Amerika

ilustracija
AMERIKA JUŽNA
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40ilustracija41ilustracija42ilustracija43ilustracija44ilustracija45ilustracija46ilustracija47ilustracija48ilustracija49ilustracija50ilustracija51ilustracija52ilustracija53ilustracija54ilustracija55ilustracija56ilustracija57ilustracija58ilustracija59ilustracija60ilustracija61ilustracija62ilustracija63ilustracija64ilustracija65ilustracija66ilustracija67ilustracija68ilustracija69ilustracija70ilustracija71

Amerika, kontinentski i otočni prostor između Arktičkog arhipelaga na sjevernoj polutki do rta Horna na južnoj polutki. Prema prirodno-geografskim kriterijima dijeli se na Sjevernu Ameriku u širem smislu (do Panamske prevlake), odnosno na Sjevernu Ameriku u užem smislu (do prevlake Tehuantepec) i Srednju Ameriku (do Panamske prevlake), dok je južnije smještena Južna Amerika; druga podjela temelji se i na kulturno-povijesnim kriterijima, te se s obzirom na karakter kolonizacije razlikuju Angloamerika (Sjeverna Amerika do rijeke Rio Grande) i Latinska Amerika (sav južni prostor). U govornome jeziku Amerika znači i Sjedinjene Američke Države. – Ime Amerika pojavljuje se prvi put u djelima njemačkog kartografa Martina Waldseemüllera (1507), koji je novi kontinent nazvao po talijanskom pomorcu Amerigu Vespucciju.

Amerika, Sjeverna

Amerika, Sjeverna,
u širem smislu (sa Srednjom Amerikom) obuhvaća 24 382 116 km² ili 4,8% cijele površine Zemlje. U užem smislu, do prevlake Tehuantepec, Sjeverna Amerika ima površinu (s cijelim Meksikom) 23 631 399 km²; proteže se (kopneni dio) od rta Murchisona 72°00′ N na poluotoku Boothia (sjeverni rt Grenlanda je Morris Jesup 83°38′ N) do Puerto Angela 15°40′ N (južni Meksiko) u duljini od 7000 km (uski kopneni dio južno od prevlake Tehuantepec izdvaja se kao Srednja Amerika). Od rta Prince of Wales 168°05′ W (Aljaska) do rta Cape Charles 55°40′ W (Labrador) široka je 6250 km. Od Europe je odijeljena Atlantskim oceanom, a od Azije Tihim oceanom; samo na sjeveru približila se Sjeverna Amerika Aziji, s kojom je bila povezana u geološkoj prošlosti.

Građa i reljef

Sjeverna Amerika sastoji se od četiriju prirodnih cjelina: Kanadskog ili Laurencijskog štita na sjeveru, staroga gorja Appalachians na istoku, mlađega nabranoga gorja Kordiljera na zapadu i velike nizine među njima. Kanadski ili Laurencijski štit prastara je kontinentska masa, koja se od prekambrija nije nabirala. Proteže se sjeverno od rijeke St. Lawrence i Velikih jezera. Građena je od staroga kristaličnog stijenja, koje su vanjske sile u tijeku geološke prošlosti poravnale i stvorile nizak valovit kraj. Kasnijim tektonskim pokretima bilo je Laurencijsko kopno razlomljeno i na rubovima uzdignuto, a jezgra je potonula pod razinu mora (Hudsonov zaljev), te cijeli reljef ima izgled izvrnuta štita (odatle i naziv). Dijelovi su Kanadskoga štita i otoci Američko-arktičkog arhipelaga i Grenland. Južno od Kanadskoga štita od sjeveroistoka prema jugozapadu pruža se, usporedno s atlantskom obalom, gorje Appalachians (do 2037 m). Građeno je od prekambrijskih stijena i nabrano je u gornjem paleozoiku (hercinsko nabiranje). Gorje Appalachians snizuje se prema sjeveru i dopire do poluotoka Newfoundlanda. Od njegova istočnog podnožja (Piedmont) do Atlantskog oceana pruža se obalna nizina (Atlantic Coastal Plain), koja se prema sjeveru snizuje i ponire pod morsku razinu. Na zapadu je širok planinski pojas mlađega nabranoga gorja Kordiljera, oblikovanog uglavnom u mezozoiku i tercijaru. Nakon svake faze nabiranja erozija je poravnala stari reljef, pa su današnji isponi nastali kasnijim tektonskim pokretima uz sudjelovanje jakog vulkanizma. Od istoka prema zapadu u Kordiljerima se razlikuju tri paralelna pojasa: Istočni Kordiljeri (Stjenjak ili Rocky Mountains i Sierra Madre Oriental), unutarnji ravnjaci i kotline te Pacifički ili Zapadni Kordiljeri (Aljasko, Primorsko i Kaskadsko gorje, Sierra Nevada i Sierra Madre Occidental). Najstariji je dio Kordiljera Stjenjak, koji se pruža od Aljaske do Meksika u duljini od oko 4300 km; u izvorištu rijeke Arkansas uzdiže se do 4399 m (Mount Elbert). Među unutarnjim velikim ravnjacima (Intermontane Plateaus) i kotlinama najpoznatiji je Great Basin (Velika zavala). Južno je od njega ravnjak Colorado, u kojem je istoimena rijeka usjekla vrlo dubok kanjon (Grand Canyon). Pacifički su Kordiljeri najmlađi dio zapadnoga gorskog sustava, gdje orogenetska djelatnost traje i danas; počinju na Aljasci s najvišim vrhuncem kontinenta Denali, prije Mount McKinley (6190 m) i dijele se u dvije skupine: Kaskadsko gorje (Cascade Range) i Sierra Nevada (4418 m) na istoku te Primorsko gorje na zapadu (Coast Ranges). Zaljev San Francisco u Kaliforniji, koji s otvorenim morem veže prolaz Golden Gate (Zlatna vrata), nastao je mlađim tektonskim pokretima. U Meksiku ulančano gorje Sierra Madre (građeno pretežito od kristaličnih i eruptivnih stijena) zatvara Meksičku visoravan (mesetu): središnju zavalu okružuje niz vulkana (Popocatépetl 5465 m, Citlaltépetl 5660 m i dr.). Između Kanadskoga štita, Kordiljera i gorja Appalachians pruža se pojas nizina građenih pretežito od horizontalnih sedimentnih slojeva, od kojih su paleozojski najstariji. Velika središnja nizina (Great Central Plain) pruža se od gorja Appalachians preko rijeke Mississippija. Zapadni je dio nizine visok ravnjak, poznat pod imenom Visoke ravnice (High Plains). U njezinu južnom dijelu pruža se polupustinja Llano Estacado. Južni dio Velike središnje nizine prelazi, uz Meksički zaljev, u primorsku nizinu (Gulf Coastal Plain), koja završava aluvijalnom nizinom donjega toka rijeke Mississippija. Za pleistocenske glacijacije pokrivao je led gotovo cijelu Kanadu (oko 9 milijuna km²), a na jug je dopirao do rijeka Missouri i Ohio. Ondje je led odnio mlađe sedimente sve do kristalične podloge, u kojoj je produbio nekadašnje riječne doline, izdubio jezerske bazene te izradio fjordove na Labradoru i Newfoundlandu. S ledenjačkih nanosa vjetar je odnosio finu prašinu i taložio je kao prapor na drugim mjestima. Drugo, manje važno središte glacijacije bilo je u sjevernome dijelu Stjenjaka.

Nakon ledenoga doba more je potopilo dijelove niskih obala pa su tako nastali mnogi zaljevi, kanali, otoci i poluotoci.

Klima

Sjeverna Amerika najvećim dijelom pripada umjerenomu pojasu; samo najsjeverniji krajevi pripadaju hladnomu polarnom i subpolarnom, a najjužniji suptropskomu pojasu. Gorja, koja se pružaju od sjevera prema jugu, sprječavaju jači utjecaj toplih i vlažnih oceanskih vjetrova. Unutrašnjost kontinenta otvorena je utjecaju hladnih zračnih masa sa sjevera i toplih, vlažnih s juga. Zbog toga se u Sjevernoj Americi pojasi s istom količinom oborina pružaju meridionalno, dok se prosječne godišnje temperature uglavnom mijenjaju s geografskom širinom. Područje između Stjenjaka, Atlantskog oceana i Meksičkoga zaljeva zato ima kontinentalnu klimu s velikim godišnjim i dnevnim skokovima u temperaturi, pa često za 24 sata temperatura padne više od 20 °C. Hladni sjeverni vjetar sa snježnim mećavama zove se norther, a vrlo jak i hladan blizzard. Količina oborina smanjuje se od istoka i jugoistoka prema zapadu; na obali Atlantskog oceana i Meksičkoga zaljeva padne godišnje oko 1000 do 1500 mm oborina, a na području Stjenjaka oko 300 mm. Ljeti su česti južni i jugoistočni vjetrovi, koji pušu s Atlantskog oceana i u istočne krajeve donose obilne oborine. Obala Meksičkoga zaljeva povremeno je izložena jakim tropskim ciklonima (hurricane), koji katkad prodiru dublje u unutrašnjost.

Oceanska klima u primorju Tihog oceana ne prodire duboko u unutrašnjost kontinenta zbog visokoga gorja. Najviše oborina ima zimi (do 3000 mm) u sjevernom tihooceanskom primorju zbog vlažnog oceanskog vjetra. Mnogo oborina primaju i zapadni pristranci Sierra Nevade te Kaskadskoga gorja (na Sierra Nevadi često je snijeg visok do 10 m). Za ravnjake i kotline u unutarnjem planinskom području karakteristična je suha kontinentska klima s amplitudom temperature 15 do 20 °C za 24 sata. Na području Stjenjaka puše topao i suh vjetar (chinook). Oborina ima svuda vrlo malo. U Velikoj zavali (Great Basin) oborina ima manje od 250 mm, a na donjem Coloradu manje od 100 mm; ravnjak Colorado ima 400 do 600 mm oborina. Pustinja Mojave u srpnju ima prosječnu temperaturu 30 °C, a njezin sjeverni dio Dolina smrti (Death Valley) 38 °C.

Arktičko područje ima godišnje manje od 400 mm oborina; temperature su iznad 0 °C samo u razdoblju lipanj–rujan.

Vode

Prema Sjevernomu ledenomu moru otječu vode s 31,7% površine Sjeverne Amerike, u Meksički zaljev s 27,8%, u Tihi ocean s 22,5% i u Atlantski ocean s 12,9% površine. Područja bez otjecanja u more čine 5,1%. Najveći dio vode prema Sjevernomu ledenomu moru otječe rijekama Mackenzie i Nelson. Mackenzie (4241 km, s rijekama Slave, Peace i Finlay) ubraja se u najveće rijeke svijeta. Za riječne tokove slijeva Tihog oceana (Yukon, Fraser, Columbia i dr.) važan je nivalni režim s najvišim vodostajem ljeti, kada se u gorju otapa snijeg. Rijeke koje izviru u Primorskome gorju, Kaskadskome gorju i u Sierra Nevadi zbog obilja vode i jakog pada prikladne su za izgradnju velikih hidroelektrana s visokim branama (Oroville, Hoover) i akumulacijskim jezerima. Velike kotline u zapadnom gorskom području nemaju otjecanja k moru, njihove rijeke utječu u jezera, od kojih je najpoznatije Veliko slano jezero (Great Salt Lake). U Meksički zaljev dolazi najviše vode (60%) rijekom Mississippi-Missouri. Njezino porječje obuhvaća 3,3 milijuna km² ili više od 1/3 SAD-a. U Mississippi otječu vode sr. i južnoga dijela niske Sjeverne Amerike, gdje vlada pretežito pluvijalni režim. Važni su pritoci Mississippija oni koji dolaze s gorja Appalachians (osobito Ohio), zbog najvišeg vodostaja na kraju zime i u proljeće. Slijevu Meksičkoga zaljeva pripada i Rio Grande (Río Bravo del Norte), većim dijelom granična rijeka između SAD-a i Meksika. Od rijeka koje utječu u Atlantski ocean veću važnost imaju samo Hudson i St. Lawrence. Rijeka St. Lawrence otječe iz Velikih jezera (najveće jezersko područje na svijetu, 246 000 km²). Iz Gornjega jezera (Lake Superior) brzicama (Sault Sainte Marie) voda pada u jezera Huron i Michigan; iz njih otječe rijekom St. Clair u jezero Erie, a zatim se preko slapova Niagare spušta u jezero Ontario, iz kojeg otječe rijeka St. Lawrence.

Biljni pokrov

Biljnogeografski Amerika (Sjeverna i Južna) pripada trima flornim područjima: Sjeverna Amerika do Meksičke visoravni holarktičkomu, Meksička visoravan, Srednja Amerika i najveći dio Južne Amerike neotropskomu, a krajnji jug Južne Amerike antarktičkomu flornom području. Te razlike potječu od odvojenoga razvitka Sjeverne i Južne Amerike u geološkoj prošlosti. Biljni se i životinjski svijet u tercijaru do pliocena razvijao odvojeno; tek je u pliocenu, kad su se oba dijela kontinenta spojila, nastala jača izmjena flore. U to se doba mnoge južne biljke šire prema sjeveru, a mnoge se sjeverne spuštaju duž Anda na jug. Nasuprot ovoj odijeljenoj prošlosti Južne i Sjeverne Amerike postoji uska veza Sjeverne Amerike s Europom i Azijom, a to se vidi po tercijarnoj flori. Slično toj vezi sjeverne hemisfere, i krajnji jug Amerike pokazuje vezu s dijelovima svijeta južne hemisfere. Vegetacija na američkome kontinentu također je mnogolika, jer se proteže gotovo od Sjevernoga pola do preko 55° južne širine i obuhvaća sve klimatske pojase svijeta. Zato su u Americi razvijeni svi najvažniji oblici vegetacije, od hladnih tundra do vrućih pustinja, od stepa do savana i od jednolikih crnogoričnih šuma na sjeveru do tropskih prašuma.

Holarktičko florno područje zauzima gotovo cijelu Sjevernu Ameriku, a dijeli se u nekoliko regija:

Eurosibirsko-sjevernoamerička regija ima hladnu i umjerenu klimu; regija je prema jugu omeđena tvrdolisnom, pustinjskom i stepskom vegetacijom, a u jugoistočnome dijelu prelazi u suptropsku vegetaciju. U vegetacijskom pogledu sastoji se od triju pojasa: pojas tundre, pojas crnogoričnih i pojas bjelogoričnih šuma (ovaj se nalazi samo u atlantskome dijelu). Tundre (Barren Grounds) zauzimaju velike površine kontinenta i najveći dio Grenlanda. Južno od područja tundra prostire se širok pojas subarktičkih crnogoričnih šuma, koji se dijeli na širi atlantski i uži tihooceanski pojas. U atlantskom se dijelu područje crnogoričnih šuma spušta do Velikih jezera, a u tihooceanskome dijelu gotovo do Srednje Amerike. Glavni dio šume sastoji se od smreka; borovi su vrlo rašireni, ali se nalaze uglavnom na pješčanim i kamenitim područjima. Velike površine zauzimaju američki ariš i balzamova jela, od koje se dobiva kanadski balzam. U sjevernome dijelu Stjenjaka nalazi se sitkanska smreka, čuga, tuja, duglazija (pačuga) i mnoge vrste borova. Na Stjenjaku je granica šume na 3500 do 3600 m.

U jugoistočnom atlantskom dijelu nalazi se područje bjelogoričnih šuma s obiljem vrsta. U tim šumama rastu: tulipanovo drvo, različite magnolije, šećerni javor, grab i dr. Prema jugu proteže se hrast; tu je domovina bagrema, koji je prenesen u Europu.

Kalifornijska regija ističe se blagom i vlažnom zimom i vrućim i suhim ljetom (kao u Sredozemlju). Biljni pokrivač nalikuje mediteranskim zimzelenim šikarama, ali se od njih razlikuje u florističkom sastavu. Preteže tvrdolisno drveće i grmlje, ugl. endemički hrastovi. Uz hrastove se nalaze tzv. kalifornijski lovor i niz polugrmova i trajnih zeleni iz por. vrjesova (Ericaceae), neke ružičnjače, krkovine i dr. Šikara se zove čaparal (od španj. chaparral: grmoliki hrast). Sjeverni krajevi Kalifornije obrasli su šumom zimzelenog mamutovca; u tim je šumama najznačajnije drvo golemi mamutovac (sekvoja; Sequoia gigantea, Wellingtonia gigantea), koji izraste više od 100 m visine, a njegove šume zakonom su zaštićene.

Sjevernoamerička pustinjska i polupustinjska regija obuhvaća područje između Sierra Nevade i Kaskadskoga gorja na zapadu i Stjenjaka na istoku. To su krajevi suhe klime s vrlo malo nepravilno raspoređenih oborina. Zrak je pun prašine, a tlo puno soli. U svezi sa slanim tlom ovdje je razvijena vegetacija slanuša. Najznačajnija je biljka američki trozub (engl. sagebrush; Artemisia tridentata), koji pokriva tisuće kvadratnih kilometara. U pustinjama južne Kalifornije rastu i rodovi kaktusa: Opuntia, Mamillaria, Cereus, Echinocactus i dr. Drveće (topole, vrbe, jaseni, orasi i koprivići) nalazi se samo uz vodu.

Prerijska regija zauzima površine između atlantskog i tihooceanskoga šumskog područja. To stepsko područje pretvoreno je uglavnom u plodne oranice. Prerije se odlikuju vrućim ljetom, suhim i vjetrovitim zimama, ali dosta povoljnim rasporedom oborina. Prerija je po izgledu i životnim prilikama slična stepama, ali se od njih bitno razlikuje po florističkom sastavu; glavni su zastupnici njezine flore američke vrste, a od zajedničkih rodova kovilje, rdobrada i dr. Najznačajnije su trave prerije Bouteloua, poznate pod imenom mesquite i bufalo-trava, od kojih se mnoge uzgajaju uz vodu.

Neotropsko florno područje u Meksiku s regijom Centroamericanum ističe se suhom klimom i vegetacijom kaktusa i agava.

Do sredine XX. st. Amerikanci su posjekli više od polovine svojih šuma i preorali gotovo sve travnjake. Zbog bezobzirne primjene poljoprivrednih mjera pojavila se opsežna erozija. Ugroženo je oko 320 biljnih vrsta. S pojavom ekološke svijesti provode se opsežne mjere za zaštitu šuma, zaštitu tla od erozije te za obnovu pašnjaka.

Životinjski svijet

Fauna Sjeverne Amerike pripada uglavnom neoarktičkom području arktogeje. Južne krajeve Sjeverne Amerike jednim su dijelom naselile životinje Južne Amerike (neogeja). U geološkoj prošlosti, kada je Sjeverna Amerika bila spojena s Euroazijom, nije bilo smetnji da životinje prelaze s jednoga kopna na drugo. Poslije, kada ih je more odijelilo, razvijala se fauna na svakome kontinentu posebno. Budući da je Južna Amerika spojena sa Sjevernom Amerikom, mnoge su životinje prešle na sjeverni kontinent, a za oledbe bile su potisnute natrag u južnije krajeve ili u Južnu Ameriku. Odatle velik broj vrsta (osobito sisavaca) srodnih (ili iste vrste) s europskima ili azijskima, odnosno južnoameričkima, a manji broj endemičnih. – Na području Sjeverne Amerike od sisavaca žive: jelen (kanadski i bjelorepi), los (Alces alces), sob karibu (Rangifer caribou), bizon (samo u zaštićenim područjima), ovce, svinje, dabar, bizam, zečevi, zviždar, vjeverice, vidra, vukovi (sivi i bijeli), kojot, lisice, kune, žderonja (gorska kuna), medvjedi (mrki, američki crni, grizli, sjeverni), ris i šišmiši. Za Sjevernu Ameriku karakteristične su: zemnorovke (Blarinae), zvjezdokrtine (Condylura), smrdljivci (Mephitis), američki jazavac, puma, bisagaši (štakori kesičari), svisci, skočimiš i dikobraz. Od kopitara su posebni rašljoroga antilopa i snježna divokoza. Na jugu su karakteristični suptropski sisavci: američka naboruša (oposum), pasanci (Dasypodidae), tapir, mravojed, grivasta svinja, nosati rakun, te južni bisagaši. Ptice Sjeverne Amerike srodne su pticama Europe. Poznatije su bjeloglavi (orao) štekavac, rijetki kalifornijski kondor (Gymnogyps californianus), harpija (Harpia harpia), bijeli ždral (Grus americana) i crnokljuni labud (Cygnus cygnus buccinator). Autohtone su ptice golub selac (istrijebljen), divlji puran, lještarka (Cupidonia) i mnoge vrapčarke. U južnome dijelu kontinenta nalazimo kolibriće i papige. Od gmazova nalazimo aligatore, iguane, kornjače, čegrtuše i bjelouške. Od vodozemaca dolaze muljasti štur, jeguljasti šturovi, gatalinke i gubavice. Od slatkovodnih riba tu su jesetre, štuke i lososi te šaranke i grgeči. Posebne su slijepe špiljske ribe i paklare. Od kukaca su napasni muhe braničevke i komarci.

Sve domaće životinje, kao govedo, konj, magarac, svinja, kokoš, patka i dr., uvezene su iz Europe. Iz Sjeverne Amerike potječu štetnici filoksera i krumpirova zlatica.

Lovom, uređivanjem zemljišta za poljoprivredne namjene, uvođenjem stranih vrsta i zagađivanjem, europski doseljenici istrijebili su 7 vrsta riba, 7 vrsta ptica, 8 vrsta sisavaca (meksičkoga grizlija, jaguara, jednu vrstu soba, dvije vrste jelena, jednu vrstu ovce i vrstu vodene lasice). Ugroženo je više od 440 vrsta, a poznatije su: bizon, grizli, kalifornijski kondor, bijeli ždral, misisipski aligator, crnonogi tvor, sivi vuk, kratkorepi albatros te mnoge školjke, ribe, šišmiši, kukci, zmije, gušteri i dr.

Izumrli su sjevernoamerički mamut, divovski dabar, zapadna deva (Camelops hesternus) i lav (Panthera leo atrax).

Stanovništvo

U Sjevernoj Americi (23,6 milijuna km²) živi 382,1 milijuna st. (1996) ili 16,5 st./km². Angloamerički dio sastoji se od SAD-a i Kanade; južni romanski dio tvori Meksiko. Izdvojena otočna skupina Bermuda britanski je posjed, otočje St. Pierre et Miquelon francuski, a Grenland danski. SAD sa 40% cijelog prostora ima gotovo 3/4 stanovništva; Kanada, površinom najveća (43%), tek 8% st., a Meksiko (8% površine) 22,7% st.

Veći dio stanovništva potječe od europskih doseljenika (u SAD 73%, 1997). U naseljivanju sjevernoameričkoga kopna Europljanima izdvaja se više useljeničkih valova. Prva kolonizacija uglavnom je ograničena na sjeveroistočno Atlantsko primorje; francuski Québec osnovan je 1608., anglosaski Boston 1630. Veće zanimanje za nove prostore javlja se u drugoj polovici XVIII. st. Gubitkom Kanade (1763) Francuzi su potisnuti s atlantske obale. Neovisnost SAD-a privlači nove doseljenike; kolonizira se veći dio atlantske obale gotovo samo anglosaskim stanovništvom. Godine 1790. u SAD-u među doseljenim Europljanima prevladavaju Englezi i Škoti (89%). Šumoviti planinski grebeni u zaleđu i otpor starosjedilaca Indijanaca velika su zapreka prvim kolonizacijskim strujanjima prema unutrašnjosti (uglavnom uzduž riječnih tokova i kolnim putovima zvanima trail). Naseljivanje golemoga sjevernoameričkog prostora omogućeno je tek razvitkom prometa (1832. otvorena je prva željeznička pruga Boston–Albany). Od 1830-ih useljivanje naglo jača. Počinje snažno naseljivanje unutrašnjosti (osnivanje i razvoj gradova). Naseljuje se plodna središnja nizina, pretežito Nijemcima, Ircima, Englezima i Šveđanima (agrarna kolonizacija), i kolonizacija, potaknuta i masovnom potragom za zlatom (»zlatna groznica«), postupno prodire prema zapadu (1869. željeznica dolazi do Tihog oceana, u Kanadi 1885). S useljeničkim valom koji počinje 1880-ih i 1890-ih (industrijalizacija) i traje do I. svjetskog rata javljaju se uz zapadnoeuropsku struju sve jače romanske i slavenske doseljeničke struje iz južne i istočne Europe (osobito 1900–14). To je veliko (godišnje do 1,2 milijuna ljudi) ali i posljednje masovno useljivanje u SAD (1924. uvodi se oštro ograničenje useljivanja). Između dvaju svjetskih ratova znatno smanjeno, useljivanje oživljuje nakon II. svjetskog rata.

Useljenički tok preko Tihog oceana počinje sredinom XIX. st. (Kina, Japan). Crnačko se stanovništvo useljuje uglavnom potkraj XVII. i u XVIII. st. prisilnim dovođenjem afričkih crnaca (tzv. trgovačko-plovidbeni trokut: Engleska–zapadna Afrika–Amerika–Engleska). Crnci tvore 13% (1997) stanovništva SAD-a. U razdoblju 1820–1994. uselilo se u SAD ukupno 62,24 milijuna ljudi. U posljednjih dvadesetak godina najveći je broj useljenika iz Meksika te iz Kine i Filipina. Hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka ima u SAD-u 409 458 (prema službenim statističkim podatcima SAD-a 1990), no procjene govore i o 1,5 milijuna st. hrvatskoga podrijetla. U Kanadi, gdje naseljivanje, kao i u SAD-u, ide od istoka prema zapadu, jače useljivanje počinje tek oko 1900. god.; od 1924. Kanada je prolazna zemlja za kružno useljivanje u SAD. Oko 22% europskih poslijeratnih (1946–57) iseljenika uselilo je u Kanadu, gotovo jednako kao i u SAD u istom razdoblju. Useljenici čine 17,4% populacije (1996). Stanovništvo Kanade vrlo je raznoliko: francuskoga je podrijetla 22,8% (1991), britanskoga 20,8%, a ostali su uglavnom europskoga ili azijskoga.

Meksiko je područje rane španjolske kolonizacije. Stanovnici su pretežito mestici (mješanci bijelaca i Indijanaca), dok Indijanci čine trećinu stanovništva.

Angloamerika ima oko 2,5 milijuna Indijanaca (SAD 1 937 391, 1990; Kanada 554 290, 1996). U doba dolaska K. Kolumba na tom je prostoru živjelo 1 do 8 milijuna Indijanaca s oko 270 jezika (na području cijele Sjeverne i Srednje Amerike bilo je ukupno 6 do 60 milijuna Indijanaca, koji su govorili oko 550 jezika). Do 1780-ih većina je plemena iz atlantskoga primorja i Meksičkoga zaljeva bila potisnuta u unutrašnjost. Većina Indijanaca SAD-a danas živi u rezervatima. Indijanski rezervati u SAD-u obuhvaćaju samo 2% državne površine (1900. obuhvaćali su 4%), u Kanadi manje od 1%.

U gustoći naseljenosti Sjeverne Amerike postoje velike razlike; najveća je u sjevernom atlantskome primorju, gdje mjestimično prelazi 300 st./km². Sjeveroistok SAD-a jedno je od najgušće naseljenih područja na Zemlji. Gusto su naseljeni i krajevi oko Velikih jezera. Prema zapadu gustoća opada (međuplaninska Velika zavala s pustinjskim područjima gotovo je nenastanjena). Gušće je naseljeno primorje Tihog oceana (Kalifornija, 76 st./km²), a u Meksiku je zbog povoljne klime najgušće naseljena Meksička visoravan (osobito jugoistočni dio). Gustoća naseljenosti opada od juga prema krajnjemu sjeveru kontinenta (veći dio Kanade ima manje od 1 st. na km²), gdje žive malobrojni Eskimi (36 200 u Kanadi) i gdje prevladava anekumena.

Sjevernoamerički prostor ističe se jakom urbanizacijom. Udio gradskoga u ukupnome stanovništvu po državama je podjednak i iznosi 76% u SAD-u (1995), 77% u Kanadi (1996) i 75% u Meksiku (1995). U urbaniziranome području između Bostona i Washingtona, s New Yorkom kao središtem, živi oko 40 milijuna stanovnika, u Kaliforniji (Los Angeles–San Francisco) oko 22 milijuna st., a u aglomeraciji Ciudad México 15 milijuna stanovnika.

Promet

Sjevernoamerička željeznička mreža duga je 325 078 km (od čega u SAD-u 222 000 km, 1994); najgušća je na istoku, uz atlantsku obalu SAD-a i u području Velikih jezera. Izgradnjom suvremenih transkontinentskih autocesta postupno se napuštaju nerentabilne pruge. Cestovna mreža iznosi 6 187 940 km (1994; asfaltirane ceste), od čega je u SAD-u 92,5%. U prometu motornih vozila Sjeverna Amerika je ispred drugih kontinenata. Na cestama sjevernoameričkih država prometuje 225,4 milijuna (1994) automobila i kamiona (iste godine 412,5 milijuna u svim ostalim zemljama svijeta). U SAD-u na 1 cestovno vozilo dolaze samo 1,3 st. (1994). Mreža unutarnjih vodenih putova, duga oko 47 000 km (od čega 41 009 km u SAD-u), najrazvijenija je u istočnome dijelu kontinenta. Svojim značenjem ističu se pomorsko-jezerski put Saint Lawrence Seaway (otvoren 1959) i Mississippi–Ohio. Unutarnje vodene prometnice osobito su važne u robnome prometu; on se u vezama istok–zapad u znatnoj mjeri obavlja i morskim putem preko Panamskoga kanala. Oceanski promet obavlja se preko velikih luka na istočnoj i zapadnoj obali. Najveći promet imaju atlantske luke, i to Houston, New York, Baton Rouge, New Orleans; od tihooceanskih luka prema prometu su najvažnije Valdez, Vancouver i Long Beach. Uz kopneni i pomorski promet vrlo je gusta mreža unutarnjih, međunarodnih i međukontinentskih zrakoplovnih linija (najkraće veze s Europom i Azijom vode polarnim krajevima). U zračnome je prometu Sjeverna Amerika prva u svijetu; prema putničkome prometu među najvažnije zračne luke svijeta ubrajaju se Chicago, Atlanta, Dallas, Los Angeles, San Francisco, Miami, Denver i New York (1996).

Povijest

Stanovnici iz Sibira doselili su se na krajnji sjever američkoga kontinenta prije 35 000 do 20 000 godina. Pridošlo stanovništvo, Paleoindijanci, kretalo se prema jugu organizirano u proširene obitelji, koje su se udruživale u plemena. Neovisni razvoj Indijanaca tekao je do dolaska K. Kolumba 1492.

Paleoindijanci su bili lovci nomadi ili skupljači bilja. Kameni vršci kopalja i strjelica nastali 9500 god. pr. Kr. najstariji su pronađeni arheološki nalazi koji potvrđuju da su u to doba postojali razvijeniji oblici života. Oko 5000. pr. Kr. lov i skupljanje postali su glavno zanimanje znatnoga dijela Indijanaca, a sve više ih postupno prelazi na polusjedilački način života. Iz toga su vremena pronađeni ostatci mlinskoga kamenja, pletenih košara, udice, vrše i mreže, dokazi o pripitomljenim psima i puranima. Hranili su se plodovima, poput voća i bobica, manjim životinjama, kao što su rakuni i oposumi, te plodovima mora.

Intenzivnije poljodjelstvo i sjedilački način života razvili su se tek oko god. 1000. pr. Kr. One indijanske skupine koje su ostale na razmjerno niskome stupnju razvoja i preživljavale od lova i skupljanja bilja, grupirale su se uglavnom na prostoru današnje Kanade i prerija sr. zapada SAD-a. Zbog bogatih lovišta, tamošnja su plemena bila veća od razmjerno malenih nomadskih skupina Paiut i Shoshon u suhim predjelima Utaha i Nevade. Na prostoru SAD-a razvila su se i tri važna kulturna kruga, na koja su utjecale srednjoameričke civilizacije s prostora Meksičke visoravni. Kulture Adena i Hopewell razvijale su se od god. 1000. do 200. pr. Kr. u dolini Ohija na sjeveroistoku SAD-a. Kultura Mississippija na jugoistoku (600–1500), a kultura Pueblo-Hohokam na jugozapadu SAD-a (od 400. do danas).

Pripadnici kultura Adena i Hopewell imali su razvijenu socijalnu strukturu i podjelu rada, a to pokazuju ostatci golemih pogrebnih brežuljaka, katkada u obliku zmija, ptica i sl.

Kultura Mississippija razvila se u sr. dijelu riječne doline. Razvojne poticaje dobivala je i od sjevernih Indijanaca kulture Hopewell i, posebice, od Maya i Azteka iz Meksika, kojima je slična po intenzivnome poljodjelstvu, lončarstvu, humcima, prinošenju ljudskih žrtava. Niz pronađenih simbola s motivima što predstavljaju sintezu ptičjeg, životinjskog i ljudskog lika, u nedostatku izravnih dokaza, najjasnija su potvrda žive razmjene sa Srednjom Amerikom. U XIV. i XV. st. kultura Mississippija je, baš kao i klasične civilizacije meksičkog područja, bila na vrhuncu. Ta kultura razmjerno je naglo nestala zbog neotpornosti stanovništva prema bolestima što su ih u Novi svijet donijeli Europljani.

Kulture koje se razvijaju u sušnim područjima jugozapada današnjeg SAD-a, ponajprije zbog naprednijega poljodjelstva i poznavanja irigacije, uspjele su se održati do našega doba (Indijanci Hopi, Zuñi i dr.). Ekspanzija Anasazija (predaka Indijanaca Pueblo) prema sjeveroistočnoj Arizoni, jugoistočnoj Nevadi, Coloradu, New Mexicu i prostoru Velikoga slanog jezera u Utahu trajala je od 900. do 1100. Tada su se razvila sela (pueblos) s 300 do 1000 ljudi. Njihove su nastambe često visoke i do pet katova, izgrađene od opeke sušene ne suncu (ćerpiča) i smještene u teško pristupačnim kanjonima (poput Mesa Verde u Coloradu). Iako Anasaziji nisu poznavali strogu podjelu društva, a vjerski i vojni prvaci nisu bili privilegirani, u tome su se razdoblju razvili vjerski rituali i ceremonije. Lončarski proizvodi urešavani su crnim ili bijelim ornamentima i imali su samo uporabnu funkciju. Uz tradicionalan način prehrane, lov i skupljanje plodina, Anasaziji su lovili male sisavce, glodavce i kukce. Poljodjelstvo, napose terasasto, i poznavanje irigacije, donekle su jamčili sigurnost prehrane većine stanovništva.

Suša što je potkraj XIII. st. pogodila područja kojima su gospodarili Anasaziji i migracije ratobornih plemena Apaša i Indijanaca Navajo sa sjevera, suzili su njihov prostor na sjeveroistok Arizone, zapad New Mexica i kraj uz tok rijeke Rio Grande. Na pronađenim višebojnim dekoracijama lončarskih proizvoda i zidnim slikama prikazane su posljedice suše i zazivanje kiše (1300–1540). Indijanci Pueblo živjeli su u 60 do 70 autonomnih sela i govorili pet različitih jezika. Njihovi potomci postoje i danas.

Politički i vjerski život gotovo svakoga indijanskog naroda međusobno se razlikovao. Oni nisu dijelili nikakav osjećaj solidarnosti ili pripadnosti jednomu narodu. Tako su kod Indijanaca Pueblo seoska vijeća vrhovno političko tijelo, a konsenzus je najčešći oblik odlučivanja. Suprotno tomu, irokeška su plemena tvorila čvrstu konfederaciju. Položaj žena bio je bolji u poljodjelskim nego u nomadskim zajednicama. Prije dolaska Kolumba u Amerikama je, prema procjenama, živjelo oko 40 milijuna Indijanaca. Procjene su da je na prostorima današnjih SAD-a i Kanade živjelo oko 2 do 6 milijuna, ili nešto više od 5% ljudi, koji su govorili stotine različitih jezika. Indijanci koji su nastanjivali područja uz Atlantik i jugozapad SAD-a uglavnom su živjeli od poljodjelstva. Kanadu i prerije nastanjivala su nomadska i polunomadska plemena lovaca krupne divljači. Manje skupine lovaca i skupljača živjele su u suhim područjima u blizini tihooceanske obale, dok su uz Tihi ocean živjela plemena koja su se uglavnom prehranjivala ulovom ribe.

Prvi Europljani koji su se pokušali nastaniti na zapadnoj polutki bili su Normani. U Sagi o Grenlanđanima spominje se da je 986. Bjarni Herjolfsson otkrio Sjevernu Ameriku. Leif Ericsson, sin kolonizatora Grenlanda Erika Crvenoga, otkrio je oko 1001. Baffinov otok (Helluland), Labrador (Markland) i Newfoundland (Vinland). Slično Ericssonu, koji je poginuo u borbama s lokalnim stanovništvom, neuspješna su bila sva potonja nastojanja kolonizacije Vinlanda. Trag o novom kontinentu ostao je zapisan u sagama i na karti švicarskih redovnika iz Basela, koji je 1430. ili 1440. vjerojatno precrtao stariju kartu svijeta, na kojoj je prikazan otok Vinland. Tek ekspedicija K. Kolumba (1492) stvarno uključuje američki kontinent u europski, dakle svjetski sustav. Nakon toga povijest sjevernoameričkoga kontinenta postupno pripada povijesti Kanade i Sjedinjenih Američkih Država.

Hrvatsko iseljeništvo

Skupno doseljivanje Hrvata u Sjevernu Ameriku započelo je 1870-ih. Prema slobodnim procjenama u SAD ih se uselilo oko 580 000, najviše u razdoblju između 1870. i 1914 (oko 500 000). Zbog restriktivne useljeničke politike i gospodarske krize 1930-ih između dvaju svjetskih ratova uselilo se samo 34 000, a nakon II. svjetskog rata 45 000 Hrvata. Ima ih gotovo po cijelom SAD-u: u 40 država registrirani su u 324 naselja. Ipak, najviše ih ima u velikim industrijskim središtima Pittsburghu, Detroitu, Chicagu, Clevelandu, Los Angelesu, San Franciscu, New Yorku i dr.

Sve do II. svjetskog rata u SAD je dolazila nekvalificirana radna snaga iz hrvatskih sela. Živjeli su vrlo teško i sporo napredovali na društvenoj ljestvici. Pod lošim uvjetima radili su najteže poslove u kovinskoj industriji i rudarstvu. Nakon I. svjetskog rata stanje se nešto popravlja, ali gospodarska kriza 1930-ih dovodi mnoge na rub egzistencije. Nakon II. svjetskog rata položaj hrvatskih iseljenika znatno se popravlja jer sudjeluju u općem razvoju SAD-a i Kanade, a stasaju i novi, obrazovani i kvalificirani naraštaji. Takva je i većina iseljenika koji stižu u poratnom razdoblju.

U SAD-u Hrvati se društveno organiziraju od početka doseljivanja. Većina udruga ima potporni značaj. Do I. svjetskog rata bratska društva u SAD-u okupljaju više od 100 000 iseljenika. Prva su Slovinsko-ilirsko uzajamno dobrotvorno društvo, osnovano u San Franciscu 1857., i Sjedinjeno slovinsko društvo od dobročinstva, utemeljeno u New Orleansu 1874. U stotinama takvih društava težilo se ujedinjavanju kako bi se učinkovitije moglo obavljati osiguravajuće poslove. Najviše je uspjeha postignuto osnivanjem Hrvatske bratske zajednice (HBZ) 1894., najuglednije iseljeničke organizacije, koja danas okuplja oko 80 000 članova u SAD-u i Kanadi. Sjedište joj je u Pittsburghu. Osim HBZ-a, u SAD-u su još značajne Hrvatska zajednica Illinois, utemeljena 1905. u Chicagu, i Hrvatska katolička zajednica, utemeljena 1921. u Garyju. Premda su one osiguravajuće ustanove, imaju i kulturni program te prosvjetnu, promidžbenu i športsku djelatnost. U sklopu HBZ-a djeluje npr. Omladinska kulturna federacija, koja ujedinjuje tamburaške i plesne skupine i pjevačke zborove. Najvažnija politička organizacija Hrvata u SAD-u bio je Hrvatski savez utemeljen 1912. u Kansas Cityju. Dio hrvatskih iseljenika u SAD-u od početka je uključen u radnički i sindikalni pokret. Hrvati u SAD-u pokrenuli su više od 200 novina, mjesečnika, tjednika i dnevnika. Većinom su izlazili kratko, ali ima i takvih koji kontinuirano izlaze desetke godina. Prvi je tiskan u San Franciscu 1884. pod imenom Slavenska sloga, a najpoznatiji su: Zajedničar (Pittsburgh), glasilo HBZ-a, koji izlazi od 1904. do danas, Narodni list (New York, 1895–1922), Hrvatski svijet (Jugoslavenski svijet, Svijet, New York, 1908–56), Danica (Chicago, od 1945), Radnički glasnik (Pittsburgh, 1921–25), Radnik (Chicago, 1922–36).

Tijekom I. svjetskog rata među Hrvatima u SAD-u razvio se jugoslavenski pokret koji je bio manje homogen od onoga u Južnoj Americi. U njemu su se borile za prevlast skupine koje su bile za monarhističko i centralističko uređenje buduće države te one za republiku, odnosno složenu državu. Okosnicu pokreta činio je Hrvatski savez. Na njega je snažno utjecao Jugoslavenski odbor u Londonu koji je u svoje članstvo kooptirao A. Biankinija i N. Grškovića, ugledne hrvatske iseljenike u SAD-u.

Između dvaju svjetskih ratova na politička raspoloženja izravno utječe stanje u domovini. Najviše iseljenika pruža potporu HSS-u, dok je utjecaj ustaškoga pokreta malen. U II. svjetskom ratu HBZ istodobno osuđuje NDH i raskrinkava velikosrpske krugove u SAD-u koji podržavaju četništvo. To je osobito došlo do izražaja na Kongresu američkih Hrvata u Chicagu u veljači 1943. koji se očitovao za borbu protiv fašizma. Kongresne zaključke provodilo je Vijeće američkih Hrvata. Do 1949. pomoć domovini iznosila je više od 3 milijuna dolara. Hrvati su sudjelovali u svim ratnim djelovanjima SAD-a, a samo iz redova HBZ-a regrutirano je 15 000 vojnika, od kojih je 308 poginulo.

Nakon II. svjetskog rata nastavilo se iseljivanje iz Hrvatske u SAD, a u posljednjim desetljećima ono poprima bitne značajke »odljeva mozgova«. Zbog stalnih političkih pritisaka u domovini javlja se i novi val iseljeništva, najpoznatiji nakon 1971.

Prve hrvatske naseobine u Kanadi utemeljuju se na njezinoj zapadnoj obali. Prvi Hrvati stigli su u Britansku Kolumbiju iz susjedne države SAD-a Washingtona, privučeni vijestima o zlatnim nalazištima. Redovito doseljivanje Hrvata u Kanadu počinje oko 1890. Prvi doseljenici bili su pretežito rudari koji su reemigrirali iz SAD-a na sjever Kanade. Velika skupina doseljenika dolazi u Kanadu između 1925. i 1930 (oko 27 000) pa su pred II. svjetski rat Hrvati registrirani u 170 naselja te zemlje. Nakon II. svjetskog rata stigao je u Kanadu novi val hrvatskih doseljenika, među kojima ima i visokonaobraženih pa se brzo uspinju na socijalnoj ljestvici. Većina se useljuje u velike gradove: Toronto, Montreal, Vancouver, Hamilton i dr.

Prva društva hrvatskih iseljenika u Kanadi, tzv. radnički kulturno-prosvjetni klubovi, imaju ljevičarski značaj. Godine 1932. održana je prva konvencija organizacija hrvatskih iseljenika u Torontu, na kojoj je utemeljen Hrvatski prosvjetni savez s 20 ogranaka. Prema programu iz 1939. Savez »pomaže doseljenim Hrvatima u rješavanju njihovih problema, te moralno i materijalno sudjeluje u akcijama za nacionalno oslobođenje hrvatskog naroda u staroj domovini«. Mnogo Hrvata u Kanadi okuplja i HBZ, koja ondje ima 50-ak odjela i 70-ak odsjeka. Između dvaju svjetskih ratova na iseljenike utječe politika HSS-a. Prvi ogranak te stranke, »Stjepan Radić«, utemeljen je u Torontu 1930. Dio hrvatskih radnika aktivan je u komunističkom pokretu. Za II. svjetskog rata djeluje Savez kanadskih Hrvata, koji se u lipnju 1944. povezuje sa sličnim udrugama slovenskih i srpskih iseljenika u Vijeće kanadskih Južnih Slavena. Prve novine na hrvatskom jeziku tiskane su 1929. pod nazivom Bilten – besposleni radnik u Vancouveru, a 1931. izlaze prve radničke novine Borba, koje više puta mijenjaju naziv (Slobodna misao, Novosti, Jedinstvo). Nakon II. svjetskog rata u Kanadi djeluju sve poznate udruge hrvatske državotvorne emigracije. U vrijeme borbe za demokraciju i Domovinskoga rata one postaju nositeljima iseljeničkoga pokreta za davanje moralne i materijalne potpore narodu u domovini. Od 1894., kada je utemeljena prva hrvatska katolička župa u SAD-u, u toj zemlji i u Kanadi Katolička crkva ima veliku važnost u životu hrvatskih iseljenika, osobito u očuvanju nacionalnog identiteta i njegovanju ljubavi prema domovini. (Vidi: V. Holjevac. Hrvati izvan domovine. Zagreb, 1968. – Lj. Antić. Hrvati i Amerika. Zagreb, 1992).

Amerika, Srednja

Amerika, Srednja,
uzak pojas američkoga kopna koji se proteže od prevlake Tehuantepec na sjeveru do Panamske prevlake na jugu. Pruža se između Karipskoga mora na sjeveroistoku i Tihog oceana na jugozapadu. Srednjoj Americi pripadaju i Antili (osim južnog dijela Nizozemskih Antila) i Bahamski otoci. Obuhvaća 750 717 km² (bez Meksika).

Građa i reljef

Kroz Srednju Ameriku proteže se mlađe nabrano gorje, koje se u Gvatemali i Hondurasu svija prema istoku i tone pod more, pa se u Velikim i Malim Antilima ponovno javlja iznad površine mora. Jedan se ogranak proteže s Hondurasa na Jamaicu i na južni dio otoka Haitija, a drugi od Gvatemale preko pličine Misteriose i Caymanskih otoka do Sierra Maestre u južnom dijelu otoka Kube. U mlađem tercijaru i kvartaru bilo je tektonskih pokreta koji su uzrokovali jaču vulkansku i potresnu djelatnost koja i danas traje, ponajviše u Gvatemali i Nikaragvi. Naime, područje Srednje Amerike tektonski je nestabilno jer ovdje dolazi do dodira među četerima manjim litosfernim pločama. Lanac od četrdesetak vulkanskih vrhunaca proteže se duž pacifičke obale kopnene Srednje Amerike u duljini od 1440 km. Najviši je Tajumulco (4220 m), koji je ujedno i najviši vrh Srednje Amerike. Nizina je uz pacifičku obalu uska (oko 50 km), dok je uz karipsku znatno šira. Na otocima, koji se pružaju istočno od kopna u luku dugom 4000 km, tri su vrste reljefa: gorje nastalo rasjedanjem i nabiranjem, vulkansko gorje i niske vapnenačke ploče. Vrlo su rašireni koraljni grebeni.

Klima

Na klimu Srednje Amerike najjače utječe Karipsko more s Meksičkim zaljevom, a u manjoj mjeri Tihi ocean. Razlike u klimi pojedinih krajeva nastaju zbog nejednake udaljenosti od Karipskoga mora i zbog reljefa. Razlikuju se tri klimatska i vegetacijska pojasa uvjetovana visinom: tierra caliente (vrući pojas) do 800 m, tierra templada (umjereni) do 1800 m i tierra fría (hladni pojas) do 3200 m; neki su vrhunci pod vječnim snijegom (tierra helada). Dvaput na godinu pojavljuju se maksimalne temperature u vezi s dvostrukim zenitnim položajem Sunca. Karipsko je primorje zbog trajnijih kiša (gotovo 9 mjeseci godišnje) hladnije od sušnije pacifičke obale (kišno razdoblje od svibnja do studenoga). Prosječna je godišnja količina oborina na pacifičkoj strani oko 1900 mm, a na karipskoj više od 3000 mm. U primorju je prosječna godišnja temperatura 25 do 28 °C. Jaki tropski cikloni (hurricane) nanose velike štete Antilima.

Vode

Vodeni tokovi pripadaju uglavnom slijevu Karipskoga mora (Coco, 780 km, najduža rijeka u Srednjoj Americi; Ulúa, Motagua, San Juan, Patuca, Belize i Hondo). Rijeke koje utječu u Tihi ocean mnogobrojne su, ali kratka toka. Najveća su jezera Nicaragua i Managua. U priobalju su močvare i lagune.

Biljni pokrov

Biljni pokrov pripada neotropskomu flornom području. Tropske kišne šume vegetacija su istočne polovice niske Srednje Amerike, osim sjeveroistočnoga Hondurasa i tihooceanskoga dijela Paname. Šikaru čine palme koje podnose sjenu, smokve, širokolisne biljke iz por. kozlaca, penjačice i epifiti. Uz riječne obale raste gusta džungla. Poznatije su drveće mahagonijevac, sapodilla, tropski cedar, gumijevci i dr. Izvorna vegetacija sjeveroistočnoga Hondurasa i sjeveroistočne Nikaragve i karipske obalne ravnice sr. i južnog Belizea je savana s karipskim borom (Pinus caribaea). Na mnogim mjestima prevlake, uz obje obale, razvijene su močvare mangrova s halofilnom vegetacijom. Na padinama uz Tihi ocean, od poluotoka Nicoye prema sjeveru, raste listopadna šuma koja odbacuje lišće za suhoga razdoblja. Unutrašnjost visinskih područja Gvatemale, Hondurasa i Nikaragve istočno od jezerâ Manague i Nicarague kao i središnje Kordiljere Kostarike i zapadne Paname pokriva planinska šuma. Na visini od 2000 m (u sjeverozapadnoj Kostariki 1500 m) razvijene su planinske kišne šume s vazdazelenim hrastovima i lovorima, epifitima i orhidejama. Iznad tih šuma rastu hrastovi i mlječike među šikarom žutike i mirte. Iznad 3000 m u Kostariki se nalaze otvorena područja (páramo) zimzelenog bilja, grmlja iz por. kamenika, brusnica i vrjesova te mirte i maha tresetara.

Životinjski svijet

Bogata i raznovrsna fauna Srednje Amerike nije izrazito sjevernoamerička, odnosno južnoamerička, premda zoogeografski pripada neogeji kao i Južna Amerika. Veliki sisavci lovom su znatno prorijeđeni (puma, jaguar i jelen). Najveći je sisavac tapir, a zatim slijede pekari i jelen. U vodenim biotopima poznati su lamantin i vidra. U toplijim krajevima žive širokonosi majmuni urlikavci (Alouatta) i divlje svinje. Krezubice Srednje Amerike jesu tipavci (u Nikaragvi), mravožderi i pasanci, a od tobolčara tu dolazi naboruša (oposum). Ptica ima vrlo mnogo, osobito su brojne papige. Tu su i tukani, kolibrići, harpija te sveta ptica Maya i Azteka – blistavi kecal. Od gmazova nalazimo mnogobrojne zmije iz por. guževa (Colubridae), a od kržljonoški udavke, zatim slijede aligatori, iguane i macaklini. Od vodozemaca su brojne gatalinke. Od kukaca se ističu leptiri, mravi i komarci. Na Antilima, osim jedne vrste rakuna, vrste tuljana i jedne vrste kuna, nema drugih zvijeri.

Nekontroliran lov, potražnja s vanjskih tržišta, uništavanje prirodnih staništa i pritisak rastuće ljudske populacije teško su pogodili divljač Srednje Amerike. Mnoge su životinje vrlo prorijeđene (ocelot, margaj), neke su ugrožene (vidra, golema želva, tapir, jaguar, kecal), a neke su pred neposrednim istrjebljenjem.

Stanovništvo

U Srednjoj Americi (750 717 km²) živi 68,3 milijuna st. (1996) ili 91 st./km². Stanovništvo se sastoji od starosjedilaca Indijanaca, crnaca (potomci afričkih robova), mješanaca (mestici, mulati) i bijelaca s Kreolima.

Na kopnenom dijelu (522 282 km² s 33,1 milijuna st., odnosno 63 st./km², 1996) većinu stanovništva tvore mestici. Iznimka je Gvatemala, s 43% Indijanaca (1994; potomci plemena Maya-Quiché) i 30% Mestika, te Kostarika gdje su stanovnici pretežno bijelci (87%, 1993). Najsloženijim sastavom izdvaja se Panama (mestici, bijelci, crnci, Indijanci, mulati). Vlažnija karipska strana slabije je naseljena od pacifičke. Gustoća naseljenosti najveća je u Salvadoru (280 st./km²).

Na srednjoameričkom otočju (228 435 km² s 35,2 milijuna st., 1996) crnci su istisnuli Indijance (u većini država crnci čine oko 90% stanovništva); uz njih prevladavaju bijelci (Kuba 70%) i mulati. Gustoća naseljenosti (154 st./km², 1996) znatno je veća nego na kopnu; na nekim otocima (Barbados, Puerto Rico, Martinique, Nizozemski Antili) prelazi 300 st./km². Udio gradskoga stanovništva na kopnenome je dijelu najveći u Nikaragvi (62,9%, 1995) i Panami (53,3%, 1995), a na otočnome prostoru u Bahamima (86,5%, 1995), na Kubi (76,0%, 1995) i u Dominikanskoj Republici (64,6%, 1995). Stanovnici Srednje Amerike uglavnom su rimokatolici.

U Srednjoj Americi nalaze se države: Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Dominika, Dominikanska Republika, Grenada, Gvatemala, Haiti, Honduras, Jamajka, Kostarika, Kuba, Nikaragva, Panama, Salvador, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija i Sveti Vincent i Grenadini. U državama kopnenoga dijela govori se španjolski, osim u Belizeu u kojem je službeni engleski jezik, a jezici su otočnoga dijela španjolski (Kuba, Dominikanska Republika), engleski (Antigva i Barbuda, Bahami, Barbados, Dominika, Jamajka, Grenada, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini) i francuski (Haiti; također i kreolski). Na području Antila nalaze se posjedi Velike Britanije (Anguilla, Cayman, Montserrat, Turks i Caicos, istočni dio otočja Virgin), Francuske (Guadeloupe, Martinique), Nizozemske (sjeverni dio Nizozemskih Antila) i SAD-a (Puerto Rico, zapadni dio otočja Virgin).

Promet

Srednja Amerika nema organiziranog sustava željeznica (9500 km željezničkih pruga). Funkciju povezivanja srednjoameričkoga prostora donekle preuzima razvijenija cestovna mreža, u prvome redu Panamerička autocesta (nedovršena samo u istočnoj Panami). Vrlo je malen broj cesta asfaltiran (oko 16%). Najrazvijeniju cestovnu mrežu od kopnenih država imaju Kostarika i Salvador. Živ je trgovački pomorski promet (uglavnom pod panamskom zastavom) i u novije doba zrakoplovni putnički promet. Promet Panamskim kanalom tranzitnog je značaja.

Povijest

Povijest  → amerika, južna, povijest

Amerika, Južna

Amerika, Južna, obuhvaća 17 821 866 km² ili 3,5% cijele površine Zemlje. Od rta Gallinas (12°28′ N) na sjeveru do rta Horn (55°59′ S) na jugu duga je oko 7500 km, a od rta Pariñas (81°20′ W) na zapadu (Peru) do rta Branco (34°46′ W) na istoku (Brazil) široka je oko 5280 km. Na zapadu je okružuje Tihi ocean, na istoku Atlantski, a na jugu je od Antarktike odvaja Drakeov prolaz; na sjeveru je Panamskom prevlakom povezana sa Srednjom Amerikom.

Građa i reljef

Po građi i reljefu Južna Amerika dijeli se na tri prirodne cjeline: Brazilsko visočje i Gvajansko gorje na istoku, Ande na zapadu i goleme nizine između njih.

Najstariji dio kontinenta, Brazilsko visočje, građeno od starih, prekambrijskih, u paleozoiku nabranih kristaličnih stijena i paleozojskih naslaga, bilo je poslije egzogenim silama sniženo i poravnano te prekriveno mlađim naslagama. Tektonskim lomovima pojedinih dijelova to je poravnavanje često bivalo poremećeno, tako da je sada Brazilsko visočje valovit visok ravnjak, koji se lagano spušta prema zapadu i sjeveru, a strmo prema Atlantiku. Na njemu se izdižu vrlo otporna eruptivna planinska bila (serra): Serra do Mar, Serra da Mantiqueira, Serra do Espinhaço i dr. Najviši je vrhunac Bandeira (2892 m). Gvajansko gorje, koje je u prosjeku znatno niže, građeno je također od prekambrijskih stijena, koje mjestimično pokrivaju mlađe naslage. Najviši je vrh Neblina (2994 m).

Ande (španjolski Cordillera de los Andes, portugalski Cordilheira dos Andes) mlađe su nabrano gorje na zapadu kontinenta; pružaju se od Panamske prevlake na sjeveru do rta Horn na jugu u duljini od 7500 km (širina 200 do 800 km). Nabirane su od paleozoika, ali je glavno nabiranje u tercijaru (najjače u pliocenu) zbog subdukcije (podvlačenja) oceanske litosferne ploče Nazca pod južnoameričku kontinentsku ploču (danas 80 do 100 mm godišnje). Izdizanje pojedinih dijelova Anda na veliku visinu tijekom tercijara i pleistocena praćeno je intenzivnim vulkanizmom (Tihooceanski vatreni prsten); najviše je vulkana u zapadnome pojasu Anda, od južne Kolumbije do sjevernog Čilea. Po građi se Ande dijele na tri pojasa (istočni, unutarnji i zapadni ili pacifički). U istočnom pojasu prevladavaju paleozojske stijene, a u unutarnjem i zapadnom mezozojski slojevi, kroz koje je na mnogim mjestima prodrla magma. Za glacijacije u pleistocenu, koja je zahvatila najviše dijelove Anda, osobito Patagonske Ande, na njihovu su istočnom podnožju nastala glacijalna jezera, a na obali Tihog oceana fjordovi.

Ande se dijele na tri skupine: sjevernu, srednju i južnu. Sjeverne Ande pružaju se sjevernije od 5° S, kroz Kolumbiju u tri lanca, a kroz Ekvador u dva lanca, na kojima je niz aktivnih i ugaslih vulkana (Chimborazo, 6263 m, prije 6310 m). Srednje Ande protežu se kroz Peru i Boliviju; između njihovih gorskih lanaca nalaze se prostrane visoravni (puna, altiplano). Najviši su vulkanski vrhovi Illimani (6438 m) i Ancohuma (6427 m). Južne Ande s Aconcaguom (6962 m), najvišim vrhuncem Amerike, pružaju se na jug do kraja kontinenta; u Ognjenoj zemlji visoke su oko 2000 m. U južnom Čileu dio Anda tone ispod površine mora stvarajući mnogobrojne otočiće strmih strana. Ledenjaci, koji su za pleistocena izdubili reljef, danas pokrivaju površinu od oko 25 900 km².

Južnoamerička nizina bila je do nabiranja Anda poplavljena morem; poslije je to more bilo zagaćeno i pretvoreno u jezera, koja su andske rijeke zasule nanosima i pretvorile u nizinu. Najveći su bazeni rijeka Orinoca, Amazone i Paraguaya. Na zapadnom rubu velikih nizina izdižu se mjestimično ostatci starih masiva kao osamljene gore, poznate pod imenom pampske sierre (Sierra de Córdoba i dr.). Uz pacifičku obalu, koja je visoka i strma, ima mnogo otoka južno od 42° S (arhipelag Chonos, Chiloé i dr.). Južni dio atlantske obale ima nekoliko polukružnih zaljeva (bahía ili baía). Najpovoljniji su zaljevi Rio de Janeiro i Baía de Todos os Santos. Na sjevernoj obali važan je Venezuelski zaljev s lagunom Maracaibo. Uz venezuelsku obalu nalaze se otoci Aruba, Curaçao, Bonaire, a istočno od njih Tortuga, Margarita, Testigos, Trinidad i Tobago. U Tihom oceanu otoci su Galápagos (Colón), Juan Fernández i Desventurados, a u Atlantskome Falkland (Malvinas), Fernando de Noronha, São Paulo, Trindade i Martin Vaz.

Klima

Južna Amerika sa svih je strana okružena oceanima, ali je utjecaj Tihog oceana, zbog blizine Anda, ograničen samo na uski obalni pojas. Osim toga, na zapadnoj strani kontinenta snizuje se temperatura zraka zbog utjecaja hladne Čileanske ili Humboldtove struje.

U tropskom pojasu, koji obuhvaća više od polovice kontinenta, tijekom cijele godine nema velike razlike u temperaturi (25 do 30 °C). U suptropskome području (bazen Paraguaya) prosječna je temperatura u siječnju 20 do 25 °C, a u srpnju 10 do 15 °C. Temperatura je u pojedinim dijelovima Anda vrlo različita, ovisno o visini, geografskoj širini te izloženosti utjecaju zračnih masa s oceana. Ljeti prema sjevernom rubu kontinenta puše sjeveroistočni pasat, a u nizini Amazone i u sjeveroistočnom Brazilu jugoistočni pasat. S Tihog oceana prema kopnu pušu jugozapadni vjetrovi; najjužniji dio pacifičke obale stalno je u području oceanskih zapadnih vjetrova. U području pampa pušu jaki hladni vjetrovi s juga (pampero). U ekvatorskome pojasu oborine su jednolično raspoređene tijekom cijele godine (porječje Amazone 2000 do 3000 mm godišnje), s dva maksimalna iznosa za vrijeme zenitnoga položaja Sunca. Na istočnim pristrancima Kolumbijskih Anda na godinu padne oko 7000 mm kiše, a u gornjem toku Amazone oko 2000 mm. Manje od 500 mm ima pacifičko primorje sjeverno od 32° S. U primorju sr. Čilea, zbog hladne morske struje, kiše nema po više godina (pustinja Atacama). Aridnu klimu ima i sjeverozapadna Argentina (područje Gran Chaca). Umjerena kontinentska klima vlada u pampama, a hladna kontinentska klima u Patagoniji i Andama iznad 3500 m (prosječna godišnja temperatura niža od 10 °C).

Vode

Razvođe između Atlantskog i Tihog oceana leži na zapadnom rubu kontinenta, u Andama; zbog toga prema Tihom oceanu otječu tokovi s tek 7% površine Južne Amerike, prema Atlantskom oceanu s oko 85%, a oko 8% površine su područja bez otjecanja. Veliki riječni sustavi Amazone, Orinoca i Paraná-La Plate odijeljeni su međusobno vrlo niskim razvođima, na kojima dolazi do račvanja ili bifurkacije (Casiquiare). Amazona (duga 6436 km, s porječjem od oko 7 milijuna km²) ubraja se u najveće rijeke svijeta. Glavne su joj izvorišne rijeke Marañón i Ucayali. U Atlantski ocean utječe estuarijem koji je širok oko 300 km. Rijeka Orinoco izvire na istočnim pristrancima Anda i velikom deltom utječe u Atlantski ocean. Río de la Plata zapravo je velik estuarij u koji utječu rijeke Paraná (s Paraguayem) i Uruguay (porječje oko 3 milijuna km²). S Brazilskoga visočja u Atlantski ocean teku kratke rijeke, izuzevši São Francisco koja je duga 2900 km. U istočnoj Patagoniji veće su rijeke Colorado, Negro, Chubut i Deseado. U Tihi ocean utječu rijeke kratka toka. Najpoznatija su jezera u Patagoniji Nahuel Huapi, Buenos Aires, Argentino i Todos los Santos, a u sr. Andama Titicaca (najviše plovno jezero na svijetu, 3812 m) i Poopó.

Biljni pokrov

Biljni pokrov pripada neotropskomu flornom području, a samo mali dio antarktičkomu. Neotropsko florno područje dijeli se u više regija: Sjeverno savansko područje ili ljani (llanos) najprostranije je u porječju Orinoca i njegova zaleđa. Zbog suše, koja traje gotovo pola godine, šume rastu samo uz obalu mora ili uz rijeke (galerijske šume). Ljani se sastoje od visokih trava (do 2 m) i šaša. Na obalama ušća Orinoca razvila se tropska prašuma.

Golemo amazonsko područje najveće je i vjerojatno najstarije šumsko područje na svijetu. Kišna šuma pokriva najveći njegov dio. Sastoji se od vrlo velikog broja vrsta. Npr. u području Manausu u Brazilu 1652 biljke, koje pripadaju u 107 vrsta iz 37 različitih porodica, nađene su na 176 m². U Amazoni ima oko 2500 vrsta drveća. Amazonsko područje dijeli se na nizinske, često poplavljene džungle, poznate pod imenom igapo, i u nepoplavljene ili várzea. Džungle prema jugu prelaze postupno u različite kserofitne formacije. U džungli rastu kaučukovci, brazilski ili pará-orah, pernambukovo drvo (Caesalpinia echinata), Andira i Paullinia. U vodama Amazone i njezinih pritoka raste kraljevski lopoč (Victoria regia) s promjerom lista do 1,8 m.

Područje pampa zauzima nizinski savanski dio Južne Amerike istočno od Anda. Tu prevladavaju travnjaci i stepe. Drveće raste samo uz rijeke (galerijske šume). Pampe su izvorno bile pokrivene drvećem, ali su ga ljudi uklonili i udomaćili različite vrste trava. Na periferiji je toga područja stepa s trnovitim grmljem i kržljavim drvećem. Na Brazilskome visočju rastu šume brazilske četinjače araukarije (Araucaria brasiliana). Uzgaja se paragvajski čaj od južnoameričke božikovine (Ilex paraguayensis).

Andsko područje. Na uskoj zapadnoj obali od sjevera prema jugu nižu se džungle, pustinjsko područje s oazama zimzelene vegetacije, polupustinje s bodljikavim grmovima, vlažne zimzelene šume i listopadne šume s antarktičkim drvećem. Istočni pristranci Anda obrasli su suptropskim šumama. S Anda potječu mnoge kultivirane biljke (npr. duhan, krumpir, ananas, arahidi).

Antarktičko florno područje zauzima krajnji jug Amerike. Dijeli se na tihooceanski i atlantski dio. Tihooceanski dio obrastao je kišnim šumama listopadnih antarktičkih bukava i značajnih magnolijaceja, a atlantski kserofitnom pustinjskom vegetacijom. Iznad šume razvile su se planinske rudine, koje su nalik na tundre.

Ljudska aktivnost jako je izmijenila izvorni biljni pokrivač Južne Amerike, pogotovo u šumskim područjima. Šume istočnoga Brazila bile su opustošene čišćenjem za poljoprivredne kulture, posebno šećernu trsku. Šume araukarije nestale su zbog iskorištavanja drveta. Obronci Anda također su jako iskrčeni. U Amazoni se svake godine posiječe na stotine km² tropske kišne šume. Pretjeranom ispašom stada stoke jako su oštetila travnjake od venezuelskih ljana do visokih Anda i Ognjene zemlje. Uništavanje staništa ubrzano je na cijelome kontinentu usprkos rastućoj zabrinutosti onih koji se zalažu za zaštitu.

Životinjski svijet

Životinjski svijet Južne Amerike, zajedno s faunom Srednje Amerike, pripada neotropskom području neogeje. Iako fauna Južne Amerike obiluje vlastitim oblicima, prilično je srodna s faunom Australije i Afrike. Ostatci starije faune upućuju na nekadanju vezu s drugim kontinentima. U tropskim prašumama Brazila sve do Anda, a na jugu do granica šuma Argentine, žive širokonosi majmuni urlikavci (Alouatta). Južna Amerika, osobito Brazil, obiluje glodavcima (viskače, činčile, nutrije i dr.). Od zvijeri su značajne jaguar, puma, vuk, čagalj, skunks, vidra i medvjed. Preživači su: guanako, vikunja, alpaka i ljama. Karakteristični su i vrlo rašireni južnoamerički sisavci krezubice: mravožderi, pasanci i tipavci. Od tobolčara štakoraša (Didelphidae) ističu se oposum ili surinamska naboruša (Didelphys virginiana). Južna se Amerika zbog bogatstva ptica zove i ptičjim kontinentom. Od oko 3000 vrsta najbrojniji su kolibrići (oko 400 vrsta) i tukani (oko 50 vrsta). Ima dosta papiga (amazonka, ara), hoacina, jakamara i dr. Najveća je grabežljiva ptica Južne Amerike andski kondor. U rijekama i jezerima žive krokodili kajmani, a na morskoj obali i na kopnu iguane i macaklini. Zmija ima mnogo; od neotrovnih su poznate udavi (Boa), dugi do 4 m, i anakonda, duga do 10 m. Otrovne su zmije čegrtuše. Od riba, kojih u Južoj Americi ima oko 2700 vrsta, poznata je električna jegulja (Gymnotus electricus), a u Amazoni i njezinim pritocima, gdje ima oko 1500 vrsta, opasna riba piranha (piraja). Od beskralježnjaka su za kišne tropske šume karakteristični člankonošci (kukci, pauci i stonoge) od kojih ovdje ima na tisuće još neotkrivenih vrsta. Ističu se leptiri fantastičnih boja, a njihova je fauna najbogatija na svijetu. Slijede još termiti, mravi, ose i pčele.

Prelov i uništavanje staništa (sječa i spaljivanje šuma) ozbiljno su prorijedili populacije divljih životinja u većem dijelu Južne Amerike, a nekima prijeti istrjebljenje. U većini južnoameričkih zemalja uspostavljeni su nacionalni parkovi za očuvanje divljači i kišnih šuma.

Stanovništvo

Južna Amerika ima 317,8 milijuna st. (1996). Miješanje rasa i etnička šarolikost karakteristični su za veći dio južnoameričkog prostora. U doba dolaska europskih kolonizatora (Španjolci i Portugalci) početkom XVI. st. u Južnoj Americi živjelo je oko 20 milijuna Indijanaca starosjedilaca. Indijanci danas žive uglavnom u Andama (3/4 od ukupnoga broja Indijanaca živi u sjevernim i sr. Andama), Gvajanskome gorju, u nizini Amazone, na Gran Chacu, na Brazilskome visočju, u Patagoniji i na krajnjem jugu kopna. Najbrojnije su skupine Quechua, Aimará, Tupí-Guaraní i Mapuche. Mnoga su plemena izumrla; u samome Brazilu u ovom stoljeću iskorijenjena je trećina od 230 poznatih plemena u tropskim šumama porječja Amazone. Bijelci su se najviše naselili na jugu, u područjima umjerene klime (Argentina, Urugvaj, južni Brazil). U razdoblju od 1810. do 1950. uselilo se oko 21 milijuna st.; dominantnoj useljeničkoj struji Španjolaca i Portugalaca pridružuje se potkraj prošlog stoljeća jaka imigracija Talijana, zatim Nijemaca, Poljaka i dr. (pretežno u Argentinu, Čile i Brazil). Manji useljenički tok iz Indije javlja se uglavnom do I. svjetskog rata (pretežno u Gvajanu). Nakon II. svjetskog rata (1946–57) uselilo je u Južnu Ameriku 27% europskih iseljenika (1,8 milijuna ljudi). U državama Južne Amerike (osim Argentine, Urugvaja, Brazila, Gvajane i Trinidada i Tobaga) prevladavaju stanovnici indijanske krvi (čisti i mješanci); njihov je udio najveći u Paragvaju (91%) i Peruu (86%). Udio bijelaca u ukupnome stanovništvu najveći je u Urugvaju (86%) i Argentini (85%), a crnaca (potomci dovedenih afričkih robova) u Trinidadu i Tobagu (40%) i Gvajani (36%).

Prosječna je gustoća naseljenosti 17,8 st./km² (1996). Najgušće su naseljeni rubovi kontinenta, osobito sjeverozapadni rub te jugoistočno brazilsko primorje i područje oko estuarija La Plate. U ovom je prostoru proces urbanizacije najbrži; ovdje se nalaze najveći južnoamerički gradovi: São Paulo (treći po broju stanovnika u svijetu), Rio de Janeiro i Buenos Aires. Prema udjelu gradskog u ukupnom stanovništvu Urugvaj (88,7%), Argentina (88,4%), Čile (85,1%) i Venezuela (84,0%) ubrajaju se među najurbaniziranije države svijeta. U širem području Buenos Airesa živi više od 1/3 argentinskog stanovništva, a u Montevideu više od 1/3 urugvajskoga. Južna Amerika ističe se visokopoloženim velikim gradovima (Bogotá, 2660 m; La Paz, 3658 m; Quito, 2850 m i dr.). Prema unutrašnjosti gustoća se znatno smanjuje. U nizini Amazone, na Andama i u Patagoniji ima golemih površina koje su gotovo nenastanjene (u najnovije vrijeme izgradnjom cesta postupno se povećava naseljenost u porječju Amazone). Od država najveću gustoću naseljenosti imaju Trinidad i Tobago (250 st./km²) i Ekvador (42 st./km²).

U političkom se pogledu Južna Amerika sastoji od 13 država: Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Ekvador, Gvajana, Kolumbija, Paragvaj, Peru, Surinam, Trinidad i Tobago, Urugvaj, Venezuela. Španjolski se govori u svim državama, osim u Brazilu (portugalski), Gvajani (engleski) i Surinamu (nizozemski). Na prostoru Južne Amerike nalazi se južni dio Nizozemskih Antila, francuski prekomorski departman Francuska Gijana i britansko otočje Falkland.

Promet

Mreža južnoameričkih prometnica nije dovoljno razvijena. Koncentracija stanovništva i privrede u rubnim dijelovima kopna uvjetovala je odgovarajući raspored prometnica. Na atlantskoj strani željeznička je mreža najgušća u sr. Argentini (gotovo zrakasto se širi od Buenos Airesa) i u jugoistočnom Brazilu. Na zapadu važna je uzdužna željeznička pruga od Iquiquea do Puerto Montta (preko Santiaga i Concepcióna). U suženome južnome dijelu izgrađene su transkontinentske pruge (Buenos Aires–San Miguel de Tucumán–Antofagasta; Buenos Aires–Mendoza–Valparaíso). Andske zemlje imaju najviše položene željezničke pruge u svijetu: Lima–Oroya, 4818 m; Rio Mulatos–Potosí, 4787 m; Rio Mulatos–Oruro, 4401 m; Arica–La Paz, 4257 m, i dr. Mnoge međusobno nepovezane željezničke pruge vode od lučkih središta do poljoprivrednih i rudarskih područja u unutrašnjosti. Unutarnji vodeni promet odvija se rijekama Amazona, Paraná, Magdalena, Orinoco, São Francisco, ali količinom prevezena tereta nema veliko značenje. Cestovna se mreža ubrzano razvija (uzroci su dijelom u tome što su Argentina i Brazil veliki proizvođači automobila, što je nedovoljno razvijen željeznički promet i dr.). Svojim značenjem izdvaja se Panamerička autocesta. Novoizgrađena peruanska transandska autocesta (Lima–Pucallpa) nastavlja se u transamazonsku autocestu, koja je dovršena u istočnom dijelu od Cruzeiro do Sul (zapadni Brazil) do luke Recife; važni su i krakovi transamazonske autoceste Rio de Janeiro–Brasília–Belém i São Paulo–Cuiabá–Santarém. Glavnina lučkoga robnog prometa vezana je uz velike atlantske luke (Buenos Aires, Rio de Janeiro, Montevideo i dr.). Mreža unutarnjega i prekooceanskoga zrakoplovnog prometa vrlo je razgranata, osobito u Brazilu, Argentini, Venezueli i Kolumbiji.

Povijest

Prvi doseljenici iz Azije u Ameriku prešli su Beringov prolaz u potrazi za lovištima papkara prije 35 000 do 20 000 godina. Kretanje doseljenika iz Azije prema krajnjem jugu Južne Amerike završeno je između 5000 i 3000 god. pr. Kr. Golema područja Brazila, Argentine, juga Čilea, antilskog otočja itd. nastanjivala su plemena na stupnju razvoja između paleolitika i neolitika, bez čvrste organizacije, bez poznavanja pisma, bez intenzivnog poljodjelstva. Potkraj XV. st. na prostoru zapadne polutke živjelo je oko 40 milijuna Indijanaca, od čega samo u današnjem Meksiku više od 15 milijuna. Meksička visoravan i Ande bili su jedina područja naprednih civilizacija. Oko 1600. pr. Kr. u Meksiku se razvija civilizacija Olmeka, a u današnjem Peruu – Chavina. Potonja je utjecala uglavnom na duhovni, a manje na politički razvitak Mochica, Nazca i Huarija. Olmeke iz doline Meksika i Gvatemale oko 200. pr. Kr. zamijenila je gradska kultura Teotihuacán.

Kasne su pretkolumbovske civilizacije sr. Amerike Tajín, Zapotec i Maya. Središte države Maya (500–900. god.) bio je poluotok Yucatán. Slabljenje njihove napredne civilizacije uzrokovala je prenapučenost, iscrpljivanje tla, nedovoljna ishranjenost stanovništva i građanski ratovi. Tolteci su u X. st. pokorili većinu područja, a njih su oko 1200. zamijenila ratobornija sjevernjačka plemena od kojih se poslije razvila civilizacija Azteka. God. 1325. Azteci osnivaju Tenochtitlán, današnji Ciudad de México. U Andama od početka XV. st. narod Quechua (poznatiji po imenu jednoga od svojih vladara kao Inka), iz okolice grada Cuzca, za stotinjak godina osvojio je područja Ekvadora, Perua, Bolivije, dijelove Čilea i Argentine. Dolazak Hernána Cortésa 1519. u Meksiko i Francisca Pizarra 1533. u Peru uzrokovao je brzi kraj civilizacije Azteka i Inka.

Europljani Ameriku ponovno otkrivaju 1492., kada su tri lađe pod zapovjedništvom Kristofa Kolumba pristale na Bahamskim otocima. Nakon prvoga Kolumbova povratka u ožujku 1493., papa Aleksandar VI. izdao je niz bula i blagoslovio sporazum između Lisabona i Madrida u Tordesillasu iz 1494., kojim se pravo na zaposjedanje svih novootkrivenih zemalja dodjeljuje Portugalu i Španjolskoj. Tim sporazumom svi su krajevi 370 liga (1900 km) zapadnije od Kapverdskih otoka pripali Španjolskoj. Pedro Álvares Cabral otkrio je 1500. Ilha de Vera Cruz, portugalsku koloniju koja se od 1511. na kartama naziva Brazil.

Španjolska organizira područje kojim prividno ili stvarno vlada u potkraljevstvima Novoj Španjolskoj, sa sjedištem u Ciudad Méxicu (krajevi sjeverno od Paname), i Peruu, sa sjedištem u Limi. Poslije se potkraljevstva organiziraju i u Buenos Airesu (La Plata, 1776) i Carácasu (Nova Granada, 1717., 1739). Kralj i Vijeće Indija u Madridu odobravaju sve administrativne mjere u kolonijama. God. 1681. Vijeće je izdalo Zbirku zakona o Indijama, kojima je u 6400 propisa pravno uređen život španjske Amerike. Potkraljevstva su se dijelila na kraljevstva, na čelu kojih su bili potkralj i audijencije, pravno-administrativna vijeća od kojih je prvo stvoreno već 1511. u Santo Domingu. Audijencije su bile temelj kolonijalne uprave sve do početka XIX. st. Važnija područja udaljena od glavnoga grada kraljevstva organizirana su u generalne kapetanije. Njihova podređenost potkralju bila je uglavnom samo formalna. Periferna i slabije naseljena područja organizirana su u prezidencije. Gradska vijeća (cabildo) bila su pod političkim utjecajem kreola. Iako su reforme burbonske dinastije u XVIII. st. ponešto promijenile ustroj kolonijane uprave, njezine osnove postavljene do 1550. ostale su uglavnom nepromijenjene. U španjolskoj i portugalskoj Americi Katolička crkva uzdignuta je na razinu državne crkve. Franjevci su u Novi svijet došli već za Kolumbova drugog putovanja 1493. Isusovci su do svojega protjerivanja iz Amerika (1767) upravljali indijanskim redukcijama i dominirali intelektualnim životom. Eksploatacija srebrne rude (rudnici Potosí, Zacatecas, Real del Monte, Guanajuato) i zlata (napose u brazilskoj pokrajini Minas Gerais) i plantaže bili su temelj gospodarstva kolonija. Do kraja kolonijalnoga razdoblja broj crnih robova u Amerikama čini 18,4% stanovništva, iako u španjolskoj Americi tek 4,6%.

Napoleonovo osvajanje pirenejskih kraljevstava povod je pokretima za neovisnost. Simón Bolívar, José de San Martín, Bernardo O’Higgins i dr., predvodili su 14 godina dugu oslobodilačku borbu. Prijelaz je prošao mirno jedino u Brazilu, koji 1822. postaje carstvo s dinastijom Bragança (do 1889). Pokušaj osnivanja jedinstvene latinoameričke republike propao je.

Iako je svaka od osamostaljenih država imala drugačiji razvojni put, zajedničke su im karakteristike politička nestabilnost, vlast karizmatskih vojnih vođa (caudillos), velika uloga vojske, gospodarska ovisnost o Europi, napose Velikoj Britaniji i, poslije, o SAD-u, dugogodišnja kulturna podređenost Francuskoj. Naziv Latinska Amerika nastao je sredinom XIX. st. kada Francuzi, na temelju zajedničkoga romanskoga podrijetla španjolskoga, portugalskoga i francuskoga jezika, te na temelju sredozemnoga kulturnog naslijeđa i katoličanstva smatraju da je misija Pariza preuzeti duhovno vodstvo na južnoameričkom kontinentu. Glavne političke skupine bili su liberali i konzervativci. Prvi su uglavnom intelektualci koji traže odvajanje Crkve od države, federalizaciju i zagovaraju rješenja po uzoru na SAD i Zapadnu Europu. Konzervativci su podupirali katolički svjetonazor i dominaciju pokrajinske aristokracije, uglavnom vlasnika latifundija. Radnu snagu na plantažama činili su uglavnom robovi (kao u Brazilu do 1888. i na Kubi do 1898) ili peoni. Do početka I. svjetskog rata samo u Argentinu doselilo se 4 660 500, a u Brazil 2 500 000 europskih useljenika. U Brazil je između 1920. i 1940. došlo 200 000 Japanaca. Politička nestabilnost, rastući nacionalizam, česti vojni udari i desničarski režimi obilježavaju politički život u godinama prije i tijekom II. svjetskog rata. – Političku stabilnost nakon II. svjetskog rata trebali su izgraditi sporazumi o uzajamnoj obrani i pomoći između dvadesetak latinskoameričkih zemalja (Chapultepec 1945., Rio de Janeiro 1947) te stvaranje Organizacije američkih država 1948. Vodeću ulogu u tim pokušajima imale su SAD, koje Srednju i Južnu Ameriku smatraju svojim interesnim područjem (Monroeova doktrina iz 1823). Od početka 1950-ih SAD ugovaraju mnogobrojne bilateralne vojne sporazume te podržavaju zemljoposjedničke i vojne vladajuće strukture u latinskoameričkim državama. Sudjelovanje SAD-a u rušenju ljevičarskih vlada (Gvatemala 1954., invazija na Kubi 1961., Čile 1973) obrazlaže se i sprječavanjem »širenja komunizma«. Teške socijalne prilike širom kontinenta od 1947. rezultiraju pobunama i građanskim ratovima u dvadesetak latinskoameričkih država. Uspjeh kubanske revolucije 1959. osnažio je ljevičarsku gerilju u nizu zemalja (Urugvaj, Brazil, Nikaragva, Peru, Kolumbija i dr.). Diktature su česte u Latinskoj Americi, a ponegdje su trajale desetljećima (Haiti, Nikaragva, Paragvaj). Tijekom 1980-ih SAD vrše pritisak na vojne režime da omoguće demokratske izbore, što je u desetak zemalja i učinjeno. Vojska je politički utjecajna (Čile, Nikaragva, Ekvador, Kolumbija, Peru i dr.) te sklona državnim udarima (Surinam 1990). Političku ulogu vojske u Latinskoj Americi potenciraju i teritorijalni sporovi; zbog teritorija su se sukobljavali Nikaragva i Kostarika 1948–55. i 1960., Honduras i Nikaragva 1957–60., Paragvaj i Argentina 1960., Haiti i Dominikanska Republika 1962–63., Salvador i Honduras 1969., Gvajana i Surinam 1969., Urugvaj i Argentina 1969., Argentina i Čile 1969., Meksiko i Gvatemala 1972., Argentina i Velika Britanija 1982., a ratovali su Peru i Ekvador (od 1981). Teritorijalni sporovi postoje i dalje između Nikaragve i Kolumbije, Perua i Ekvadora, Gvatemale i Belizea, Venezuele i Gvajane, Gvajane i Surinama i dr.; granične sporove neke latinskoameričke zemlje imaju i na Antarktici (Argentina, Čile). Unatoč međudržavnim problemima, bilo je i integracijskih pokušaja. Gospodarski su najbrojniji tijekom 1960-ih (LAFTA, Andski pakt, CACM), ali i poslije (CARICOM 1973., LAES 1975., LAIA 1980., MERCOSUR 1991. i dr.). Latinska Amerika trebala je postati prvi nenuklearni kontinent (ugovor iz Tlatelocoa 1967), no to zbog odbijanja pojedinih država nije još ostvareno. Na konferenciji u Miamiju potkraj 1994. latinskoameričke zemlje, osim nepozvane Kube, pristale su na postupnu panameričku integraciju. Latinska Amerika ostaje opterećena gospodarskim problemima i političkom nestabilnošću. Gerilja je i dalje ponegdje aktivna (Kolumbija, Peru, Meksiko), a poseban problem postala je proizvodnja droge (Bolivija, Peru i Kolumbija pokrivaju oko 70% ilegalnog tržišta narkoticima).

Hrvatsko iseljeništvo

Hrvati u Južnu Ameriku dolaze s prvim Europljanima. Nakon mornara (braća Ohmućevići, Vice Bune), trgovaca (braća Konkeđević, Basilije Basiljević, Marin Piccetti), konkistadora (Vinko Paletin) i misionara (Ivan Ratkaj, Ferdinand Konščak, Ivan Marchesetti, Nikola Plantić) klasični iseljenici počinju stizati u Južnu Ameriku (Urugvaj) u drugoj polovici XVIII. st., a skupno doseljivanje započinje od 1870-ih. Do I. svjetskog rata uselilo ih se 30 000 do 40 000, i to uglavnom iz Dalmacije (južnije od Omiša, uključujući otoke, osobito Brač) i Hrvatskoga primorja. Za I. svjetskog rata useljivanje prestaje, dok je u prvoj fazi međuratnog razdoblja pojačano zbog restriktivne useljeničke politike SAD-a, a početkom 1930-ih gotovo je zaustavljeno. Prema procjenama iz 1939. bilo je 200 000 Hrvata u Južnoj Americi. Nakon II. svjetskog rata dolazi znatna skupina političkih emigranata (najviše u Argentinu), a potom dosiljavanje gotovo zamire. Iseljena skupina stari, a naraštaji rođeni u iseljeništvu asimiliraju se. Računa se da danas u Južnoj Americi živi tek nekoliko tisuća Hrvata rođenih u Hrvatskoj, odnosno oko 200 000 st. hrvatskoga podrijetla.

Najznačajnije hrvatske iseljeničke naseobine nalaze se u Argentini, Čileu i Brazilu, a ima ih i u Peruu, Boliviji, Venezueli, Urugvaju i Paragvaju. U Brazil dolazi veći broj Hrvata između dvaju svjetskih ratova, a u Venezuelu nakon II. svjetskog rata. Društveni i gospodarski položaj Hrvata povoljniji je u državama na tihooceanskoj obali. Osobito je uspješan bio prvi naraštaj Hrvata u Čileu. Mnogi među njima postigli su znatne rezultate u trgovini, rudarstvu, novčarstvu i industriji, a njihovi potomci zauzimaju važna mjesta u društvu.

Budući da su se doselili uglavnom s istog područja te se bavili srodnim zanimanjima, Hrvati u Južnoj Americi snažno su povezani pa se govori da žive u svojim kolonijama. Najpoznatije hrvatske iseljeničke kolonije do I. svjetskog rata utemeljene su u Argentini (Buenos Aires, Rosario, Acebal), Čileu (Antofagasta, Punta Arenas, Porvenir, Valparaíso, Iquique, Tocopilla), Peruu (Callao, Cerro de Pasco), Boliviji (Oruro, Uyuni, Potosí), Urugvaju (Montevideo) i Brazilu (São Paulo). Između dvaju svjetskih ratova unutrašnjim migracijama Hrvati su se koncentrirali u glavnim gradovima ili u naseljima s povoljnom klimom (Cochabamba u Boliviji); nakon II. svjetskog rata nova je naseobina nastala u Venezueli.

Život u kolonijama olakšavalo je društveno organiziranje Hrvata u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća. Prvo je društvo utemeljeno 1871. u peruanskoj luci Callao pod imenom Društvo slavjansko od dobročinstva. Zbog nebrige zemlje iseljenja (Austro-Ugarska) za posebne doseljeničke probleme, prva društva imaju potporni značaj, a vrlo se brzo utemeljuju kuturna, športska, vatrogasna i dr. društva. Ona djeluju uglavnom unutar jedne kolonije, a prva krovna organizacija (Hrvatski savez u Južnoj Americi) utemeljuje se tek 1913. Stupanj organiziranosti i vijek trajanja pojedinih društava različiti su. Negdje je organizacija bila čvrsta, s točno određenim pravima i dužnostima članstva predviđenima statutom, dok su ponegdje veze članstva i organizacije labavije. Bez obzira na značaj, društva su imala veliku ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta iseljenika.

Proces asimilacije Hrvata u južnoameričke nacije bio je dosta brz. Na to je utjecala i činjenica što je prvi naraštaj stigao iz dijelova Dalmacije u kojima još nije bio završen proces nacionalne integracije. Mnogi su prilikom popisa u Južnoj Americi izjavili da su osim Hrvati također Dalmatinci, Slovinci, Slavjani i dr. Čest je bio slučaj poistovjećivanja etničke pripadnosti s državom iseljenja te su se nazivali Austrijancima. Između »Austrijanaca« i ostalih vladao je antagonizam koji se osobito očitovao u borbi za prevlast u vodstvu iseljeničkih udruga te u njihovim nazivima.

Osim društava Hrvati utemeljuju i svoje novinstvo. Do I. svjetskog rata u Argentini i Čileu izlazilo je 14 novina hrvatskih iseljenika – uglavnom polumjesečnika ili tjednika. Prvi list u Argentini bio je Narodni glas (Buenos Aires, 1882), a u Čileu Sloboda (Antofagasta, 1902).

Iseljenici u Južnoj Americi održavaju snažne veze s domovinom. Novčanim pošiljkama sudjeluju u obiteljskom gospodarstvu, ali i u mnogim domoljubnim akcijama, osobito za vrijeme narodnog antimadžarskog pokreta u Hrvatskoj 1903/04. Snažno su politizirani i u I. svjetskom ratu, kada utemeljuju Jugoslavensku narodnu obranu, koja pokriva rashode Jugoslavenskog odbora u Londonu, pod čijim je političkim utjecajem. Usmjeravani od diplomatsko-konzularnih predstavnika stare jugoslavenske države, stari iseljenici nakon I. svjetskog rata odreda izjavljuju da su »Jugoslaveni« te već u prvim poratnim godinama sva iseljenička društva dobivaju jugoslavensko ime. Hrvatsku svijest imaju gotovo isključivo doseljenici koji pristižu nakon I. svjetskog rata. Prvo iseljeničko društvo s hrvatskim imenom u tom je razdoblju Hrvatski dom, utemeljen u Montevideu 1928. Na novo iseljeništvo pokušava utjecati ustaški pokret. Branko Jelić, izaslanik A. Pavelića, utemeljuje početkom 1930-ih udrugu Hrvatski domobran, koja izdaje list istoga imena. Od tada su Hrvati u Južnoj Americi podijeljeni u dvije politički posve zatvorene skupine. Za II. svjetskog rata obnavlja se Jugoslavenska narodna obrana, koja u početku daje podršku kraljevskim izbjegličkim vladama, a od 1944. Titovim partizanima. Hrvatski domobran posve se pasivizira pod utjecajem prilika u domovini, u prvome redu zbog Rimskog ugovora kojim je dio hrvatskog etničkog prostora, s kojega je potjecala većina iseljenika, prepušten Italiji.

Nakon II. svjetskog rata u Južnu Ameriku dolazi veća skupina (procjena: 5000 do 15 000) političkih izbjeglica, uglavnom osoba iz državnog i vojnog aparata te iz znanosti, javnog i kulturnog života NDH. Premda su uglavnom bili izobraženi, oni su u skladu s useljeničkom politikom tamošnjih zemalja (posebice Argentine) morali krenuti od početka, no vrlo su se brzo uspinjali na društvenoj ljestvici. Također su se vrlo brzo organizirali u kulturne i političke udruge, a osobito su razvili snažnu izdavačku djelatnost. Samo u Argentini 1946–90. političke su izbjeglice tiskali 52 periodične publikacije na hrvatskom i 10 na španjolskom jeziku.

Na početku borbe za neovisnost nacionalno se osvijestio velik broj Hrvata u Južnoj Americi. Predvođeni hrvatskom državotvornom emigracijom, oni su moralno, politički i materijalno pomagali Hrvatskoj. Dio njih vratio se nakon 1990. u domovinu te se uključio u politički i društveni život. (Vidi: Lj. Antić. Hrvati u Južnoj Americi do 1914. Zagreb, 1991. – Lj. Antić. Hrvati i Amerika. Zagreb, 1992).

Otkrića

Otkrivanje i istraživanje američkog kopna, u pravom smislu riječi, vezano je uz K. Kolumba i Europljane koji su ga slijedili. Pretkolumbovski pomorski pothvati nemaju veću povijesnu važnost.

982. Norvežanin (Norman) Erik Röde (Crveni) prvi put s Islanda dolazi na Grenland i ondje 985. ili 986. osniva prve normanske naseobine.
1000. Norman s Islanda Leif (Leiv) Eriksson (sin Crvenoga Erika) na sjevernoj obali Newfoundlanda osniva naseobinu, vjerojatno Vinland.
1492. K. Kolumbo dolazi do bahamskog otoka Guanahani (San Salvador), otkriva Kubu i Hispaniolu (Haiti).
1493–96. Kolumbo na drugome putovanju otkriva Male Antile, Puerto Rico i Jamaicu.
1497. G. Caboto dopire do Newfoundlanda i Labradora u Sjevernoj Americi.
1498–1500. Kolumbo na trećem putovanju otkriva južnoameričku kopnenu obalu u blizini rijeke Orinoca i otok Trinidad.
1499–1500. A. Vespucci otkriva sjeveroistočnu obalu Brazila.
1500. P. A. Cabral iskrcava se u Brazilu i osvaja ga za Portugal.
1502–04. Kolumbo na četvrtom putovanju otkriva obalu od Hondurasa do Dariénske prevlake.
1508–09. J. Díaz de Solís i V. Pinzón istražuju istočnu obalu Srednje Amerike.
1513. J. P. de León otkriva Floridu.
1513. V. N. de Balboa prelazi preko Dariénske (Panamske) prevlake i dolazi na obalu Južnoga mora (danas Tihi ocean).
1516. J. Díaz de Solís otkrio La Platu i Uruguay.
1520. F. Magellan na putu oko svijeta otkriva južni rt Južne Amerike i kroz morski prolaz, koji je po njemu dobio ime, dolazi u Tihi ocean.
1524. G. da Verrazano otkriva atlantsku sjevernoameričku obalu do otoka Cape Breton.
1534–35. J. Cartier otkriva rijeku St. Lawrence u Sjevernoj Americi.
1592. J. Davis otkriva otočnu skupinu Falkland (Malvini).
1610. H. Hudson otkriva zaljev koji je po njemu dobio ime.
1616. Le Maire i W. C. Schouten otkrivaju rt Horn.
1741. V. Bering i A. I. Čirikov otkrivaju sjeverozapadnu obalu (Aljaska) Sjeverne Amerike i više Aleutskih otoka.
1789–93. A. Mackenzie otkriva rijeku, nazvanu po njemu Mackenzie, prelazi Stjenjak i dolazi do obale Tihog oceana.
1792–94. G. Vancouver istražuje obalu Sjeverne Amerike od Kalifornije do Aljaske.
1804–06. M. Lewis i W. Clark prelaze sjevernoameričko kopno od Saint Louisa, uz Missouri, preko Stjenjaka do tihooceanske obale (ušće Columbije).
Amerika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2223>.