struka(e): | |
ilustracija
POLJACI, H. Stażewsky, Bijelo-plava kompozicija, 1973.
ilustracija
POLJACI, Krakow, Sukiennice na Trgu Rynek, XIII. st.
ilustracija
POLJACI, Noć u studenome S. Wyspiańskoga u Teatru Polskom u Varšavi, postavio K. Dejmek, 1960.
ilustracija
POLJACI, Varšava, postaja podzemne željeznice

Poljaci, zapadnoslavenski narod nastanjen uglavnom u Poljskoj, gdje čini 96,7% stanovništva (popis 2002); oko 38 milijuna pripadnika. Više od 10 milijuna Poljaka i ljudi poljskoga podrijetla živi izvan Poljske, najviše u Njemačkoj (oko 1,5 milijuna), Bjelorusiji (oko 400 000), Litvi (oko 250 000), Ruskoj Federaciji (oko 90 000), Letoniji (oko 60 000) te SAD-u (oko 6 milijuna), Kanadi (oko 400 000), Argentini, Brazilu i dr. – Poljaci potječu od zapadnoslavenskih plemena nastanjenih u porječjima Warte i Visle. Pretpostavlja se da je do širenja Slavena s područja slavenske pradomovine (najvjerojatnije između gornjega Buga i srednjega Dnjepra) prema zapadu, u porječja Odre i Visle, došlo u razdoblju velikih seoba naroda u ranome srednjem vijeku (V–VI. st.). Kao narod formirali su se nakon ujedinjenja poljskih plemena za kneza Mieszka I.; u to su doba primili kršćanstvo (966). Među najistaknutijim plemenima bili su Poljani u porječju Warte, Vislani s gornje Visle, Pomoržani (Pomorjani) s obala Baltičkoga mora, Šljonzaci (Šlezijci) oko gornje Odre, Mazovljani oko srednjeg toka Visle, Kujavci s Noteća. – U zapisima staroruskog ljetopisca Nestora (XI. st.) Zapadni Slaveni nazivaju se Ljasi; to je ime vjerojatno izvedeno od staroslavenske riječi leha, koja ima isto značenje kao i riječ pole, od koje je poteklo plemensko ime Poljani (poljski Polanie), a poslije i općenarodno ime. Tragovi staroslavenske baštine nalaze se u pučkoj arhitekturi (drvena konstrukcija seoskih kuća) i folkloru. Njeguje se narodno pjesništvo, pripovijedanje, običaji. To posebice vrijedi za glazbu i plesove, od kojih su neki ušli i u umjetničku glazbu (polka, krakovjak, mazurka i dr.). Vrlo je razvijeno bilo pučko rukotvorstvo i umijeće dekoriranja (tkanje prostirki, lončarstvo, pisanice, izradba šarenih papirnatih ukrasa, tzv. wycinanki, i dr.).

Povijest

Povijest  → poljska, povijest

Jezik

Poljski je slavenski jezik iz zapadnoslavenske skupine, unutar koje pripada (zajedno s kašupskim i slovinskim te izumrlim polapskim) lehitskoj (ili leškoj) podskupini. Službeni je jezik Republike Poljske. Njime govori oko 38 milijuna ljudi u Poljskoj i oko 10 milijuna Poljaka nastanjenih izvan matične zemlje. Izdvajaju se četiri osnovna dijalekta: velikopoljski, malopoljski, mazovski (ili mazurski) i šleski, ili pet dijalekata ako se kašupski ne računa kao poseban jezik nego kao dijalekt poljskoga. Pismo je latinično, abecedu čine 32 slova. Osim nazala ę i ą, specifičnost su poljskoga grafemi ł, ń, ó, ś, y, ż, ź, digrafi ch, ci, cz, dz, dź, dż, rz, si, sz, zi i trigraf dzi. Naglasak je uglavnom paroksitoničan, tj. na pretposljednjem slogu. Red je riječi slobodan. Poljski je fleksijski jezik; uz jedninu i množinu nekoć je postojala i dvojina (dual). Padežni sustav obuhvaća sedam padeža. Posebnost su jezika dva roda u množini (muškoosobni /imenice koje se odnose na mušku osobu/ i nemuškoosobni /sve ostale imenice/) uz tri roda u jednini. Obilježja su glagolskoga sustava vrijeme (sadašnje – czas teraźniejszy, prošlo – czas przeszły i buduće – czas przyszły koje se izriče jednostavnim futurom /prezentom svršenih glagola/ ili složenim /od nesvršenih glagola/), način, vid i stanje. Posebno je česta uporaba glagolskih pridjeva i priloga (imiesłowy). Stupnjevanje pridjeva i priloga može biti sintetsko (ładny – ładniejszy – najładniejszy »dobar – bolji – najbolji«) ili opisno (interesujący – bardziej interesujący – najbardziej interesujący »zanimljiv – zanimljiviji – najzanimljiviji«). U razvoju poljskog jezika odlučujuću je ulogu imalo formiranje poljske države i prihvaćanje kršćanstva u doba vladavine kralja Mieszka I. (chrzest Polski 966. godine). Najznačajnije promjene na fonološkoj razini (nestanak i vokalizacija poluglasova, tzv. jerova u XI. st., gubitak slobodnog i pomičnoga naglaska, poljski prijeglas) odvile su se u staropoljskom razdoblju (X–XVI. st.). Razdoblje pismenosti otvorila je »Zlatna bula poljskoga jezika« (»Bulla gnieźnieńska«, 1136), koja, iako napisana na latinskom, sadrži više od 400 poljskih toponima i antroponima. Prvi poljski pisani tekst potječe iz XIII. st. (himna »Bogorodica« – »Bogurodzica«); iz XIV. st. nekoliko je rukopisa: »Svetokriške propovijedi« (»Kazania świętokrzyskie«), »Florijanski psaltir« (»Psałterz floriański«). Iz 1440. datira latinski pravopisni traktat Jakuba Parkoszowica (s prvim fonološkim opisom poljskog jezika). Poljski književni jezik razvija se od XV. st. na osnovama velikopoljskog i malopoljskoga dijalekta; od velikog su utjecaja bila književna djela napisana na poljskom te uloga grada Krakova kao sveučilišnog središta. Proces standardizacije poljskog jezika započeo je u drugoj polovici XVI. st., čemu je uvelike pripomoglo zalaganje utjecajnoga poljskog plemstva i zagovornika reformacijskih stajališta za uvođenje poljskoga kao službenoga jezika. S prvim domaćim tiskarama (od 1473) povećao se broj izdanja na poljskom; 1514. tiskana je prva poljska knjiga »Raj duszny«. God. 1599. objavljen je prijevod »Biblije« Jakuba Wujeka. XVII. i XVIII. st. bilo je obilježeno svojevrsnim padom književnojezične kulture, ali se početkom XIX. st. poljski vratio na standardnu razinu, čemu su pridonijeli poljski romantičari (A. Mickiewicz, J. Słowacki, Z. Krasiński). Unatoč nepovoljnim povijesnim okolnostima, poljski je uspješno odolijevao germanizaciji, potom i rusifikaciji. Od XVI. st. do danas bilježe se neznatne promjene u fonološkom i fleksijskom sustavu. Odluke Komisije za pravopisna pitanja Poljske akademije znanosti (1936) uglavnom su aktualne do danas i u većoj mjeri potvrđene pravopisom E. Polańskoga (2002). God. 1999. donesen je Zakon o poljskom jeziku, kojim se potiče zaštita jezika od tuđica i vulgarizama, a 2003. Zakon je dopunjen i odlukom o uvođenju certifikata o znanju poljskoga kojim se promiče učenje poljskog jezika kao stranoga.

Književnost

Nakon prihvaćanja kršćanstva (966) poljsko ranofeudalno društvo našlo se pod utjecajem pismenosti na latinskom jeziku, no u doba prvih kraljeva i uspostavljanja crkvenih institucija još je uvijek bila živa staroslavenska usmena tradicija, prenošena u obliku bajka i legenda. Velikopoljske legende i mnoštvo podataka o pjastovskoj Poljskoj zabilježio je na latinskom Gall Anonim, provansalski kroničar iz XI. stoljeća, dok je malopoljske zapisao prvi poljski kroničar, krakovski biskup Wyncenty, zvani Kadłubek (oko 1150–1223). Odsudan utjecaj na društvo imala je crkva, koja se liturgijskom lirikom i dramatizacijama, kao i drugdje u Europi, postupno otvarala prema puku: osobito su bile popularne hagiografske obradbe života prvih poljskih svetaca (napose sv. Wojciecha – Adalberta i sv. Stanislava). Najstariji tragovi polonizama nalaze se već u oporuci kneza Mieszka I. »Dagome iudex« (990–992), dok prva rečenica na poljskom jeziku potječe iz povijesti cistercitskoga samostana u Henrykowu (početak XIII. stoljeća). Na prijelomu XIII. i XIV. stoljeća nastala je »Bogorodica« (»Bogurodzica«), pjesma nepoznata autora, kojom započinje povijest poljske književnosti; kao svjedočanstvo popularnosti marijanskoga kulta, postala je himna koju su, kako je zapisao kroničar i »otac poljske historiografije« Jan Długosz (1415–80), pjevali poljski vojnici uoči bitke kraj Grunwalda (1410).

Obnova ideologije »poljske krune« te sveobuhvatne reforme koje je proveo kralj (uz ostalo i osnivač Krakovskoga sveučilišta, 1364) Kazimir III. Veliki u XIV. stoljeću omogućile su brži razvoj pismenosti. Iako su u crkvenim krugovima prevladavale propovijedi, misteriji i moraliteti na latinskom jeziku, sve su se češće pojavljivala djela na poljskome: prvi prijevod »Svetoga pisma« te psaltiri i apokrifi. Istodobno se javilo i svjetovno pjesništvo na poljskom jeziku (među ostalima, pjesma o ponašanju za stolom te satira o lijenim seljacima), što je svjedočilo o konstituiranju elitne kulture poljskoga plemstva. Tijekom XV. stoljeća ta je intelektualna elita bila pod sve snažnijim utjecajem naučavanja J. Husa i J. Wycliffea, o čem svjedoči traktat Jana Ostroróga (oko 1436–1501) »Monumentum … pro Republicae ordinatione« (1455–77) u kojem se napada naučavanje o papinoj nezabludivosti. To je stajalište omogućilo brže prihvaćanje ideja humanizma, zaslugom istaknutoga talijanskoga humanista F. Buonaccorsija zvanoga Kallimach (1437–96).

Značajna je osobnost M. Rej (1505–69), »otac poljske književnosti«, pjesnik i prozaik, satiričar i moralist, autor slavne rečenice: »Poljaci nisu guske, jer svoj jezik imaju«, kojom je anticipirao sve veću prisutnost poljskoga jezika unutar načelne dvojezičnosti poljske renesansne književnosti, što je započela pojavom pjesnika K. Janickoga (1516–43). Takvo je bilo i stvaralaštvo najvećega poljskoga renesansnoga književnika J. Kochanowskoga (1530–84), najistaknutijega poljskoga autora sve do romantizma. Taj je epičar i dramatičar označio vrhunac poljskoga humanizma, prvi upozoravao na znakove krize sarmatizma, dominantnoga kulturnoga modela poljske Plemićke republike. Njegove su »Elegije« bile prvi znak promjena u skladnoj viziji »dobro uređenoga« Božjega svijeta i najava dolaska barokne uznemirenosti. Briga za opće dobro, vjersku snošljivost u doba reformacije i očuvanje staleške otvorenosti poljskoga društva u osnovi je djelovanja i drugih značajnih humanista: M. Bielskoga (1495–1575), Stanisława Orzechowskoga (1513–66), Ł. Górnickoga (1527–1603), Joachima Bielskoga (1540–99), S. F. Klonowica (oko 1545–1602), Sz. Szymonowica (1558–1629) te osobito A. Frycza-Modrzewskoga (1503–72), koji je u traktatu »Kako popraviti državu u pet knjiga« otvoreno branio građanstvo i seljaštvo od plemićke samovolje.

Za razliku od razdoblja renesanse, kada je poljska književnost postigla značajne europske domete, pojava baroka sukladna je onodobnoj krizi poljskoga društva, koje se zatvorilo, dok je sarmatizam počeo iskazivati prve znakove društvene patologije. Znakovita je stoga pojava humorne, eulenspiegelovske književnosti (početak XVII. stoljeća), koja oštrom satirom brani postojeća prava donjih društvenih slojeva. Renesansne su književne institucije bile koncentrirane u gradovima, a barokna se kultura, nastala u znaku protureformacije, preselila u plemićke kurije i dvorove velikaša, čemu su pridonijeli i neprestani ratovi u kojima su sudjelovali Poljaci od sredine XVII. stoljeća. Ta je književnost zato imala elitistički predznak, u znatnoj mjeri oponašateljski u odnosu na ondašnje europske tendencije (indikativna je visoka vrijednost prijevoda nastalih u Poljskoj, posebice prijevoda književnika i prevoditelja P. Kochanowskoga, 1566–1629., osobito Tassova »Oslobođenoga Jeruzalema« i Ariostova »Bijesnog Orlanda«). Vodeći su pjesnici bili K. Opaliński (1609–55), J. A. Morsztyn (1621–93), W. Potocki (1621–96), W. Kochowski (1633–1700) te memoarist J. C. Pasek (oko 1636 – oko 1702), čija je proza glavninom odraz teških vremena i gorko-humorne sudbine sitnoga plemića vojnika.

Premda je početkom XVIII. stoljeća sarmatizam skrenuo prema opskurnom i trivijalnomu, istodobno se, na temeljima racionalizma, postupno oblikovala ideja prosvjetiteljstva. Pristaše prosvjetiteljstva pokušali su spasiti zemlju od unutarnjih anakronizama i sve oštrijih prijetnji susjednih sila. Sva u službi ideje i politike, književnost prosvjetiteljstva najznačajnije je rezultate postigla u publicistici, satiri i kazalištu. Razvijala se od 1760-ih pod pokroviteljstvom kralja Stanislava II. Augusta Poniatowskoga, a najznačajniji su joj predstavnici bili I. Krasicki (1735–1801), autor prvoga poljskoga modernoga romana, potom najveći poljski satiričar i basnopisac A. Naruszewicz (1733–96) te S. Trembecki (1739–1812), F. Karpiński (1741–1825), F. Zabłocki (1752–1821), J. U. Niemcewicz (1757–1841) i W. Bogusławski (1757–1829).

Propast kraljevstva (1795), gubitak državnosti i dioba zemlje postavili su pred književnost posebnu zadaću, osmišljenu unutar programa varšavskoga Društva prijatelja znanosti (1800): književnost mora služiti očuvanju ugroženoga nacionalnog identiteta. Toj su zadaći najrevnije prionuli romantičari, počevši od pojave (1822) prvoga sveska »Pjesama« A. Mickiewicza (1798–1855). Za cjelokupan poljski romantizam Mickiewiczeva biografija ima formativno značenje: njegov prvi književni program utemeljen je na ideji stvaranja »narodne poezije«. Tijekom njegova progonstva u Rusiji to se polazište postupno mijenjalo i, nakon poraza ustanka (1830–31) te bijega vodećih romantičara u Zapadnu Europu (ponajprije u Pariz), dobilo razmjere mesijanizma, utemeljenoga na ideji o poljskom nacionalnom mučeništvu. U tom duhu nastala je »kvintesencija« poljskoga romantizma, III. dio Mickiewiczeve dramske poeme »Dušni dan« (1832). Nakon dvije godine pjesnik je objavio »Gospodina Tadiju«, nacionalni idilični ep i »zlatnu knjigu« poljaštva, koja je uspostavila most između sentimentalizma i realizma. Uz svjetski glasovitoga Mickiewicza, koji je odsudno utjecao na daljnji tijek poljske književnosti te na standardizaciju poljskoga jezika, značajni su i drugi romantičarski pjesnici »proroci« J. Słowacki (1809–49) i Z. Krasiński (1812–59), dok je alternativni program romantizma ponudio liričar A. Malczewski (1793–1826).

Sredinom XIX. stoljeća romantički idealizam postupno je ustupio mjesto idejama pozitivizma, zamjetnima već u stvaralaštvu pjesnika i dramatičara C. K. Norwida (1821–83). Propast ustanka (1863–64) temeljito je kompromitirala ideologiju romantizma. Socijalna filozofija te spoznajni empirizam pozitivizma, koji se rađao u krugu studenata Varšavskoga sveučilišta, nametnuli su književnosti obilježja društvene tendencioznosti koja se plodonosno razvila u poetiku realizma, osobito u djelima E. Orzeszkowe (1841–1910) i B. Prusa (1847–1912). Premda je ranim opusom izrazit pozitivist, H. Sienkiewicz (1846–1916) svojim je zrelim povijesnim romanima inaugurirao omiljelu inačicu književnosti koja »krijepi duše«; za roman »Quo vadis« (1896) dobio je i Nobelovu nagradu (1905).

Pojava naturalizma otvorila je u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća vrata modernizmu, odnosno pokretu Mlade Poljske, bohemi pripadnici koje su se okupljali u Krakovu. Njezin književni sastav bio je heterogen, pa i antinomičan: od dekadentizma K. P. Tetmajera (1865–1940) i S. Przybyszewskoga (1868–1927), simbolizma S. Wyspiańskoga (1869–1907), ekspresionizma T. Micińskoga (1873–1918) i J. Kasprowicza (1860–1926), franjevačke duhovnosti L. Staffa (1878–1957), do angažirane proze S. Żeromskoga (1864–1925) te kritike modernističke stilske formacije u djelu S. Brzozowskoga (1878–1911). Tako se već unutar modernizma, zaokupljenoga odnosom umjetnik–zbilja te preispitivanjem i osporavanjem nacionalnih mitova, rađala njegova negacija.

Nakon I. svjetskoga rata i obnove poljske državnosti (1918), uloga književnosti kao zaštitnice nacionalnoga identiteta postala je suvišnom. Avangardni futuristi, Krakovska avangarda te pjesnička skupina »Skamander« (Kazimierz Wierzyński, 1894–1969., J. Tuwim, 1894–1953., J. Iwaszkiewicz, 1894–1980) promicali su apsolutnu autonomiju književnoga stvaralaštva. Prozaici Z. Nałkowska (1884–1954), M. Dąbrowska (1889–1965) i J. Kaden-Bandrowski (1885–1944) u svoja su djela unosili suptilne psihološke analize te secirali političke i socijalne mehanizme naličja mlade poljske države, dok je drama najdojmljivija ostvarenja postigla u katastrofičkim djelima kasnoga modernista S. I. Witkiewicza (1885–1939), poetičkoga i duhovnoga prethodnika teatra apsurda.

U kontekstu zaoštravanja društvene krize te pojave fašizma i staljinizma 1930-ih, pojavio se novi naraštaj prozaika (od kojih su najznačajniji B. Schulz, 1892–1942., W. Gombrowicz, 1904–69., J. Andrzejewski, 1909–83), koji su se, groteskom ili moralizmom, usredotočili na obranu pojedinca u prijetećoj stvarnosti. Pjesništvo J. Czechowicza (1903–39), Cz. Miłosza (1911–2004), dobitnika Nobelove nagrade (1980), te K. I. Gałczyńskoga (1905–53), donijelo je slutnje buduće katastrofe. Tijekom II. svjetskoga rata i okupacije književni se život odvijao u podzemlju. Tragična ratna sudbina mladoga, »izgubljenoga« naraštaja, najdramatičnije se ogleda u simbolističkom pjesništvu K. K. Baczyńskoga (1921–44), logoraškoj novelistici T. Borowskoga (1922–51) te nihilizmu prve poratne lirike T. Różewicza (1921–2014).

Nakon II. svjetskoga rata, u socijalističkoj Poljskoj književna su kretanja bila ovisna o političkima: relativnu poetičku raznolikost postupno je smijenio normativizam socijalističkoga realizma, službeno inauguriran 1949. Rasap toga modela, otpočet Staljinovom smrću (1953), vrhunac je doživio 1956. Revizionizam društvenoga »otapanja« otvorio je put ironijskomu pjesništvu M. Białoszewskoga (1922–83), W. Szymborske (1923–2012), dobitnice Nobelove nagrade (1996), Z. Herberta (1924–98), apologiji ružnoga (tzv. turpističkom pjesništvu) S. Grochowiaka (1934–76), intelektualnoj prozi T. Breze (1905–1970) i K. Brandysa (1916–2000). Zapaženu ulogu u odbacivanju socrealizma imao je i prodor egzistencijalizma u prozi M. Hłaska (1934–69) i T. Konwickoga (1926–2015) te groteske u dramama S. Mrożeka (1930–2013) i T. Różewicza. Istodobno, značajna su djela objavili i pisci koji su se za vrijeme II. svjetskoga rata te zbog kritičkoga stava prema poslijeratnoj politici socijalističke Poljske našli u emigraciji: W. Gombrowicz (u Argentini), Cz. Miłosz (u Francuskoj i SAD-u), G. Herling-Grudziński (1919–2000., u Italiji). U žanru znanstvene fantastike svjetsku slavu stekao je S. Lem (1921–2006). Tijekom 1960-ih, nasuprot državnoj politici tzv. male stabilizacije i protežiranim poetikama, pjesnici Novoga vala (A. Zagajewski, r. 1945; S. Barańczak, r. 1946; J. Kornhauser, r. 1946), isticanjem zahtjeva da se najzad »opiše stvarnost«, kao i afirmacijom pjesništva Z. Herberta, utjecali su na stvaranje etosa političke i kulturne oporbe, okupljene prijelomne 1980. oko sindikata Solidarnost.

Krajem 1970-ih, zahvaljujući organiziranju političke oporbe, književni se život podvojio: uz službeni optjecaj državnoj politici bliskih autora i njihovih izdanja, snažno se razvio i samizdat. Političko i ideološko sukobljavanje s početka 1980-ih dovelo je s obiju strana do jačanja tendencioznosti, prevladavanje koje je nastupilo sredinom 1980-ih, a manifestiralo se povratkom radikalnom realizmu (proza W. Myśliwskoga, r. 1932). Stvaralaštvo naraštaja koji je debitirao uoči europskih društvenih promjena 1989. nastalo je posve u znaku opiranja ideologijama. U ozračju slobodnoga književnoga tržišta i decentralizirane kulturne politike 1990-ih, poljska se suvremena književnost odlikuje visokim stupnjem poetičke raznolikosti, a tematski prevladavaju karakteristični problemi novoga doba: pojedinačni životopisi (nostalgije), političke, socijalne i rodne manjine i njihove posebnosti te širok raspon društvenih patologija.

Kazalište

Začetci su poljskoga kazališta u liturgijskim dramama na latinskome što ih je svećenstvo izvodilo u okviru uskrsne mise. Potkraj XVI. st. zamijenili su ih misteriji biblijske tematike, napose o Kristovu životu, na narodnom jeziku, koje su na sajmištima izvodili članovi pojedinih gildi ili plaćeni glumci studenti. Misteriji su kombinirali glazbu, slikovite prizore i spektakularne scenske efekte te sadržavali farsične i folklorne elemente. O Božiću su se izvodile i lutkarske predstave Kristova rođenja, koje traju do danas. Poput drugih europskih sredina i Poljaci su u XVI. st. poznavali školsko humanističko kazalište sa Senekinim, Plautovim i Terencijevim dramama, koje su na dvoru izvodili studenti Krakovskoga sveučilišta, na latinskom ili u poljskim prilagodbama. God. 1566–1773. cvjetalo je i isusovačko školsko kazalište na latinskome, grčkom i poljskom u protureformacijskome duhu. Najznačajnije je djelo toga doba humanistička tragedija »Prijam grčkih izaslanika« J. Kochanowskoga, koju su amaterski glumci 1578. izveli o kraljevskom vjenčanju. Dvorska su kazališta uspostavljala glumačke družine, ali su gostovali i stranci, talijanska opera i komedija dell’arte, te njemačke i francuske družine. U XVII. st. putujuće su družine predstave izvodile na sajmištima, tako je engleska družina Johna Greena 1611. izvodila Shakespeareove komade, a domaći su glumci izvodili novu popularnu formu, komediju »rybałtovsku«, satiričko-moralistički žanr, s tipičnim likovima svećenika, upravitelja, trgovaca i prosjaka. No polovicom XVII. st. sa švedskom je invazijom odumro i gradski život pa je tek Stanislav II. August Poniatowski, posljednji poljski kralj, 1765. u Varšavi osnovao Narodno kazalište (Teatr Narodowy), stvorivši prvu profesionalnu glumačku družinu. God. 1783–1814. tim je kazalištem ravnao W. Bogusławski, koji je svojim ugledom plemića glumcima priskrbio profesionalni i društveni ugled pa je kazalište dostiglo visoku razinu s izvornim poljskim repertoarom. Za njegova je vodstva, međutim, Poljska izgubila neovisnost, međusobno su ju podijelile Rusija, Pruska i Austrija, brišući ju sa zemljovida sve do 1918. Kazalište im se suprotstavljalo domoljubno intoniranim dramskim komadima i nacionalnim operama, cenzuriranima i skidanima s repertoara, osobito u jeku ustanka T. A. Kościuszka, nakon kojega je kazalište i zatvoreno. Tijekom XIX. st. zaredalo je nekoliko neuspješnih ustanaka, no kazališni se život unatoč nepovoljnim materijalnim i političkim okolnostima održao kao jamac očuvanja kulturnoga, nacionalnog i jezičnog identiteta. Okupacijske zone razlikovale su se u stupnju kulturne represije, u kojoj je prednjačila Pruska s projektom germanizacije, dok je ruski carizam nastojao na cenzuri i drugim restrikcijama. Galicija je pod Austrijom imala veće slobode i intenzivniji razvoj, o čem svjedoči stihovani komediografski rad A. Fredra, oslonjen o poljsku neoklasicističku komediju i Molièrea. Ugušeni ustanak poljskih časnika u 1830. iz zemlje je odagnao više od 10 000 istaknutih Poljaka, među njima i romantičke pjesnike i dramatičare A. Mickiewicza i J. Słowackoga, koji su pisali u egzilu bez nade da će im se komadi uprizoriti. Zato romantičarska drama nema osobitih kazališnih kvaliteta, ali pokazuje i formalne i socijalno-političke ambicije pa će u XX. st. proslaviti mnoge inovativne redatelje unatoč navodnoj neizvodivosti. U predavanju na Collège de France Mickiewicz je zamislio budućnost slavenske drame kao obuhvatne umjetnosti što će snagu crpiti iz prastarih rituala, rabiti najsuvremeniju tehniku i biti privlačna svim klasama. Remek-djela toga razdoblja, »Dušni dan« A. Mickiewicza iz 1832., »Kordian« J. Słowackoga iz 1834. i »Ne-Božanstvena komedija« Z. Krasińskoga iz 1835., imala su snagu nacionalnih pokliča, univerzalnih i proročkih tonova. U okupiranoj i podijeljenoj Poljskoj kazalište je zaostajalo za razvojem drugih umjetnosti. Narodno kazalište, preimenovano naredbom ruske vlade u Varšavsko (Warszawskie Teatry Rządowe), njegovalo je visoke glumačke standarde, ali silom prilika osrednji prijevodni ili imitativni melodramski repertoar; na cenzuru je odgovaralo odbijanjem ruskih komada, a publika je bojkotirala ruska gostovanja. Tek je druga polovica XX. st. donijela utjecaj francuskoga dobro skrojenoga komada, realističke kritike društvenog ophođenja te visoke komedije, što je privlačilo nadarene glumce, omogućujući razvoj novoga kulta glumačke zvijezde poput H. Modjeske (Modrzejewske); tako je unatoč posjetu Meininger Hoftheatertruppe tijekom 1885. poljska pozornica ostala staromodno mjesto promocije glumca pojedinca, a ne umjetničke vizije cjeline predstave. No zato se Galicija s poluneovisnom administracijom mogla otvoriti modernističkim strujanjima, R. Wagneru i H. Ibsenu, koji su 1870-ih bili izvođeni u Lavovu, gradu s građanskom, intelektualno i politički receptivnom publikom. Krakov je također razvio razlikovni vizualni pristup predstavi, zahvaljujući slikarima poput J. Matejka i J. Kossaka, vještih u povijesnim rekonstrukcijama.

Moderno poljsko kazalište započelo je umjetničkim pokretom Mlada Poljska, koji je cvjetao u Krakovu i Lavovu od ranih 1890-ih do I. svjetskog rata, a pod utjecajem europskog naturalizma i simbolizma, koji su se u teatru spajali s nacionalnom romantičarskom dramskom tradicijom. Rađao se novi, nijansiraniji glumački stil, okrenut suptilnijoj karakterizaciji i dočaravanju unutrašnjega života; primjenjivani su električna rasvjeta i moderna scenografska načela, a jačala je i uloga redatelja, što je stvaralo usklađene scenske slike i snažne pozorničke efekte. Među dramatičarima izdvajali su se S. Przybyszewski, G. Zapolska te osobito avangardni slikar i dramatičar S. Wyspiański, koji je kao kostimograf, scenograf i redatelj anticipirao zamisli A. Appie i E. G. Craiga, stvarajući ideju totalnoga kazališta modeliranoga prema grčkoj tragediji i Wagnerovoj glazbenoj drami te s uporištem u formama narodnih običaja i obreda. Revolucija 1905. donijela je liberalizaciju ruskog odsječka pa su privatni poduzetnici otvarali kazališta. Tako je Arnold Szyfman 1913. u Varšavi otvorio Teatr Polski, najmodernije i najbolje opremljeno kazalište u Poljskoj, s izvrsnim glumačkim ansamblom i redateljima te sve mnogobrojnijom publikom. Razasuti po Europi za I. svjetskog rata, poljski glumci osnivali su kazališta u Beču, Kijevu i Moskvi.

Povratkom neovisnosti 1918. započelo je kratko i nestabilno razdoblje samostalnosti osiromašene države, koja je kazalište prepustila gradskoj brizi, zapavši u još veću krizu 1929., s nesmanjenom cenzurom i brojem vladinih intervencija u umjetnost, samo sada usmjerenih na boljševizam i anarhizam eksperimentalne umjetnosti. Međuraće je ipak promicalo avangardna kazališta, J. Osterwa utemeljio je 1919. kazališni laboratorij Reduta, zasnovan na metodi K. S. Stanislavskoga. Zastupnik je kazališta Wyspiańskoga bio L. Schiller, koji je ugled stekao reinterpretacijama poljskih klasikâ te odgojio nove naraštaje redatelja. Ateneum su 1928. utemeljili glumci iz Redute, među njima S. Jaracz, koji ga je vodio 1930-ih, kako bi se postavljali moderni i društveno angažirani komadi. Pokušaji revolucionarnoga radničkoga kazališta propali su pa su autori poput W. Wandurskog i B. Jasieńskoga pobjegli u Sovjetski Savez, gdje su skončali u Staljinovim logorima. Najistaknutiji poljski avangardist bio je S. I. Witkiewicz, koji se proslavio tek nakon 1950-ih, a jednako su dugo zanemareni bili i W. Gombrowicz i S. Przybyszewska.

Drugi svjetski rat Poljskoj je 1939. donio novu podjelu i prijetnju državnog utrnuća, osobito nakon njemačke okupacije 1941. Opstala je laka zabava kolaboracionističkoga karaktera, ali većina poljskih glumaca nije željela nastupati, izvodeći radije tajne predstave u privatnim kućama. U Krakovu je radio Teatr Niezależny T. Kantora i Teatr Rapsodyczny Mieczysława Kotlarczyka, u kojem je glumio i K. Wojtyła (potonji papa Ivan Pavao II.).

Poslijeratno se razdoblje komunističke vladavine posvetilo rekonstrukciji u svim područjima, s obzirom na velike razmjere uništenja, pa tako i kazališnih kuća. Još nije bilo centraliziranog ideološkoga nadzora, pa su repertoar tvorili poljski klasici, W. Shakespeare i suvremena zapadnjačka drama. No 1949. socijalistički se realizam nametnuo kao normativni stil, organiziran je festival poljskih i sovjetskih drama radi nametanja nove dogme, premda se ona pokazala stranom poljskoj tradiciji poetske drame. Schiller je 1951. napustio Teatr Polski, pošto mu je bila zabranjena postava poljskih romantičara, Kazimierz Dejmek postavom je »Parne kupke« V. V. Majakovskoga 1954. u Łodźu (Teatr Nowy) napao birokraciju, a 1967. pobudio izniman interes publike novom postavom »Dušnoga dana«, zbog čega je izgubio ravnateljstvo Narodnoga kazališta. Nakon 1956. ipak se dopuštala veća kulturna autonomija, pa je započelo veliko razdoblje poljske kazališne umjetnosti, s avangardom kao glavnom strujom, što se službeno podupirala i obilno financirala, bez restrikcija slobode u formalnom izričaju. Prvi su put postavljana i djela S. Mrożeka i T. Różewicza, a među redateljima se uz Kantora svojom vizijom »siromašnoga kazališta« nametnuo i J. Grotowski, koji je u Opoleu 1959. osnovao »teatar-laboratorij« 13 Rzedów. Sovjetski režim i delikatna ravnoteža između države i Crkve ostali su, dakako, nedodirljivima, ali je ipak repertoar odlikovala zavidna raznolikost, osobito kada je riječ o djelima S. Becketta, E. Ionescoa, B. Brechta, J.-P. Sartrea, F. Dürrenmatta i M. Frischa. Sedamdesete su bile ponovno doba skrivenih političkih aluzija, a 1980-e su donijele ratno stanje, koje je glumce opet tjeralo u kulturno podzemlje i privatne domove. Stanje se nakon 1989. korjenito promijenilo, jer je kazalište prestalo biti supstitut za javni i politički život, pa je nastupio novi kriterij – profitabilnost i težnja da se stekne naklonost publike. U 1990-ima niknuo je novi naraštaj redatelja, koji tematiziraju kaotično stanje pojedinca i brutalnost svijeta, među kojima se ističu Grzegorz Jarzyna i Krzysztof Warlikowski, a povećava se i broj mladih eksperimentalnih družina.

Filozofija

Začetci filozofskog djelovanja javili su se u XIII. st. Dok je novoplatonist Witeliusz (1220–70), prva istaknuta filozofska ličnost, bio još uvijek sporadična pojava, od XIV. st., u okviru Sveučilišta u Krakovu, filozofska djelatnost poprimala je širi akademski karakter. U tom središtu izobrazbe sjeveroistočne Europe prepletale su se već u XV. st. sve struje srednjovjekovne misli: tomizam, skotizam, nominalizam te posebno utjecajne koncepcije albertinizma s njegovim empirističkim prirodnoznanstvenim usmjerenjem. Istaknuti su predstavnici potonje orijentacije bili Matija iz Krakova (oko 1330–1410), Andrija iz Kokorzyna (?–1223), Ivan iz Głogowa (1445–1507) i, najznačajniji, Jakov iz Gostynina (oko 1454–1506). Vrhunac je renesansnog aristotelizma u Poljskoj djelo S. Petrycyja (1554–1626), dok je antiskolastička opozicija aristotelizmu najpotpunije sadržana u djelatnosti Jakuba Gorskoga (1525–85) i Adama Bursiusa (oko 1560–1611). Njihova logička istraživanja djelomično su oživljavanje stoičke logike, ali također i inovacije nove empirističke i induktivističke orijentacije u logici. Tako su već u njihovim doprinosima prepoznatljive zasade bogate poljske logičke tradicije. U to je doba uz Sveučilište u Krakovu djelovala i Akademija u Zamośću. Zato se i samo djelo N. Kopernika ne može promatrati kao posve izolirano od općeg akademskoga života renesansne Poljske. – Reformatorska djelatnost Poljske braće (Fratres Poloni) potkraj XVI. i početkom XVII. st. autohtoni je poljski izraz protestantskoga pokreta, koji je, međutim, ubrzo bio potisnut protureformacijom. U razdoblju protureformacije zamrla je filozofska djelatnost, a nova isusovačka akademija u Vilniusu, osim po nekim doprinosima iz logike, nije dosegnula ranije primjere. Značajni su filozofi XVII. st. Jan Jonston (1603–75), u nekim tezama preteča Spinoze, i Jan Placentinus-Kolaczek (1630–83), sljedbenik Descartesov. Prosvjetiteljstvo se u Poljskoj razvijalo u širok, premda donekle eklektičan pokret. Posebno se ističu inspiracije vezane uz britanski empirizam (Marcin Świątkowski, Andrzej Cyankiewicz, Patrycy Przeczytański); toj je orijentaciji pripadao i Jan Śniadecki (1757–1830), matematičar i filozof, začetnik kasnijega pozitivizma. Najistaknutiji su prosvjetitelji, ideolozi naturalističkoga shvaćanja čovjeka i društva, Stanisław Staszic (1775–1826), pisac opsežne povijesti čovječanstva, i Hugo Kołłątaj (1750–1812), čiji su nazori sinteza francuskog materijalizma i fiziokratskoga naučavanja. Utjecaji njemačkoga klasičnog idealizma očitovali su se i u poljskoj filozofiji. Romantizam je, međutim, specifično odražavao i same društvene prilike rastrgane zemlje. Dok su se kod M. Mochnackoga (1803–34) romantičarska shvaćanja razvijala u smjeru domoljublja, u djelu Józefa Gołuchowskoga (1797–1858) poprimila su oblik često mističnoga poljskog mesijanizma. Opsežno djelo J. M. Hoene-Wrońskoga (1788–1853) u mnogim tezama podudarno je G. W. F. Hegelu. Uz njega najistaknutiji predstavnici toga donekle profetskog usmjerenja bili su August Cieszkowski (1814–94), Bronisław Trentowski (1808–69), Karol Libelt (1807–75) i Józef Kremer (1806–75). Revolucionarno-demokratsko krilo poljske filozofije u »dijaspori« činili su H. M. Kamieński (1813–65) i Edward Dembowski (1822–46), oba bliska revolucionarnoj koncepciji čina. Marksistička misao naišla je zarana u Poljskoj na originalne tumače u teoretičarima kao što su Ludwik Krzywicki (1859–1914) i Kazimierz Kelles-Kranz (1872–1904). Početkom XX. st. oživjele su i pozitivističke tendencije. Taj »poljski pozitivizam« odlikuje osobito zanimanje za znanstvenu obnovu društva na temelju gospodarskog napretka i širenja obrazovanja. Vodeća ličnost toga vrlo utjecajnog intelektualnoga pokreta bio je Julian Ochorowicz (1850–1917). Smišljajući i različite varijante novokantovstva, empiriokriticizma, tomu su pokretu u širem smislu pripadali i Adam Mahrburg (1855–1913), Marian Massonius (1855–1913), Władysław Kozłowski (1858–1935), Władysław Heinrich (1869–1957), Władysław Biegański (1857–1917) i dr. Glavni je kritičar pozitivizma S. Brzozowski (1878–1911), osobito utjecajan svojim tezama u filozofiji umjetnosti. Znatan međunarodni utjecaj, posebno u anglo-američkom svijetu, ostvario je Wincenty Lutosławski (1863–1954), dok se djelatnost kulturnog antropologa B. Malinowskoga (1884–1942) i danas očituje. Ipak, na razvoj filozofije u samoj Poljskoj najodsudnije je djelovao K. Twardowski (1866–1938), čija je Lavovska škola, i njezin kasniji pandan Varšavska škola, ishodište značajnoga doprinosa u logici i metodologiji koji je dala poljska filozofska misao, premda je i ona bila pod snažnim ujecajem tzv. psihologizma. Od njegovih učenika, koji su stekli svjetski glas svojim radovima iz logike, premda logika nije njihova jedina preokupacija, ističu se Stanisław Leśniewski (1886–1939), J. Łukasiewicz (1878–1956), T. Kotarbiński (1886–1981), K. Ajdukiewicz (1890–1963) i A. Tarski (1901–83). Uz te je škole djelovala i Krakovska škola, kojoj je najistaknutiji predstavnik bio L. Chwistek (1884–1944), a snažna je i novotomistička škola, koja se neovisno razvijala u okvirima djelatnosti Katoličkoga sveučilišta u Lublinu. Nakon II. svjetskog rata uz spomenute filozofe, od kojih su mnogi nastavili djelovati, afirmirao se i noviji naraštaj, djelatnost kojega često stoji pod dvovrsnom oznakom stvaralačkoga prožimanja novih marksističkih usmjerenja i poljske filozofske tradicije i tematike. Od tih su filozofa međunarodno najpoznatiji R. W. Ingarden (1893–1970), W. Tatarkiewicz (1886–1980), Maria Ossowska (1896–1974), A. Schaff (1913–2006) te L. Kołakowski (1927–2009). Posebice je Ingarden zaslužan za vrlo snažan razvoj fenomenologije, ali se nakon sloma socijalizma i raspada Istočnoga bloka osjećaju i značajne jezično-analitičke tendencije.

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Najstariji sakralni objekti na tlu Poljske nastali su u ranome srednjem vijeku u doba prihvaćanja kršćanstva (predromanička crkva, kružna tlocrta, sv. Feliksa i Adaukta s kraja X. st. na brežuljku Wawel u Krakovu). U najistaknutije spomenike romanike (oko 1050 – oko 1250) ubrajaju se katedrale u Gnieznu (oko 1127), Płocku i Poznańu (poslije pregrađivane), ostatci romaničke arhitekture (Sv. Andrzej, početak XII. st.) na Wawelu u Krakovu, crkve u Tumu (oko 1160) i Ołbinu (1161–63) te rotonda sv. Prokopa (oko 1200) u Strzelnom. Gotika u Poljskoj (oko 1250 – oko 1500) ima mnogobrojna izvorna obilježja po kojima se razlikuje od uobičajenih strukturalnih oblika toga stila u ostalim europskim zemljama. Velike katedrale u Krakovu i Gnieznu građene su kao dvoranske crkve, a osebujna je skupina dvobrodnih gotičkih crkava, kojima je prototip bila crkva Bl. Djevice Marije u Wiślici. Od druge polovice XIV. st. dopirali su njemački utjecaji, osobito u gradnji opekom (Marijina crkva u Krakovu; katedrale u Poznańu, Toruńu i Gdańsku), koju odlikuje sustav svođenja i uporaba višebojne dekoracije od pocakljene i polikromirane opeke. Glavni su spomenici gotičke svjetovne arhitekture u Krakovu Jagiellońska knjižnica (dovršena 1497) i utvrđena Florijanova gradska vrata (oko 1300) s monumentalnim barbakanom, jednim od najbolje očuvanih u Europi (1498–99). Renesansa (oko 1500 – oko 1600) pojavila se u Poljskoj za vladavine Sigismunda I., oženjena Talijankom iz kuće Sforza. Na njegov se poziv u Krakov doselio veći broj vrsnih talijanskih majstora, među kojima su bili najistaknutiji Bartolomeo Berrecci i Francesco di Filippo della Lora; oni su 1502–36. pregradili srednjovjekovni kraljevski dvorac i u njegovu dvorištu izveli trokatne galerije s arkadama te dogradili Sigismundovu kapelu uz katedralu (1517–33). Istaknute su svjetovne građevine, s tipičnim kićenim zabatima, Sukiennice (prodavaonica sukna) u Krakovu (1556–60), monumentalna gradska vijećnica u Poznańu, koju je u renesansne oblike pregradio Giovanni Battista Quadro (1552–60), dvorci u Baranówu (1579–1605) i Krasíczynu (Galeazzo Appiani; 1580–1614), gradske vijećnice u Tarnówu i Sandomierzu, građanske kuće u Kazimierzu. Uzoran je primjer renesansnog urbanizma plan grada Zamośća, koji je po narudžbi kancelara Jana Zamoyskoga 1580. izveo mletački maniristički graditelj Bernardo Morando. Barok i rokoko (oko 1600 – oko 1760) razvili su se u znaku protureformacije i aristokratskoga mecenatstva. Prvu izrazito baroknu građevinu, crkvu sv. Petra i Pavla u Krakovu (1596–1619), projektirao je talijanski graditelj Bernardone (pravo ime Gian Maria Bernardoni; ?–1605) prema rimskoj crkvi Il Gesù. U crkvenoj arhitekturi prevladavao je isusovački barok (crkva sv. Ane u Krakovu djelo je najpoznatijega graditelja poljskoga baroka Tylmana van Gamerena; oko 1632–1706). Svjetovne građevine podizale su se u duhu talijanske barokne arhitekture, a ističu se dvorac Wilanów nedaleko od Varšave (1677–96), koji je za kralja Ivana III. Sobjeskoga projektirao Augustyn Wincenty Locci (oko 1650 – oko 1730), i palača Krasiński u Varšavi (1677–99), djelo T. van Gamerena. U gorskim područjima Tatra i Karpata nastao je od XIV. do XVIII. st. veći broj drvenih crkava raznovrsnih oblika, od jednostavnih, četverokutne osnove, do vrlo razvedenih, pretežito s kupolom i bogatom dekoracijom tradicionalnoga pučkog izraza (crkva sv. Ivana Krstitelja u Orawki kraj Nowoga Targa, oko 1650). Klasicizam (oko 1760 – oko 1830) razvio se u znaku općih europskih oblika toga stila s vrlo izraženim elementima nacionalne umjetnosti, a procvao je u doba posljednjega poljskoga kralja Stanislava II. Augusta Poniatowskoga, poznavatelja i mecene umjetnosti, kada je nastala karakteristična inačica poljskoga klasicizma, stil Stanislava Augusta, donekle srodan stilu Luja XVI. Značajna su ostvarenja toga stila luteranska crkva u Varšavi (1770), djelo Szymona Bogumiła Zuga (1733–1807), i unutrašnjost kraljevskoga dvorca »Zamek« u Varšavi i dvorca Łazienki u parku kraj Varšave (oko 1793), koje je projektirao i izveo Jan Chrystian Kamsetzer (1753–95). Sintezu palladijevskoga klasicizma i romantizma zastupali su Stanisław Kostka Potocki (1755–1821) i Chrystian Piotr Aigner (1756–1841). Nakon Napoleonovih ratova njihovi učenici i sljedbenici gradili su u tom stilu u svim poljskim gradovima osim u Lublinu, koji je ostao vezan uz lokalnu tradiciju. U Varšavi su podignute mnogobrojne javne ustanove (Jakub Kubicki: palača Belvedere, C. P. Aigner: crkva sv. Aleksandra). Antonio Corazzi (1792–1877) autor je nove zgrade ministarstva i Velikoga kazališta (Teatr Wielki, 1826–30., uništeno 1939; rekonstruirano kasnih 1950-ih).

Glavni predstavnik historicizma i najaktivniji arhitekt kraljevstva bio je Henryk Marconi (1792–1863), koji je u gotičkom stilu projektirao Engleski dvorac u Dowspudi (1884), a u renesansnome Hotel Europejski u Varšavi (1886). Arhitekti Franciszek Maria Lanci (1799–1878) i Jan Jakub Gay (1803–49) prvi su upotrijebili željeznu konstrukciju (Knjižnica Raczyński u Poznańu, 1829). Potkraj XIX. st. u velikim gradovima i manjim naseljima nastavila se izgradnja javnih, stambenih i industrijskih objekata u duhu historicizma (os. neobaroka), često u kombinaciji sa secesijom. Istodobno se pokušao stvoriti nacionalni stil po uzoru na Sigismundovu renesansu (glavni arhitekt Józef Pius Dziekoński; 1844–1927) ili tradicionalno drveno graditeljstvo s područja Tatra i Karpata. Zagovornik drvenoga graditeljstva i tvorac zakopanskoga stila bio je slikar, književnik i arhitekt S. Witkiewicz (1851–1915). Stanisław Noakowski (1867–1928) u svojim je projektima često kombinirao pučku tradiciju s elementima ekspresionizma (paviljon Poljske na Svjetskoj izložbi u Parizu, 1925). Avangardne ideje pojavile su se 1924. u umjetničkom časopisu »Blok«, a realizirale su se u projektima istoimene skupine, s vodećim predstavnicima Szymonom (1893–1964) i Helenom (1900–82) Syrkus. Internacionalni stil širio se vrlo sporo; značajno je ostvarenje crkva sv. Roka u Białystoku (1927–44), projekt Oskara Sosnowskoga (1880–1939). Poljska težnja za nacionalnom modernom arhitekturom ostvarila se u djelima Jana Koszczyca-Witkiewicza (1881–1958). Konstruktivizam i neoklasičnu tradiciju ujedinio je Rudolf Świerczyński (1887–1943), autor funkcionalnih stambenih i poslovnih zgrada (Nacionalna ekonomska banka u Varšavi, 1929). Taj tzv. akademski konstruktivizam razvijao se do 1960-ih poglavito pod utjecajem Bohdana Pniewskoga (1897–1965), koji je modernu arhitekturu smještao u klasični okvir i anticipirao postmodernu, koju ni kruta staljinistička arhitektura (1946–56) nije mogla uništiti. U drugoj polovici XX. st. osim rekonstrukcija i konzervacija ratom oštećenih kulturno-povijesnih središta Varšave, Krakova, Wrocława i drugih poljskih gradova gradilo se (do sredine 1970-ih) prema diktatu komunističke partije (uglavnom industrijski objekti i stambeni blokovi stereotipnih oblika). Nakon pada komunističkoga režima ostvario je izvorna rješenja u duhu postmodernizma Marek Budzyński (crkva Božje providnosti i Sveučilišna knjižnica u Varšavi).

Kiparstvo

Romanička plastika, nastala pod utjecajem talijanskog i burgundskoga romaničkoga kiparstva, susreće se na portalu crkve u Tumu (oko 1160) i Ołbinu (1161–63) te na veličanstvenim brončanim vratnicama katedrale u Gnieznu (oko 1127). Gotička se kamena plastika javljala od XIV. do kraja XVI. st. na mnogobrojnim portalima crkava, kipovima svetaca i reljefima s biblijskim prizorima (Majka Božja iz Krużlowe, 1410–20) te na nadgrobnim spomenicima, a drvena u radovima kasnogotičkoga njemačkoga kipara V. Stossa (sredina XV. st.–1533), autora velikoga bogato rezbarenoga rasklopnog oltara u crkvi Bl. Djevice Marije u Krakovu (1477–89). Renesansna plastika, pretežito nadgrobna, bila je pod talijanskim utjecajem, ali je sadržavala i elemente domaće tradicije. U tom su se razdoblju pojavila imena prvih poznatih poljskih majstora, kipara Jana Michałowicza z Urzędowa (djelovao sredinom XVI. st.) i Gabriela Słońskoga (druga polovica XVI. st.). Tijekom XVII. i XVIII. st. uz strane, poglavito talijanske i njemačke kipare, djelovao je veći broj poljskih kipara: Jan Jerzy Urbański (1675–1738), Antoni Osiński (1720–65), Jan Obrocki (oko 1740–92). Snažan preokret u poljskom kiparstvu bio je obilježen djelatnošću X. Dunikowskoga (1875–1967), koji je tijekom dugogodišnjega djelovanja poljskom kiparstvu dao nacionalno obilježje u širokom rasponu od spomenika (A. Mickiewiczu, »Oslobođenje Poljske«) do ekspresivnih portreta i sitne plastike. Realističke portrete i spomeničku plastiku oblikovali su također Ludwik Puget (1877–1942), Jan Szczepkowski (1878–1964) i August Zamoyski (1893–1970), dok su se Henryk Stażewski (1894–1988) i Katarzyna Kobro (1898–1951) priklonili konstruktivizmu. Nakon II. svjetskog rata do kraja 1970-ih prevladavao je socijalistički realizam, osobito u monumentalnim spomenicima i portretnoj plastici, a samo su rijetki kipari, npr. Alina Szapocznikow (1926–73), oblikovali lirsku organičku skulpturu, ili npr. Jerzy Jarnuszkiewicz (1919–2005) kinetičku skulpturu. Od kasnih 1970-ih poljsko se kiparstvo približilo suvremenim svjetskim umjetničkim tokovima (objekti, instalacije, uporaba nekiparskih materijala). Među poljskim suvremenim kiparima ističu se Władysław Hasior (1928–2007), Magdalena Abakanowicz (1930–2017), Jacek Waltoś (r. 1938), Adam Myjak (r. 1947), Marek Chlanda (r. 1954), Mirosław Bałka (r. 1958).

Slikarstvo

Romaničko zidno slikarstvo sačuvano je vrlo sporadično (crkva u Tumu, druga polovica XII. st.), a skromni su i ostatci gotičkoga zidnog slikarstva (»Raspeće«, oko 1420., u crkvi Sv. križa u Krakovu). U slikarstvu XVI. st. zabilježen je procvat krakovske iluminatorske škole. Predstavnici slikarstva na ploči bili su Nijemci i Talijani. Slike renesansnog i baroknoga razdoblja izrađivali su uglavnom talijanski, njemački i francuski majstori, a rijetki su se domaći slikari školovali u inozemstvu; slikar biblijskih kompozicija Szymon Czechowicz (1689–1775) studirao je u Rimu. Klasicističke slike radili su talijanski majstori M. Bacciarelli (1731–1818) i B. Bellotto (1721–80) te Francuz Jean-Pierre Norblin de la Gourdaine (1745–1830). Njihovi učenici i sljedbenici unosili su u klasicističke sheme stanovit realistički stil, osobito u slikanju krajolika i motiva iz pučkoga života; ističu se slikari Aleksander Orłowski (1771–1832) i Michał Płoński (1778–1812), a u prvoj polovici XIX. st. portretist Antoni Stanisław Brodowski (1784–1832) i animalist Piotr Michałowski (1800–55). Na slikama J. Kossaka (1824–99) najčešći su prizori iz vojničkoga života te animalistički motivi. U drugoj polovici XIX. st. prevladavalo je povijesno slikarstvo, kojemu su glavni predstavnici J. Matejko (1838–93), autor velikih kompozicija s prizorima iz poljske povijesti, te romantični slikari Artur Grottger (1837–67) i H. Siemiradzki (1843–1902), koji su slikali i teme iz antike. Istodobno s povijesnim slikarstvom razvijao se akademski realizam, osobito u krajolicima i žanr-prizorima socijalne tematike. Predstavnici toga smjera bili su W. Gerson (1831–1901), braća Maksymilian (1846–74) i Aleksander Gierymski (1850–1901) te autor poetskih krajolika J. Chełmoński (1849–1914). Potkraj XIX. st. u poljsko slikarstvo prodirali su utjecaji francuskih impresionista, a među prvima su ga prihvatili Władysław Podkowiński (1866–95) i Józef Pankiewicz (1866–1940); glavni predstavnici toga smjera, okupljeni u umjetničkoj udruzi »Sztuka« (Umjetnost), osnovanoj u Krakovu 1897., bili su slikari krajolika Jan Stanisławski (1860–1907), Leon Wyczółkowski (1852–1936) i Julian Fałat (1853–1929), koji su se slikajući u plein-airu oslobodili akademskih shema. Umjetnički smjer Mlada Poljska, osnovan 1880. u Krakovu radi kulturne obnove u likovnim umjetnostima, razvijao se na način blizak simbolizmu i secesiji, ali je nadahnuće tražio u nacionalnoj umjetnosti, osobito pučkom folkloru. Vodeći predstavnici toga smjera bili su J. Malczewski (1854–1929) te književnik i slikar S. Wyspiański (1869–1907). Nakon I. svjetskoga rata došli su do izražaja utjecaji ekspresionizma, futurizma i kubizma, uz sve izraženije težnje prema stilizaciji. Umjetnička avangarda okupljala se u umjetničkim udrugama »Form« (osnovan 1917. u Krakovu) i »Rytm« (osnovan 1922. u Varšavi). U grafici vodeća osobnost bio je Władysław Skoczylas (1883–1934), autor drvoreza s temama iz života karpatskih gorštaka prožetih lapidarnošću arhaičnoga pučkog izraza. Oko 1930. javila se u slikarstvu struja što se nadovezala na francuski postimpresionizam, koja je pripremila prijelaz prema apstrakciji što su ju zastupali pripadnici skupina »Bloco« i »Praesens«; vodeći slikari bili su Zbigniew Pronaszko (1885–1958) i L. Chwistek (1884–1944) te grafičar Stanisław Chrostowski-Ostoja (1897–1947). Tijekom nacističke okupacije 1939–45. javni umjetnički život bio je ugušen, a mnogi umjetnici odvedeni su u logore i ubijeni. U razdoblju 1949–54., kruto shvaćeni socijalistički realizam vratio je metode slikarskog izražavanja na akademske realističke tradicije XIX. st. Od 1970-ih uočavaju se jake težnje prema apstrakciji, koje su najizrazitije u djelima Henryka Stażewskoga (1894–1988), Marie Jareme (1908–58), T. Kantora (1915–90) i Tadeusza Brzozowskoga (1918–87). Među suvremenim pluralistički orijentiranim umjetnicima ističu se Zbigniew Gostomski (1932–2017), Łukasz Korolkiewicz (r. 1948), Piotr Kurka (r. 1958), Zuzanna Janin (r. 1961).

Najznačajniji muzeji nalaze se u Varšavi (Nacionalni muzej, osnovan 1862. kao Muzej lijepih umjetnosti, ima veliku zbirku nacionalne umjetnosti XIX. st.), Krakovu (Nacionalni muzej, osnovan 1879., mnogobrojnim je donacijama skupio bogate zbirke poljske umjetnosti, osobito djela J. Matejka, te etnološke i numizmatičke zbirke) i Poznańu (glasovita zbirka obitelji Mielżyński).

Glazba

Arheološki podatci i rani napisi svjedoče o postojanju glazbene kulture (glazbala, sviranje, pjevanje i ples na ranosrednjovjekovnim dvorovima i kultnim mjestima) na teritoriju današnje Poljske već u pretkršćansko doba (prije 966. godine). U skladu s uobičajenim načinom uporabe liturgijske glazbe u biskupijama i samostanima, najranijim slojevima nakon prihvaćanja zapadnog kršćanstva pripadaju uvezene liturgijske knjige nastale od druge polovice XI. st. (npr. Codex aureus te sakramentari, misali, pontifikali i dr. iz Wrocława i Krakova). Prvi domaći izvori bilježe se od početka XIV. st. i sadrže neke poljske specifičnosti obreda i pjeva koje će se, unatoč zabranama, održati sve do XVII. st. Najraniji je poznati himan s poljskim tekstom »Bogorodica« (»Bogurodzica«) s kraja XIII. st. Dokumenti potvrđuju i postojanje svjetovne glazbe na dvorovima poljskih vladara od sredine X. do kraja XIV. st. u obliku viteških, vojnih i minnesängerskih napjeva te kazališnih igara s pjesmom i plesom. Izvori poljske polifonijske glazbe (organumi, conductusi, moteti) sežu u XIV. st. Tijekom renesanse (XV. i XVI. st.), pod dinastijom Jagelovića, poljska je glazbena kultura doživjela procvat. Djelovale su glazbene kapele i skupine glazbenika na kraljevskom i na velikaškim dvorovima, pri katedralama, crkvama i u samostanima te kao namještenici gradova (Varšava, Krakov, Poznań, Gdańsk i dr.). Glazba se učila u crkvenim školama i na krakovskom Sveučilištu, izvodili su ju domaći i strani profesionalni glazbenici (Nijemci, Rusi, Česi, Nizozemci, Talijani i dr.), a razvila se i gradnja glazbala (u XVI. st. radionice violina, lutnji i orgulja) i glazbeno tiskarstvo (Krakov, Gdańsk, Toruń). Istaknuti poljski renesansni skladatelji bili su Mikołaj z Radomia, Piotr z Grudziądza, Mikołaj z Krakówa (vokalna polifonija, orguljske skladbe, plesovi), Wacław z Szamotuł (mise, moteti), Mikołaj Gomołka (psalmi) i dr., te Nijemac Heinrich Fink. Orguljske (Jan z Lublina) i osobito lutnjističke tabulature (»Krakovska tabulatura«) XVI. st. pokazuju visoku razinu instrumentalnoga muziciranja. Početno razdoblje baroka donijelo je val talijanskih pjevača i skladatelja u poljsku kraljevsku kapelu (npr. Tarquinio Merula, L. Marenzio, M. Scacchi i dr.), a nakon 1699. politička povezanost sa Saskom ustanovila je vezu s dresdenskom kapelom. Uz Krakov se kao glazbeno središte od početka XVII. st. počela razvijati Varšava. Talijanski glazbenici donijeli su u Poljsku novi, monodijsko-recitativni stil, od 1635. izvodile su se opere, cvala je komorna glazba, potkraj XVII. st. javile su se i prve stilizacije poljskih plesova (mazurka, oberek, poloneza) i narodnih sastava, a u prvoj polovici XVIII. st. prevladavala je produkcija crkvene glazbe, osobito kantate. Glavni barokni skladatelji bili su B. Pękiel (mise, instrumentalna glazba), Marcin Mielczewski (komorna glazba), A. Jarzębski (komorna glazba), Grzegorz Gerwazy Gorczycki (mise, crkvena glazba), M. Zieleński (višezborna glazba) i dr. Zlatno doba poljske glazbe bila je druga polovica XVIII. st., za vladavine kralja Stanislava II. Augusta Poniatowskoga. Uz Narodno kazalište u Varšavi (1765) bilo je utemeljeno 1780-ih pet drugih s redovitim opernim produkcijama (Lavov, Krakov, Lublin, Poznań, Vilnius), a u koncertnom životu važnu ulogu igrali su dobrotvorni koncerti i akademije šarolika programa. Kazališna, koncertna i orkestralna djelatnost doživjele su tijekom XIX. st. stanovit uzmak zbog okupacije i podjele Poljske. Prvi konzervatorij osnovan je u Varšavi 1821., glazbena kritika, spisateljstvo i leksikografija oživjeli su nakon 1820., od početka XIX. st. počele su se sakupljati poljske narodne pjesme, nakon 1850. ojačalo je glazbeno tiskarstvo i nakladništvo, a od 1860-ih širio se pokret zborskoga pjevanja. Nakon naraštaja na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., koji je još njegovao klasicistički stil haydnovskoga tipa (npr. Karol Kurpiński, Franciszek Mirecki, M. A. Szymanowska i dr.), javio se naraštaj koji će na čelu s F. Chopinom afirmirati poljski nacionalni stil i učiniti ga međunarodno poznatim. Glazba za glasovir F. Chopina (mazurke, poloneze, nokturni, valceri i dr.) i I. J. Paderewskoga te nacionalna glazbeno-scenska djela S. Moniuszka (npr. prva opera »Halka«, 1858., i dr.), kao i skladbe niza drugih skladatelja, tijekom cijeloga XIX. st. uspješno su svjedočili na domaćem i međunarodnom planu o nacionalnim korijenima poljske romantičke umjetničke glazbe. Početkom XX. st. vodeće skladateljske osobnosti bili su Mieczysław Karłowicz i K. Szymanowski, koji su svojim scenskim, orkestralnim i vokalnim skladbama te organizacijskom djelatnošću (npr. na Konzervatoriju i u pokretu Mlada Poljska) obnovili glazbeni život Poljske neposredno prije i nakon ponovnoga stjecanja neovisnosti 1918. Varšavska filharmonija utemeljena je 1901. Glavni stilovi XX. st. bili su u Poljskoj pod utjecajem francuskoga neoklasicizma (do 1950-ih) i sovjetskoga socrealizma (1945–54), da bi nakon 1956. umjetničke stvaralačke slobode na području glazbe, prije svega osnutkom festivala suvremene glazbe Varšavska jesen, otvorile poljsku glazbu suvremenim zbivanjima na Zapadu. Tada je nastala tzv. Poljska škola na čelu s K. Pendereckim, W. Lutosławskim, H. M. Góreckim, B. Schaefferom, K. Serockim i dr. No već nakon 1960-ih poljska je avangarda većim dijelom otklonila zapadnu eksperimentalnu estetiku i potražila nove individualne skladateljske puteve te našla uporišta u religioznosti, simfonizmu, folkloru, itd. Najnoviji naraštaji poljskih skladatelja, djelatni unutar glazbene postmoderne, utječu se minimalizmu i postromantičkim tendencijama.

O tradicionalnoj folklornoj glazbi izvještavaju putopisi i kronike od X. st. nadalje, spominjući tipove poljskoga pučkog instrumentarija, pjesama i običaja. U XIX. st. romantičke i pozitivističke težnje rezultirale su prvim zbirkama narodnih pjesama, među kojima je najznačajnija ona Oskara Kolberga (oko 25 000 pjesama i 15 000 melodija). Između 1904. i 1939. folklorna je glazba zabilježena na približno 25 000 snimaka u fonoarhivima u Poznańu i Varšavi, ali je sve uništeno u II. svjetskom ratu. Nakon rata novu značajnu zbirku s približno 120 000 snimaka ustanovio je Marian Sobieski, a druge zbirke prikupljaju muzikološki instituti u Varšavi, Poznańu, Krakovu i Katowicama, Centar narodne kulture Poljskog radija i Katoličko sveučilište u Lublinu. Karakteristični poljski instrumentarij sastoji se od violine i gajdi za pratnju plesova, a vrlo su raširene različite vrste drvenih flauta (npr. bazuna, ligawka, trombita, fujarki). Postoji pet tipova gajdi (koziół, dudy, gajdy, koza, siesieńki), više vrsta basovskih gudaćih glazbala (basetla) i udaraljki. Tipični instrumentalni sastav sastoji se od violine i ritamskoga glazbala ili gajdi i gudaćega glazbala. U Poljskoj postoji pet različitih glazbenih regija. U središnjoj Poljskoj prevladava trodobna plesna mazurka, a u Wielkopolskoj podregiji različite pjesme s različitim ritmovima, polonezama i valcerima. Sjeverozapadna regija nema izraziti, nego mješoviti glazbeni profil. Za sjeveroistočnu regiju karakteristične su peterodobne i osmerodobne mjere te tzv. apokopa. Glazbu istočne regije odlikuju arhaične i spore ritualne pjesme s uskim intervalima. Posebnosti su glazbe južne regije u ritmovima krakovjaka, kromatizmu, polifonijskom pjevanju, visokim muškim i dubokim ženskim glasovima i dr. U cjelini, poljska folklorna glazba pokazuje djelomične sličnosti s glazbom ostalih zapadnih Slavena, Finaca, Letonaca i Litavaca, u manjoj mjeri istočnih i južnih Slavena te Madžara, a specifičnost poljskih plesova prepoznata je na zapadu Europe već od XVI. st. U najnovije doba, od 1990-ih, neofolklor iz područja Podhale u Tatrama postao je poljski prototip fuzije novokomponirane glazbe, tradicije i nekih drugih žanrova (pop, rock, jazz) sa širokom komercijalnom distribucijom.

Film

Između 1893. i 1895. djelovalo je više pionira filmske tehnologije; najznačajniji je Kazimierz Prószyński, izumitelj jedne vrste kamere (pleograf) kojom je snimao kraće dokumentarističke zabilježbe i igrane prizore. Prevladala je ipak tehnologija braće Lumière, a prve javne projekcije bile su održane 1896. u Varšavi, Krakovu i Łódźu. Bołeslaw Matuszewski snimao je 1896–98. kratkometražne filmove za programe braće Lumière, a 1898. objavio je u Parizu dvije kraće studije o filmu, radove koji su u svijetu začeli teorijsku misao o filmu. Prvi stalni kinematograf bio je otvoren 1899. u Łódźu, a 1902. osnovana je prva proizvodna kuća Pleograf. Józef Meyer režirao je 1908. prvi poljski igrani film, a 1911. Aleksander Hertz osnovao je prvu značajniju filmsku tvrtku Sfinks (djelovala do 1939). Tada su prevladavale ekranizacije književnih djela, povijesni filmovi i melodrame, 1916. Feliks Kuczkowski realizirao je prvi crtani film, 1920-ih snimalo se oko 20 igranih i više od 200 kratkometražnih filmova godišnje, a djelovalo je oko 700 kina. Uz Hertza isticao se redatelj Józef Lejtes. Uvođenje zvučne tehnologije dovelo je do pada proizvodnje, a inicijative su davali avangardna skupina START i kreativne osobnosti kao što su redatelji A. Ford, Wanda Jakubowska i Jerzy Bossak, koji su imali značajnu ulogu u poljskoj kinematografiji i nakon II. svjetskog rata. Za njemačke okupacije nije bilo dopušteno snimanje filmova; nakon 1945. država je počela obilato pomagati devastiranu kinematografiju koja je nacionalizirana; osnovani su visoka filmska škola u Łódźu i središnje poduzeće Film Polski, koje sjedinjuje proizvodnju i distribuciju filmova. U stvaralaštvu su prevladavale teme rata i antisemitizma te poetika socijalističkoga realizma do kritike kojega je došlo u procesu destaljinizacije potkraj 1950-ih; tada je reorganizirana i produkcija u sedam produkcijskih skupina (Kadr, Iluzjon i dr.). Javila se, najprije u dokumentarnom filmu (pod Bossakovim vodstvom), tzv. crna serija, struja koju je u igranom filmu začeo A. Ford filmom »Petorica iz ulice Barske« (1953). Ubrzo su filmovi A. Wajde, E. Munka, J. Kawalerowicza, Vojciecha Hasa, Kazimierza Kutza, R. Polanskoga – s temama rata i poratne krize, prikazima života iz pesimistične i crnohumorne vizure, preispitivanjima povijesnih i društvenih mitova, s likovima deziluzioniranih osamljenika i gubitnika – impresionirali zapadnoeuropsku kritiku i potaknuli preobrazbu drugih kinematografija europskih socijalističkih zemalja. Istodobno, povećalo se zanimanje autora za daleku poljsku povijest (česte ekranizacije djela H. Sienkiewicza), a razvio se i crtani film (npr. W. Borowczyk i J. Lenica). Početkom 1960-ih osnažio je politički nadzor nad kinematografijom, što je rezultiralo krizom kvalitete i emigriranjima sineasta (npr. Polanskoga, Borowczyka i J. Skolimowskoga, poslije i A. Zulawskoga). Kriza je postupno jenjala u procesu liberalizacije 1970-ih, od kada su se uz doajena Wajdu najviše isticali K. Zanussi i K. Kiéslowski. Nakon pada komunističkog režima, u tranzicijskom razdoblju kinematografija stagnira u procesima privatizacije, a godišnje se proizvodi dvadesetak igranih filmova.

Citiranje:

Poljaci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/poljaci>.