Julijan II. Apostat(a)

ilustracija
JULIJAN II. APOSTAT(A)

Julijan II. Apostat(a) (latinski Flavius Claudius Iulianus [fla:'wi·us klạu'di·us ju:li·a:'nus]), rimski car, filozof i pisac (Carigrad, 331Ktezifont, Perzija, 26/27. VI. 363). Nećak Konstantina I. Velikoga. Sljedbenik grčkog filozofa Jambliha Halkiđanina. Zbog vojnih uspjeha (357. pobijedio Franke i Alemane kraj današnjega Strasbourga) bio popularan u vojsci, koja ga je 361. proglasila za protucara Konstanciju II.; kada je taj iste godine umro, Julijan je postao samovladar. Težio je za obnovom Rimskoga Carstva, uredio je financije i proveo mnoge reforme. Pod utjecajem neoplatonovca Maksima Efeškoga, bio je uvjeren da propadanje Carstva treba pripisati afirmaciji kršćanstva, pa je 361. prešao na poganstvo, držeći helensku tradiciju kulturno vrjednijom, i obnovio štovanje antičkih bogova, zatvarajući kršćanske crkve i progoneći kršćane. Zbog toga su mu kršćani dali nadimak Apostata (Otpadnik). Umro u ratu protiv Perzijanaca. Od njegovih književnih djela sačuvalo se 8 govora, 2 satirička spisa, 87 pisama (od kojih samo 2 na latinskom) i nekoliko epigrama. Među izgubljenim djelima nalazio se spis o ratu protiv Alemana i traktat protiv kršćana. Njegov lik obradili su D. S. Merežkovski u romanu Smrt Bogova – Julijan Apostata i H. Ibsen u drami Car i Galilejac.

Julijan II. Apostat(a). Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29485>.