching požurio se u Rim i uspio je postići to da je novoizabrani papa Stjepan V. pismom knezu Svatopluku (Quia te zelo fidei) zabranio slavensko bogoslužje. Metodovi su učenici nakon toga, na početku 886. dok je Svatopluk izbivao iz zemlje, zlostavljani i protjerani, neki su i zarobljeni, a glavnina je iz Moravske prešla u Bugarsku dok su zarobljenici, prodavani u Veneciji, otkupljeni i prešli na bizantski prostor, u Istru, na Kvarnerske otoke i u Dalmaciju. Tako se, u nepovoljnim okolnostima, baština Svete braće proširila na prostoru Bugarske i Makedonije, zatim među Hrvatima, Slovacima i Česima, a poslije i među druge slavenske narode.

Baština Svete braće: pismo glagoljica, književni tekstovi – Biblija i drugi temeljni crkveni tekstovi te usustavljen književni jezik različito se ukorijenila među slavenskim narodima. Dok su istočni Slaveni prihvatili tekstove i književni jezik, ali na novome pismu – grčkom uncijalnom pismu, uređenom za slavenski jezik (»ćirilica«), drugačije je bilo kod Hrvata. U vjerskoj i kulturnoj povijesti Hrvata utjecaj Ćirila i Metoda bio je dvojak: oni su pridonijeli i utvrđivanju kršćanstva u Hrvata i istodobnomu širenju kod Hrvata i glagoljskog pisma, i bogoslužja, i književnosti (tekstova), i književnoga jezika na kojem su izgradili temelje svoje nacionalne književnosti i književnoga jezika. Stariji izvori, kao Naumovo žitije i pop Dukljanin, svjedoče da su Ćiril i Metod prolazili hrvatskim krajevima i u njima djelovali, a glagoljsku tradiciju u Dalmaciji spominju već Splitska sinoda 925. i papa Ivan X. (914–928) u pismu kralju Tomislavu.

Ćiril i Metod, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13585>.