STRUKE:

Moldavci

Moldavci.

1. Stanovnici povijesne Kneževine Moldavije (rumunjski Principatul Moldovei) koja se do 1812. prostirala između Istočnih Karpata, donjega toka rijeke Sireta, Dunava, Crnoga mora i Dnjestra. Govorili su oblikom rumunjskog jezika, koji se pak nazivao moldavskim, moldovlaškim (susjedni Slaveni Rumunje su obično zvali Vlasima), ali nerijetko i rumunjskim. Iz povijesnog značenja razvila su se iduća dva suvremena značenja imena Moldavci.

2. Stanovnici istočnog dijela današnje Rumunjske, tj. pokrajine Moldavije (između Istočnih Karpata, donjega toka Sireta, Dunava i Pruta), čiji rumunjski jezik ima, u pučkim govorima, neke osobitosti u usporedbi s rumunjskim jezikom u Vlaškoj i Transilvaniji, a osebujan im je mentalitet i neki oblici pučke kulture.

3. Državljani Republike Moldavije (od 1940. do 1991. Moldavske SSR; to je područje Besarabije i Tiraspolskoga kraja), posebice njezini stanovnici rumunjskog jezika (64,5% ukupnoga stanovništva), potomci romaniziranih Dačana. Osim u Republici Moldaviji (2,8 milijuna), Moldavci žive manjim dijelom u Ukrajini (oko 325 000), Ruskoj Federaciji (oko 173 000, većim dijelom u Tjumenskoj, Rostovskoj i Moskovskoj oblasti, u Krasnodarskom kraju i u Sankt Peterburgu) te u Kazahstanu (oko 33 000). Po vjeri su pravoslavci (uz velik broj ateista).

Jezik. Romanski jezik Republike Moldavije (tj. povijesne Besarabije i Tiraspolskoga kraja) naziva se moldavskim (u Ustavu iz 1994) i rumunjskim (u deklaraciji o neovisnosti iz 1991. i odluci Ustavnoga suda iz 2013). Sve do ujedinjenja s Vlaškom 1859 (→ rumunjska), u Moldaviji, pa tako i u Besarabiji koja je 1812. bila pripojena Rusiji, taj se jezik zvao moldavski, moldovlaški, ali i rumunjski jer je u puku, zbog stalnih veza, bilo dobro poznato da se on, s određenim varijacijama, govori u Vlaškoj i u Transilvaniji; među učenim Moldavcima rano se romanski jezik triju kneževina počeo povezivati s latinskim jezikom kao pretkom. U »ruskoj« Besarabiji (1812–1918) bilo je malo književne djelatnosti, a crkvena pismenost nastavila je upotrebljavati rumunjski (moldavski) jezik koji se pisao ćirilicom (staroslavenska ćirilica bila je uobičajeno pismo za rumunjski i u ujedinjenim kneževinama sve do 1860-ih). Kada se 1918. Besarabija ujedinila s ostalim rumunjskim zemljama, i ondje je u javnoj i službenoj uporabi bez ikakvih poteškoća funkcionirao rumunjski standardni jezik (pisan latinicom). Za sovjetske vladavine (1940. SSSR je okupirao Besarabiju, bila je stvorena Moldavska SSR, a u njezin sastav ušao je i uski pojas na lijevoj obali Dnjestra, iako je ondje bilo jedva nešto više od 1/3 valahofonoga stanovništva) naziv jezika bio je moldavski, a pisao se slovima ruske ćirilice. Taj jezik nije bio stvoren na podlozi mjesnih moldavskih govora Besarabije, nego je to bio standardni rumunjski jezik, kakav se upotrebljavao u Rumunjskoj (u rusku ćirilicu zapravo su se samo transponirali latinični znakovi standardnoga pisanog rumunjskog), s određenim brojem službenih naziva posuđenih iz ruskoga ili pak stvorenih po uzoru na ruski, a ustupci moldavskim govorima (uglavnom u izgovoru) istovjetni su s onima kakvi su u rumunjskom standardnom jeziku bili dopušteni i s desne obale Pruta. Od 1950-ih sovjetska lingvistika insistirala je na tome da je moldavski poseban romanski jezik, različit od rumunjskoga. Već prije raspada SSSR-a, kao posljedica »glasnosti«, 1989. donesena je odluka prema kojoj je u Republici Moldaviji rumunjski jezik 1991. bio proglašen službenim (državnim), te da se piše latiničnim pismom. No nakon proglašenja neovisnosti 1991., u Ustavu iz 1994 (s pomoću referendumskih manipulacija i pritisaka iz Zajednice neovisnih država) ipak je kao državni jezik proglašen moldavski (limba moldovenească), ali se u javnoj komunikaciji i u pisanoj praksi uvriježio naziv rumunjski jezik, a postojeće leksičke razlike prema jeziku u Rumunjskoj svjesno se i sustavno uklanjaju. Godine 2013. Ustavni sud dao je prednost rumunjskom kao obliku imena jezika. U samoproglašenoj Pridnjestarskoj moldavskoj republici jezik se naziva moldavskim i piše se ćirilicom.

Književnost. Moldavskom književnošću naziva se književnost na rumunjskom (»moldavskom«) Republike Moldavije, odnosno Besarabije te, nakon II. svjetskog rata, Tiraspolskoga kraja. S obzirom na politički diskontinuitet Besarabije (u sastavu Kneževine Moldavije do 1812., uključena u carsku Rusiju 1812–1918., dio »Velike Rumunjske« 1918–1940., okupirana od SSSR-a 1940–41. i od nje stvorena Moldavska SSR, ponovno priključena osovinskoj Rumunjskoj 1941–44., 1944. osvojila ju Crvena armija i ponovno je bila uspostavljena Moldavska SSR, 1991. proglašena neovisna Republika Moldavija), njezine bi sadržaje najtočnije pokrivao naziv besarabijska književnost. Insistirajući na posebnosti moldavske književnosti, sovjetska je književna povijest za razdoblje do 1918., osim pisaca iz Besarabije i Tiraspolskoga kraja, u nju ipak uporno i sustavno uključivala pisce s cijeloga područja povijesne Kneževine Moldavije, bez obzira na to jesu li se rodili i djelovali zapadno od Pruta (što je najčešće) ili su se pak rodili i/ili pisali na rumunjskom u samoj Besarabiji (takvih je pisaca razmjerno malo). Tako se za XVII. i XVIII. st. kao moldavski pisci obrađuju kroničari G. Ureche, M. Costin, I. Neculce i polihistor D. Cantemir, koji su inače ključni rumunjski pisci. Za XIX. st. to isto vrijedi za C. Negruzzija, M. Kogălniceanua, V. Alecsandrija, B. P. Haşdeua, M. Eminescua, I. Creangu i mnoge druge. Ako su neki od takvih pisaca rođenjem i vezani uz Besarabiju, njihova se djelatnost odvijala gotovo isključivo u zemljama zapadno od Pruta. U samoj Besarabiji, pograničnom području carske Rusije, okolnosti i nisu osobito pogodovale razvoju pismenosti i književnosti na rumunjskom (moldavskom) jeziku; nešto razvijenija bila je pismenost vjerskih sadržaja. Gotovo isključivo ruralno i (barem na rumunjskom) uglavnom nepismeno stanovništvo rumunjskoga jezika raspolagalo je bogatom usmenom pučkom književnošću, koja je, međutim, oblicima i tematikom istovjetna s pučkom književnošću zapadno od Pruta te u Vlaškoj i Transilvaniji. Od pisaca kojih se podrijetlo i djelatnost veže uz Besarabiju, za razdoblje potkraj XIX. i početkom XX. st. treba spomenuti pjesnike kao što su Tudose Roman, Ion Bour-Cazân i Alexei Mateevici (1888–1917), a tijekom XX. st. Andrei Lupan (1912–92), Anatolii Gujel (r. 1922), Ion Bolduna, Grigore Vieru (1935–2009), Gheorghe Vodă (1934–2007) i Dumitru Matcovschi (1934–2013). Među prozaicima su se istaknuli pripovjedač i folklorist Gheorghe Madan (1872–1944), Ana Lupan (1922–98), Ariadna Şalari (1923–2016) i Ion Druţă (r. 1928), pripovjedač, romanopisac, dramatičar i esejist koji piše i ruski. Kao književni kritik i književni povjesničar Mihai Cimpoi (r. 1942) ističe se modernošću metode i nastojanjem da »moldavsku« književnost promatra kao organski dio rumunjske nacionalne književnosti (osobito njegova »Otvorena povijest rumunjske književnosti u Besarabiji« – »O istorie deschisă a literaturii române din Basarabia«, 1996).

Likovne umjetnosti. Među istaknute spomenike u Moldaviji (Besarabiji) ubrajaju se kamene tvrđave u gradovima Soroca i Tighina (XVI. st.), crkva Uzašašća Bogorodičina u Căuşenima (XVI–XVIII. st.) i saborne crkve u gradovima Orheiul Vechi i Kišinjev (XVII. st.). U crkvenom graditeljstvu izvoran je moldavski sustav svođenja u kojem tambur počiva na dva niza lukova (crkva manastira Rudi, 1777). Iz XVIII. st. potječu pravokutne ili osmerostrane drvene crkve s piramidalnim krovom. U pučkom graditeljstvu oblikovao se tip seoske kuće s galerijom na drvenim ili kamenim stupovima, s pročeljima živih boja. Arhitektura u prvoj polovici XIX. st. nosi značajke klasicizma (saborna crkva u Kišinjevu), a u prvim desetljećima XX. st. secesije i konstruktivizma. Nakon II. svjetskoga rata rekonstruirani su razrušeni gradovi; u uvjetima industrijalizacije promijenila se urbana struktura, izgradile su se široke prometnice, kompleksi upravnih i kulturnih središta te zasebne stambene četvrti.

U XV–XVIII. st. nastale su monumentalne zidne slike u manastiru Voroneţ (danas u Rumunjskoj). U XIX. st. počeo je razvoj novije moldavske (besarabijske) likovne umjetnosti koja se usmjerila na svjetovne teme. Potkraj XIX. i u početkom XX. st. Vladimir Okuško (Ocuşco; 1862–1919) i Jevgenija Maleševska (Eugenia Malesevschi; 1886–1940) pod utjecajem peredvižnjika slikali su realističke krajolike, žanr-prizore i portrete. Između dvaju svjetskih ratova likovni umjetnici u Moldavskoj SSR (tada samo na lijevoj obali Dnjestra) slijedili su tokove ukrajinske i ruske umjetnosti; ističe se slikar Aleksandr Fojnicki (1886–1957). U Besarabiji (tada u sastavu Rumunjske) javile su se suvremene zapadnoeuropske likovne težnje. Vodeći umjetnici bili su slikari Moisei Gamburd (1903–54) i Boris Nesvedov (1903–63) te kipari Alexandru Plămădeală (1888–1940) i Lazăr Dubinovschi (1910–82). U razdoblju nakon II. svjetskoga rata obrađivale su se ponajviše teme iz tzv. socijalističkoga preobražaja i moldavske povijesti. Među slikarima su se isticali: M. Gamburd, Mihai Grecu (1916–85), Ada Zevin (1918–1997), Valentina Rusu-Ciobanu (1920–94) i, u ranim radovima, Igor Vieru (1923–88) te kipari L. Dubinovschi i Claudia Cobizev (1905–87). Od kasnih 1970-ih moldavska se umjetnost otvorila europskim utjecajima, a ističu se: Eleonora Romanescu (1926–2001), Gheorghe Vrabie (1939–2016), Sergiu Cuciuc (r. 1940) i dr. Dugu tradiciju ima pučka primijenjena umjetnost; osobito su vrijedni ćilimi (sačuvani primjerci iz XVII–XVIII. st.).

Moldavci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41584>.