Njemačka

ilustracija
NJEMAČKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39

Njemačka (Savezna Republika Njemačka, njem. Bundesrepublik Deutschland), država u srednjoj Europi, između Poljske (duljina granice 456 km) i Češke (815 km) na istoku, Austrije (784 km) i Švicarske (334 km) na jugu, Francuske (451 km), Luksemburga (135 km), Belgije (167 km) i Nizozemske (577 km) na zapadu, te Sjevernoga mora, Danske (68 km) i Baltičkoga mora na sjeveru. Obuhvaća 357 138 km².

Prirodna obilježja

Njemačka se od sjevera prema jugu dijeli na 4 velike prirodne cjeline: Sjevernonjemačku nizinu, sredogorje, alpsko predgorje i Bavarske Alpe. Sjevernonjemačka nizina, koja je dio veće Istočnoeuropske nizine, sastoji se od pleistocenskih glacijalnih nanosa, među kojima se mjestimično ističu eratički blokovi. Između niskih morenskih uzvisina, koje su koncentrično poredane, nalaze se glacijalne riječne pradoline, po kojima mjestimično teku i sadašnje rijeke. U istočnom dijelu nizine, osobito u Mecklenburgu i Brandenburgu, ističu se mnogobrojna jezera. Usko močvarno primorje Sjevernoga mora zaštićeno je nizom pješčanih Frizijskih otoka (Borkum, Nordeney); Baltičko primorje ima pretežito nisku obalu, obrubljenu dinama, a uz lagune mjestimično se javljaju i duboko usječeni zaljevi (Wismarski i dr.). Pred istočnim se dijelom Baltičke obale nalaze veliki otoci Rügen i Usedom (istočni dio pripada Poljskoj).

Prijelazna je zona iz Sjevernonjemačke nizine u sredogorje plodni praporni pojas (Börde). Srednja Njemačka sastoji se od poravnjena staroga hercinskoga gorja, međusobno odijeljenoga širokim dolinama i kotlinama, s kojega se izdižu čunjasti vrhunci, mjestimično vulkanskoga podrijetla. U sjeverozapadnom dijelu srednje Njemačke pruža se Rajnsko škriljavo gorje (Rheinisches Schiefergebirge), građeno od starih, uglavnom paleozojskih stijena. Dolina Rajne rastavlja Rajnsko škriljavo gorje na Eifel (747 m) i Hunsrück (818 m) na jugozapadu i Taunus (879 m), Westerwald, Siebengebirge, Bergische Land, Sauerland na sjeveroistoku. Istočno od Rajnskoga škriljavoga gorja pruža se Hessensko pobrđe s bazaltnim gorjima Vogelsberg (773 m) i Rhön (950 m) te kristalični masivi Harz (1142 m), Tirinška šuma (Thüringen Wald; 983 m) i Franačka šuma (FrankenWald; 795 m), te Rudna gora (Erzgebirge; Fichtelberg, 1215 m), a južno Haardt (Pfälzer Wald, 673 m), Odenwald (626 m) i Schwarzwald (1493 m), koji je građen od kristaličnih škriljevaca, gnajsa i starijih eruptiva. U istočnome graničnom području prema Češkoj pružaju se gore Češkoga masiva: Češka šuma (Oberpfälzer Wald), Šumava (njemački Böhmerwald; Großer Arber, 1456 m) s Bavarskom šumom (Einödriegel, 1121 m). Građene su uglavnom od prekambrijskih granita i gnajsa. Na jugu sredogorje obrubljuju Franačka Jura (Fränkische Alb, 657 m), Švapska Jura (Schwäbische Alb, 1015 m) i Švapsko-bavarska visoravan, koja prema jugu prelazi u alpsko predgorje s glacijalnim jezerima (Chiemsee, Ammersee i mnoga druga). U alpskome se pojasu nalazi najviši vrh Njemačke (Zugspitze, 2962 m). Gornjorajnska dolina tektonska je uleknina, koju sa zapada obrubljuju Vogezi i Haardt. Reljef je nastao uglavnom hercinskim nabiranjem u paleozoiku; poslije je dugotrajnom denudacijom snižen i poravnan. Alpsko nabiranje zahvatilo je samo najjužniji dio Njemačke, između Bodenskoga jezera i Salzburga.

Klima je u zapadnom dijelu maritimnoga (utjecaj toplih zračnih masa s Atlantika), a u planinskome području kontinentalnoga karaktera. Zima je na zapadu i sjeverozapadu topla i vlažna, a na istoku i sjeveroistoku hladna; srednja siječanjska temperatura snizuje se od 0 °C na sjeverozapadu (Hamburg) do –1 °C na istoku (Cottbus; u južnim planinskim dijelovima –2 °C). Ljeto je na zapadu i sjeverozapadu relativno hladno i vlažno, a na jugu toplo i suho; srednja je srpanjska temperatura na zapadu i sjeveru 17 °C (Hamburg), na jugu 18 °C (München), a na istoku 19 °C (Cottbus). Jak je utjecaj reljefa na klimu: Gornjorajnska dolina ima blage zime (Frankfurt, 1 °C u siječnju) i topla ljeta (Frankfurt, 19 °C u srpnju). Oborine su raspoređene tijekom cijele godine s maksimumom ljeti. Sjevernonjemačka nizina prima godišnje 500 do 700 mm, sredogorje 700 do 1500 mm, a Alpe više od 2000 mm oborina. U alpskom predgorju s juga puše topli vjetar fen.

Glavna se razvodnica pruža od južnog dijela Schwarzwalda preko Švapske i Franačke Jure do Fichtelgebirgea (Smrečine). Rijeke sjeverozapadnog i srednjeg dijela teku u Sjeverno more, sjeveroistočnog u Baltičko more, a južnoga dijela u Dunav (Donau), odnosno u Crno more. Najdulje su rijeke koje utječu u Sjeverno more – Rajna (Rhein; 865 km u Njemačkoj), Laba (Elbe), Weser i Ems. Sjeveroistočnu Njemačku odvodnjavaju manje rijeke Trave, Warnow, Peene, Mecker, Odra (Oder) u Baltičko more. Dunav (Donau; 647 km u Njemačkoj) s pritocima (Iller, Lech, Isar i Inn) odvodnjava Alpe i alpsko predgorje u Crno more. Ems, Weser, Laba i Odra imaju visok vodostaj u proljeće, a nizak u jesen. Gornja Rajna i gornji Dunav imaju visok vodostaj ljeti zbog otapanja alpskih ledenjaka, a nizak zimi. Trajanje zaleđenosti rijeka povećava se od zapada (21 dan) prema istoku (65 dana). Jezera, pretežito glacijalnoga podrijetla, najbrojnija su u priobalju Baltičkoga mora (Mecklenburg) i u alpskome predgorju; na Eifelu su mala jezera u vulkanskim kraterima (maari). Najveća su jezera Bodensko (536 km², pripada i Švicarskoj i Austriji), Müritz (109 km²) i Chiemsee (79,9 km²).

Biljni pokrov gotovo je potpuno izmijenjen utjecajem čovjeka. Šume (29,5% površine; bor, smreka, jela, bukva) pokrivaju uglavnom planinske dijelove. Nizinski je dio na sjeveru mjestimično pokriven tresetištima, a planinski dijelovi iznad granice šume subalpskom i alpskom vegetacijom (pašnjaci i planinske rudine).

Stanovništvo

U Njemačkoj živi 80 523 746 st. (2012) ili 225 st./km², pa se ubraja među najgušće naseljene europske države. Znatna je razlika u naseljenosti između bivše Istočne (s Berlinom; 16 304 000 st. ili 150 st./km², 2011) i Zapadne Njemačke (bez Zapadnog Berlina; 65 540 000 st. ili 264 st./km²). Najgušće je naseljeno Sjeverno Porajnje (Nordrhein-Westfalen, 515 st./km²), osobito u industrijskom području Rajna–Ruhr (do 5500 st./km²), te regije Rajna-Majna (Frankfurt, Mainz) i Rajna-Neckar (Mannheim). Najrjeđe su naseljene pustare i morenski kraj na sjeveru i sjeveroistoku zemlje; u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern živi tek 69 st./km², a u Brandenburgu 83 st./km². Predratna je Njemačka 1937. imala više od 69 milijuna stanovnika, od toga je oko 43 milijuna živjelo na zapadnom području. Oko 10 milijuna Nijemaca došlo je u Zapadnu Njemačku između 1946. i 1949. iz područjâ koja leže istočno od linije Odra–Nisa (Nysa Łużycka) te iz srednje i jugoistočne Europe; 1955–61. te 1966–74. iz Istočne u Zapadnu Njemačku izbjeglo je više od 3 milijuna osoba, a nakon ujedinjenja (1991–94) slijedio je novi val od 784 000 istočnonjemačkih doseljenika. Nakon pada komunizma doselilo se (1992–94) i 734 000 Nijemaca iz bivšega Sovjetskoga Saveza, Poljske, Rumunjske. Nasuprot tomu, na području bivše Istočne Njemačke broj se stanovnika zbog iseljivanja i niskoga prirodnoga priraštaja smanjio s 18,4 milijuna (1950) na 16,3 milijuna (2011). Osim Nijemaca, koji čine glavninu stanovništva, na jugoistoku živi oko 60 000 Lužičkih Srba (Sachsen i Brandenburg), a na sjeveroistoku (Schleswig-Holstein) oko 30 000 Danaca. Znatan je i broj stranaca (7 213 708 ili 8,8%, 2012), koji žive i rade (Gastarbeiter) uglavnom u velikim gradovima sjevernoga i zapadnoga dijela Njemačke (u Hamburgu stranci čine 12,4% stanovništva). Od stranaca je najviše Turaka (1,6 milijuna ili 21,8% ukupnoga broja stranaca); ima i Poljaka (532 375), Talijana (529 417), Grka (298 254), Hrvata (224 971), Rumunja (205 026), Srba (202 521), Rusa (202 090), Austrijanaca (176 314) i dr. U posljednjih nekoliko godina najviše doseljavaju Poljaci, Rumunji i Bugari. Službeni je njemački jezik. Stanovnici su rimokatolici (30,8%, 2011; pretežito u Bavarskoj, Nordrhein-Westfaliji, Rheinland-Pfalzu i Saarlandu) i luterani (30,3%, uglavnom u sjevernom i istoočnom dijelu); nereligiozni i ateisti čine 33,8% populacije, a ima i muslimana, pravoslavaca, židova (1,2%) i dr. Broj stanovnika Njemačke smanjuje se od 2003. zbog negativnog prirodnog priraštaja (–2,4‰, 2012; među nižima u Europi) i smanjenog useljavanja (2008. i 2009. bilo je ukupno 68 400 više iseljenika od useljenika). Pozitivan migracijski saldo (više useljenih od iseljenih osoba) imaju Bavarska, Berlin, Schelswig-Holstein, Hamburg, Hessen i Baden-Württemberg, a ostale savezne zemlje migracijama gube stanovništvo. Prirodni je priraštaj negativan od početka 1970-ih; natalitet iznosi 8,4‰ (2012), mortalitet 10,8‰, a smrtnost dojenčadi 3,6‰ (2011). Zbog negativna prirodnoga priraštaja populacija je Njemačke prema demografskim kriterijima među najstarijima u Europi; udio stanovnika starih 65 i više godina (20,6% populacije, 2011) uvelike je nadmašio udio mladih do 14 godina (13,2%). Očekivano trajanje života za žene rođene 2009–11. iznosi 82,7 godina, a za muškarce 77,7 godina. Ekonomski je aktivno 42 126 800 st., od toga je 5,1% nezaposleno (2011). Njemačka se ubraja u industrijski najrazvijenije države svijeta. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,1%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 29,4%, a u uslužnim djelatnostima 68,5% (2011). Od stotinjak sveučilišta najstarija su u Heidelbergu (osnovano 1386), Kölnu (1388), Leipzigu (1409), Rostocku (1419), Greifswaldu (1456), Freiburgu (1457), Münchenu (1472), Mainzu (1477), Tübingenu (1477), Marburgu (1527), Jeni (1548) i Würzburgu (1582). Glavni i najveći grad je Berlin (3 326 002 st., 2011). Od 19 gradova s više od 300 000 st. samo su 3 u istočnoj Njemačkoj. Veći su gradovi (2011) Hamburg (1 718 187 st.), München (1 364 920 st.), Köln (1 013 665 st.), Frankfurt na Majni (676 533 st.), Stuttgart (591 015 st.), Düsseldorf (589 649 st.), Dortmund (571 403 st.), Essen (565 900 st.), Bremen (544 043 st.), Dresden (517 765 st.), Leipzig (510 043 st.), Hannover (509 485 st.), Nürnberg (490 085 st.), Duisburg (487 470 st.), Bochum (362 585 st.), Wuppertal (342 570 st.), Bielefeld (327 199 st.) i Bonn (307 530 st.). U gradovima živi 77,0% stanovništva (2011).

Površina, broj stanovnika i gustoća naseljenosti po saveznim zemljama

Savezna zemlja Površina
(km², 2011)
Broj stanovnika
(31. XII. 2012)
Gustoća naseljenosti
(st./km²)
Baden‑Württemberg 35 751 10 569 111 296
Bavarska (Bayern) 70 550 12 519 571 178
Berlin 892 3 375 222 3784
Brandenburg 29 484 2 449 511 83
Bremen 419 654 774 1563
Hamburg 755 1 734 272 2297
Hessen 21 115 6 016 481 285
Mecklenburg‑Vorpommern 23 193 1 600 327 69
Niedersachsen 47 614 7 778 995 163
Nordrhein‑Westfalen 34 098 17 554 329 515
Rheinland‑Pfalz 19 854 3 990 278 201
Saarland 2 570 994 287 387
Sachsen 18 420 4 050 204 220
Sachsen‑Anhalt 20 450 2 259 393 110
Schleswig‑Holstein 15 800 2 806 531 178
Tiringija (Thüringen) 16 172 2 170 460 134
Njemačka 357 138 80 523 746 225

Gospodarstvo

Sredinom 1970-ih, nakon višegodišnjega rasta BDP-a po prosječnoj godišnjoj stopi od približno 6,5%, Savezna Republika Njemačka postala je vodeća gospodarska sila u Europi. Početkom 1980-ih dostigla je punu zaposlenost, te postala glavnim uvoznikom radne snage iz zemalja istočne i južne Europe. Gospodarski razvoj nastavljen je uz godišnje stope rasta od 3 do 4%, a nakon ujedinjenja s Istočnom Njemačkom (1990) godišnja stopa rasta pala je na 1 do 2%. Godine 2004. Njemačka je ostvarila BDP u vrijednosti od 2271 milijardi USD (treći u svijetu, iza SAD-a i Japana); BDP po stanovniku bio je 27 600 USD (7,5% viši od prosjeka Europske unije; u BDP-u EU-a njemački je udjel 27%). U sastavu BDP-a poljoprivreda ostvaruje udjel od 1%, industrija 30%, a uslužni sektor 69%. God. 2004. stopa rasta BDP-a bila je 1,8%; stopa nezaposlenosti je 10,5% (raste nakon ujedinjenja 1990., veća je u istočnim pokrajinama, gdje iznosi oko 18,5%). Nakon ujedinjenja privatizirano je više od 15 000 istočnonjemačkih državnih poduzeća, no istočne su pokrajine i dalje u gospodarskom zastoju; stvaraju 12% od ukupnoga njemačkog BDP-a i imaju približno upola manji BDP po stanovniku od onoga u zapadnim dijelovima zemlje (plaće su oko 25% manje, a produktivnost jedva dostiže trećinu one postignute na zapadu). God. 1990–2004. Njemačka je u istočne pokrajine uložila oko 1500 milijardi USD.

Od prirodnih izvora Njemačka je bogata ugljenom, željezom, bakrom, niklom, prirodnim plinom, uranijem i dr. Zbog nedovoljne vlastite poljoprivredne i stočarske proizvodnje, najveći je uvoznik hrane u Europskoj uniji. Trećinu energetske potrošnje podmiruje iz 20 vlastitih nuklearnih elektrana, a veći dio ostale potrošnje uvozom nafte i naftnih derivata. Početkom 2000-ih Njemačka je među vodećim svjetskim proizvođačima željeza, čelika, ugljena, cementa, kemikalija, industrijske opreme, vozila, strojeva, elektroničkih uređaja, brodova, informatičke i telekomunikacijske opreme te oružja (nakon SAD-a i Rusije, treći je izvoznik oružja u svijetu, u vrijednosti od približno 2,5 milijarda USD godišnje). Među 200 najvećih javnih kompanija u svijetu (prema ukupnom prihodu 2004) nalaze se Deutsche Telekom (54. mjesto), Siemens (63), Daimler Chrysler (96) i SAP (97), a među 100 najvećih financijskih kompanija u svijetu ubrajaju se Allianz (3. mjesto), Deutsche Bank (8), Bayerische Bank (13) i Commerzbank (29). Među vodećim su europskim kompanijama i Volkswagen, Metro, BMW, ThyssenKrupp, Rewe grupa, Lufthansa, Bayer, Bosch i dr. Od ranih 1990-ih njemačke banke, osiguravateljske i industrijske kompanije vodeći su investitori u većini tzv. tranzicijskih europskih zemalja (u sklopu privatizacije većih državnih banaka i poduzeća, ulaganja u trgovački, telekomunikacijski, medijski, industrijski i dr. sektor). Istodobno je Njemačka privlačna za strane investicije. U svjetskom izvozu i uvozu Njemačka je četvrta; 2011. vrijednost izvoza iznosila je oko 1 547 milijarda USD, a uvoza oko 1 333 milijarde USD. Glavni su izvozni proizvodi industrijski strojevi i oprema, automobili, oružje, kemikalije, konfekcija, elektronički uređaji, lijekovi, telekomunikacijska i informatička oprema, a glavninu uvoza čine nafta, hrana, sirovine i kovine. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri zemlje EU-a (63%), SAD (9%) i Kina (7%). Četvrto je najsnažnije gospodarstvo u svijetu; posjeduje 239 milijarda USD deviznih rezervi. U 2011. ostvaren je BDP od 3 600 milijarda USD, 44 000 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 2,5% i nezaposlenost od 7,1%.

Promet

Razgranata prometna mreža sastoji se od 37 877 km željezničkih pruga (2012) i 230 702 km cesta (12 845 km autocesta, 2012). Na Rajni i velikim kanalima veoma je razvijen brodski promet. Od 257,4 milijuna tona robe prevezene unutrašnjim vodenim putevima (bez tranzitnoga prometa) čak 47% otpada na saveznu zemlju Nordrhein-Westfalen (2012), uglavnom na Rajnu koja je u Njemačkoj plovna oko 700 km. Duljina plovnih rijeka i kanala ukupno iznosi 7731 km (2012). Najprometnija je njemačka, a ujedno i europska unutrašnja luka Duisburg (49,2 milijuna tona, 2012). Veliko značenje imaju morske luke Hamburg (113,5 milijuna tona, 2012; prema prometu od 9,0 milijuna kontejnera, 14. je kontejnerska luka u svijetu, 2012) i Bremen (58,2 milijuna tona) te Wilhelmshaven (26,2 milijuna tona), Rostock, Lübeck, Brunsbüttel. Znatan dio robnoga prometa ide preko luka susjednih zemalja, osobito Nizozemske (Rotterdam i dr.). Vrlo je živ unutrašnji i međunarodni zračni promet. Uz Frankfurt, koji se ubraja u velike svjetske zračne luke (57,3 milijuna putnika, 2012), veće su još zračne luke München, Düsseldorf, Köln, Hamburg, Berlin.

Novac

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila njemačka marka (deutsche Mark; DM, DEM); 1 marka = 100 pfenniga.

Povijest

Prvi tragovi naseljenosti na njemačkom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni nalazi, posebice s arheoloških nalazišta u selu Mauer kraj Heidelberga u zapadnoj Njemačkoj, gdje su 1907. otkriveni ostatci europskog pračovjeka (heidelberški čovjek ili Homo heidelbergiensis, oko 360 000. pr. Kr.), te arheološka nalazišta Neandertal, istočno od Düsseldorfa, gdje su 1856. pronađeni u Maloj Feldhoferovoj špilji fosilni nalazi neandertalca, svjedoče o ranoj nastanjenosti današnjega njemačkog teritorija. Na razvoj neolitičkih kultura uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina. U južnoj, zapadnoj i istočnoj Njemačkoj živjeli su nositelji podunavske kulture vrpčasto urezane keramike, a u današnjoj sjevernoj Njemačkoj nositelji kulture zvonolikih vrčeva. Posljedica prodora indoeuropskih naroda tijekom III. tisućljeća pr. Kr. bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura te početak brončanoga doba. U rano brončano doba (od 2500. do 1500. pr. Kr.) na njemačkom se prostoru razvilo nekoliko kultura (Harz, hessenska) koje su potkraj II. i početkom I. tisućljeća pr. Kr., odnosno za kasnoga brončanog doba, bile zamijenjene dvjema novima. Dok se na prostoru sjeverne Njemačke za vrijeme tzv. nordijskoga brončanog doba etnički oblikuju pragermanske plemenske zajednice, dotle se na prostoru zapadne, južne i istočne Njemačke oblikuju (pod utjecajem nositelja kulture polja sa žarama) predkeltske plemenske zajednice. Tijekom željeznoga doba završilo je etničko oblikovanje Germana i Kelta. Iako su Kelti tijekom starijega željeznog doba zaposjeli južne, zapadne i središnje dijelove današnje Njemačke, početkom mlađega željeznoga doba (oko 300. pr. Kr.) njih su sjeverno od Dunava i istočno od Rajne potisnula germanska plemena okupljena u saveze, među kojima su najpoznatiji savezi Sasa, Alemana, Tirinžana, Franaka, Langorbarda, Sveva, Kvada, Gota i Markomana. Područja nastanjena germanskim plemenima Rimljani su nazvali Germanijom (Germania).

Njemački prostor u starome vijeku

Širenje germanskih plemena prema zapadu, započeto početkom IV. st. pr. Kr., zaustavio je Julije Cezar tek 58. pr. Kr., a rijeka Rajna postala je granicom između rimske države i Germanije. Rimsko-germanski sukobi nastavili su se i za vladavine cara Augusta koji je 12. pr. Kr. prešao Rajnu i osvojio sav prostor između Rajne i Labe. Rimska vlast na tome je području bila kratka vijeka, jer su germanska plemena pod vodstvom Arminija, kneza germanskih Heruska, uništila 9. pr. Kr. u znamenitoj bitki u Teutoburškoj šumi tri rimske legije pod zapovjedništvom Kvintilija Vara. Nakon toga su Rimljani izgubili krajeve na desnoj obali Rajne. Neuspjeli Germanikovi vojni pohodi (11–16) zaustavili su daljnja ratovanja protiv Germana. Dok je prostor današnje Njemačke između Rajne i Labe bio pod vlašću Arminija, dotle su od 2. god. pr. Kr. do 19. god. Markomani, pod vodstvom kralja Marboda, sjedinili sva germanska plemena istočno od rijeke Labe i sjeverno od dijela gornjeg i srednjeg toka Dunava (od utoka rijeke Inn u Dunav do današnje Budimpešte). Nakon pobjede Germana nad Rimljanima nastao je sukob između samih germanskih plemena u kojem je Arminij pobijedio 17. god. Marboda i tako uništio markomanski germanski savez. Iako su Rimljani izgubili gotovo sva područja istočno od Rajne, osnovali su nekoliko upravno-teritorijalnih jedinica – Reciju (Raetia, 15. pr. Kr.), na prostoru današnje južne Bavarske, Agri decumates (74), na prostoru južnih dijelova današnje savezne države Baden-Württemberg, Gornju Germaniju (Germania Superior, 90), na prostoru saveznih država Rheinland-Pfalz, Saarland, Hessen i sjeverozapadnih dijelova Baden-Württemberga, te Donju Germaniju (Germania Inferior, 90), na prostoru zapadnih dijelova savezne države Nordrhein-Westfalen. Dok su Gornja i Donja Germanija i Recija bile provincije, dotle je prostor Agri decumates, koji se pružao između gornje Rajne, Schwarzwalda i gornjega Dunava, bio pretvoren u dobro utvrđenu vojnu krajinu, branjenu nizom snažnih utvrda, koje su s rimskim gradovima na Rajni (Frankfurt, Trier, Köln) činile germanski limes. Usporedno s učvršćenjem rimske vlasti na Rajni i Dunavu, germanska su plemena na njemačkom prostoru tijekom II. i III. st. uspostavila četiri velika plemenska saveza (Sasi, Franci, Alemani, Tirinžani). Dolazak Huna u Europu oko 370. izazvao je veliku seobu germanskih plemena (Burgundi, Bavarci, Alemani, Franci, Sasi, Angli, Tirinžani i dr.), koja su postala glavnom udarnom snagom protiv Zapadnoga Rimskog Carstva, koje je na kraju i nestalo 476. godine.

Njemački prostor u ranome srednjem vijeku

U doba propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, na području današnje Njemačke nastajalo je nekoliko germanskih država. Tako su sjeverne dijelove zaposjeli Sasi, sjeverozapadne dijelove Salijski Franci, područje srednje Rajne oko grada Wormsa Burgundi, jugozapadne dijelove Alemani, južne dijelove Bajuvari i Ostrogoti, a središnje dijelove Tirinžani. Nakon preseljenja dijela germanskih plemena na zapad tijekom IV. i V. st., istočne su dijelove današnje Njemačke zaposjela polovicom VI. st. slavenska plemena. Jedno od germanskih plemena, Salijski Franci, koji su već od IV. st. naseljavali kao rimski federati područje delte Rajne, započeli su za Klodvigove vladavine potkraj V. st. širiti svoju državu, uz stalne borbe sa susjednim germanskim plemenima, sve dublje na današnji njemački prostor. Tako su Franci za njegove vladavine pokorili 496. ili 497. Alemane i proširili granice svoje države do Rajne, a za vladavine njegovih sinova Teuderika I., Klodomera, Hildeberta I. i Klotara I. osvojili gotovo cijelu današnju središnju Njemačku, ujedinivši taj prostor u jedinstvenu pokrajinu Austraziju, sa središtem u Reimsu i Metzu (poslije jezgra Istočnofranačke države, odnosno Njemačke). Pošto je austrazijski majordom Pipin Srednji pobijedio 687. kraj Tertryja majordoma Neustrije, stvorena je jedinstvena franačka država, koja se za vladavine Karla Martela, Pipina Malog i Karla I. Velikog iz današnje Francuske proširila na gotovo cijelo područje današnje sjeverne, zapadne i južne Njemačke (Alemanija 744., Saska 772–804., Bavarska 778., Frizija 784–790., Tirinška marka 806), dok je područje današnje istočne Njemačke i dalje ostalo pod vlašću slavenskih plemena (Abodriti, Lužički Srbi, Česi, Moravci). Središte Karlove države bilo je u Aachenu. Sin i nasljednik Karla I. Velikoga, Ludvig I. Pobožni (814–840), uspio je sačuvati državu od raspada, ali je nakon njegove smrti izbila prijestolonasljednička borba između njegovih sinova Lotara, Pipina, Ludviga II. Njemačkoga (843–876) i Karla I. Ćelavoga (843–877). Ona je završena ugovorom u Verdunu 843., po kojem je Lotar dobio Italiju, Burgundiju, Provansu, zemlju između Maase, Schelde i Rajne (bez Speyera, Wormsa i Mainza) i Friziju, Ludvig II. Njemački zavladao je u istočnom području franačke države (Austrazija), tj. u današnjoj Njemačkoj, a Karlo I. Ćelavi zavladao je u zapadnom području franačke države (Neustrija), tj. u današnjoj Francuskoj. Novom podjelom franačke države u Meerssenu 870., ona se konačno raspala na Zapadnofranačku i Istočnofranačku državu, koja se tada proširila na Lotaringiju. Ugovorom u Meerssenu stvorena je Istočnofranačka država, čime je započela zasebna povijest Njemačke. Karolinzi su na vlasti u Istočnofranačkoj državi ostali do smrti Ludviga IV. Djeteta (900–911). Za vladavine posljednjih Karolinga oslabila je središnja vlast, zbog čega se Istočnofranačka država raspala na nekoliko vojvodstava – Sasku, Gornju i Donju Lotaringiju, Frankoniju ili Franačku, Tiringiju, Švapsku, Bavarsku i Karantaniju. Nakon smrti Ludviga IV. Djeteta istočnofranačku krunu naslijedio je Konrad I. (911–918), koji je zaustavljao prodore Danaca, Slavena i Madžara, a potom saski vojvoda Henrik I. (919–936), koji je u razdoblju od 927. do 929. pokorio slavenska plemena istočno od Labe i zauzeo Brandenburg, 933. nanio težak poraz Madžarima kojima je do tada plaćao danak, 934. uspješno ratovao protiv Danaca i 935. zaključio mirovni ugovor s francuskim i burgundskim vladarima, koji su se odrekli Lotaringije u njegovu korist. S Henrikom I. na vlast je stupila dinastija saskih vladara (919–1024). Henrika je na prijestolju naslijedio sin Oton I. Veliki (936–973). Početak Otonove vladavine bio je obilježen Vojvodskim ustankom od 938. do 939. Skršivši otpor feudalaca, Oton je do 940. pod svoju izravnu vlast stavio cijelo područje Istočnofranačke države, što mu je omogućilo da se u vanjskoj politici okrene prema istoku i jugu. Iako je osvajanje slavenskog prostora između Labe i Odre započeo već 936., završio ga je tek nizom vojnih pohoda od 950. do 955., osnovavši na zaposjednutome prostoru marku Billung, Sjevernu marku, Istočnu marku i marku Meissen. Istodobno je proširio svoju vlast na Češku i Moravsku (950), a nakon pobjede nad Madžarima kraj Lechfelda (Leško polje) 955. obnovio je na prostoru današnje Austrije Istočnu marku (od 996. Österreich) za obranu rubnih područja svoje države. Tako je za vladavine Otona I. Velikoga započela stoljetna njemačka politika »naseljavanja istoka« (Ostsiedlung). Usporedno sa širenjem svoje države na istoku i jugoistoku, Oton I. poduzeo je od 951. do 962. niz pohoda prema jugu, koje je završio 962. osvajanjem sjeverne i srednje Italije i krunidbom u Rimu carskom krunom, čime je uspostavio Prvo Carstvo, odnosno Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti (Das heilige römische Reich deutscher Nation). God. 963. pod svoju je vlast podvrgnuo i Poljsku.

Prvo Carstvo

Prvo Carstvo (tzv. Prvi Reich, 962–1806). Za Otonovih nasljednika nastavljeno je jačanje carskog autoriteta u državi, tako da je Njemačka početkom XI. st. vodeća europska politička sila. Taj je status zadržala i za vladavine salijske dinastije (1024–1138). Prvi Salijac na vlasti u Carstvu bio je Konrad II. Salijac (1024–39), koji je, u želji da ograniči političku vlast velikih njemačkih magnata i tako ojača središnju carsku vlast, proglasio 1037. Zakonik o feudima (Constitutio de feudis), kojim je ozakonio nasljedno pravo i malim feudalcima. Za njegove se vladavine Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti proširilo 1033. na Burgundijsko Kraljevstvo. Teritorijalno širenje Carstva nastavilo se i za njegova nasljednika Henrika III. (1039–56), koji je ponovno 1041. pod svoju vlast podvrgnuo Češku i Poljsku prisilivši češkoga kralja Břetislava da ga prizna za suverena; 1045. na to je prisilio i ugarskoga kralja Petra. Sredivši prilike na istoku zemlje, okrenuo se prema Italiji, u kojoj je prilikom svojega prvoga pohoda uklonio na sinodi u Sutriju i Rimu shizmu, postavio za papu bamberškoga biskupa Suitgera (papa Klement II.) i dao se okruniti carskom krunom (1046). Henrika III. naslijedio je na prijestolju sin Henrik IV. (1066–1105), za čije su se maloljetnosti mnogi njemački i talijanski feudalci osilili i osamostalili. Nakon ugušenja ustanka u Saskoj (započeo 1073) u odlučnoj bitki kraj Homburga (1075) Henrik IV. došao je u oštar sukob s papom Grgurom VII. u pitanju laičke investiture. U siječnju 1076. Henrik IV. je na koncilu u Wormsu svrgnuo papu, a kada je papa u veljači 1076. izopćio i svrgnuo njega, i kada su se pobunili feudalci (koje je papa oslobodio obveze poslušnosti) i svećenstvo, on je popustio i u siječnju 1077. poklonio se papi u Canossi. To mu je omogućilo srediti prilike u Njemačkoj (rat s protukraljem Rudolfom Švapskim), slomiti otpor feudalaca i ponovno raskinuti s Grgurom VII. i svrgnuti ga, te za protupapu postaviti Klementa III., koji ga je u Rimu okrunio carskom krunom (1084). Grgur VII. umro je 1085., ali je novoizabrani (1088) papa Urban II. uz pomoć Normana i lombardskih gradova zauzeo Rim (1093) i Henrika IV. istjerao iz Italije. U Njemačkoj je potom došlo do postupnoga sređivanja prilika, osobito nakon pogibije drugoga protukralja grofa Hermanna od Salma (1088); u to je doba Henrik IV. bio na vrhuncu moći. God. 1103. proglasio je u cijeloj zemlji mir, ali se već iduće godine na čelu velikoga broja knezova pobunio njegov drugi sin Henrik V. (1106–24), koji ga je uz pomoć pobunjenih velikaša 1105. zarobio i prisilio na abdikaciju. Henrik V. nastavio je očevu politiku. God. 1110. krenuo je u Italiju i prisilio papu Paskala II. da ga okruni za cara i prizna laičku investituru. Na svojem drugom pohodu u Italiju (1116–18) zaposjeo je Toskanu, otjerao iz Rima papu Gelazija II. i postavio 1118. protupapu Grgura VIII. U međuvremenu je u Njemačkoj, zbog careva sukoba s papom, ponovno izbio građanski rat koji je završio 1122. Wormskim konkordatom. Henrik V. bio je prisiljen priznati papi Kalistu II. supremaciju crkvene vlasti nad državnom. S Henrikom V. u Njemačkoj je izumrla loza franačkih (salijskih) vladara. Sukob rimsko-njemačkih careva s papama za careva salijske dinastije iskoristili su njemački velikaši, koji su kao naknadu za sudjelovanje u borbama u Italiji prisvojili regalna prava na svojim posjedima. Sukobljavajući se zbog toga s rimsko-njemačkim carevima, povezivali su se u borbi protiv njih s njihovim protivnicima, papom i gornjoitalskim gradovima. Tako su zapravo iz »borbe za investituru« izišli kao pobjednici u Njemačkoj svjetovni feudalci, a u Italiji gradovi. Da stvore protutežu opoziciji feudalaca, vladari salijske dinastije tražili su potporu u gradovima (osobito u Porajnju) te u malom plemstvu i u ministerijalima (vitezovi), što se nastavilo i za vladavine dinastije Hohenstaufovaca (1138–1254). Nakon smrti cara Henrika V. 1125. u Njemačkoj je izbila borba za prijestolje. Bavarski vojvode Welfi (njemački Welfen, talijanski Guelfi) uspjeli su da njihov kandidat, saski (saksonski) vojvoda, bude izabran kao Lotar III. (1125–37), unatoč otporu švapskih vojvoda Hohenstaufovaca (i gospodara Waiblinga, otuda njemački oblik Waiblinger, odnosno talijanski oblik ghibellini za njihove pristaše). Dinastičko suparništvo nastavilo se za Lotarove vladavine i vladavine cara Konrada III. Hohenstaufovca (1138–52). Njegov sukob s bavarskim vojvodom Henrikom Welfom (1139) doveo je do dugotrajnih ratova između gvelfa i gibelina. Neuspješno je pokušavao proširiti svoju vlast na normansku južnu Italiju. Konrada je na prijestolju naslijedio njegov nećak Fridrik III. Švapski, koji je kao rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa (1152–90) udario temelj novoj carskoj politici švapskih vladara. U Njemačkoj je sukob s feudalcima brzo riješio i tako učvrstio svoju vlast; Henriku Lavu ustupio je Bavarsku, a druge je feudalce slomio silom. Kako bi ojačao vlast u Njemačkoj i osigurao prava na bogate gradove u sjevernoj Italiji, poduzeo je pet pohoda na Italiju (1154–78). Na prvome je u Rimu 1155. okrunjen za rimsko-njemačkoga cara. Njegovoj talijanskoj politici podređivanja gradova carskoj vlasti oduprli su se gradovi na čelu s Milanom. Nakon dvogodišnje opsade, Fridrik I. Barbarossa 1162. zauzeo je i porušio Milano. Novi papa Aleksandar III. pridružio se talijanskim gradovima udruženima u Lombardijsku ligu (Lombardijski savez, 1167). Fridrika nisu pomogli ni Henrik Lav ni drugi njemački feudalci pa je poražen 1176. kraj Legnana. Na kongresu u Veneciji 1177. Fridrik je morao priznati Aleksandra III. za papu i sklopiti s lombardijskim gradovima šestogodišnje primirje, koje je ugovorom u Konstanzu pretvoreno u stalan mir. Po njem je Fridrik I. Barbarossa priznao gradovima samoupravu. Kada se vratio u Njemačku, oduzeo je Henriku Lavu gotovo sve zemlje, ostavivši mu kao alodije Braunschweig i Lüneburg. Ženidbom sina Henrika VI. stekao je Kraljevstvo Obiju Sicilija. Njegov sin i nasljednik Henrik VI. (1191–97) nastavio je očevu politiku, koja je uz ostalo, preko njegove ženidbe s Konstancom od Altaville, kćerju Vilima II., kralja Sicilije, dovela do sjedinjenja Njemačkoga Carstva s normanskim Kraljevstvom Sicilijom. Smrću Henrika VI. obnovile su se već prije započete borbe između Hohenstaufovaca i Welfa za njemačko prijestolje, na koje je najprije došao Henrikov brat, drugi Barbarossin sin, Filip Švapski (1198–1208), a nakon njegove smrti, za kratko vrijeme, Oton IV. (1208–12), štićenik Welfa, kojega je naslijedio Henrikov sin Fridrik II., kralj Sicilije (1212–50). To je bio posljednji veliki vladar iz obitelji Hohenstaufen, za čije su vladavine i dinastija i Carstvo doživjeli najveću moć. Iako je već 1196. bio izabran za njemačkoga kralja, nije nakon očeve smrti 1197. odmah bio priznat za vladara. Mati ga je 1198. dala okruniti za kralja Sicilije i stavila pod skrbništvo pape Inocenta III. Papa se pobrinuo da se, nakon pohoda cara Otona IV. na južnu Italiju, za protukralja u Njemačkoj 1211. izabere Fridrik II., koji je prvi put okrunjen u Mainzu 1212., a zatim ponovno u Aachenu 1215. Protiv Otona IV. Fridrik je imao pomoć francuskoga kralja Filipa II. Augusta. God. 1220. Fridrik II. okrunio je sina Henrika VII. za njemačkoga kralja. Da bi pridobio njemačke velikaše u borbi protiv papinstva, prepustio im je i formalno neka regalna prava (1220. Confoederatio cum principibus ecclesiasticis). Osiguravši si političku potporu u Njemačkoj, povukao se u Italiju i potkraj iste godine okrunio se za cara. Za boravka u Italiji sredio je prilike na Siciliji te suzbio pobunu Saracena i preselio ih u vojne kolonije u Apuliji. Nakon povratka iz Italije najprije je sredio prilike u Njemačkoj, gdje je, nakon ponovne potvrde formalnoga prepuštanja regalnoga prava njemačkim velikašima (1231. Statutum in favorem principum), ugušio ustanak Henrika VII. (1235) i dao za kralja okruniti mlađega sina Konrada IV., a potom je svoje snage usmjerio protiv Lombardijske lige i pobijedio ju u bitki kraj Cortenuove 1237. No kada je na stranu Lombardijske lige 1239. stao papa Grgur IX., Fridrikove snage ubrzo su bile poražene. Nakon kraće vladavine njegova sina Konrada IV. (1250–54) i Konradova polubrata Manfreda (poginuo kraj Beneventa 1266. u borbi protiv Karla I. Anžuvinca), vladao je kratkotrajno Konradov sin Konradin. Pošto je papa Klement IV. dao 1267. Kraljevstvo Obiju Sicilija u feud Karlu I. Anžuvincu, krenuo je s vojskom u Italiju osvojiti hohenstaufovsku baštinu. Papa ga je tada izopćio, a 1268. oduzeo mu je naslov jeruzalemskoga kralja. Karlo I. Anžuvinac pobijedio ga je i zarobio u bitki kraj Tagliacozza te dao pogubiti u Napulju 1268. On je bio posljednji zakoniti potomak obitelji Hohenstaufen. Njegova smrt značila je i kraj carske vlasti u Italiji.

Istodobno s ratovima rimsko-njemačkih careva u Italiji trajala su njemačka osvajanja na području Polapskih i Baltičkih Slavena, koja više nisu vodili rimsko-njemački carevi već knezovi koji su željeli proširiti svoje posjede, gradovi zbog svojih trgovačkih probitaka (Hanza) i viteški redovi (Njemački viteški red i Red mačonosaca, sjedinjeni od 1237). Njihovo se napredovanje od XIV. st. postupno zaustavlja zbog epidemija kuge u Njemačkoj (1384–52) te stvaranja snažne poljsko-litavske države 1386. pod Jagelovićima, koja je u Grünwaldskoj bitki 1410. razbila Njemački viteški red i tako zaustavila njemačku kolonizaciju istočne Europe.

Interregnum (1250–73) nakon izumrća Hohenstaufovaca, kada su Njemačkom vladali bez ikakve stvarne vlasti Rikard od Cornwalla i Alfons Kastiljski, obilježen je konačnim ustrojavanjem kolegija knezova izbornika, kao odlučna čimbenika u izboru njemačkih kraljeva, i naglim porastom moći državnih knezova. Kolegij knezova izbornika činila su tri crkvena kneza (nadbiskupi Mainza, Triera i Kölna) i četiri svjetovna kneza (falački grof, saski vojvoda, brandenburški markgrof i češ. kralj) kojima se 1338. pridružio i rimsko-njemački car. Posljedica prelaska političke moći u ruke knezova izbornika označava de facto politički raspad Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti na mnogobrojne posjede, među kojima su najveće imali Habsburgovci (Austrija, Tirol, Štajerska, Koruška, Kranjska, Milansko vojvodstvo, Savoja, Elzas, Lotaringija, Nizozemska i dijelovi današnje Švicarske), Luksemburgovci (Luksemburg, Brandenburg, Lužica, Šleska, Češka, Moravska i Gornja Falačka) i Wittelsbachovi (Bavarska), ali i teritorijalno smanjenje Carstva, iz kojega se izdvojila gotovo cijela današnja Italija, dio Istre, Švicarska i poslije Nizozemska. Za razliku od Francuske i Engleske, gdje su se središnja kraljevska vlast i nasljedna monarhija usko povezale, a feudalci se postupno pretvorili u dvorsko plemstvo, u Njemačkoj središnja vlast nije postojala. U takvoj su situaciji njemački kraljevi nastojali u svojim feudalnim nasljednim posjedima stvoriti čvrsto uporište svoje vlasti. Taj je cilj prvi među njemačkim kraljevima nastojao postići Rudolf Habsburški (1273–91), koji je nakon pobjede nad češkim kraljem Otakarom II. kraj Dürnkruta (1278) osigurao svojoj obitelji posjed vojvodstva Austrije i Štajerske i vojvodski naslov te tako postavio temelje moći kuće Habsburg. Oslanjajući se na posjede svojih kuća, i carevi iz kuće Luxemburg (1346–1437) i carevi iz kuće Habsburg (1438–1740), odnosno Habsburg-Lothringen (1745–1806), vladali su Njemačkom sa svojih posjeda na periferiji države. Posljedica toga bila je feudalna anarhija u zemlji. Prava izbornih knezova vladar je prije izbora morao potvrditi pa i proširivati (izborne kapitulacije), a Zlatnom bulom za Karla IV. Luksemburgovca (od 1356) definitivno je uređeno pitanje izbora kralja i knezovima izbornicima osigurana je nedjeljivost (kod svjetovnih knezova i nasljednost) njihovih posjeda. Osim moći izbornih knezova naglo je jačala i vlast ostalih feudalaca, koji su na svojim teritorijima uspostavili vlastiti upravni aparat i plaćeničku vojsku. Oni su nastojali podrediti svojoj vlasti i povlaštene gradove. Nemajući potpore i zaštite u središnjoj vlasti, gradovi su se udruživali u saveze, koji su bili s feudalcima u stalnim sukobima. Istodobno se zaoštravanje odnosa između feudalaca i seljaka očitovalo u seljačkim ustancima (Stedingi u Friziji 1234; u južnoj Njemačkoj 1476; na Rajni 1502; u Württembergu 1514), koji su dosegnuli vrhunac u velikom ustanku 1524–25. na golemu području od Tirola do Tiringije i Lotaringije.

Pretposljednji pokušaj da se Njemačka konstituira kao jedinstvena država bio je onaj rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I., od kojega Habsburgovci trajno nose naslov rimsko-njemačkih careva (1508). On je na saboru u Wormsu 1495. pristao da vrhovni sud u Carstvu ne bude više njegov, Kraljevski dvorski sud, već Državni komorni sud, koji nije bio pod njegovim nadzorom, a potom je, na saboru u Augsburgu 1500., uspostavio Državnu vladu u koju su ulazili izborni knezovi i zastupnici gradova. Unatoč trudu, njegovi pokušaji da ojača središnju državnu vlast nisu uspjeli. Politički raspad Njemačke nastavio se i tijekom XVI. st.; bio je uzrokovan vjerskom podjelom zemlje nakon 1517 (Lutherove teze) na katolički jug i protestantski sjever, te odustajanjem Habsburgovaca od uspostave političkog jedinstva Njemačke zbog prebacivanja dinastičkih interesa na nove posjede, koje su za rimsko-njemačkog cara Karla V. Habsburgovca (1519–56) stekli u Španjolskoj, južnoj Italiji, u Novom svijetu i u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu. Za Karla V. Habsburgovca, kao gorljiva katolika, širenje protestantizma po njegovim zemljama bilo je osobito teško pitanje, koje je u Njemačkoj pod pritiskom stvarnosti pokušao riješiti kompromisno. God. 1521. sazvao je sabor u Wormsu, koji je nad M. Lutherom i njegovim pristašama izrekao državni progon; poslije im je ugovorom u Passauu 1522. priznao slobodu vjeroispovijesti, iako se do kraja vladavine borio protiv protestantizma. Nakon Karla V. Njemačka je bila zemlja sporedna značaja. Ni dioba carske kuće na španjolsku (Karlo i njegov sin Filip II.) i njemačku lozu (Karlov brat Ferdinand I., koji je baštinio i carski naslov) nije mogla spriječiti sve jače prebacivanje interesa Habsburgovaca na izvannjemačka područja. U XVI–XVII. st. Njemačka je bila bojište stranih vojska i mjesto sukoba stranih interesa. Augsburški vjerski mir 1555. sankcionirao je vjersku i teritorijalnu podijeljenost Njemačke na protestanski sjever i katolički jug. Vjerske suprotnosti između katolika i protestanata odrazile su se u suprotnosti između protestantskih knezova i katoličkoga carskog dvora. U obranu svojih prava njemački su protestanski knezovi osnovali 1608. Uniju, a katolički knezovi 1609. Katoličku uniju. Sve veća napetost između tih dvaju tabora kulminirala je izbijanjem Tridesetogodišnjega rata (1618–48), u kojem su na strani protestanskih kneževina sudjelovale Danska, Švedska i Francuska, želeći na taj način oslabiti položaj Habsburgovaca u Europi. Iz toga je rata Njemačka izišla s gotovo dvaput manje stanovnika (od približno 20 do 25 milijuna stanovnika prije rata na 10 do 15 milijuna stanovnika nakon rata), potpuno gospodarski upropaštena te kao drugorazredna europska država. Westfalskim mirom 1648. još je više ojačao partikularizam i utjecaj drugih europskih sila na Njemačku. Ona je postala konfederacija slobodnih državnih gradova, crkvenih i svjetovnih teritorija (približno 234 zasebne teritorijalne cjeline, 51 slobodni grad i bezbroj malih posjeda carskih vitezova), čiji su vladari (vojvode, knezovi izbornici, knezovi, markgrofovi, grofovi, nadbiskupi i biskupi) uglavnom vodili politiku vlastitih interesa; u prikladnom trenutku oni su čak surađivali sa stranim silama protiv carske vlasti. Car je još samo zato nešto značio što je istodobno bio i vladar Austrije (Habsburške Monarhije). Leopold I. uspio je s mukom zaustaviti prodor Osmanlija prema srednjoj Europi pred Bečom 1683 (uz pomoć Ivana Sobjeskoga), ali francusko napredovanje u Alsaceu i Loreni više nije bio kadar spriječiti. Slabošću državne vlasti koristili su se od polovice XVIII. st. brandenburško-pruski knezovi izbornici iz dinastije Hohenzollern za jačanje svoje moći i teritorijalno širenje svoje vlasti; 1701. okrunio se knez izbornik Fridrik III. za kralja Pruske (kao Fridrik I). Pošto je njegov unuk Fridrik II. u tri rata (1740–42., 1744–45. i 1756–63) osvojio habsburšku Šlesku, počeo je unutar Njemačke sukob dviju dinastija (Habsburg i Hohenzollern), koji je više od jednoga stoljeća bitno utjecao na njemačku i europsku politiku. Naglim usponom Hohenzollerna carska je vlast Habsburgovaca bila potisnuta prema jugoistoku Europe. Pokušaj Josipa II. da u Ratu za bavarsku baštinu 1778–79. stekne Donju Bavarsku i Gornju Falačku i time ojača poziciju Habsburgovaca u Njemačkoj, spriječila je Pruska. Podjelom Poljske 1772., 1793. i 1795. Austrija je, doduše, proširila svoj teritorij, ali je istodobno i Pruska prebacila svoje granice približno od Odre na Njemen. U razdoblju Francuske revolucije i Napoleona I. Bonapartea, u Njemačkoj je došlo do znatnih teritorijalnih promjena: područja na lijevoj obali Rajne zauzeli su Francuzi, a zaključkom Regensburškoga državnog sabora 1803. određena je sekularizacija crkvenih kneževina i pripajanje određenih područja, čime je ukinuto oko 200 njemačkih sitnih suverenih teritorija (64 crkvene kneževine, 45 od ukupno 51 slobodnoga carskoga grada te svi samostalni posjedi carskih vitezova), koji su potpali, uglavnom, pod Prusku, Bavarsku i Württemberg (obje od 1805. kraljevstva), Baden i Hessen (od 1803. izborna kneževina, Kurhessen). Time je u Njemačkoj stvorena jaka protuteža Habsburgovcima. God. 1806. istupilo je iz Carstva 16 južnonjemačkih knezova, koji su pod Napoleonovim protektoratom utemeljili Rajnski savez; taj su savez činile, među ostalim, Bavarska, Württemberg, Baden, Würzburg, tirinške države, izborna kneževina Hessen, Švedska Pomeranija, Oldenburg, Vojvodstvo Hessen i Berg. God. 1811. Rajnskomu savezu pristupilo je još 20 njemačkih teritorija. U toj situaciji car Franjo II. odrekao se 1806. naslova rimsko-njemačkog cara, čime je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti prestalo postojati nakon gotovo 850 godina.

Njemački prostor od propasti Prvoga Carstva do osnutka Drugoga Carstva (1806–71)

U Napoleonovu ratu protiv Pruske i Rusije 1806–07., Pruska je poražena u bitki kraj Jene i Auerstedta 14. X. 1806. i mirom u Tilsitu izgubila je sve posjede zapadno od Labe i većinu posjeda stečenih na račun Poljske nakon 1772. Potkraj 1806. saski knez izbornik Fridrik August sklopio je savez s Napoleonom, pristupio Rajnskomu savezu i za nagradu postao kraljem. Od izbornih kneževina Hessen i Hannover, vojvodstva Braunschweig i pruskih posjeda zapadno od Labe Napoleon je uspostavio 1807. Kraljevstvo Vestfaliju i za kralja postavio svojeg brata Jérômea. Nakon Napoleonova poraza kraj Leipziga (1813) i njegova povlačenja preko Rajne, raspao se Rajnski savez, namjesto kojega je Berlinski kongres 1815. stvorio Njemački savez, koji se teritorijalno podudarao sa Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti. U njega je ušlo 37 njemačkih država i 4 slobodna grada. Sjedište saveza nalazilo se u Frankfurtu na Majni, gdje je zasjedao savezni parlament (u koji su ušli predstavnici država) od 1816. do 1866., a Austrija je dobila mjesto stalnoga predsjedavajućeg. Uz taj labavi politički savez, stvoren je i puno čvršći gospodarski pod okriljem Pruske i bez Austrije (zbog njezina specifična položaja u Habsburškoj Monarhiji). Pruska je do 1828. osnovala Pruski carinski savez, a već 1834. Njemački carinski savez (Deutsche Zollverein) koji je gospodarski povezao njemačke zemlje. Pod utjecajem Srpanjske revolucije izbili su 1830–31. nemiri u više njemačkih zemalja, a 1832. održao se u Hambachu Demokratsko-republikanski zbor (Hambacher Fest) na kojem su promicane »sjedinjene slobodne države Njemačke« i »konfederativna republika Europa«. Žarište revolucionarnog pokreta u Europi postupno se prebacilo u Njemačku. God. 1844. izbio je ustanak tkalaca u Šleskoj, a 1848–49. niz građanskih revolucija (ustanci u Beču, Berlinu, Münchenu, Badenu, Dresdenu i bavarskoj Falačkoj). U Frankfurtu na Majni zasjedao je od 18. V. 1848. do 30. V. 1849. Frankfurtski parlament, prva svenjemačka narodna skupština. Pod utjecajem revolucionarnih gibanja 1848–49., pretparlament u Frankfurtu na Majni proveo je izbore na području svih njemačkih država, uključivši istočnu Prusku, ali bez Austrije, za saziv parlamenta. Glavno pitanje u parlamentu postalo je pitanje ujedinjenja Nijemaca, a rasprave su uobličile dva gledišta: malonjemačko (ujedinjenje oko Pruske i bez Austrije) i velikonjemačko (ujedinjenje i s Austrijom). Žestina revolucije u Habsburškoj Monarhiji i nemogućnost Austrije da pristane na nacionalno ujedinjenje i time dovede u pitanje svoj odnos prema nenjemačkim narodima u Monarhiji doveli su do pobjede malonjemačkoga rješenja. Međutim, pruski kralj Fridrik Vilim IV. odbio je ponuđenu carsku krunu od liberalno nastrojenoga parlamenta, pa je taj pokušaj sjedinjenja Njemačke propao. Nakon sloma građanskih revolucija na njemačkom prostoru, Njemački savez bio je 29. XI. 1850. u Olmützu (Olomouc) obnovljen u starome obliku. Problem ujedinjenja riješen je tek Bismarckovom političkom djelatnošću, ratom protiv Danske (1864) zbog pitanja Schleswiga i Hollsteina i ratom protiv Austrije i njezinih njemačkih saveznika (1866). Pobjeda Pruske kraj Königgrätza-Sadove (23. VIII. 1866) dokrajčila je borbu: Austrija je pristala da se dokine Njemački savez i provede preustroj u Njemačkoj bez njezina sudjelovanja. U rujnu iste godine Pruska je anektirala Hannover, Kurhessen, Nassau i Frankfurt, a 1867. nastao je pod njezinim vodstvom Sjevernonjemački savez, u koji su ušli još i kraljevstvo Saska te dijelovi velikoga vojvodstva Hessen. Međutim, cijeli je jug (katoličke zemlje koje su podupirale Austriju) ostao izvan Saveza, a kako bi i njih privolio na ujedinjenje, iskoristio je rat s Francuskom (1870–71).

Drugo Carstvo

Drugo Carstvo (tzv. Drugi Reich, 1871–1918). Pruski kralj Vilim I. proglašen je u Versaillesu 18. I. 1871. njemačkim carem. Mirovnim ugovorima Francuska je izgubila Elzas i Lorenu. U prvome razdoblju postojanja Drugoga Carstva (za careva Vilima I. i Fridrika III.) njemačkom politikom rukovodio je kancelar O. E. L. Bismarck, za čije se vladavine Njemačka pretvorila u vodeću industrijsku zemlju Europe. Radi vanjskopolitičkog osiguranja nove države, Bismarck je stvorio složeni sustav međudržavnih saveza, kojima je cilj bio onemogućiti francuski revanšizam. Prvi od njih bio je Trocarski sporazum (1873) između Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije. Zbog suparništva Rusije i Austrije na Balkanu, bio je prisiljen već 1879. sklopiti Dvojni savez s Austro-Ugarskom. Kada je 1882. tom paktu pristupila i Italija, stvoren je tzv. Trojni savez (Dreibund). Usporedno s porastom industrijsko-gospodarske moći Njemačke, potkraj XIX. i na početku XX. st., rastu i njezine ekspanzionističke i kolonijalne težnje. Politika imperijalističkoga širenja dovela je Njemačku u sukob s Velikom Britanijom, koja je u njoj vidjela ozbiljnog suparnika u borbi za svjetsko tržišta. U to se doba Njemačka naoružavala; razvila je intenzivnu djelatnost u Africi, gdje je uspostavila kolonije (Kamerun, 1884; Njemačka Istočna Afrika, 1891; neuspjeh u Maroku do 1911), te započela gospodarsko-politički prodor na Bliski i Srednji istok (Drang nach Osten). Suprotnosti između Trojnoga saveza i Antante dovele su do I. svjetskog rata (1914–18). Tijekom 1914. njemačka je vojska osvojila na zapadnom bojištu Belgiju i sjevernu Francusku, ali je nakon žestokog otpora francuske vojske na Marni 1914. bila zaustavljena i prisiljena na pozicijski rat. Na istočnom bojištu Njemačka je do 1917. osvojila ruske dijelove Poljske, Litvu te manje dijelove Letonije i Bjelorusije, dok je Brest-Litovskim mirom stekla Kurlandiju, Letoniju, Estoniju, Litvu i Poljsku. Unatoč vojnim uspjesima, britanska blokada njemačke obale kojom je zapriječen ulazak sirovina za njemačku industriju, pojava gladi i epidemija, pobune u vojsci (mornara u Kielu) te mnogobrojne pobune radništva doveli su do vojnog sloma Njemačke. Pod prijetnjom revolucije, državni kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Baden) proglasio je 9. XI. 1918. abdikaciju cara Vilima II. i ustupio mjesto državnoga kancelara socijaldemokratu F. Ebertu, koji je početkom Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika (10. XI. 1918), potpisao 11. XI. 1918. bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke i uspio smiriti revolucionarna gibanja, omogućiti parlamentarne izbore i donošenje Weimarskog ustava (1919), po kojem je Njemačka postala parlamentarna republika. Skupština u Weimaru izabrala ga je 11. II. 1919. za predsjednika republike.

Weimarska Republika (1919–33)

Pod vodstvom predsjednika republike F. Eberta (1919–25) vladala je koalicija Socijaldemokratske stranke i građanskih stranaka, koja je suzbijala pokušaje radikalne ljevice (Bavarska Sovjetska Republika i sovjetska republika u Bremenu 1919) da se domogne vlasti. Ebertova vlada potpisala je u Versaillesu 28. VI. 1919. nepovoljan mirovni ugovor kojim je Njemačka izgubila kolonije u korist Velike Britanije, Francuske, Japana i Južnoafričkoga Saveza. Ustupljeni su i veliki dijelovi državnog teritorija: Elzas i Lorena pripali su Francuskoj, sjeverni Schleswig Danskoj, Eupen i Malmédy Belgiji, dio Šleske Poljskoj i Čehoslovačkoj, zapadna Pruska i »poljski koridor« Poljskoj (slobodni grad Gdańsk ušao je u carinsku uniju s njom), te područje Klaipėde (Memel-Gebiet) Litvi. Osim toga, Njemačkoj su nametnute velike ratne reparacije; Saarsko područje bilo je stavljeno na 15 godina pod skrb Lige naroda, a korištenje ugljenih bazena dodijeljeno je Francuskoj; lijeva je obala Rajne razvojačena; zabranjeno je njemačko pripojenje Austrije. Njemačkoj je nametnuto i drastično smanjenje vojske te zabrana posjedovanja ratne mornarice i zrakoplovstva. Nepovoljan mirovni ugovor i katastrofalno gospodarsko-socijalno stanje bili su povodi radikalnoj desnici (Kappov puč 1920., Hitlerov Münchenski puč 1923) i radikalnoj ljevici (Leipziški ustanak 1919., ustanci radnika u Saskoj i Tiringiji 1923., Hamburški ustanak 1923) da nizom akcija pokušaju srušiti Ebertovu vladu. Na osnovi Versailleskoga mirovnog ugovora Londonska konferencija nametnula je 1921. Njemačkoj goleme reparacije (132 milijarde njemačkih zlatnih maraka), što je bio jedan od ključnih razloga za izbijanje katastrofalne inflacije. Pokušaj međunar. bankarskih magnata da spase njemačke financije i pribave Njemačkoj moratorij za isplatu reparacija nije uspio zbog političkih interesa Velike Britanije i Francuske. God. 1923. francuske su postrojbe zbog neispunjavanja reparacijskih obveza zaposjele industrijsku Ruhrsku oblast. Time je gospodarska kriza zemlje dosegnula vrhunac, što se očitovalo u golemoj inflaciji (vrijednost jednog američkog dolara iznosila je 8 milijuna maraka, 10. X. 1923., a već 18. X – 8 milijarda maraka). U razdoblju 1924–29. došlo je do gospodarske stabilizacije (uz pomoć međunarodnoga kapitala, u prvome redu američkoga). Da bi se olakšala isplata njemačka reparacija, donesen je 1924. Dawesov plan, a potpisivanje Locarnskih sporazuma 1925., kojima se Njemačka obvezala na nepovrjedivost svojih granica utvrđenih 1919 (osim onih istočnih prema Poljskoj), omogućilo je primanje Njemačke 1926. u Ligu naroda. Nakon Ebertove smrti za predsjednika je bio izabran P. Hindenburg (1925–34). Njegov mandat obilježila je velika svjetska gospodarska kriza (1929–33), koja je u Njemačkoj dovela do jakoga zaoštravanja društvenih suprotnosti pod vodstvom komunista na ljevici i nacističke stranke na desnici. Pošto su njemački socijaldemokrati odbili stvoriti koaliciju s komunistima nakon izbora 6. XI. 1932., Hindenburg je u siječnju 1933. imenovao A. Hitlera državnim kancelarom i povjerio mu sastavljanje vlade, čime je i formalno predao vlast nacistima. (→ nacionalsocijalizam)

Treće Carstvo

Treće Carstvo (tzv. Treći Reich, 1933–45). Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj obilježio je palež Reichstaga 27. II. 1933 (→  leipziški proces), koji je nacistima poslužio kao povod da ukinu temeljna građanska prava i slobode, počnu graditi sustav državnog terora (→ koncentracijski logori) i osobnu diktaturu A. Hitlera. Nakon obračuna s potencijalnim suparnicima u nacističkoj stranci (30. VI – 1. VII. 1934., Noć dugih noževa) Hitler se u kolovozu iste godine, nakon smrti predsjednika Hindenburga, proglasio apsolutnim diktatorom kao »Führer und Reichskanzler« (»Vođa i predsjednik vlade«) spojivši dužnosti predsjednika države i vlade. Uživajući naklonost antikomunističkih vladajućih krugova u nizu europskih zemalja, Hitler je kršio međunarodne obveze. U jesen 1933. Njemačka je istupila iz Lige naroda, 1935. započeta je intenzivna remilitarizacija (uvodi se opća vojna obveza), a 1936. njemačka vojska zaposjela je demilitarizirano Rajnsko područje. Iste je godine Njemačka sklopila politički savez s Italijom (osovina Berlin–Rim) i s Japanom (Antikominternski pakt). U suradnji s Italijom Njemačka je intervenirala u Španjolskome građanskom ratu na strani F. Franca. God. 1938. pripojila je Austriju (→ anschluss) i Sudetsko područje (→ münchenski sporazum), a 1939. Čehoslovačku. Pošto je u kolovozu 1939. sklopila savez sa SSSR-om, Njemačka je 1. IX. 1939. napala Poljsku i započela II. svjetski rat. Nakon okupacije Poljske, Njemačka je u travnju 1940. okupirala Dansku i Norvešku, u svibnju Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, u srpnju dvije trećine Francuske, uključujući Pariz i atlantsku obalu (preostalim francuskim područjem upravljala je do studenoga 1942. Pétainova vlada sa sjedištem u Vichyju), a u travnju i svibnju 1941. Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku. Za rata 1939–45. Hitlerov je »novi poredak« na zaposjednutim područjima provodio masovna umorstva u koncentracijskim logorima i u masovnim odmazdama, te sustavni genocid nad cijelim etničkim skupinama. Nakon njemačkog napada na SSSR 22. VI. 1941. i početnih njemačkih uspjeha na istočnome bojištu, SSSR je zaustavio njemačku agresiju, a zapadni Saveznici i SSSR od 1942. do početka 1945. nizom uspješnih vojnih akcija (osvajanje sjeverne Afrike 1942–43., osvajanje južne Italije i otvaranje južne bojišta 1943., Staljingradska bitka i bitka kraj Kurska na istočnom bojištu 1943., Normandijski desant 1944. i otvaranje zapadnog bojišta) potisnuli su njemačke postrojbe na njemački teritorij. Početkom 1945. sovjetske snage prodrle su s istoka u Njemačku i 2. V. 1945. osvojile Berlin. Kako su Saveznici istodobno prodrli u Njemačku i sa zapada, došlo je 8. V. 1945. do bezuvjetne njemačke kapitulacije.

Njemačka od 1945.

Nakon kapitulacije 1945. Njemačka je bila stavljena pod vojnu upravu savezničkih sila pobjednica. Na Konferenciji u Potsdamu (17. VII – 2. VIII. 1945) vođe SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije dogovorili su političko i dr. preuređenje Njemačke pod kontrolom Savezničkoga nadzornog vijeća. Utvrđena su i njemačka teritorijalna odstupanja; SSSR-u je pripalo istočnoprusko područje s Königsbergom, a Poljskoj teritorij istočno od crte Odra–Nisa. Poratna Njemačka bila je podijeljena na okupacijske zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku), u kojima je provođena denacifikacija (na okupacijske zone bio je podijeljen i Berlin). Dio pripadnika nacističkoga vodstva bio je osuđen na Nürnberškom procesu. Tijekom 1945–47. oko 11,7 milijuna Nijemaca bilo je prognano iz bivših njemačkih i dr. područja, najviše iz zapadne Poljske (Šleska, Pomorje i dr.), Čehoslovačke (Sudeti), SSSR-a (Kalinjingradska oblast), Jugoslavije (Vojvodina) i Madžarske. Politička i dr. suprotstavljanja SSSR-a i SAD-a rezultirala su sovjetskim istupanjem iz Savezničkoga nadzornog vijeća (u ožujku 1948), sovjetskom blokadom Zapadnoga Berlina 1948–49. te trajnijom podjelom Njemačke 1949. na Zapadnu ili Saveznu Republiku Njemačku i Istočnu ili Njemačku Demokratsku Republiku, koja je postala težišna u geopolitičkoj podjeli Europe. (→ blokovska politika)

Savezna Republika Njemačka (Bundesrepublik Deutschland – BRD, tzv. Zapadna Njemačka) proglašena je 7. IX. 1949. na području američke, britanske i francuske okupacijske zone. Njezin glavni grad postao je Bonn. Puni suverenitet i neovisnost stekla je 5. V. 1955 (Saarsko područje bilo je od 1945. pod francuskom upravom, a sjedinjeno je nakon plebiscita 1. I. 1957). Razvijan je liberalno-demokratski sustav, a nakon prvih parlamentarnih izbora u kolovozu 1949. za saveznoga je kancelara bio izabran K. Adenauer (nakon više reizbora ostao je premijer do 1963., kada ga je zamijenio L. Erhard); predsjednik je postao Theodor Heuss (1949–59). Vodeće stranke u prvoj koalicijskoj vladi bile su Kršćansko-demokratska unija (CDU), Kršćansko-socijalna unija (CSU) i Slobodna demokratska stranka (FDP). Zapadna Njemačka postupno se uključivala u zapadnoeuropske integracije; 1949. pristupila je Marshallovu planu, 1951. bila je među osnivačima Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. i Europske ekonomske zajednice), a od 1955. članica je Sjevernoatlantskoga saveza (NATO). Na temelju doktrine W. Hallsteina, Zapadna Njemačka nije priznavala Istočnu Njemačku, a time ni njezine granice s Poljskom i Čehoslovačkom. Međunjemački odnosi bili su dodatno pogoršani izgradnjom Berlinskoga zida 1961. Bliska suradnja s Francuskom u pitanjima vanjske politike i zapadnoeuropske integracije uspostavljena je 1962–63. Tijekom mandata saveznoga kancelara K. G. Kiesingera (1966–69) i posebno socijaldemokrata W. Brandta (1969–74), koji je provodio tzv. istočnu politiku (Ostpolitik), poboljšani su odnosi sa srednjoeuropskim komunističkim zemljama i SSSR-om, te su priznate granice Poljske (1970), Istočne Njemačke (1972) i Čehoslovačke (1973). Nakon međusobnoga priznanja (1972), Zapadna Njemačka zajedno s Istočnom Njemačkom 1973. primljena je u UN. Nakon studentskih nemira u drugoj polovici 1960-ih, više političkih ubojstava i otmica izvela je radikalna ljevičarska skupina Frakcija crvene armije (RAF). Od kraja 1960-ih pa do početka 1980-ih zapadnonjemačke koalicijske vlade predvodila je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD); iz njezinih je redova, nakon W. Brandta, za saveznoga kancelara izabran Helmut Schmidt (1974–82). Početkom 1980-ih CDU je ponovno postala vladajuća stranka; politički utjecajne ostale su CSU (1961–88. predvodio ju je Franz Josef Strauss) i FDP (1974–85. predvodio je H.-D. Genscher). Tijekom 1982–98. savezni kancelar bio je H. Kohl; nastavio je zapadnonjemačko sudjelovanje u europskim integracijskim procesima te strateško savezništvo sa SAD-om (u drugoj polovici 1980-ih u Zapadnoj Njemačkoj bilo je oko 250 000 američkih vojnika i oko 140 000 vojnika iz drugih zemalja članica NATO-a).

Na području sovjetske okupacijske zone 7. X. 1949. proglašena je Njemačka Demokratska Republika (Deutsche Demokratische Republik – DDR, tzv. Istočna Njemačka), s Berlinom kao glavnim gradom. Puni suverenitet i neovisnost ostvarila je 20. IX. 1955. Uspostavljen je državno-centralistički i jednopartijski komunistički sustav, a vlast je preuzela Jedinstvena socijalistička stranka Njemačke (SED; osnovana 1946). Važnu ulogu u održavanju komunističkog režima imala je i služba državne sigurnosti Stasi (njemački Ministerium für Staatssicherheit), osnovana 1950. Istočna Njemačka postala je dio sovjetskoga interesnoga područja; 1950. pristupila je gospodarskom Savezu za uzajamnu pomoć (SEV), a 1955. Varšavskom ugovoru, vojnom savezu pod nadzorom SSSR-a (u lipnju 1953. sovjetske snage intervenirale su nakon radničkih nemira u više istočnonjemačkih gradova). Prvi predsjednik bio je Wilhelm Pieck (1949–60), a premijer Otto Grotewohl (1949–64). Nakon Pieckove smrti 1960. funkciju predsjednika republike preuzelo je Državno vijeće, kojim je predsjedao Walter Ulbricht (1960–71); pod njegovim je vodstvom započela izgradnja Berlinskoga zida (1961), te je pomagana sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj (1968). Predsjednik Državnoga vijeća najdulje je bio E. Honecker (1976–89). Tijekom njegove vlasti nastavljeno je savezništvo sa SSSR-om (u drugoj polovici 1980-ih u Istočnoj Njemačkoj bilo je oko 380 000 sovjetskih vojnika).

Političke promjene u SSSR-u (nakon dolaska M. Gorbačova na vlast) i sovjetsko odustajanje od geopolitičke prevlasti nad istočnoeuropskim zemljama potkraj 1980-ih vodili su slabljenju Honeckerova režima. U rujnu i listopadu 1989. u nekoliko istočnonjemačkih gradova došlo je do prosvjeda; pošto je više desetina tisuća istočnonjemačkih građana preko Čehoslovačke, Madžarske i Austrije izbjeglo u Zapadnu Njemačku, istočnonjemačke su vlasti početkom studenoga 1989. otvorile granične prijelaze prema Zapadnomu Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj. Potkraj 1989. ukinut je jednopartijski sustav i prevlast SED-a. Inicijativom H. Kohla i H.-D. Genschera tijekom 1990. vođeni su njemačko-sovjetski pregovori o ujedinjenju Njemačke i sovjetskom vojnom povlačenju iz Istočne Njemačke (uspješno su okončani u rujnu 1990. s više sporazuma koje su prihvatili i SAD, Velika Britanija i Francuska). Granica između dviju njemačkih država formalno je ukinuta 1. VII. 1990., ujedinjenje je proglašeno 3. X. 1990 (Istočna Njemačka prestala je postojati te je integrirana u Saveznu Republiku Njemačku), a nakon izbora 2. XII. 1990. za saveznoga kancelara ujedinjene Njemačke izabran je H. Kohl. Tijekom 1991–92. Njemačka je podupirala osamostaljenje republika nastalih raspadom Jugoslavije (u drugoj polovici 1990-ih njemačke snage sudjelovale su u mirovnim operacijama na području bivše Jugoslavije). U 1990-ima Njemačka je podupirala proširenje Europske unije zemljama istočne i jugoistočne Europe (ujedno je podržavala njihov ulazak u NATO). Nakon izbora u listopadu 1998. savezni kancelar postao je socijaldemokrat Gerhard Schröder (reizabran je 2002). Od studenoga 2005. premijerka je Angela Merkel (predvodi CDU od 2000); reizabrana je 2009. i 2013., od kada vodi koalicijsku vladu (CDU, CSU, SPD). Početkom 2000-ih Njemačka je ostala među vodećim članicama EU-a (po opsegu trgovine i industrijske proizvodnje među vodećima je u svijetu); podupire snaženje europske stabilnosti, razvija političke i gospodarske odnose s Rusijom te održava strateško savezništvo sa SAD-om (zrakoplovna baza Ramstein glavno je sjedište američkih zrakoplovnih snaga u Europi). Na parlamentarnim izborima u rujnu 2017. relativnu zastupničku većinu osvojila je koalicija CDU–CSU, pod vodstvom Angele Merkel. Nakon višemjesečnih pregovora, u ožujku 2018. uspostavljena je koalicijska vlada (opet u sastavu CDU–CSU i SPD), a Angela Merkel ponovno postaje premijerka.

Politički sustav

Prema Temeljnom zakonu (Grundgesetz) od 23. V. 1949. (doživio je više izmjena i dopuna, a posebno značajne izmjene uslijedile su 3. X. 1990. i 20. XII. 1993), Njemačka je savezna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. U nadležnosti su savezne države vanjska politika, obrana, željeznice, zračni promet, pošta i telekomunikacije, državljanstvo, useljivanje i iseljivanje. Predsjednik republike na čelu je države, na razdoblje od 5 godina bira ga izborni kolegij (Bundesversammlung), koji čine zastupnici Savezne skupštine (Bundestag) i isto toliki broj članova koje biraju parlamenti federalnih jedinica, 16 zemalja (Länder). Predsjednički kandidat ne može biti mlađi od 40 godina, može biti biran dva puta uzastopno. Predsjednik republike predstavnik je države i formalni nositelj izvršne vlasti: zastupa državu prema inozemstvu, proglašava zakone, predlaže kandidata za saveznoga kancelara, pod određenim uvjetima može proglasiti izvanredno stanje, može, na prijedlog saveznoga kancelara, raspustiti Bundestag. Predsjednik republike na akte koje potpisuje ima supotpisnika – saveznoga kancelara (Bundeskanzler) ili nadležnoga ministra. Savezna vlada (Bundesregierug) na čelu sa saveznim kancelarom ima izvršnu vlast, za svoj je rad odgovorna Bundestagu. Saveznoga kancelara i ministre bira Bundestag, kancelara na prijedlog predsjednika republike, a ministre na prijedlog kancelara. Ako Bundestag izglasa nepovjerenje saveznomu kancelaru, mora mu istodobno izabrati nasljednika (konstruktivno izglasavanje nepovjerenja). Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji čine Savezna skupština (Bundestag) i Savezno vijeće (Bundesrat). Bundestag ima najmanje 598 zastupnika, koji su birani na općim i izravnim izborima, na razdoblje od 4 godine. Bundesrat je sastavljen od zastupnika vlada zemalja, od 3 do 6 zastupnika ovisno o broju stanovnika. Pravo zakonodavne inicijative imaju oba doma i savezna vlada. Bundesrat ima pravo suspenzivnoga veta na zakone koje izglasa Bundestag, spor se rješava u Odboru za posredovanje koji je sastavljen od 10 zastupnika iz svakoga doma. Zakoni koji zadiru u ovlasti saveznih zemalja (budžet, porezni sustav, ustavne promjene) moraju biti izglasani kvalificiranom većinom u Bundesratu. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Savezni ustavni sud (Bundesverfassungsgericht; biraju ga Bundestag i Bundesrat, svaki po polovicu sudaca), Savezni vrhovni sud, financijski i radni savezni sudovi, zemaljski viši ustavni sudovi, okružni i kotarski sudovi. Teritorijalno-politički država je podijeljena na 16 saveznih zemalja koje imaju samostalne ovlasti na području financija, sudstva, lokalne samouprave i dr. Savezne zemlje imaju svoje ustave, koji su međusobno često veoma različiti, ali ne mogu biti u suprotnosti s Temeljnim zakonom, imaju svoj parlament (Landtag) i vladu. Veće savezne zemlje podijeljene su na pokrajine, a sve na okruge, kotare, gradske i seoske općine koje imaju izabrana vijeća i druge organe lokalne samouprave. Nacionalni blagdan: Dan ujedinjenja, 3. listopada (1990).

Hrvatsko iseljeništvo

Migracije Hrvata u Njemačku imale su uglavnom radni karakter. Započele su potkraj XIX. st. te su različitim intenzitetom trajale do najnovijega doba. Nakon I. svjetskog rata do sredine 1930-ih nisu imale značajniji opseg i bile su sezonskoga karaktera. Znatan rast bilježe od 1937., a najveći je bio 1939. Odlazak se odvijao u sklopu državnog ugovora, angažiranjem njemačkih poduzeća ili ilegalno. Točan broj doseljenika teško je odrediti jer evidencije nisu vođene prema nacionalnoj pripadnosti. Specifičan oblik migranata bili su torbari (pokućari) iz Imotske krajine koji su prodavali sitnu galanteriju. Odlazak hrvatskih radnika u Njemačku za NDH odvijao se u sklopu međudržavnih ugovora. Procjenjuje se da ih je početkom 1944. bilo oko 180 000. Nakon II. svjetskog rata iseljivanje je uglavnom prestalo, a obnovilo se sredinom 1960-ih (Zapadna Njemačka), dosegnuvši najveće razmjere početkom 1970-ih. U međuvremenu, u Zapadnoj se Njemačkoj stvorila značajna skupina političkih emigranata koji su potkraj II. svjetskog rata otišli iz Hrvatske ili ih je njegov kraj zatekao u inozemstvu. Oni su razvili znatnu političku djelatnost u svojim organizacijama od kojih su najznačajnije bile Ujedinjeni Hrvati Njemačke i Hrvatski narodni odbor, a njihova najpoznatija glasila: Hrvatska država, Hrvatska sloboda, Hrvatska domovina, Kroatische Berichte, Vjesnik hrvatskih iseljenika i radnika u Njemačkoj, Bilten Hrvatske kršćansko-demokratske stranke. U Bonnu je od 1985. djelovao Hrvatski informacijski ured Hrvatskoga narodnog vijeća. Od sredine 1980-ih u Zapadnoj Njemačkoj su djelovale hrvatske kulturne (i športske) zajednice održavajući manifestacije poput Dana hrvatske kulture i sl. Za očuvanje identiteta brinule su se hrvatske dopunske škole; posebno mjesto pripada hrvatskim katoličkim misijama (potkraj XX. st. djelovalo ih je 87 sa 112 svećenika). Jedan dio ekonomskih migranata (»gastarbajtera«) vratio se u domovinu, a drugi je odlučio ostati do stjecanja mirovine ili stalno. Naraštaji rođeni u Njemačkoj u pravilu zauzimaju viša mjesta na društvenoj ljestvici od roditelja, ali su podložni i asimilaciji.

Njemačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44490>.